Marulić njoj je prvo ruho dao,
Kranjčević prvu dušu, koja pati,
A ruho se je staro izderalo,
Na dušu led, ko na plam pepel, pao.
Sad novim dahom diše: tuđ joj zlati
Sjaj novo odijelo; digla u ponosu
Glavu je, ko da trunuti se stalo
Zviježđe s neba u njezinu kosu.
O gorda, zv'jezde ne padaju više
S nebesa; one sada niču samo
Iz bola naše duše i našeg mesa.
Radije ja te gledam, kad si gola
Na vrelu, što ga u svojoj gori znamo,
I našim smiljem duša ti miriše.
