Hajduk Mićo Papa
Ep o majkovskom hajduku Mići Papi zapisao je po kazivanju pučanke Anice Begin rođene Kalafato mjesni župnik Baldo Glavić u Šipanskoj Luci 1885. godine.
Hajduk Mićo Papa
[uredi]Veseli se Vidoje Vidače a iz one krševite Stravče što no leži navrh Konavala dođe Vido u Slano duboko. Tu je Vido dućan otvorio tu promeće toga i ovoga dok se Vido s ljudim' upoznao pošten bio riječ'ma i obrazom. Od svud mu nose trgovine s Majkovcima upozna se Vido s njima svake radi trgovine a najviše mesa i duhana. Prijateljstvo tvrdo uhvatili dokle Vida kumom okuminili okumi ga Ščeputina Stijepo na krštenju sinu malenome. I Mićo ga okumio Papa na krštenju držao mu sina maleno je vrijeme postanulo malo vrijeme, za duga ne bilo. A Vidova u Slanome strina što dvorila popa redovnika ona lijepo miluje Vidoja a on bio oče redovniče. Sve na smrti dobro ostavio pa i Vido milovao strinu i ona mu ostavila blago lijepih Vido sastavio para. Te bi pare na kamatu dav'o po Primorju i po Majkovima i po onom Slanom dubokom al' su pare golemo mamilo. Gdje nema Božjega straha i gdje nije od svijeta sramota pa tako ti i Majkovcima bilo sastali se majkovski hajduci. Među sobom vijeće učinili pasju vjeru oni prihitili da pođemo, da se sastanemo ali noćno u doba neznano. Da kakogod Vida prevarimo pogubimo, blago pokupimo vijeće čine dok se prikupili do dva brata, do dva Ščeputine. Mićo Papa sa svojim babajkom i još s njima nepoznate družbe ne idu ni sjajnom mjesečinom niti idu kad je vedro nebo. Neg' kad more na valove vrije kada kiša k'o iz kabla lije čekali su pa i dočekali noć je tamna Božja godina. Kad hajduci zaputili bili sobom vode konje opravljene na čemu će odgoniti blago vode sobom još tri ženske glave. Da ostanu dolje iza zida da čuvaju konje opravljene oni idu u duboko Slano negdje oko noći polovice. Sađu tankoj kuli Vidojevoj al' su oni prije opazili u baštini skalu duguljastu uzeše je pa je odnesoše. Uz tanku je kulu prisloniše pa se penje hajduk Ščeputina jatagan mu oštar u zubima Mićo Papa zakuca na vrata. Sa dušeka ozivlje se Vido ko mi kuca noćno na vratima ali mu se Mićo ozivao ja sam kume milo dobro moje. Ono što smo govorili kume evo smo ti i donijeli kume skoči Vido na noge lagahne al' ne ide otvoriti vrata. Nego ide kuli na prozore da on vidi tko pod kulom tuče tko ga zove ispod kule tanke otvorio na prozoru vrata. Prema njemu hajduk Ščeputina udari ga nožem priko glave al' ga nije smrtno udario nego bio dobro obranio. Kako Vido u kulu umače za njim hajduk Ščepurina skače al' je Vido tvrdo momče bio neda mu se nožem udariti. S njim se hrva kuli po tanahnoj za kose ga rukom uhvatio punu šaku vlasi izgulio on ga bije oštrim jataganom. Viče Vido tanko glasovito nemoj mene Ščeputina kume nemoj mene za naše kumojstvo to su čuli pod kulom hajduci. Pripeli se kuli na tavane Mićo Papa prvi dohodio u ruke je stalac uzimao s njime Vida u grudi udario. Preko stoca primetnu se Vido pade jadan kuli na tavane oni skoče s nožem jataganom dokle li ga kruto obraniše. Da se više braniti ne može neki skoči pa otvori kulu bit će noći prošla polovica kad evo ti Knežića Mata. Nosi Mato u ruci fenjere kad on vidi vrata rastvorena on uljeze u vrata s fenjerom pa zaviče glasovito tanko. Kume Vido još si na nogama što su tebi rastvorena vrata još je Vido u životu bio viknu jadan što god mogne jače. Bježi kume ako Boga znadeš da hajduci ne pogube tebe ubiše me majkovski hajduci u to doba zasvijetli puška. Knežića da pogodi Mata sreća dobra Knežiću bila jer ga puška nije udarila nego nešto malo obranila. Pa on bješe bježati stanuo istom malo odmaknuo bio kad eto ti druga zasvijetli sreća dobra Knežiću bila. Da ne puče već je podprašila on pobježe i fenjere baci pa od straha i noćnoga vraga živ jedvice bijelom dvoru dođe. A hajduci ostaše u kuli i potežu Vidove sanduke jer misle da je u njima blago pa iznose štogod mogu bolje. Izniješe pokućstva svakoga romjenača, noža i pušaka sa dušeka pamuk, pokrivača pa na konje blago tovariše. Put Majkova s njime pobjegoše kad su dalje od Slanoga bili na Usječku studenoj vodici pa na vodi malo počinuli. Da krvave umijaju ruke ispiraju jatagane ljute kad evo ti Bronzića Ščepana jedva doš'o s otoka Šipana. Živ izbjeg'o Božjoj godini žamor čuje na vodi studenoj pa on kosi sve što može prije da se može dobaviti družbe. I na noći samac ne putovat' kad je bio blizu vode hladne i vidio skupu sakupljenu iz daljega dobro jutro viče. Dobro jutro prijatelji moji al' mu se niko ne odaziva uto malo naprijed stupio Mićo Papa prema njemu skače. Rukom ga je za prsi uhitio jatagan mu na grlo donio da ga kolje kao zvijer hudu viknu Ščepan tanko glasovito. Kume Mićo što za Boga radiš ali mene ne poznaješ kume ali njemu Mićo progovara je li vjera, je li ruka desna. Ako misliš iznijeti glave da nikome nigda kazat' nećeš dok se sa ovim ne rastaviš svijetom al' zaviče Ščeputina Anta. Što će vjera, što će ti kumojstvo oklapi ga nožem jataganom kud ćeš bolje vjere i zakona tad zacvili Bronziću Ščepane. Niz obraz je suzam' udario a što sam vam jadan učinio da vi mene pogubit' hoćete jedva sam se moru ugrabio. I oteo Božjoj godini pa sad jadna da me pogubite što me nije more radovalo nebi ste se o me ogriješili. Tad mu Mićo Papa govorio da nikome pripoviđet nećeš kud si iš'o da si nas vidio da se po tebi nebi ništa čulo. Da si kome i riječi pisnuo jer da bi ikda obaznalo gdje god bio i kad god bilo živom glavom platit ćeš sa ramena. Sasjećemo tebe na komade a najveća dva komada mesa biti hoće do dva uha tvoja Stijepo se je vjerom zaklinjao. I svojim očinjim vidom da to nikad niko znati neće a po njemu i za njega živa sreća mu je pustiše ga živa. Pa on više ne želi družine već sam kosi putem naprijeda a u strahu prije od hajduka i dobrome Bogu zahvaljuje. Da je živu kutaris'o glavu kada sutra bijeli danak svanu kad viđeli Vida pogubljena sve se Slano manom pomamilo. Među sobom govorili ljudi ko je ovaj rasap učinio kad eto ti Knežića Mata on kaživa što se je zgodilo. Što je čuo i što je vidio da su dvije puške opalile da ga je prva nešto dohvatila u ruci mu razbila fenjere. Druga da ga dohitila nije nego samo da je podprašila ovo niko učinio nije nego oni Bugari Majkovci. Od starine na glasu hajduci koji s Vidom jesu trgovali na kumojstvo njega pozivali i još nešto reče Knežić Mato. Sve bi rek'o i zakleo se da je ono Ščeputina bio na vratima kad sam pristupio najprvoga da njega uhvate. On će kazat' ostali koji su glas proleće gradu Dubrovniku pravda šalje svoje poklisare da razvide zgodilo što se je. Kad su došli u duboko Slano mrtva Vida razgledat' stadoše na njemu je rana nekoliko od ljutoga noža jatagana. Vidi pravda da su ga ubili pa ga preda da ga ukopaju sve ga Slano grobu popratilo jer ga svemu puku žao bilo. Glas dostig'o u Konavle ravne a do one krševite Stravče kad Vidova doznala rodbina evo ti mu dva mila neputa. Oni dođu u duboko Slano po dundovoj kući pokupiše što hajducima izostalo bilo tu velika postavljena pojnica. Oko kuća brda majkovskijeh da li bi se štogod izaznalo al' se ništa saznati ne može ali vele od starina ljudi. Da se nekad klela zemlja raju da se na njom svaka djela znaju pa eto ti neku večer bilo Ščeputina zavadi se Ščepo. A da s kijem nebi ni žalio nego svojoj vjenčanoj ljubovcom otrese joj dvije zaušnice ona kuda i nemila bila. Pa zaviče tanko iza glasa stan' krvniče nemoj udarati što si i mene ubit' namislio kako no si i njega ubio. Oni misle da ne čuje niko al' sve čuju carski oružnici spored njima majkovski banduri kad su oni razumjeli glasa. Pod njima su noge podigrale a u njima srce potreptalo stali tući da vrata otvore al' ih da otvori neće. Ako li ih otvorit' nećete silom ćemo vrata razlomiti od straha im otvorili vrata pa u kulu oni uhodiše. Ščeputinu Stijepa uhitiše bijele mu zakovali ruke odveli ga gradu Dubrovniku zatvorili u mrklu tamnicu. Pri suca ga često privodili da bi kako sreća priskočila da pokaže ko je s njime bio pokojnoga Vida pogubio. Al' je hajduk tvrde vjere bio on ne hoće da izda nikoga radi svoga brata rođenoga opet njega vode u tamnicu. Sudac gleda, sudac ispituje da bi otkle kazat' dokazao ko je jadna Vida pogubio ko je s Ščeputinom u družini bio. Jer svak znade da sam bio nije nikako se da izdade neće dan po danak i godina prođe Ščeputinu osudila pravda. Do života na tamnicu tvrdu na tamnicu tvrdu cesarovu na Istriju s muka glasovitu gdje Ščepanu lako biti neće. Iz bijela ga grada otpratiše u Gruž dođe, na parobrod pođe prate njega carski oružnici lete dani, lete godinice. Preko deset jedna prolećela a Ščepan je u tamnici tamnoj još mi niko ništa i neznade ko s njim bio Vida pogubio. Kad evo ti jada iznenada jedne večeri Bronziću Stjepane putujući brdom majkovskijem putujući zamrknuo bio. Noć ga stigla i Božja godina prituži mu, svanuća se boj'o bijeli na dvor Radeljević Iva u gornjemu selu Majkovima. I pokuca njemu na vratima ozivlje se Radeljević Ivo i njegova vjenčana ljubovca ko večeras kuca na vratima. Odgovara Bronziću Stjepane ja sam evo dragi prijatelju prituži mi Božja godina otvori mi ako Boga znadeš. Večeras me na konak primite kad to čuo Radeljević Ivo skoči Ivo, vrata rastvorio i Ščepana na konak primio. Vrijeme je od večere bilo pa Bronziću nude večerati a kada je po večeri bilo Stjepan ti se vinom nakitio. Kad ga dobro vino ugrijalo Stjepan ti je kazivati stao da ti kažem prijatelju Ivo na meni se neka sudba vrši. Sve me prate Božje godine ovo mi je druga za života al' sam srećan što sam s prijateljem ali kakva mi je prva bila. Bože dragi, druge nedaj mi je za života kušati onake već je tamo jedanest ljeta nešto sam ti bio nagazio. Putujući noćno ka Slanome kad sam pobro bio dolazio do Usječka, do vode studene čujem žamor blizu vode hladne. Bolje skočim i sebi govorim evo putem putuju putnici da ih prije mogu dostignuti da ja s njima putujem zajedno. Kad ja tako malo unaprijeda kad hajduci vodu opkolili oko vode umivaju ruke ispiraju jatagane ljute. Ali ja neznam kosu i ni otkle su niti znadem što na vodi rade iz larga im dobro jutro vičem dobro jutro braćo i družino. Tek što sam se samo oglasio Mićo Papa na mene skočio rukama me za prsi uhitio jatagan mi na grlo donio. Ja se teškim čudom začudio iznenada na Božjem sudu kume Mićo do Boga miloga oli kume mene ne poznaješ. Kada hoćeš da pogubiš mene na to mi je Mićo govorio čuj me kume Bronziću Stjepane ako hoćeš da izneseš glavu. Hoćeš meni tvrdu vjeru dati vjeru tvrdu i po devet puta da nikomu živu kazat nećeš gdje si bio i što si vidio. Dok se ovim ne promijeniš svijetom tad zaviče Ščeputina Antun što će vjera, što li će kumojstvo oklapi ga nožem jataganom. Kud ćeš bolje vjere i zakona na te glase prijatelju Ivo ja zacvilih kao ljuta zmija nemojte me braćo pogubiti. Ja nikome neću kazivati po meni se nikad znati neće a da bi se štogod obaznalo sjecite me živa na komade. Ovako su meni priprijetili al' večeras Bogu hvala neće jer u kući ja sam prijateljskoj Ivan sluša, ne govori ništa. Sluša dobro Ivova ljubovca pa će ženska jezik odrješiti a ko hoće da joj ga priveže i ona se zapravo čudila. Čudila se pa mu govorila prijatelju Bronziću Stjepane što ne kažeš, što ih ne izdadeš hrsuzine, krvopije teške. Nego mi se po Majkovima diče ko smo, što smo, pošteni smo ljudi a kad tamo hajdučko koljeno ali joj je Stjepan govorio. Gdje ću kazat' Bogom sestro moja kad znaš dobro da bi poginuo večera je davno završila a neki je sanka prihvatio. Pa i oni spavati pođoše kada jutro osvanulo bijelo ustali se iz meka dušeka dadu Stijepu kafu i rakiju. I on ode kući putujući a ljubovca Radeljević Iva prije neg' je sabah zora bila uranila, torbu priprtila. Zaputila gradu Dubrovniku pa mi s puta susjede dozivlje neki joj se ozvaše, dođoše one vuke torbe na uprte. I u njima repe i kupusa sira, jaja, kokoši na pare da prodadu na gradskoj Poljani al' ne ide Radeljević ljuba. U Dubrovnik da tamo trguje već glas nosi gradu Dubrovniku pred suca je ona dolazila pa ovako njemu govorila. Počuj mene, mili gospodine evo će se obaznat' sadara ko je bio Vida pogubio nazad više od deset godina. U Slanome onom dubokome Mićo Papa sa svojim babajkom Ščeputina s bratom hrsuzinom pozovite Bronzića Stjepana. On sve znade kako je bilo sinoć mi je na konaku bio za večerom sve je kazivao što je bilo i što je vidio. Da omalo nije poginuo da je na molbu glavu isprosio pod zakletvu da nikome ne kaže kada ti je sudac razumio. Planu sudac kao oganj živi pogleda je i dva i tri puta ženska glavo, je li to istina istina je, sve istina živa. Pa mi suca pozdravila bila i otiđe kuli niz skaline Mićo Papa kuli uz skaline sastaše se i pozdraviše se. On pred suca bio dopanuo da zatraži za na put teskeru što će poći put Novog Pazara ali mu je sudac govorio. Ostavi se, danas ne može se jer nas silni posli pritisnuli nego dođe do dva do tri dana dat ćemo ti putnog fermana. Mićo pođe preko bijela grada pa se vrne dvoru bijelom još ne bi ni do Rijeke došla Dubrovnik se stao bunit' grade. Pa kupi ti vojske oružane pa siđoše Rijeci ribarici eto ti ih cestom niz Primorje pravo, zdravo, brdu kamenitu. Hajdučkome klancu majkovskome netom tamo stigli oružnici Mići bijelu kulu okolili svud su straže oko kule tanke. Oružnici carski i banduri a Mićo je za trpezom bio nije jošter kule zatvorio na vrata mu neki dohodiše. I dobru mu večer nazivahu dobar večer, kućni domaćine i ostala Božja čeljadi imate li malo vode hladne. Putujući jesmo ožednili al' se Mićo tome ne nadao neg' im reče dobro došli ljudi služite se pobliže do sofre. Ako hoćete i vina imamo tu su bliže sofre pristupili usprimiše, vina se napiše nekoliko u dvor ušetalo. Još ih više oko dvora bilo kad ispiše čaše položiše pa razgleda jedan na drugoga iznenada Mića uhitili. Bijele mu svezali ruke u okove u gvozdene tvrde isto tako njegovog babajka i uhitu Ščeputinu Antuna. Odvedu ih gradu Dubrovniku kad su bili preko grada bijela tu izašlo malo i veliko da gledaju Majkovce hajduke. Gdje ih vode u skupu vezane zatvore ih u mrklu tamnicu tu se velik vagan otvorio po bijelu gradu Dubrovniku. Glas do glasa, junak do junaka to se čulo svijetu u širine dovedoše Bronzića Stjepana kada Ščepan pred suca dođe. I sudac ga pitati počeo kaži bolan Bronzića Ščepane kaži bolan sve što si vidio gdje si hajduke na putu vidio. Ščepan kaže, a od straha drhće Ščepan kaže da istina nije Ščepan kaže, ali često laže jer se boji Majkovaca Stijepo. Pozna da su guje u kamenu pa on veli da ništa ne znade da nije ništa čuo ni vidio baš mu pravda da vjeruje neće. Neg' i druge svjedoke pozivlje pa kad ih je svijeh saslušala malo vrijeme postajalo bilo jer ni sudac mirovati neće. Nego kupi mlade poglavare i od grada, sela i otoka da se budu suditi hajduci kad dođoše, kad se sakupiše. Opet vode Bronzića Stjepana al' izvode majkovske hajduke iz tamnice tamne zakovane ali i onog čini doći pravda. Što tamnuje doli u Istriji po imenu Ščeputina Stijepo sjeda mu je i glava i brada i njega su ovdje dovodili. Da i njega opet čuje pravda al' da sluša što će od njih biti kad red dođe Bronzića Stjepana opet njega ispituje pravda. Kako da ga nigda čula nije kaži bolan Bronzića Stjepane nu ako ti pravo kazat' nećeš eto tužbe izađe na tebe. Spomeni se Bronzića Stjepane dovijeka ćeš u tamnicu poći a da iz nje nikad izić nećeš a kada je Stijepo razumio. U obrazu kolur promijenio požutio kao žukovina gotov Stijepo na tavan padnuti jer se jadan u nevolji nađe. Sve ga gleda i sudac i pravda pa ga sudac uhvati za ruku iz kamare izvede na stranu pa je njemu tiho govorio. Danu sjedi, počini malahno pa i sudac pokraj njega sjedne razmisli se, pripadaj nemoj se bolje ti je kazati istinu. Nego teška dopanuti jada ali mu je Stijepo govorio gospodine, kazati ne smijem ubit će me kučije koljeno. Familiju mi prognat će iz kuće njihova je srdna porodica al' ga sudac po ramenu kuca kaži pravo, ništa ne straši se. Dat ćemo ti dobre pratiđije gluhe straže oko kuće tvoje moćeš mirno u kući spavati pa ga opet za ruku uhvati. Uvodi ga opet u kamaru tu mu sjede jedan do drugoga i kad vidi Malovoz Ivane od stola je na noge skočio. Pa Bronziću riječi besjedio kaž' Bronziću, što li kazat' nećeš ali ne znaš što si govorio na Šipanu u dućanu mome. Ja sam bio i ja sam te čuo kaži bolan i sebe obrani kada ga je Stijepo razumio na Papu je okom pogledao. Nešto krivo, mrko pa poprijeko ali mu se Mićo osmjelio i veli mu potresovnim glasom što ne kažeš gdje si što vidio. Nego si se tako zamislio tada Stijepo riječ otvorio i na Mića glasom oborio znaš li Mićo, nije davno bilo. Neg' nazad jedanest ljeta kada si me za prsi uhitio na Usječku, na vodi studenoj jatagan mi pod grlo donio. A ja sam te kumojstvom zaklinj'o da mi jadnom ne prikolješ grlo al' zavika Ščeputina Antun što će vjera, što li će kumojstvo. Oklapi ga nožem jataganom kud ćeš bolje vjere i zakona kad Bronziću riječ izustio Mićo Papa njemu odgovara. Oj Bronziću kučije koljeno ako igda ko od mene bude nebi im'o nanositi glave kad li su se suci razumjeli. Među sobom vijeće učinili osudiše majkovske hajduke dva poslali u mrku tamnicu iz bijela Dubrovnika grada. Poslali ih niz more duboko gdje se šalju ljudske ubojice Miću Papu na smrt osudiše kad svršiše s njima u tamnicu. Kad glas tamo na Majkove dođe da će pravda Miću objesiti podignu se njegova ljubovca i za njome osmero djece. Bosonogi, gologlavi, tužni na njima je jedino odijelo idu svome babu u pohode u Dubrovnik na mrklu tamnicu. Da se grle, da se izljube da li bi se s njime halanili eto jednom za života svoga kad su bili predo Dubrovnika. Najprva je Mićina ljubovca gorko cvili i suze prolijeva a za njome osam ubožadi ko god ih je vidio preko grada. Svakoga je duša zaboljela svakoga je žalost obrvala tako dođu do tamne tamnice pustiše ih milom babu svome. Oviju se njemu oko vrata rukom grle, ustima se ljube kako da ga nikad vidjet' neće tako isto njegova ljubovca. Poljube se, oproste se s njime jednom misle da se viđet neće otole se oni opraviše da se vrću kući na tragove. Visokome brdu Majkovima kad su bili preko bijela grada gledale ih gradske dućandžije u srcu ih djeca zaboljela. Pa im mnogi milostinju daše cvileći su svome domu išli ali Miću sreća priskočila da no njega objesiti neće. Od cara mu milost isprosili da bi njemu život oprostio do života u tamnici stati to baš njemu nije milo bilo. On bi lakše smrću prigorio neg' trpio za života svoga tako stoji Mićo u hladuši već će brzo dana godinica. I on misli misli svakojake na zlo misli, a o vragu radi gleda način kud bi pobjegao jednu večer sastane se Mićo. Ugovore tvrde učinio s lupežinom nekim s Montovjerne što pokrade Gospu milostivu sa grla joj odnese zavjete. Kad se mrkla noćca uhvatila dva lupeža gori od gorega izmaknuli iz svoje odaje pa se krili negdje po avliji. U odaje pozaprli vrata kad im čuvar u pohode dođe odaju im zatvorenu nađe iznutra su vrata podaprta. Nedadu se lasno otvoriti pozivlje ih, odgovor ne primlje brzo mu se dodijalo bilo pa im čuvar ispred vrata prijeti. O lupeži, oba pazite se ako Bog da sutra u jutro sutra ćemo vodit' razgovore sve to čuju dvije lupežine. U avliji gdje su se skrili pa pogleda jedan na drugoga jedan drugom tiho progovara Dobro! Dobro! ako tako bude. Miga brkom jedan na drugoga i smije se jedan na drugoga al' ne bude kako i drugako kad je noći neko doba bilo. Kad se svijet kući povratio večerao i polijegao evo ti ih, oba iz skrovišta u avliji nešto skale bilo. Još i uže s čim se voda hita to sve skupa dvije lupežine uz kapelu od sudske tamnice malenu su skalu prislonili. Na kapelu po njoj se pripeli a za sobom i skalu ispeli prislonili uz duvar avlije i po njom se na duvar pripeli. Preko mira konop premetnuli pa se puze jedan za drugijem uže kratko, a mir visok bio pa mi jedan za drugijem skače. Na kadrmu, na put od ulice nigdje nikog od nikuda nema fenjer svjetli, nitko ih ne vidi niti čuje u to doba gluho. Svlače s sebe sužanjske korete pa ih meću preko lijeve ruke pa eno ih gradom kroz ulice zdravo prođu gradu kroz kapiju. Preko Pila, vesela im majka pravo, zdravo Boninovo prođu okrenuše brdu Montovjerni Provodić je lupež svetogrdac. On sad Papi balauzi puta kad su bili na Montovjerni zakucao na vratima dundo otvori im, primi i pogosti. Promijeni ih u bolja odijela i po nešto oružja im dade ako bi im do potrebe bilo da se mogu branit' u nevolji. Zajmi lupež i Gospino blago što još nije rasprodano bilo otole se oni podigoše eto ti ih Gružu nakraj mora. Još ne bilo noći polovine tu nađoše najbolju lađu pa mi u nju oba uskočili pustiše se niza sinje more. Eto ti ih niz kraj pod Majkove da je vozit' kako krasti bilo oba zdrava na kraj poskočiše pod Majkovima na Gornjem Racu. Tankoj lađi mađer odbiše u sinje je more utopiše pobjegoše oba uzbrdice na daleko kamena pećina. Pa da vidiš Papu i đavola kako vavjek u nevjeri radi da prevari onog s Montovjerne jer njegovo društvo Mići smeta. Nije dobar udrit' ni pogubit' nije dobar stići ni uljeći ne umije držati oružja a kamoli mahati sa oružjem. Sve što znade samo ukrast' znade na pustoši gdje nikoga nema Papa ga je dobro izmjerio pa sad kad mu više ne trebuje. On se gleda njega izbaviti da ga lošim društvom ne ometa ali mu gleda izmaknuti blago koje pusto Mići vazda drago. A to ga je na jad i dovelo pa mu stade govoriti Mićo čuli mene, dragi prijatelju daj to zlato Gospinih zavjeta. Ja ću poći i sakriti blago ti se uvuci u ovu pećinu dok ja pođem i opeta dođem i donesem piva i jediva. Mići dade sve Gospino blago ode Mićo kući ka ljubovci razbudio djecu i ljubovcu nema kada vele besjediti. Neg' se oruža i brže pobježe samo ljubi, nevi aber dava kako će mu u nevolji biti jer se boji sile cesarove. Koja hoće udarit za njime on pobježe glavom bez obzira al' ne ide lupežini drugu u pećini nek' on smokve suši. Nego kosi kud najbolje znade kad svanulo i sunce granulo od kule se nešto odmaknuo u to sila za njim udarila. Jer u Gružu ukradena lađa svijetloj pravdi oči otvorila put kazala kud su pobjegnuli šalje pravda carske oružnike. Iz bijeloga Dubrovnika grada i što god ih u okružju bilo i rondare seljanske čuvare od Zatona krajem niz Primorje. Do Slanoga mjesta dubokoga sva majkovska sela priklopili Mići Papi kulu okolili u kulu mu neki uhodili. Svu mu kulu bili premetnuli neki oficir zgrabi mu ljubovcu oba oka na nju iskolači i k'o grom se na nju izdereči. Kaži ončas tvoga gospodara gdje je iš'o, gdje li se je skrio ako li ga pokazati nećeš evo hoćeš odmah poginuti. Al' je ona roda hajdučkoga ne boji se oružja ni smrti a još manje oficirovog glasa nego viče što joj grlo dava. Otkle hoćeš da ga tebi kažem oli sam mu put balauzila a nijesam ga ispod suknje skrila bit će tamo gdje ga vi sakriste. Kad baciste u mrklu tamnicu pa još došli bijesni koji ste ovdje sa mnom da ruglo gradite bit će vama do vaše obijesti. Al' je meni do moje nevolje al' se prođi i ne diraj u me sebi ruke, ostale ti puste kako i ja bez čovjeka svoga. Ako su te i vrazi donijeli bit će pravde i za mene mrtvu sebi ruke, udarati nećeš opet joj je oficir govorio. Što ćeš reći, kučije koljeno da ti nije muž u dvoru bio pa izvadi sablju iz korica da ne gledam Boga velikoga. Sada bi ti glavu otkinuo pa da mi je i u dvoru bio nijesam ga u špag postavila pa da ti ga ja iz špaga dadem. Ja baš ne znam je li pobjegao već ako je zbilja pobjegao aferim mu brku i obrazu brzoj nogi i junačkoj ruci. Sad ga traži kud je pobjegnuo i nađi ga ako si delija ostavi je carski oružniče pa on dalje po Majkovima traži. Kako i ona ostala družina otiđoše putevima stranputice okoliše brda i doline svuda traže, a nigdje ga nema. Sakrio se, ušćućurio se da ga nebi ni đavoli našli pa no neće ni vojske careve ni rondari općinski čuvari. Čeka njega u spili pećini lupežina s brijega Montovjerne podne prođe, a Mićo ne dođe ne dohodi niti mu što donosi. A on jadan ogladnio teško malo dalje vinograd bijaše pa mi traži zelene jabuke da gladinji odžebavi muke. Ali mu je loša sreća bila naljegoše ljudi cesarovi i ostali od svud banduri bahat čuje, na dvor poviruje. Jer on misli da je hajduk Papa a kad vidi što je i kako je opet se u spilu povuče vidjeli ga gdje je uljegnuo. Pa mu brže spilu okolili i na njega graju oborili na dvor da si iz spile pećine što li ne ćeš, hoćeš poginuti. Na te ćemo pucat' iz pušaka prepadne se i zacvili ljuto kako zmija ljuta u kamenu evo ti ga iz spile pećine. Teško cvili i uzdiše gorko lupeške mu zavezali ruke odveli ga Dubrovniku gradu i meću ga u tamnicu tamnu. A ostala sila svakolika pritisnula brda i doline traže Mića tamo i ovamo al' je Mićo u kamenu zmija. Dobro pozna brda i doline kud čobanče koze navraćalo i lovio momče prepelice dobro znade klance i zaklonce. Procjepi i korita kršna oštre hridi i jame duboke i po gori spilje svakojake gdje se može kriti i tajiti. I sigurno noćcu prenoćiti gdje li može sili uljegnuti da ga lako nije uhvatiti a gdje mu se može primicati. I naći ga preko noći ljuba nositi mu piva i jediva bome tome stavili se ljudi oružnici i naši rondaši. Zatvore joj puta i rasuta na nju tvrde postavili straže preć' ne može niti šta odnijeti al' im isto sve badava bilo. Jer se Mićo u ruke ne dava pa on voli umrijeti od gladi nego da se dušmani naslade znade bolan da bi poginuo. Pa on znade šta će, kako li će kuda li će okrenuti Mićo ima šuru Daničića Iva u Ivana šajka barka mala. Noćno svoga šuru prevozio preko mora u Luku Šipansku tu se krije tamo i ovamo dok ga neka žena opazila. Što s ovcama na pašu hodila viđela ga negdje u rogaču oružanog kako hajdučinu od njeg' se teško prepanula. Pa zaviče što tu bolan radiš ko si, odakle si i koga isčekivaš on joj reče što to znati hoćeš ko sam, što sam, ovdje otkale sam. Ako nikom pripovjedat' nećeš kazat ću ti ko sam i otkle sam ja sam glavom iz Majkova Papa znaš li štogod pripovjedat' pravo. Za onoga Malovoza Iva koji meni dosta zla uradi i na ovo mene uputio da se skićem i brda obijam. I prenosim u torbici glavu da me nebi uhitila pravda ti mi reci pravo po istini streli još mrežu u Kaludrici. Kada bi ga očima vidio imam nešto govoriti s njime ali nemoj kazivat' nikome jer da znadem da ćeš pripoviđet. Usput bih ti osjekao glavu pripala se pa je zavikala neću brate, očiju mi mojih iz nevolje kazala mu nešto. Pa od straha jedva pobjegnula i otole povratila ovce i donijela živu glavu kući a kada je doma dolazila. Odma kaže gospodaru svome a gospodar od sela glavaru sve mu pravo po istini kaže glavar se je teško pobunio. Na pute je straže udario knjigu šalje Dubrovniku gradu kad viđeli, kad su razgledali što Općina piše sa Šipana. Da je Papa na Šipan dopao to je njima milo čuti bilo oni misle lasno uhitit' ga odma šalju ljude oružane. Pa mi Papu po Šipanu traže svukud traže gdje ko što kaže al' se Papa uloviti neda tanke kule Luci okoliše. Premetnuše sve do pilićnjaka ali ništa ne mogaše naći tražiše ga dva bijela dana tražiše ga pa ga ostaviše. Iza toga do vremena malo još ne prođe nedelja dana tu se opet vagan oborio kažu mnogi da su ga vidjeli. Gdje on krije goricom zelenom i da ima dosta prijatelja što mu nose piva i jediva strah popade Malovoza Iva. On ne može mirovati mira ni u bijeloj kući noćevati već se tuži od mjesta glavaru tužba ode Dubrovniku gradu. Da se pomoć na Šipan pošalje ter eto ti opet oružnika drugi put se na Šipan vrnuli dvanaest ih na broju imade. Oni traže po gorici Papu i premeću kule i tavane i košare gdje stanuju ovce al' ga nigdje iznać' ne mogu. Nije lasno uhititi vraga kad mu i tu pritužilo bilo preveze se sa Šipana Papa negdje na kraj kamo ga ne traže. A gdje traže tu mi njega nema pa se više tražit' dodijalo razišla se sila cesarova oružnici i naši rondari. Svak se svome domu povrnuo a tvoj Papa nogama na znanje omaknuo kud je bolje mog'o da se ne zna ni kuda ni kamo. Jer ko ne zna kazat' ne umije a ko znade ti da kazat' neće valjda s Mićom i on drži ruku i potajno vodi razgovore. I Mićine odnosi glasove hajdučkome brdu Majkovima da mu znadu djeca i ljubovca kako će mu donosit' jediva. Tako prođe dana nekoliko dokle mu je sreća priskočila da pobježe, vesela mu majka sada kažu da se oglasio. Neko kaže da je u Srbiji nekadašnjoj zemlji Lazarevoj neko kaže da je u Italiji da ga tamo odveše Puljizi. Gdje ga niko uloviti neće ni u ruke dati cesarove pa da piše svojoj ljubi dragoj i da šalje na pomoć dukate. Da se vlada i da se pomaga ali njemu da se već ne nada nego da stoji zdravo i veselo i da goji njegovu dječicu. E da budu očevi sinovi i očevi, a i materini neka budu kako im je majka ne pogrde svojega babajka! Osta kuto od toga i ručica od hajduka lupež ubojica!