Šetač sam tamo negdje,
u dalekome nepoznatom gradu,
gdje neoni i bižuterija sjaju,
jednostavan život kradu.
Uronjen sam mislima u svitanja jutra,
ima li nas sutra,
luna sam na nebu žuta,
živim na osami uskih kamenitih ulica,
poznaju me skitnice i djeca.
Gluha noć je mjesečinom obasjana,
pokisle su meni daljine,
ja sam uznik tuge i tišine,
svaki početak u sebi nosi i svoj kraj
i grješne duše odlaze u raj.
Nemirna je moja duša kao more,
srebrnim nitima izvezena,
jutarnja rosa u oku blista,
morski val me o hridi baca
i sve mreže u meni kida.
Dolaze novi nepoznati dani,
suhi list sam na grani
i cvijet agave u Kavi,
inje sam na travkama duvanjske jeseni,
kapljica vode u morskoj pjeni,
stihove pišem neznanoj ženi.
