Govor biskupa Ratka Perića u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Govor biskupa Ratka Perića u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država
autor: Ratko Perić

Cjelovita napisana Izjava koju je biskup unaprijed poslao Kongresu, a na dan svjedočenja, 25. srpnja 2001. iznesena u sažetu obliku.


Govor u Kongresu Sjedinjenih Američkih Država

Biskup, 2001-07-25

Poštovani članovi odbora za međunarodne odnose!

KAKO IZIĆI IZ BE-HA KRIZE?

U hercegovačkim biskupijama, za koje sam kao biskup zadužen, gotovo svi katolici, oko 200.000, pripadaju jednomu od tri konstitutivna naroda BiH - hrvatskomu. A i u drugim dvjema biskupijama u Bosni katolici su u najvećem omjeru pripadnici toga naroda. Stoga zalaganje za osnovna prava i obveze katolika jest zauzimanje za prava i odgovornosti cijeloga naroda. I obratno.

DOMAĆI NARODI I STRANI PROTEKTORI

Tri naroda. Govor o Bosni i Hercegovini, koliko god duhu zapadnoga svijeta bio čudan, uključuje tri povijesna naroda: hrvatski, srpski i muslimanski (ovi su se posljednji različito do sada zvali: neopredijeljeni, Jugoslaveni, Muslimani, a od 1995. godine uglavnom Bošnjaci). Svaki od ta tri naroda ima svoj religiozni sustav, kult, pa i svojevrsnu kulturu - Srbi su tradicionalno pravoslavni, Hrvati su katolici, Muslimani su islam­ske religije. Ima i nacionalnih manjina i drugih religioznih izraza. Svaki pokušaj da BiH postane talionica naroda u jučerašnji “jugoslavenski” ili današnji “bosanski” narod po mjeri nekih političara, odnosno talionica religija u neki sinkretizam, doživljavao je poraz. Takvom politikom ljudi državu ne stvaraju, nego rastvaraju.

Svaki narod suveren u cijeloj zemlji. Ta povijesna baština triju naroda jest temeljno ustavno načelo na kojem stoji bilo koji pravni državni oblik u BiH. Po njemu se svakoj od te tri nacionalne skupine priznaje isti “status suverenosti” u svakom dijelu i na cijelom području BiH. To načelo prožima temeljna prava i pojedinaca i svakoga suverenog naroda kolektivno uzetoga, bez obzira na njegovu brojčanost, a nijedan od njih nije u zemlji apsolutno većinski. Stoga ne samo građani, nego i pojedini narodi moraju uživati načelno jednaka prava s obzirom na svoj nacionalni, kulturni, religiozni identitet, kao i s obzirom na sve ono što se odnosi na upravni, društveni i gospodarski sustav. To je bit, konstitutivnost tih triju naroda, koji su svjesno i povijesno vezani za zemlju bosansko-hercegovačku kao svoju. I zato takva jedinstvena situacija dovodi ponekada i do ružnih konflikata, ali i do nužnih kontakata i dijaloga.

Nacionalni vitalni interesi. Suverena prava svakoga naroda ne mogu se svesti na manjine, ni asimilirati u druge skupine, a najmanje eliminirati jednostranim odlukama jačih, nasiljem ili drugim metodama. Općeprihvaćena suverena ili konstitutivna prava jednoga naroda opisana su i u običnom rječniku. Ona uključuju prava i obveze s obzirom na izbor predstavnika i zastupnika, na uspostavu institucija, na provođenje sustava financiranja, pravo na samoodređenje. Za obranu takvih “vitalnih interesa” jednoga naroda pronalaze se demokratski mehanizmi jednakosti, veta, konsenzusa, rotacije. Lako je razumljivo da u BiH Hrvate u ustanovama utemeljenim da štite vitalne interese (Predsjedništvo, Dom naroda) može predstavljati i Srbin kojega je na biralištu izabrao hrvatski narod, ali ih ne može predstavljati Hrvat kojega su izabrali Srbi ili Muslimani! Tko to ne poštuje, nego nameće drukčija, u biti nedemokratska rješenja, taj ne može dugoročno računati na uspjeh svojih planova, pa makar iza njega stajala sva međunarodna zajednica.

Višestoljetni protektorati. Prostori BiH u posljednjih 500 godina uglavnom su pod političkim protektoratom svjetskih sila: Otomanskoga carstva (1463.-1878.), Austro-Ugarske (1878.-1918.), zatim u jugoslavenskim granicama (1918.-1992.; s iznimkom Drugoga svjetskog rata) i u režiji današnje međunarodne zajednice (od 1995.). Zahvaljujući i tim protektorima u BiH nisu nikada vladali idilični odnosi među ljudima i narodima. Ali nije bilo ni trajnih sukoba.

Očekivanja i razočaranja. Međunarodna je zajednica pokazala zabrinutost za događaje na području bivše Jugoslavije s početka 90-ih godi­na. Ali su domaći ljudi ostali duboko razočarani kako je ta zajednica promatrala, pa i s pomoću promatračkih misija, krvoprolića, etnička čišće­nja i osvajanja teritorija i u Hrvatskoj i u BiH od 1991. godine, koje je bilo najviše nad katolicima, a od 1992. godine u BiH i nad muslimanima. Naoružana Jugoslavenska armija, koja se ubrzo svrstala na stranu srpskih ekstremista, imala je punu slobodu, a nenaoružanima postavljen je embargo na oružje.

Priznanje republika državama. Međunarodna je zajednica priznala granice bivših jugoslavenskih republika (Badinterova komisija, siječanj 1992.), što je od mnogih s radošću dočekano. Ali ipak ruku agresora 1995. godine zaustavila je Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane, i u određenom stupnju Armija BiH, kao i odlučna intervencija američke diplomacije.

Referendum. Na referendum o samostalnosti BiH (29. II. - 1. III. 1992.) izišli su u većini Muslimani i Hrvati, a Srbi u većini nisu izišli. Za neovisnost BiH glasovalo je 63% glasača. Nakon toga počelo je i međunarodno priznanje BiH kao države.

DAYTONSKA BIH

Daytonski sporazum, potpisan u Parizu u prosincu 1995. donio je prekid ratovanja, zaustavljanje patnji u pučanstvu i određen mir izmučenoj zemlji. U tome je ključna zasluga onoga što se zove Pax Daytoniana. Druga je dobra točka Daytona u tome što se može i mora mijenjati ondje gdje je evidentno da nešto nije ni pravedno ni učinkovito. Sveti Otac prigodom primanja vjerodajnica ambasadora BiH pri Svetoj Stolici 11. rujna 1998. reče: “Međutim, za jamčenje identiteta, razvoja i napretka svakoga pojedinog konstitutivnog naroda Bosne i Hercegovine veliku odgovornost imaju političke snage i državna tijela. Da bi se u tome uspjelo, traže se strpljivost, vrijeme, ustrajnost; taj posao ne podnosi da se bilo što radi na silu. Nikoga ne smiju obeshrabrivati mogući pojavci nepredviđenih teškoća. A kad se te teškoće ipak pojave, svi se moraju služiti razboritošću da se isprave i poboljšaju prije izrađeni planovi.” Očito planovi izrađeni u Washingtonu 1994. godine i Daytonu, koji je svojim odredbama od 150 stranica teksta i 11 aneksa omogućio konkretne nepravde u političkom ustroju zemlje. Na primjer, do jučer gotovo etnički čista područja ostavljena su agresorskoj strani, ona koja su u progonima zauzeli ili čak mačem i ognjem očistili bez obzira o komu se radilo.
U posljednjih pet-šest poratnih godina (1995.-2001.) u BiH kristaliziraju se vidljive anomalije, koje vape za radikalnim ispravljanjem.

Daytonski “iskonski grijeh”. Unatoč spomenutom stavu prema referendumu, Dayton je Srbima, kojih je prema popisu iz 1991. godine bilo 31% u BiH, dodijelio gotovo polovicu zemlje, 49%, nagradivši ih i isključivo nacionalnim naslovom “Republika Srpska” s određenim državnim atributima. A Muslimanima (44%), Hrvatima (17%) i ostalima (8%) dao je drugu polovicu zemlje, 51%, nazvavši je “Federacijom Bosne i Hercegovine”.
Ta daytonska najveća anomalija: najprije “Republika Srpska” kao unitarna država na teritoriju odakle je protjerano 220.000 Hrvata katolika i sigurno dva puta više muslimana, a zatim Federacija, gdje je federirano deset županija, postala je “biblijom” u ustima nekih međunarodnih predstavnika, koji praktično puštaju da se srpski entitet zacementira s velikim problemima povratka izbjeglica i prognanika, a dvonacionalna muslimansko-hrvatska federacija i dalje abnormalno životari. S Biblijom je Dayton usporediv samo utoliko, a to nažalost moram reći, što u Bibliji čitamo da se u početku svijeta čovjeku dogodio “iskonski grijeh”. Slično se dogodilo i tvorcima Daytonskoga sporazuma koji su u svoj tekst ugradili “iskonski grijeh” podijelivši BiH na asimetrične entitete. Pravda bi zahtijevala: nijedan entitet ili svakomu narodu entitet. Na sadašnjem daytonskom temelju uzaludno je graditi državu BiH. Jer ako na košulji s mnogo dugmadi, prvo dugme staviš u krivu rupu, onda će na kraju, koliko god kopčanje dugmadi bilo logično, sve biti nelogično. Ako se želi podržati ovakva politička a nelogična entitetska BiH, neka se nitko ne čudi da u zemlji nije više ništa logično.

Konstitutivni narodi. Prema preambuli Daytonskoga sporazuma utvrđeno je da su sva tri naroda konstitutivni, ali de facto - nakon svih etničkih čišćenja - konstitutivni narod u srpskom entitetu jest srpski a u federalnom entitetu jesu muslimani, a Hrvati su u gubljenju konstitutiv­nosti. Ta se anomalija pokušala ispraviti odlukom Ustavnoga suda iz 2000. godine tako da sva tri naroda budu priznata konstitutivnima na cijelom području zemlje. Ali i ta odluka Ustavnog suda negirana je potezima međunarodne uprave u BiH. Formirano je tzv. “ustavno povjerenstvo” koje služi kao pokriće kako bi se zadržalo postojeće stanje koje najviše koristi srpskom i muslimanskom narodu.

Svojevrsni protektorat. Današnja međunarodna zajednica, kojoj je povjerena provedba Daytonskoga sporazuma, i koja praktično obnaša ulogu protektora BiH-a, odnosno apsolutnog upravitelja, posebna je politička mašina s mnoštvom raznih interesa, institucija i intencija. Nju tvori najprije visoki predstavnik Ujedinjenih Naroda (OHR), zatim poseban izaslanik generalnog tajnika UN, predstavnik NATO pakta, pa predstavnici Europske Unije (EU), predstavnici Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSCE), kao i neprebrojivi drugi čimbenici, javni i tajni. A ima se dojam kao da im je svima na čelu, s punim nadzorom, današnji veleposlanik SAD-a u Sarajevu.
Povratak hrvatskih prognanika nije ni simboličan: Sadašnja provedba Daytona kao da ovjekovječuje etnička zlodjela i čišćenja učinjena u ratu. Nakon pet daytonskih godina i pet milijardi uloženih dolara rezultati su, istina, vidljivi u izgradnji infrastrukture, javnih objekata i dijela razrušenih kuća, kao i u mogućnosti slobodna kretanja po cijeloj BiH. Ali broj povratnika Hrvata ili katolika u područja “Republike Srpske” više je ciničan nego simboličan: od 220.000 vratilo se tek nešto preko 3 tisuće starije čeljadi.
U istočnoj Hercegovini dvije su katoličke župe sa župnim crkvama posve nestale i nitko se nije vratio kući (Nevesinje i Stjepan Krst). U nekim župama mostarske biskupije (Blagaj, Bijelo Polje, Drežnica, Jablanica, Konjic) također je povratak uvelike otežan zbog mnoštva problema, a glavni je onaj da se ljudi ne vraćaju ako nemaju sigurnosti obrane i razvoja svoga nacionalnog, kulturnog i religioznog identiteta. Više od milijun ljudi čeka povratak u svoje domove u BiH.
Haaški sud od 1996. godine iz sukoba muslimansko-hrvatskoga poziva samo katolike, odnosno Hrvate na odgovornost i osudu, premda je poznato da je muslimanska vojska na brojnim mjestima sustavno i široko kršila međunarodno humanitarno pravo. Nažalost, danas je taj sud izgubio svako povjerenje među Hrvatima katolicima u BiH. Opće je u narodu mišljenje da ovakvo haaško suđenje ima isključivo političke ciljeve prisile da se provedu neke daytonske anomalije, a ne da se pokaže istina i izrekne pravda na kojima se gradi trajan mir u zemlji.

Križ kao “simbol vjerske netolerancije”? Katolička biskupija u Mostaru smatrala je uputnim podignuti Jubilarni križ na brdu iznad Mostara za 2000. Jubilej Kristova rođenja. Američki ambasador Thomas Miller kritizirao je taj pothvat i u lipnju 2000. izjavio: “Križevi na brdima i drugi simboli vjerske netolerancije neće biti tolerirani.” Odgovorio sam svojim pitanjima, 29. lipnja 2000., ali on se nije više oglasio. Kako to da ambasadora Millera smeta katolički križ na brdu iznad Mostara, a ne smetaju ga brojni vjerski objekti, i muslimanski i pravoslavni, koje nerijetko financiraju inozemne vlade. O istom križu i Europska promatračka misija postavila je 11. srpnja 2000. deset čudnih pitanja na koja smo odgovorili pismom od 30. kolovoza 2000.

Izborne manipulacije. U režiji OSCE-a u studenome 2000. održani su parlamentarni izbori prema privremenim izbornim pravilima koja nisu poštovala ni Dayton, ni Ustav BiH. Tako je izazvana politička kriza zemlje s dalekosežnim posljedicama. Takva su jednoročna izborna pravila najviše pogodila najmalobrojniji hrvatski narod. U postizbornom procesu formirala se koalicija raznih stranaka, a na štetu koalicije koja je dobila najveću potporu kod Hrvata. Stoga najveći broj današnjih Hrvata u federalnim i državnim institucijama u Sarajevu, koji su dobili manje od 10% glasova svoje konstitutivne jedinice, ne može imati legitimitet pred narodom kojega navodno zastupaju! Koalicija, koja je pobijedila s 90% hrvatskih glasova, ne može upravljati. Zar narod nema pravo na svoj narodni ili demokratski izbor? Prema međunarodnoj upravi u BiH, ne može!
Hrvatski narodni sabor (HNS - 538 zastupnika) nastao je kao odgovor međunarodnoj upravi u zemlji koja primjenjuje jednostranu i tihu reviziju Daytona, i kao zaštita konstitutivnih prava i sloboda (Novi Travnik, listopad 2000.; Mostar, ožujak 2001.). Reakcija međunarodne zajednice, umjesto nužnoga demokratskog dijaloga s predstavnicima HNS-a, bila je više nego nedemokratska. A po svim svojim mjerama možda čak i kriminalna.

Hercegovačka banka. Narod je očekivao da je međunarodna zajednica došla da ekonomski i demokratski pomogne razvoju cijeloga pučanstva. A ona je 6. i 18. travnja 2001. na neshvatljiv način, s tenkovima SFOR-a, ušla u Hercegovačku banku u Mostaru i drugim filijalama ostavljajući 90.000 štediša i 4500 poduzeća bez dnevnih izvora za život, kršeći osnovna ljudska prava i udarajući na privatno vlasništvo. Već tri i pol mjeseca niti je sanirala banku niti je procesuirala navodne kriminalce, a gospodarstvo u regiji uvelike je osiromašeno. Tako se ne stabilizira mir, nego proizvodi nepravda. Takva međunarodna uprava nema ni dobrodošlice ni perspektive u Hercegovini, a vjerujem ni u Bosni.
Kao da se nešto slično priprema, za sada s pokušajem nametanja upravnog odbora, i na tvornicu Aluminija u Mostaru, koja je jedna od najuspješnijih u BiH, a ima svoje poslovne partnere i u SAD-u.

MOGUĆA RJEŠENJA

a) Relativno zadovoljstvo. Predstavnici triju naroda u BiH nisu do sada pokazali da mogu na harmoničan i zadovoljavajući način upravljati zemljom. Niti se međunarodna uprava pokazala sposobnom upravljati pučanstvom i zemljom. Stoga, kakva god rješenja bila, pojedini narodi mogu biti samo relativno zadovoljni. Ovo nije ni relativno! Bilo bi ne-mudro za međunarodnu zajednicu da sada napusti BiH kada je Dayton ostavljen ni na nebu ni na zemlji.

b) Preinake Daytona. Dayton zahtijeva nužne preinake. Hoće li se to dogoditi na svjetskoj konferenciji opet u Daytonu ili drugačije i drugdje, videant consules (neka se pobrinu odgovorni). Bitna bi preinaka bila u tome da se dokinu asimetrični entiteti kao izvori apsolutnoga nezadovolj­stva hrvatskoga naroda, a ni muslimanski narod ne može biti ovim zadovoljan. Ako to međunarodna zajednica ipak želi na svaki način zastupati i provoditi, onda ona u BiH gradi lažni mir na evidentnoj nepravdi. Nedopustivo je da jedan narod, nakon svih zločina počinjenih na tome dijelu zemlje, ima vlastiti parlament i vladu, a da drugi narod - hrvatski - ne smije imati ni svoj legitimni glas u Predsjedništvu države niti u dvostrukom Domu naroda, gdje se brane “vitalni interesi”. Nigdje na svijetu ne može jedan čovjek ili narod graditi svoju sreću na grobu drugoga čovjeka ili naroda. Bilo bi to sjeme nove nestabilnosti i nemira ne samo u BiH, nego u cijeloj balkanskoj regiji. A dobro i pravedno ušivanje popucanih nacionalnih i drugih šavova u BiH moglo bi uroditi stabilnošću i u okolnim zemljama.

c) Kantoniziranje. Raspadom entiteta zemlja bi se mogla kantonizirati primjenjujući zaštitne mehanizme kompromisa i konsenzusa kao i u drugim višenacionalnim zemljama s visokim stupnjem samouprave (Švicarska, Belgija). Nepravda je ako sva tri naroda ne mogu imati jednaka prava i obveze. Uostalom, kao što to uočavaju američki analitičari, mnoge su se suvremene federacije raspale: sovjetska, čeho­slovačka, jugoslavenska, a u krizi je i federacija BiH. Svima nam je stalo da vanjski okviri BiH ostanu netaknuti, ali život u zemlji mora se uravnotežiti i uskladiti.

d) Demokratski mehanizmi. Političku stabilnost zemlje može jamčiti samo institucionaliziranje zdravih načela i pravila političkoga djelovanja: pregovora, razmjera, pogodbe, suglasja i suradnje glavnih političkih garnitura svakoga od triju konstitutivnih naroda, a ponajviše jednakosti triju naroda u institucionalnom smislu. Neka međunarodna zajednica stupi u dijalog s legitimnim predstavnicima hrvatskoga naroda, s predstav­nicima Hrvatskoga narodnog sabora, a ne izolira i njih i narod operirajući sa šačicom predstavnika koje je ona probrala. U tom je smislu apsolutno nužno da prestane s nerazumnom hajkom i javnom kriminalizacijom određenih hrvatskih političara u BiH, a sve bez ikakvih konkretnih dokaza. Tako se međunarodna uprava najlakše bori protiv legitimnih zahtjeva samoga naroda. Nevjerojatno zvuči, kao što se čuje iz međunarodnih krugova: “Znamo mi da su oni kriminalci, samo ne možemo to dokazati!”

e) Sloboda medija. Međunarodna je zajednica vrlo osjetljiva na slobodu medija. A Hrvatima u BiH onemogućuje televiziju na njihovu jeziku (dokinut Erotel u Mostaru), prisiljava ih s Muslimanima na zajednički program, koji već dvije godine nikako da proradi. Kako je moguće da Hrvati ne smiju imati svoj vlastiti tv-program u BiH, a druge nacionalne skupine mogu imati jedan i više programa? Osnovno je pravo moći komunicirati na vlastitom jeziku. Da bi se pomoglo ovoj zajednici, mora se poći od te činjenice i od problema posljednjih izbora i novoga izbornog zakona. Zamolio bih vas da nam pomognete s obzirom na te dvije činjenice.
Isto bih vas tako zamolio da pozovete pred ovaj Odbor i druge građane i promatrače u BiH, koje niste čuli i koji su kadri iznijeti svoje vlastito mišljenje. Ja vas također molim, ako ne biste vjerovali nama, s obzirom na nestajanje hrvatske katoličke zajednice u BiH, da pogledate rezultate redovita polugodišnjega pregleda javnoga mnijenja u BiH, koji donosi Ured za istraživanja Ministarstva vanjskih poslova SAD-a. Ti su pregledi lako pristupačni ovom Odboru. To je jedini način da se objektivno informirate o situaciji u BiH koja ne vodi k svomu rješenju, nego krizi iz koje se rađaju nove nepravde i gaze osnovna ljudska prava i kršćanske vrednote.

f) Protektorat. Međunarodna uprava vodi više-manje providan protektorat u BiH s tom razlikom što je sebi uzela prava i slobode, a odgovor­nosti i obveze prebacila na domaće političare. Pitamo se, kako ona ne uviđa da se društveno zlo na taj način ne uklanja, nego još više umnožava? Neće se hrvatski narod primiriti ako mu međunarodna uprava neprestano dokida političke i gospodarske institucije i asimilira ih s drugima. S takvom politikom katolički Hrvati doživljavaju socijalnu, političku i ekonomsku getoizaciju u vlastitoj zemlji. Ili će se i dalje iseljavati ili će se na razne načine boriti. A tako radeći, bojim se da će se na njegove vođe i vjerojatno na cijelu nacionalnu skupinu prilijepiti etiketa: ekstremisti, nacionalisti, ustaše i slično.
Moja je jedina nada Krist Spasitelj, i ono što nas je on poučavao o čovjekovoj dobroti i snazi ljudske savjesti. Da, ja danas gledam u vas i pouzdano se nadam da stvari u BiH mogu biti drukčije nego što se bojim. Hvala vam.

Izvor[uredi]