Gundulićev san

Pjerin autor: Ivo Vojnović

(Noć. Soba u kući ĐIVA FRANA GUNDULIĆA u ulici "između Polača" u Dubrovniku. Pokućstvo jednostavno. U sredini sobe, nešto na lijevo, stol prepun knjiga i listina. Na stolu malo raspelo, a kraj njega srebrni lukijernar. Ispred stola stari naslonjač od kože. Na desnu, velika vrata od tarace, zatvorena. Tri stepenice od kamena slaze s vrata od tarace u sobu.)

GUNDULIĆ sâm

(piše pak se zaustavi zamišljeno. - Velika noćna tišina. - Zatim on stavi pero na stranu, pa čita iz rukopisa ove kitice "Osmana"):

Eto u staro Drenopolje
Otmanović izišô je
Na široko ravno polje
Taboreći čete svoje.

Paček se je i otole
Sâm na konju it podigo
Da bi tvoju, o sokole,
Nedobitnu dobit stigô.

Nu što velim? nove glase
Kraljeviću čuj izbrani
Prišo 'e Dunaj, približa se
Plahi Osman k ovoj strani.

Eto moje bistro oko
Veće ga je ugledalo,
Polje mu je s'vjem široko
Neizmjernoj vojsci malo...

(Klimajući glavom.)

Jest! - to je mojijeh misli zvuk i jeka,
al' staza gdje je da se dalje vinu?
Kuda lećet' kad su čežnje nijeme?
Ja ćutim u dnu srca strah brez riječi,
kô da sam trčô, dok me noge nose,
pak trenom stao i gledô, - jaoh meni!
da sâm se uspeh gdjeno ljudstva nema.
     Predamnom vrsi nedoglednijeh gora,
gdje srce sluti da će cilja naći, -
al' što ću dalje, kad uza me tmina,
a svud samoća, - ta samoća pusta!

(gleda sve naokolo.)

Dobro, da je noć i ponoć skoro.
Bar zborit mogu sâm o svojoj sjeti.

(Ustaje, pa se šeta po sobi.)

Kad sunce grane prestane mi grožnje.
Ja vidim onda, - jest, ja gledam, ćutim,
da sadašnjost je slava grada moga.
Još uvijek Sveti Vlaho brani i čuva
Vjeru, i Pravdu, i Slobodu našu.
Kad sunce kruni zlatnijem vijencem Petku
i sjajnijem plaštom kiti svete mire, -
tad, zbogom tugo! - Vedru snagu ćutim,
što Slobodan sam, jer sam Dubrovčanin.

(Sjedne opet, gdje i prije.)

Eh! da noći, ni samoće nema!...
Ne bi tad bilo niti čudnijeh slutnja,
ni glasa tajnog što tišinom zbori...

(zamišljeno):

Zar samo slutnje?... ili Višnjeg znaci?...

(Uzeo u ruku nekoliko stranica svog rukopisa.)

Pjesmo moja, miljenice draga!...
Govori sada ti, kad narav šuti...
Osmane!... žarki plame mojijeh smjelijeh dneva,
u tebi su sva čeznuća tajna
i nadi, i snovi koje svijet ne sluti!
     Pjesni zvučna borba Krsta i Vraga
ku začeh gordo, da svom rodu kažem
strahote Ropstva, a Slobode slasti, -
zašto ne mogu dalje pričat zgode,
što srce ćuti al ne vidi duhom?!...
     Što fali, Đivo, tebi, da sve riječi,
svi slatki zvuci majčinoga zbora,
nijesu dosti e da tajnoj misli
lika dadu i poleta žarkog?

(Ustaje naglo.)

Eto već mjesec teškijeh dana prođe,
što zadnja pjesan isklicala pusta
a Osman zaspi!... da s' ne diže veće?...
     Kroz koje jade i teške, trudne pute,
da vodim, željo, tvoja laka krila,
do vrha gore, otkle silnijem glasom
doviknut mogu: - Svijete velji! - eto pjesme rodu?!

(Čuje se, kako ponoć bije na staroj gradskoj uri. - Tišina.)

Ponoć bije, a ja nemam sanka!
Koliko će puta još zazvonit
na tornju Starci, dok to djelo svršim?...
A možda će me ljuta smrt pokosit prije!...
Oh! ne, ne!... ne daj, Bože, ne daj,
da pjesma moja bude čempres vitki
prelomljen trijesom dok mu vrha nema!

(Sjedne opet, pa se zagleda u Krst.)

Patnje tvoje, Krstu sveti, moćni,
od tašte lasti spasiše mi pjesmu!
     Ti znaš da s' Suzam sina razmetnoga
okajah raskoš nestašnijeh dana.
Onda se zakleh, da ću opisat bole
i plamom pjesme sve razgalit rane,
čim ropstva radi sve Kršćanstvo pati,
ropstva ljutog Osmanske Aždaje. -
Ah! daj mi sada moć i snagu divsku,
da u tom času, kad o sebi dvojim,
uznesem krila čeznućeg mi duha
do Tebe gore, koj' si izvor pjesme!
     Razderi tminu što mi vid pokriva,
dovršit daj mi pjesmu rodu svome,
da slava bude Tebi, Krstu sveti,
a Dubrovniku dar i spomen vječna.

(Kod zadnjijeh se riječi otvore širom vrata od tarace. Bijeli trak mjeseca ulazi tiho i rasvijetljuje sobu. - Gundulić se prene i zagleda u mjesec.)

Bez daha vjetra uđe mjesec blijedi!...
     Zar molitve mi žarke doču hlepnju,
te put rasvijetli da joj Bogu lašnje?...
Kako sve muči!... Kakav mir se slegnu
u vruće žile što mi tijelo pale!...

(Hoće opet da piše, pa tihijem glasom ponavlja:)

Eto moje bistro oko
Veće ga je ugledalo
Polje mu je s'vjem široko
Neizmjernoj vojsci malo...

(Pauza.)

Jest! - to je mojijeh misli zvuk i jeka,
al staza gdje je?...

(Nasloni glavu na fotelj.)

Čudno!... čudno!... mjeseče ti blijedi!...
Čim uđe u zabit mojijeh noći tamnijeh,
kô slatka, tiha ruka čelo gladi
a vjeđe sklapa harni, brzi sanak!...
     Slavu dozivah, - a eto možda sna...

(sve to slabije, kao u snu.)

a možda i pjesme...

(i on zaspi.)

---

Kod zadnjih Gundulićevih riječi -

VILA

pokazala se na ulazu od tarace, a sva je u bijelim velovima i s bijelim krilima na plećima. - Na glavi joj trepti sjajna zvijezda. - Pruženom rukom prama pjesniku, približava mu se u mjesečevom traku. - Kad je do Gundulića stigla, - on je duboko zaspô. - Vila ga šutljivo promatra. - Velika tišina. - Zatim tankim noćnim glasom šturka:

     - Pjesniče, spavaj!...
Borbe, čežnje i nadi neka već šute!...
     Sa nebeskijeh visina slazu sanci
da taže baru tvojijeh žarkijeh misli...
- Kô plamna strijela tvoj se krik zaleti
kroz zvijezde zlatne sve do vječnog Sunca,
- i eto mene, eto sanka bajnog!
     Mnogu jur dočuh iz tog Grada čežnju,
mnogi me pjesnik dozivaše u nuždi,
da misao vodim što mu slavu nosi,
- al nigda još mi ne zaječi molba,
tol' silnijem glasom, - toli zdvojnom željom.

(promatrajući ga:)

Razumijem te!
     - U bistrom teku tvoje misli gledam,
što su ti boli, što ti srce stežu! -
     Noćni doziv što ti nebu baci,
jeka jeste jadnog roblja turskog
i plač, i vapaj, i sve smrtne kletve,
i jauk što iz rijeka tvoga roda krvi
kô dim s otara diže se k nebesi.
     U slavi, lasti i slobodi ti se
spomenu suza što ih raja lije! -
- Za taku pjesmu eto, Đivo, dara
posestrime Vile: - cjelov i hvala!

(poljubi ga tiho u čelo. - Tajanstvena harmonija iz daljine. - Vila dozivlje nebesa:)

Sađi der s neba vječni, božji Snove,
objavi tajnu, dok mu 'e snaga stala.
- USPLAMTI NOVA PJESMO, GUNDULIĆ TE ZOVE!

(nadahnutijem glasom:)

- Svijetlo sunce sini, sini
U vedrina od istoka,
Tjeraj mjesec noćnoj tmini,
Dan da svane s tvoga oka!...

---

Magla, koja se polako nakupila i zastrla sve dno, raspršuje se i eto objavljenja: - U svom sjaju prikazuje se "Slava Vladislava Poljačkog" kako ju je majstor Rendić zamislio i na Gundulićevom Spomeniku u Dubrovniku izveo. - Himne i veličajna muzična pratnja... Dokle pojava traje, Gundulić spava a Vila nad njime bdije. - Pak san počne blijediti te kad objavljenja nestade, -

GUNDULIĆ

protrne, kao da ga muči težak san; - zatim otvori oči i gleda preda se u nedoglednu daljinu. - I on se polako diže sa stola deklamujući sve to uzvišenije:

Svijetlo sunce sini, sini
U vedrina od istoka...

(preobraženim licem, radosnim usklikom:)

I svjetlo bi u tami noći crne!...

(kô izvan sebe, razgledava se na okolo:)

Ja gledam!... Živ sam!... srce kuca!...
     Tu si ti u tvojoj sobi, Đivo!...
Od silnog žara još mi vid treperi,
još crnja ti si nojco poslije raja!
- Oli san?... bi zbilja...

(prebire po listovima na stolu:)

- Tu leži Osman!... tu je pjesma moja!...
Sve kano prije... i sveti Krst je tu!...

(uzmiče ne spuštajući pogleda s Krsta, kao da je ončas otkrio tajnu:)

- Istina si Ti, i put, i Pravda!
Iz moje molbe Tvoja milost briznu!...
Ja iskah stazu kud će stupit misô
i lećet k nebu, kano soko ptica,
da vidi otkle kraj će suzam stići!
Miso Ti mi dade; - pjesnik Tebi!

(sjedne i uzme pero u ruku. Radosno:)

Rijeka snova sve razvali spone! -
Sad teci pjesmo, dok nestane daha!...

(piše, a govori na glas:)

Sv'jetlo sunce sini, sini
U vedrina od istoka
Tjeraj mjesec.....

(zaustavlja se zamišljen:)

U bijelom traku srebrenastog svjetla,
čarobna doleti žena krasna!
Još ćutim cjelov!... još mi zuje riječi,
tol' slatke i blage!... Ona odanle dođe!...

(okrene se prama taraci pa ugleda Vilu, koja se bješe odalečila i zaustavila do stepenica u mjesečevoj zraci. - Gundulić tad usklikne, pa uzdignuvši se, gleda Vilu sav začaran:)

Bože! - - Ti si, ti si, što mi san donese!

(Vila mahne rukom, kao na pozdrav:)

Ah! stan'! - ne bježi, djevo bijelijeh krila; -
za divni sanak da ti rečem hvala!

VILA:

Sa mjesecom sam došla, a s njim mi 'e poći!
Već slazi tam za Gospom, ... ostaj z Bogom!

GUNDULIĆ:

Ako si žena, il sjen, il pusta magla,
pjesnika slušaj kom si dar donijela!

VILA:

Čiope se bude; - već o suncu zbore!...
Gle, Danica nad Srđom jur treperi, -
Dan će skoro!...

GUNDULIĆ:

Ne! - Danicu ja vidim
na tvom čelu sniježnom!....

(Vila hoće do pođe.)

Za pjesmu što mi posla
i za sanke čarne,
za slavu što mi svanu
iz tvog ljupca tihog
zaklinjem te, djevo, stani, -
ded mi reci: ko si i ko te šalje,
da mi dan naviještaš...

VILA:

U snu ti šapnuh: posestrima Vila!

GUNDULIĆ:

Al' gdje su prami s kojim vjetar maha,
gdje ti 'e cvijeće s gora i s livada,
što rese Vile našijeh brda slavnih?
A gdje su gusle?... Ne!... ti nijesi Vila!

VILA:

Vlastelin ti si a ne znaš ni razabrat
što 'e Vila s brda - a što sam ja?...
Eh! - davno 'e tome, da dolećeh s gora
što Grad ti brane od sjevera ljutog.
Sloboda i sreća tve Dubrave slavne,
i stalna vjera, i naš jezik mili
stegnuše mi let, ... bjeh Vila vaša!
     Međ' mramorom i zlatom vašijeh dvora,
ja stan svoj nađoh, - Vašu pjesmu stvorih!
Gdje pelin, mrča i naranče cvatu,
gdje čempres nebu a vrijes hridi zbori
ja srkah rosu, miris i med slatki,
što Dubrovačkoj pjesni pak nadahnuh.

GUNDULIĆ:

(zanosno:)

Pravo reče: - Posestrima Vila!

VILA:

Kô noćni leptir uđoh često k Vama
što slavu daste našoj pjesmi davnoj.
Il' s mora glasom il' s mirisom ruža,
ja don'jeh pjesmu ko mi bratac bio!

GUNDULIĆ:

Ti Držića si znala i Jeđupke Tvorca?

VILA:

Ranjini bjeh sestra!...

GUNDULIĆ:

Sad i mene poznaš!...

VILA:

Tebi cjelov dadoh!....
     U pjesmi tvojoj budućnost se krije; -
Tvoj glas je slovo proročanstva svetog!

GUNDULIĆ:

(naglo:)

Ah! reci Vilo kad će Krst pobjedit
i sunce svanut, kako san dojavi?

VILA:

(pokazuje nebo, koje kroz vrata viri:)

Zora rudi biće dana!

GUNDULIĆ:

Ah! još mi kaži jednu riječcu, Vilo,
pr'e danka jasnog s kim nestaje čara.
Jes' čula gore, gdjeno Vječnost vlada,
što Bog dosudi mome rodnom Gradu?

VILA:

(bolno:)

Ne pitaj, Đivo, - moli se - i nadaj!

GUNDULIĆ:

(zaustavlja je za skut kleknuvši ispred nje:)

Koljevka je moja, gnijezdo drago, -
Dubrovnik naš ponos, čast i dika!
Za njega slasti, život i svu slavu,
Sve u prah bacam, da mi srećan bude!

VILA:

(stavlja mu ruku na čelo, pa ga oštro gleda:)

Ti veliš sve?!... A ljubiš li ti mjesto,
što te sinom zove,
za taštu slavu prolazn'jeh vjekova,
il voliš u njem svetu bratsku slogu
tu krunu i bedem Dubrovnika tvoga?...

GUNDULIĆ:

(ustane naglo zaletivši se do otvorenijeh vrata tarace:)

Gle! - Grad predamnom u raskoši spava,
pun blaga i zlata, kano nebo zvijezda! -
Gle! st'ijene slavne i te Crkve svete. -
gle! more sinje, našijeh broda trku, -
i Dvor Knezova gdje Sloboda vladâ, -
sve to u bezdan nek' se sruši, Vilo,
nek Val proguta, ako slogu zgazi!

VILA:

(poletno:)

Sad pošlji, Bože, znak Tve volje silne
i moć svevidstva s kojom pjesmu kruniš,
da oblak crne slutnje se razgali,
obasja dušu take žrtve spremnu!

(Bajno svjetlo razgaljuje sobu. Čuje se iz daleka pjevanje nevidljivih horova.)

GUNDULIĆ:

Ah!... gdje sam, Vilo?... što se samnom zgađa?

VILA:

(pomiče se prama dnu:)

U snu će, Đivo, za me Vječnost zborit!

(došla je do dna, pa se tu okrenula prama Gunduliću, koji je ostao nepomičan.)

KO SLOGU LJUBI VIŠE OD ŽIĆA I SLAVE,
DO RAJA SE DOVINU I S VIŠNJIM STOJI!

(U dubini se rastvaraju zidovi sobe i pojavi se Veličanstvena Apoteoza slave okolo Gundulićeva Spomenika na Dubrovačkoj Poljani. - Narod sa svijeh strana polaže grane pôma, maslina i cvijeća na stepenice Spomenika. - Žena u kraljevskome ruhu, - Genije Dubrovnika, - drži u jednoj ruci štit Sv. Vlaha a drugom pruža Gundulićevom kipu lovor vijenac.)

GUNDULIĆ:

(ostao je kao okamenjen, zanesen i prestrašen.)

Sav narod moj... i Dubrovnik još živi!
A ondje kip!... što?... ja?!...
Ne!... to je varka!...
Te slave rajske ja da budem svrha?...

VILA:

(uzašla je stepenicama Spomenika. Veličajno:)

Iz Carstva sanja, brate, pozdrav primi.
U snu ti vidiš budućnosti sliku, -
Kad slava Tvoja bude sloge slava!

GUNDULIĆ:

(ostao je za čas kao izvan sebe; - zatim dohrli do stola, pa ustresen, ganut, klekne pred Raspelo. Velikim glasom:)

Ja vidjeh Spas, - sad umrijet, daj mi, Bože! -

(Sagiblje glavu u tihoj molitvi. Tajanstveni horovi kliču Apoteozi.)

ZAVJESA POLAKO PADA.

* * *

 

Ova moja prva patriotska drama bi napisana u Dubrovniku i prikazana dne 25. junija 1893., prigodom Slave Otkrića Spomenika Điva Frana Gundulića, u Bundićevom pozorištu (moj brat je glumio pjesnika a moja sestra Đene Vilu!) - U istinu je ova dramska scena jedna Molitva za Slogu Roda našega, dok su uprav onog istorijskog dneva separatističke, nebratske kavge Srba i Hrvata dostigle okolo Spomenika Pjesnika Osmana kulminaciju uzbuđenosti i disonance.

Htjelo se punih 10 godina, da se ta molitva malog, neznatnog đaka-pjesnika "do neba dovine!" - A kako je Bog usliša!...

 

Dne 20. Maja 1903. dok se Zagreb po ulicama borio proti dvadesetgodišnjem Khuenovom tirjanstvu, izdahnu u Dubrovniku jedna od njegovijeh najnedužnijih žrtava, - veliki i uprav sveti muž: - Otac moj. - Dva dana kasnije, dne 22. Maja 1903., u 8 sati jutrom, u crkvi Sv. Vlaha, bi Requiem za žrtve hrvatskih mučenika u prisustvu svih Srba, koji se prvi put nakon Gundulićeve usudne Slave sa zavađenom braćom pomiriše, - a u 9 sati, svi ti Dubrovčani, u tuzi složeni, otpratiše do groba u Lapad, - borca, patnika i pobjednika, - Oca moga....

I tako je sve između Neba i Zemlje, - između čina i posljedice, - između zločina i kazni, - između kaplje, koja dube i divova koji se ruše, - jedan jedinstveni tajni, božji Akord.

 

               Pisac, - u Zagrebu 21. septembra 1917.