Govor akademika Vlatka Pavletića

Izvor: http://predsjednik.hr/GovorAkademikaVlatkaPavletica

GOVOR AKADEMIKA PAVLETIĆA NA KOMEMORACIJI PREDSJEDNIKU TUĐMANU

Govor predsjednika Hrvatskog državnog sabora akademika Vlatka Pavletića, obnašatelja dužnosti privremenog predsjednika Republike Hrvatske, na komemoraciji preminulom predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu "Želimo li prizvati danas ovdje, nakon gubitka kojem još nismo sposobni procijeniti razmjere, Tuđmanov državnički i stvaralački lik, reći ćemo znakovito, riječ po riječ: nepokolebljiv, vjerodostojan,odvažan, odlučan, usredotočen, nezaustavljiv, uporan, uspravan, pobjedonosan. Imali smo neosporivih političkih umova, čak dalekovidnih kremen značajeva, ali nažalost u danim okolnostima obeshrabrenih i s gubitničkim mentalitetom. Imali smo ih isto tako umnih pa i dovitljivih, političkih prepredenih, ali popustljivih i u konačnici izigranih. Jedino je dr. Franjo Tuđman svjetla iznimka hrvatskoga političara i državnika, vojskovođe pobjedonosca - sve to u jednoj osobi. Iz političkih previranja pa i politikantskih spletaka na početku višestranačja u Hrvatskoj izišao je kao pobjednik, predodređen da bude ne samo na čelu svoje, tek osnovane stranke, Hrvatske demokratske zajednice, nego i države. Kao državnik našao se u brojnim vrlo zapletenim i teško predvidivim ponekad, po mišljenju mnogih, nerazmrsivim situacijama, ali je ne samo u najvažnijim, nego upravo u svim pregovorima superiorno vodio riječ a u najbitnijim pitanjima i trenucima presudnim za opstanak Hrvatske bivao pobjednik. A tek kao vojskovođa! Iskušavajući svoju moć taktičara u nizu manjih ali važnih akcija, bljesnu je talentom stratega dokazavši ga Olujom pred cijelim svijetom, oslonjen na hrvatskoga vojnika koji se pokazao u posve novom svjetlu - moćan i nadmoćan ratnik, prvi puta nakon dugih stoljeća nepobjedivi branitelj svoje hrvatske države u ratu koji će u povijesti biti zauvijek, s pravom, nazivan Domovinskim. Portret dr. Franje Tuđmana možemo ocrtati služeći se različitim njegovim djelima i njemu primjerenim djelovanjem. I ne samo tekstovima nego i životnim činjenicama; pojedinostima i cjelinama; djetinjstvom i mladošću; zrelošću i starijim razdobljem njegova života; časovima kad je bio sretan i opušten u društvu i kad je crpio snagu iz osame; zarobljen u zatvorskoj ćeliji ali i na čelu države i vojske. Neprestano u gibanju, u misaonom uronjavanju u prošlosti radi boljeg razumijevanja sadašnjosti i budućnosti, dr. Tuđman se odlikovao i razlikovao od drugih. Dok su mnogi povjesničari, i političari, i državnici rado isticali da se okreću prošlosti samo ako im se načas odviše zamagli pogled u budućnost, dr. Tuđman je s podjednakim žarom i udubljivanjem sve prošlosno funkcionalizirao radi budućnosnog, jer je i kao povjesničar vjerovao da se povijesne knjige pišu ne bi li se brže, i neposrednije doprlo do skrivenoga smisla sadašnjosti sve do njezina kraja, tj. do praga budućnosti, odakle se pruža pogled u daljinu u kojoj samo vidoviti mogu nazrijeti jasnije konture još nedoživljene, u stvari virtualne stvarnosti. Rekoh, ima mnogo načina i više putova da se hologramira Tuđman, a da se ne navodi iscrpno podatke i činjenice njegova životopisa. Možda će se činiti neobičnom tvrdnja, da je Tuđmanov životopis, naročito u posljednjem desetljeću, nesumnjivo utjecajan usmjeridbeni čimbenik i u našim životima i sudbinama, kao što su također životi i sudbine svih građana Republike Hrvatske, (ne samo oni, ali oni ponajprije) na svoj način neodvojivo inkrustirani u opisno predočen životopis Predsjednika koji je i zbog toga štovan kao predsjednik svih Hrvata. To proizlazi iz nepobitne istine, da u proteklom desetljeću nitko nije mogao ostati samo promatrač događaja, jer su ga svi ti događaji različitim intezitetom zahvaćali i obuhvaćali pretvarajući ga neminovno u sudionika, u Tuđmanova suradnika u osamostaljivanju i svekolikom jačanju Hrvatske, u svojevrsnog supotpisnika svih njegovih bitnih odluka koje su odredile naš put kroz trnje do zvijezda. Zato je znatan dio Tuđmanova životopisa - mogli bismo kazati od šezdesetih godina pa nadalje, ali napose od 1989. do danas - neodvojiv od opširno opisanog ili tek kronološki šturog prikaza toga najkraćeg razdoblja moderne hrvatske povijesti ispunjenog zbivanjima i galerijom ličnosti o kojima će se još dugo pisati, polemizirati i sintetizirati dojmove, isticati subjektivne ocjene i dopunjavati objektivne dokumentirane činjenice. Drugi mogući hologramirani Predsjednikov životopis mogao bi se sastojati od niza citata, istržaka iz njegovih knjiga, različitih spisa i govora, u kojima je pohranjena njegova znanstvena i politička, državnička i publicističko-polemička, pa i medijima namijenjena sveobuhvatna misao. Ne bi se time otkrila kompletna ličnost, o kojoj govore mnogo i detalji osobnosti u obitelji i među prijateljima, ali sa stajališta politike nesumnjivo bi upravo na taj način izronila pred nama umstvena vjerodostojnost i Tuđmanova odlučna usmjerenost prema odavno odabranom cilju. Takvi fragmenti misli i pogleda uobičajeni su u svijetu kao priručnici, ali i kao svojedobni supstituti za životopis istaknutih ličnosti. Takva je i knjiga 'Misao hrvatske slobode' u kojoj se otkriva dr. Tuđman kao povjesničar, političar i državnik na putu od nacionalne ugroženosti do državne samostalnosti. Ovaj puta, međutim, predlažem kao poticajni predložak za portret knjigu 'Hrvatska riječ u svijetu', naizgled nepretencioznu zbirku intervjua, ali u stvari nezamjenljiv vodič kroz Tuđmanov misaoni i djelatni svijet kojemu je požrtvovno, bez ostatka posvetio cio svoj život. Tuđmanovi su intervjui mnogo više od običnih razgovora i odgovora na pitanja novinara koji traže objašnjenje trenutne situacije i očekuju prijedloge političkih mjera i postupaka za blisku budućnost koja počinje takoreći već od sutra. Dr. Tuđman je u odgovorima smjerao dalje i prodirao dublje od očekivanog, tako da poneki podulji odgovor možemo čitati kao začetak ili pak kao sažetak cijele male studije o nekom neuralgičnom problemu s drugim rasponom trajnosti i aktualnosti. Kao povjesničar, nastojao je novinare, a time i stranu javnost uvjeriti u opravdanost hrvatske borbe za samostalnost i utemeljenost hrvatske države na mnogostoljetnoj ideji državnosti očuvanoj usprkos svemu i u prkos svima koji su tlačili, prisvajali i porobljavali Hrvatsku. Posebno su važni Tuđmanovi ekskurzi, u nešto duljim odgovorima, o problemima malih naroda u procijepu velikih ideja, kao i obrana oklevetane Hrvatske o kojoj je Zapad saznavao desetljeća i desetljeća samo ono što mu je servirala velikosrpska propaganda. Dr. Tuđman je od početka svoje povijesno-znanstvene i društveno- političke djelatnosti imao pred očima samostalnu hrvatsku državu, svjestan da se u kontekstu objektivno zadanih prilika ništa ne može riješiti ubrzavanjem događaja, ali se radikalna promjena može i mora pripremiti količinski nakupljenim tekstovima, studijama, i političkim projektima zaogrnutim u plašt idejnih, ideoloških ili - najradije - često povijesnih razmatranja. Nevježe u politici bili su spremni, i još će biti, da mu predbacuju što je nastojao u svakoj pojedinoj fazi našeg poslijeratnog razvoja pronalaziti rješenja koja naoko nisu bila dovoljno korjenita, ali su nesumnjivo aludirala, smjerala i upućivala na radikalni cilj. A cilj je bio slobodan hrvatski narod u vlastitoj samostalnoj državi. Da bi izbjegao ono najstrašnije, što je držao mogućim, a što se doista i dogodilo, dr. Tuđman je strpljivo i uporno, ali nepokolebljivo nastojao isprva nametnuti u pregovorima oblik labave konfederacije u kojoj bi se moglo bez žrtava, pa makar i malo usporeno, postepeno rješavati pitanja zbog kojih su u obje Jugoslavije svi narodi bili u neprestanom sučeljavanju, pa trvenja i napetosti među njima nije mogao poravnati ni ideološki nesmiljeni tijesak komunizma. Njegovo je načelo bilo da se nikada ne odustaje i ne posustaje, ali isto tako i da se ne srlja naslijepo. Isprva se dr. Tuđman nadovezao na nastojanja tolikih svojih prethodnika, poznatih hrvatskih političkih mirotvoraca, naravno, bez njihove naivnosti. No obogaćen njihovim dobro proučenim iskustvom, ubrzo je pokazao drugo svoje lice, zapravo odlučnost i odvažnost kao jaču i uistinu pravu stranu svoje ličnosti, preuzevši inicijativu radi ostvarenja svoga davnašnjeg istinskog cilja - osamostaljivanje Hrvatske usprkos protivljenjima u okruženju, ne samo u tada još postojećoj Jugoslaviji, nego i u međunarodnoj zajednici, i ne samo pojedinaca koji su znali da će neminovno izgubiti sve dotadašnje privilegije, nego i nekih stranaka u hrvatskom višestranačju. Ali znao je odabrati trenutak, umio se u pravi čas osloniti na pravu snagu, na snagu naroda, koji mu je referendumom izglasovao punomoć da nastavi tim putem. Svi njegovi suradnici, i to ne samo najbliži, kao i cijeli narod shvatili su i prihvatili dvije bitne njegove političke zamisli: 1) pomirenje svih Hrvata u slobodnoj i prosperitetnoj Hrvatskoj; 2) kad se već krvavi sukob nije mogao izbjeći, onda nastojanje da se sačuvaju životi naših ljudi, kako onih na bojišnicama, tako i onih u pozadini. Rezultat takve politike je poznat: najprije munjevita "Oluja", zatim beskrvna reintegracija Podunavlja. Prigovore zbog ideje pomirenja, koje danas sve otvorenije iznose naglo probuđeni agresivci iz redova pristalica i nositelja bivšeg represivnog sustava, povjesničari će nesumnjivo lako neutralizirati, jer se dr. Tuđman nije zalagao za stapanje nepomirljivih ideologija, nego za pomirenje ljudi istoga naroda koji su se borili jedni protiv drugih, a na štetu Hrvatske. On je rado upotrebljavao sintagmu "hrvatski čovjek", što je nesumnjivo bilo na crti Radićeve i Krležine retorike, ali s pridodatkom značenja koje će pozorni analitičari nesumnjivo uočiti u kontekstu Tuđmanovih državničko-političkih i znanstveno-povjesničarskih diskursa. Taj hrvatski čovjek bio je za dr. Tuđmana polazište i orijentir, srž svih njegovih promišljanja i ujedno snaga na koju se oslanjao i u najtežim trenucima kad je morao donositi sudbonosne odluke. Premda se u državničkim poslovima snalazio kao u svom pravom elementu, nerijetko se dr. Tuđman znao požaliti u razgovoru s ponekim prijateljem što ne može zadovoljiti i drugu stranu svoga vitalnog verva, a to je istraživanje, promišljanje, interpretiranje, osmišljavanje i pisanje povijesti. Stvaralac povijesti i pisac povijesti u istoj osobi - eto, to je, ukratko, bio dr. Franjo Tuđman. Jedni će ga proučavati kao državnika, drugi će tražiti relevantne odgovore u njegovim povijesnim djelima, u prigodnim govorima i u godišnjim poslanicama upućenim sabornicima, ili u vrlo sadržajnim intervjuima, ali za puno poznavanje ove predominantno povijesne ličnosti bit će neophodno objediniti više vrsta istraživanja i osmisliti ih intencionalno bez ikakvih predrasuda. Lavine predrasuda i nerazumijevanja, očekivane i neočekivane, zasipale su ga sa svih strana, a otvoreno su mu se suprotstavljali s netrpeljivošću bez presedana prije svega oni koji su vrlo dobro shvaćali da ga ne mogu zaustaviti na njegovu pobjedonosnom putu borbe za hrvatske interese. Pa ipak, usprkos agresivnoj manjini poticanoj s različitih strana u ime najrazličitijih ideologija i ciljeva, dr. Tuđman je, s neosporivom podrškom naroda, kormilario sigurno brodom hrvatske države kroz tjesnace osporavanja i uz hridi nerazumijevanja, usmjeravajući ga prema jedinom orijentiru koji je priznavao, a to je: afirmacija hrvatskog identiteta i osiguranje hrvatskih interesa, sa državnom trobojnicom na jarbolu i uz nju sa zastavama što šumno lepršaju od vjetra vožnje: na jednoj piše Libertas, a na drugoj čitamo njegovu omiljenu krilaticu: "Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!" Naše je da na ovome mjestu, u času rastanka, kojim nesumnjivo nešto završava, ali se i nastavlja i nešto novo počinje, preuzmemo obvezu da nećemo ni po koju cijenu odstupiti od zajedničkoga i njegovoga cilja, a taj je: biti i ostati u svemu demokratičan i u bitnim stvarima složan narod u slobodnoj, samostalnoj, suverenoj i nezavisnoj uspravnoj Hrvatskoj u okrilju europskih naroda i država kojima neodvojivo od pamtivijeka pripadamo.