Govor Franje Tuđmana na Osnivačkoj skupštini HDZ-a u Zagrebu 17. lipnja 1989.
| Govor Franje Tuđmana u Društvu književnika Hrvatske 28. veljače 1989. | Govor Franje Tuđmana na Osnivačkoj skupštini HDZ-a u Zagrebu 17. lipnja 1989. autor: Franjo Tuđman |
Govor Franje Tuđmana na I. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. |
|
|
Od najavnog skupa na kojemu smo (28. veljače 1989.) iznijeli pred javnost zamisao pokretanja HDZ-a prošla su evo tri i pol mjeseca do saziva ove Osnivačke skupštine. Malo i mnogo vremena. I previše za mnoge. Za one što sude da kasnimo za drugima i žude za oživotvorenjem naših programskih zamisli. A i za one nestrpljive kojima su skrivene sve zapreke što ih na ovom putu moramo svladavati, kao u odnosu na otpore onih što HDZ ne mogu smisliti, tako i u pribiranju i razboritom svrstavanju vlastitih redova. A premalo je vremena prošlo za one kojima je i današnji dan preuranjen, koji smatraju – iz različitih razloga – da je osnivačku skupštinu trebalo odgoditi do ljeta ili jeseni.
Ovakve stubokom oprečne razlike proizlaze iz protuslovnih pojedinačnih ili skupnih prosudbi, ali one su, dakako, i posljedak kojekakvih izravnih uplitanja u zamršenim prilikama u kojima nam je djelovati. Valjalo se na njih osvrnuti stoga da bi sudionici Osnivačke skupštine bili upoznati što je sve utjecalo na njezino sazrijevanje, a i zato da se naviknemo da će različitost gledišta o pojedinim pitanjima, u provedbi zajedničkog programa, biti normalna pojava u takvoj demokratskoj organizaciji kakvom želi biti HDZ.
A što se tiče odgovora na ova različita gledišta, dužan sam obavijestiti članstvo o sljedećem:
Za sazrijevanje skupštine prije današnjeg dana nismo imali ni objektivnih mogućnosti (tj. ni načelnog odobrenja ni dvorane za održavanje) a ni dovoljno vlastitih subjektivnih snaga, dok u početni Inicijatvini krug nismo uključili niz novih ljudi.
Za odlaganje skupštine za ljeto ili jesen nismo bili zato što bi to praktično vodilo zamiranju same ideje o HDZ-u, pogodovalo dezorijentaciji mnogobrojnih ljudi koji su se opredijelili za njezin program, pa bi na taj način izgubili na stečenom povjerenju i ugledu u domovini i u svijetu, odakle su podjednako stizala mnoga zabrinuta pitanja što je s HDZ-om, sa zahtjevima da ubrzamo sazivanje Osnivačke skupštine.
Događaji što su se odigrali u proteklom razdoblju – od najavnog skupa do danas – još su više istaknuli povijesnu potrebu pokretanja HDZ-a na onakvim programskim osnovama kakve smo predočili javnosti. To se očitovalo prije svega u tome s kakvim nas je prihvaćanjem i nadama dočekala hrvatska i druga demokratska javnost u zemlji i u svijetu. Ali isto tako i u načinu s kakvim smo nerazumijevanjem i suzdržanošću odbijani iz službenih redova, pa čak i s pomahnitalom mržnjom od pobornika hegemonističko-unitarističkih i dogmatskih tendencija.
Sva zbivanja, i to svakim danom sve više i prešnije, dokazuju ispravnost pothvata koji ide za tim da HDZ postane izvornim i vjerodostojnim predstavnikom “onoga hrvatskoga javnog mnijenja što se zasniva na nepatvorenoj povijesnoj baštini hrvatskoga naroda, a i ostalih kojima je Hrvatska domovina”, a koji “teže općečovječanskim idealima suvremena civilizirana svijeta” (Prednacrt, čl. 1.). Unatoč tomu što smo ovo polazište naših programskih osnova (čl.1. Prednacrta) i pobliže jasno i nedvosmisleno odredili, doživjeli smo ne samo iskrivljenja i nedobronamjerna tumačenja nego i zlopaka pogromaška žigosanja. Mi smo, naime, u programskim osnovama zapisali a sada ponavljamo da “HDZ smatra da suvremenu demokratsku hrvatsku nacionalnu svijest” a i cjelokupnu djelatnost treba graditi – na onim sastavnicama koje su bitno pridonijele oblikovanju hrvatskog povijesnoga i kulturnoga entiteta (čl. 6.).
Pošto podsjetismo “da u ranijoj povijesti zasluge za održanje i civilizacijski razvitak hrvatskog naroda” pripadaju svim njegovim staležima, te crkvenoj i svjetovnoj inteligenciji najrazličitijih duhovnih (i religijskih) opredijeljenja, rekosmo:
“U novijoj povijesti, moderna hrvatska nacionalna svijest izgrađena je, pa treba i dalje da se temelji, na pozitivnim – preporodnim, slobodarskim – tradicijama: starčevićanskoga hrvatskog povijesnog državnog prava, radićevskoga općečovječanskog demokratskog republikanizma, te na vizijama ali i iskustvima hrvatske ljevice, marksista i komunista, iz zajedničke borbe sa srpskim i ostalim narodima za socijalističko samoupravno društvo, i slobodnu domovinu Hrvatsku i jednakopravnu zajednicu naroda utemeljenu na povijesnim odlukama ZAVNOH-a i AVNOJ-a” (Prednacrt, čl.6.).
Uz zahtjev za priznanje prava svakoga naroda na samoodređenje, na punu ravnopravnost, “na suvereno pravo odlučivanja hoće li i pod kakvim uvjetima biti u državnoj zajednici s drugim narodima”, napisali smo doslovce i ovo:
“A priznanje toga prava pretpostavlja suprotstavljanje bilo kakvoj nacionalističkoj isključivosti i šovinističkoj agresivnosti. U povijesnoj borbi za slobodu i emancipaciju naroda širom svijeta, nekada i danas, takve su pojave glavni uzroci međunacionalnih razdora i mnogih povijesnih nedaća” (čl. 5.). (Usput, nije li znakovito da je baš ovaj stavak izostavljen u prijevodu što su ga preko nekih “gorljivih” Hrvata pokušali progurati u inozemstvu?)
U programskim osnovama HDZ-a stoji također:
“HDZ otvara svoja vrata svim pripadnicima hrvatskoga naroda koji su za demokratsku obnovu nacionalnoga, društveno-političkog i gospodarskog života, bez obzira na njihove svjetonazore, te idejno-politička i vjerska uvjerenja. Ona je također otvorena i svima građanima srpskog naroda, kao i drugih nacionalnosti (talijanske, mađarske, češke, slovačke, židovske…), koji žele sudjelovati u toj demokratskoj obnovi. Poštovanje njihova nacionalnog i ljudskog identiteta demokratska je stečevina i obveza zajedničke nam povijesti. Ono mora biti zajamčeno i građansko-civilizacijskim načelima pravne države, što podrazumijeva i njihovo poštovanje zajedničke domovine, te zajedničko zauzimanje za stvaranje međusobnoga povjerenja i skladnog suživota u demokratskom društvu.” (čl.13.).
Gdje u ovim i svim inim iznijetim načelima HDZ-a ima i trunke osnova za onakva njezina osporavanja, pače i pogromaško žigosanje s kakvima smo bili suočeni ? Da bismo mogli razmotriti u čemu je u biti problem, moramo predočiti smisao poricanja ali i ishodišta negativnih prosudbi same pojavnosti HDZ-a. Ona, naime, nisu istovrsna, već zapravo odražavaju tri različita i podosta oprečna pogleda na problem međunacionalnih odnosa u SFRJ, a pogotovu hrvatstva i jugoslavenstva, i onda kad se prepliću u izvorištu i u namjernosti.
Povijesno najsablasniji, a po političko-ideološkoj dalekosežnosti najrazorniji odzivi na samu najavu HDZ-a bili su nošeni pravom provalom pritajene nezatomljive mržnje na svaki spomen samosvojnosti hrvatstva. Kad se o HDZ-u provrištalo da je to “fašistoidna” i izrijekom “ustaška organizacija”; da ona znači “povampirenje” mračnih duhova” povijesti, u koje su podjednako svrstani i Starčević i Radić i pokretači HDZ-a, što ne zaslužuju drugo no sudbinu Radića iza kojeg “patološkog tipa” je stajao isto takav “ceo hrvatski narod” – onda to zapravo izražava mišljenje onih zaslijepljenih pobornika hegemonizma ili unitarizma koji se ne mogu pomiriti s opstojnošću hrvatstva u bilo kakvu njegovu obličju.
Veoma je slično i s lomljenjem štapa nad HDZ-om zbog tobožnje obnove “maspoka” iz 1971. u Hrvatskoj. U svezi s tim valja nam razjasniti nedobronamjernima, a i neupućenima:
HDZ ne teži obnavljanju “maspoka”, a ni poistovjećivanju s ijednim drugim bivšim idejnim ili političko-stranačkim pokretom. Svaki je od njih bio više ili manje uspješan odgovor na povijesni izazov svog vremena, a kasnije – po istim zakonitostima povijesno-društvenoga razvitka – isto je tako zakazivao na izazove promijenjenih okolnosti.
HDZ stoga teži povijesnoj sintezi hrvatske političke misli, pa i nacionalne svijesti. A to podrazumijeva kako uklanjanje svih negativnih iskustava iz sviju dosadašnjih pokreta, tako i izgradnju na svemu pozitivnome, da bi se što djelatnije i svrhovitije moglo odgovoriti na izazove današnjeg vremena. To znači:
Kad se pozivamo na starčevićanstvo onda to činimo zato da bismo istaknuli potrebu neodstupnog čuvanja kontinuiteta hrvatskog povijesnog državnog prava. Ali istodobno odbacujemo nerazboritost frankovačkog i pogotovu ustaškog steklištva, smatrajući da pravoslavnom srpskom pučanstvu u Hrvatskoj valja osigurati, kao i drugima, sva građanska prava, a odnose sa Srbijom urediti na miran, civilizacijski način, u skladu s činjeničnim postojanjem i interesima dvaju povijesno samobitnih i samosvojnih susjednih naroda.
Želimo graditi na dubokim tradicijama radićevskog općečovječanskog republikanizma, ali ne i na pasivnom prepuštanju događajima, čekajući da drugi odlučuju umjesto nas, ili očekivanju da do željene demokratske preobrazbe može doći bez našeg djelatnog udjela.
A kad se pozivamo i na hrvatsku ljevicu, onda zato ima povijesnoga opravdanja jer hrvatskim komunistima valja priznati da su u okviru svoga marksističkog programa proklamirali pravo hrvatskoga naroda na samoodređenje do odcjepljenja, te da su uspostavom SRH na avnojsko-zavnohovskim načelima spriječili još goru hrvatsku sudbinu nakon rata. Uz ovo oni su dakako dali svoj obol svemu onome što proživljavamo u već odveć dugotrajnoj društveno-gospodarstvenoj i moralnoj krizi, u koju smo zapali pogrešnim, jednostranačkim, dogmatsko-zastarjelim shvaćanjem socijalizma. Pošto su gotovo pola stoljeća, držeći svu vlast u svojim rukama, odlučno utjecali na cjelokupni nacionalno-društveni razvitak, povijest je stavila na dnevni red preispitivanje svih iskustava toga razdoblja, jer samo na realnim spoznajama moguće je izbjeći zamke i stranputice u budućnosti.
Uz ovo načelno stajalište a u svezi s jednostranim povezivanjem HDZ-a sa 1971. valja nam dodati dvije zamjedbe:
Vrijeme je da se već jednom o zbivanjima u Hrvatskoj od brijunskog plenuma 1966. do Karađorđeva 1971. počne raspravljati na razborit, povijesno objektivan način. Jer, bio je to u svojoj biti socijalistički reformski pokret, kakav se prije i poslije toga javljao u gotovo svim socijalističkim zemljama. Imao je on stoga i demokratska i nacionalna obilježja, eurokomunistička ali jamačno ne i pluralistička u današnjem obliku. Ako se ne vidi da je težio pronalaženju izlaza iz stagnacije socijalizma, onda se isto tako ne uočava da je njegovo zatiranje – uz istodobno sprečavanje demokratskih tendencija i u drugim republikama – pospješilo razmah krize u koju smo upravo otada sve više zapadali.
Zbog tih razloga potpuno je pogrešno i bez ikakvih osnova poistovjećivati taj pokret u Hrvatskoj, a pogotovu pokretanje HDZ-a, s onim što se zbiva u mitingaško-pučističkom “događanju naroda” u Srbiji i Crnoj Gori. Težnja za stvarnom ravnopravnošću naroda i republika, te za demokratskim slobodama građana, ne može se izjednačivati s pokušajima majorizacije i nametanja svoje volje drugim narodima, čak i “izvozom” “kineskih metoda” u BiH, Hrvatsku i Sloveniju.
A one koji nam u smrtni grijeh pripisuju što među osnivačima HDZ-a ima “prepoznatljivih” iz dana “Hrvatskoga proljeća”, valja ipak nešto priupitati. U kojoj su to pučkoj školi demokracije, svejedno po abecedi ili azbuci, naučili da bi zauvijek nekima morao biti zabranjen povratak u javni život? Pogotovu takvima što su iz njega uklonjeni zbog svojih demokratskih shvaćanja, i to mudrošću onih koji su nas odveli u ovakve krizne ponore. Ostajati – slijep i gluh za itekako glasno vjerodostojan govor povijesti – pri tadašnjim političkim osudama, i danas kad se njihova pogubnost priznaje već od Budimpešte i Varšave do Moskve – znači dogmatsko-birokratsko suprotstavljanje demokratskom kretanju u civilizirano društvo.
Poseban osvrt zaslužuju osporavanja HDZ-a sa stajališta onih koji prihvaćaju sve druge pluralističke pokrete – i jugoslavenski i socijal-liberalni i trans-europski i ekološki itd. – samo ne HDZ zbog njegova tobože nacionalističkog programa. Budući da u programu HDZ-a nema ama baš nikakve nacionalističke isključivosti ili šovinističke agresivnosti, to je očito da ga žigošu takvim jedino stoga što je ne samo općedemokratski nego i hrvatski!
U svezi s tim vrijeme je, pa i povijesna nužnost, da one iz hrvatskih redova – koji još uvijek, unatoč svim iskustvima, imaju potrebu da svoj marksistički internacionalizam i svoje socijalističko jugoslavenstvo dokazuju u najmanju ruku ograđivanjem od svakog hrvatstva – podsjetimo na neke spoznaje od sudbonosnog značenja:
Nije li komunistima pošlo za rukom da provedu revoluciju i ponovno uspostave Jugoslaviju prije svega na programu rješavanja nacionalnog pitanja, u našem slučaju hrvatske slobode i suverenosti?! I ne piše li od tada u Ustavu da je SRH “nacionalna država hrvatskog naroda”?! I nije li zaboravljanje tih činjenica, ili njihovo potiskivanje u drugi red, urodilo već dosad dovoljno poraznim posljedicama, prijeteći još pogubnijim sadašnjim i možebitnim budućim povijesnim virovima?
Što bi se to još moralo dogoditi da neki ljudi što su se našli u vrhovima javnog života SRH dođu do spoznaje da tzv. politika “čistih ruku” naspram hegemonističko-unitarističkih tendencija nije ove ni u čemu sputavala. Naprotiv. Takva tobože principijelna politika samo je pogodovala tomu da svako hrvatsko gledište, koje se opire hegemonističko-unitarističkim ciljevima, bez obzira na njegovu utemeljenost, znanstvenu objektivnost ili čak sukladnost s programsko marksističkim pače i ustavnim zasadama – bude žigosano kao nacionalističko, separatističko, ustaško i fašistoidno. Takvom su se polutanskom politikom mogli jedino polučiti neki neznatni, nebitni kompromisi, pa i praviti privremene osobne karijere. Međutim, dugotrajno gledano njezini su posljedci bili sve porazniji, a gotovo svi oni što su je provodili – bez obzira koliko ustrajno, pače i zdušno – bivali su na kraju i sami ozloglašivani kao nacionalisti, nemilosrdno odbacivani i diskreditirani na različite načine.
Jamačno, na tim se osobnim primjerima očituje na najvidljiviji način kako se povijest surovo poigrava sa svima onima što bi je željeli krojiti po mjeri svojih osobnih nedoraslosti, ili podvesti pod diktat njihovu narodu nesukladnih ciljeva i probitaka. U cjelini takva nas je politika zavila čak i u svijetu već dugo poznatu, “šutnju” Hrvatske. A šutnja je izražavala ne tek nenormalno stanje nego i sve nesnošljiviju duhovnu klimu potiskivanja najnormalnijih nacionalnih osjećaja. U muku, što joj je silom nametnut, u Hrvatskoj se nije moglo čuti normalnoga glasa o gotovo nijednom hrvatskom velikanu iz starije ili novije povijesti, od hrvatskih kraljeva do Šubića, Zrinskih i Frankopana, Bartula Kašića, Jelačića, Starčevića i Pavlinovića, Mažuranića i Radića…
Čak ni u znanstveno-kritičnom obličju a kamoli prigodnim obilježbama velikih obljetnica, kao da hrvatski Sabor ne stoluje na Trgu Stjepana Radića. Dapače, još do pred koju godinu redarstvo je legitimiralo ljude koji su dolazili na njihove grobove.
Takvo nenormalno, povijesno izobličeno stanje bilo je i razlogom zašto smo u programskim osnovama HDZ-a istaknuli potrebu njegovanja pozitivnih nacionalnih tradicija. Pritom polazimo od spoznaje da politika koja se želi otarasiti svih “povijesnih okova” ili “tereta prošlosti” – svjesno ili nesvjesno nameće ne samo nesnošljive verige sadašnjosti već i neizdržljivo breme budućnosti.
Budući da i svaki narod crpi svoju životnost iz svojeg korijenja, to jest iz svoje prošlosti, to svako sputavanje a pogotovu izopačno omalovažavanje ili bezobzirno preziranje povijesti prouzročuje pogibeljne posljedice. Duhovno, a neizostavno s time i materijalno, osiromašivanje i isušivanje povijesnoga tla dovodi do postupnog usahnuća životnih silnica nacionalnog bića, a to jamačno može dovesti u pitanje i samu samobitnost, tj. opstanak pojedinog naroda. Tek povijesnim obezličenjem narodi mogu postati pogodnom, nesvjesnom sirovinom za oblikovanje po tuđoj volji ili za eksperimente protupovijesnih nadnacionalnih utopija.
U tome su razlozi bezobzirnog gaženja nacionalnih svetinja i životnih probitaka pojedinih naroda, s jedne strane, ali s druge, na kraju, također neuspjeha totalitarističkih doktrina i različitih imperijalističkih pothvata i tvorbi. I u svezi sa svim tim spoznajama valja nam odlučno ukazati ne samo na nerealnost i na nepovijesnost, već i na pogibeljnost svake one politike koja vojuje protiv normalnog očitovanja bivstva nacionalnog bića svog naroda.
Vrijeme je da se suočimo sa stvarnošću svijeta u kojemu živimo: općenito, a pogotovu u SFRJ. Suvremena zbilja svjedoči valjda dovoljno uvjerljivo: što se svijet kulturno-civilizacijski više integrira, on se u nacionalnom smislu više individualizira. A onaj tko očekuje da će drugi “nacionalizmi” promijeniti svoje biće, namjesto da oblikuje svoju politiku prema geopolitičkom položaju i životnim probitcima svoga naroda – taj je u velikoj zabludi.
Zbog svih tih razloga smatramo da se u današnjim previranjima u Jugoslaviji – kad se na jednoj strani oblikovala radikalna srpska, a na drugoj posve određena slovenska politika – postavlja kao nužnost da i hrvatska politika bude na visini povijesnih zadaća svoga naroda. Samo kao samosvjestan subjekt hrvatska politika može imati pozitivnu i važnu ulogu u traženju demokratskog rješenja za izlaz iz društveno-političke i državne krize. Povijest jamačno ne ostavlja nikakve dvojbe da se to rješenje može zasnivati samo na sporazumnom usuglašavanju posebnih i zajedničkih interesa naroda SFRJ bez ikakve majorizacije.
A što se tiče stalno aktualnog ali i mistificiranog problema Srba u Hrvatskoj, valja nam istaknuti neka načelna stajališta.
U svojim programskim osnovama izričito rekosmo da se HDZ izjašnjava za poštovanje svih demokratskih i građanskih prava i Srba i svih ostalih građana kojima je Hrvatska domovina, ostavljajući im otvorena vrata i u samom HDZ-u. Jamačno, odgovornost za međusobne odnose i način zajedničkog suživota ne snosi nikada samo jedna već obje ili sve strane u pitanju. Priznajući Srbima sva prava (na jezik i nacionalna društva, na svoj list i svoje srazmjerno predstavništvo) istodobno ističemo da ta prava ne mogu biti ni u kom smislu iznad prava što ih pripadnici hrvatskoga i ostalih naroda uživaju u drugim republikama, niti u bilo čemu mogu dovoditi u pitanje suverenost hrvatskoga naroda u njegovoj Republici.
Kao što hrvatski narod mora izvući pouke o povijesnim posljedicama nedemokratske a pogotovu pogromaške politike prema pravoslavnom, srpskom pučanstvu, isto tako i ne manje i Srbi u Hrvatskoj moraju izvući zaključke o pogubnim posljedicama za njih stavljanja u službu strane dominacije nad Hrvatskom, bilo Pešte i velikomađarskog, bilo Beograda i velikosrpskog hegemonizma. Nijedan povijesno samosvojan narod ne miri se sa zatiranjem svoje samobitnosti i suverenosti, a sudbina svakoga manjinskog naroda ovisi o njegovu odnosu prema zemlji u kojoj živi.
U današnjim međunarodnim okolnostima, ni za nas ni za Europu i ostali svijet nije održivo opstajanje takvog kriznog stanja koje bi moglo biti trajnim žarištem izbijanja i širenja sukoba. Polazeći od skupo plaćenih povijesnih iskustava, držimo da u svim okolnostima treba osigurati pravo hrvatskom narodu da može suvereno odlučivati o svojoj sudbini. A to podrazumijeva i neokrnjeno pravo na samostalnu odluku da li i pod kakvim uvjetima želi i može biti u zajednici s drugim narodima u SFRJ.
Svom svojom djelatnošću HDZ će se odlučno zauzimati za preobrazbu društveno političkog života u pluralističku parlamentarnu demokraciju. A među mnogima konkretnim zadaćama, što ih navodimo u našoj programskoj deklaraciji, htio bih navlastito skrenuti pozornost na dvije:
S obzirom na to da je zbog povijesnih nedaća oko trećine hrvatskog nacionalnog bića rasuto u svijetu, na svim kontinentima, HDZ pokreće zahtjev da se stvore pravne pretpostavke da se svaki iseljenik (koji se ne bavi terorizmom) bez obzira na njegova prošla ili sadašnja idejno-politička opedjeljenja može za stalno vratiti ili povremeno dolaziti u domovinu. Na taj način udovoljili bismo nezatomljivim težnjama iseljenika i njihovih bližnjih u domovini, a i općehumanističkim načelima civilizirana svijeta.
Povezano s tim problemom a i općim okolnostima, pokrećemo i inicijativu za osnivanje Hrvatskog dioničkog društva “Domovina” sa zadaćom poticanja poduzetništva na svim područjima gospodarstvenog i kulturnog života, povezivanja iseljeništva s domovinom, te stvaranje materijalno-financijskih pretpostavki za izdavanje glasila HDZ-a, dotično neovisnog tjednika za sva društveno-gospodarstvena i kulturna pitanja.
Vjerujemo da bi se osnutkom HDZ-a i neovisnog tjednika moglo poticati ostvarivanje plodotvornije suradnje domovine i iseljeništva na obostranu korist i zadovoljstvo. A radi većeg zbližavanja valjalo bi prihvatiti i inicijativu koja je potekla od predsjednika HBZ-a g. Luketića – da se ustanovi općehrvatski dan za Hrvate u cijelome svijetu, tj. u iseljeništvu i u domovini.
Eto, na tim osnovama, i s takvim ciljevima, zamislili smo djelatnost HDZ-a u čvrstom uvjerenju da okupljeni oko plemenitih ciljeva, što nas povezuju s dostignućima i baštinom naših predaka ali i s pregnućima i htijenjima naših potomaka, možemo pridonijeti boljitku, slobodi i sreći svoje hrvatske domovine u cjelini i svakog njezina građanina pojedinačno.
S obzirom na to da nismo mogli održati javnu Osnivačku skupštinu HDZ-a, kako smo to namjeravali, potrebno je iznijeti okolnosti kako je došlo do njezina održavanja na nejavnom mjestu. Potrebno je to prije svega radi samih sudionika ove Osnivačke skupštine, zatim radi onih članova i pristaša HDZ-a koji joj nisu mogli prisustvovati, a napokon i poradi javnosti, ove sadašnje i one povijesne.
O tome na kakav je odjek naišla najava pokretanja HDZ-a na inicijalnom skupu, što smo ga održali na tribini DKH-a 28. veljače 1989., objavili smo dokumentaciju i svjedočanstva (o prihvaćanju i osporavanju) u Biltenu HDZ-a za članstvo br. 1 (Zagreb, lipanj 1989.). Tu je objavljen i popis članova Inicijativnog kruga, tj. onih što su bili pokretači HDZ-a ili se djelatno uključili u njezino promicanje do Osnivačke skupštine.
U svezi s tim popisom – a i uopće s Inicijativnim krugom – valja ustvrditi neke činjenice. Prije svega sam Inicijativni krug nije bio neko “izabrano” ili “predstavničko” tijelo već su to – kao što je uz popis navedeno – uz pokretače bili oni koji su se sami uključivali izjavljujući da prihvaćaju Prednacrt programskih osnova. Sam središnji ili matični dio toga Inicijativnog kruga sačinjavao je skup od petnaestak onih ljudi koji su zamisao o potrebi osnutka HDZ-a odjelotvorili: od Prednacrta programskih osnova i održavanja poticajnog skupa na Tribini DKH-a, preko odluke o izdavanju Biltena HDZ-a i sazivu javne Osnivačke skupštine, do odluke o njezinoj provedbi na nejavnom mjestu, nakon njezine redarstvene zabrane na javnom mjestu.
U spomenuti popis, pa i u djelatni sastav šireg Inicijativnog kruga, koji je u radnom smislu na četiri sastanka u Zagrebu okupljao 30-50 ljudi, a u širem smislu i izvan Zagreba i više od stotinjak ljudi, ušli su poneki po preporuci ili samonametljivo – kao što će se pokazati – ne toliko iz programskih koliko iz osobnih ili “programiranih” razloga. A uzgred valja spomenuti da su iz popisa omaškom, uglavnom zbog brzine priprema Biltena, izostavljena imena više istaknutih pregalaca na promicanju osnutka HDZ-a.
U radu Inicijativnog kruga postupno je dolazilo do sve očitijih opreka s manjim brojem ljudi (njih 4-7) oko važnih pitanja, počam od njihova neprihvaćanja nekih sadržaja programskih osnova, pa predlaganja nekih neodmjerenih izjava (koje bi po ocjeni središnjeg dijela imale samo štetan učinak), sve do njihova neslaganja s načinom priprave i rokom održavanja osnivačke skupštine. A evo kako su se u najkraćim crtama odvijali događaji i kakva je bila uloga pojedinih sudionika u njima:
Nakon što su održane osnivačke skupštine svih ostalih alternativnih pluralističkih skupina u Zagrebu (jugoslavenske, socijalno-liberalne, paneuropske), a poslije razgovora delegacije HDZ-a u Socijalističkom savezu Hrvatske, zaključili smo da sazovemo Osnivačku skupštinu za 17. lipnja 1989. Ostali smo pri toj odluci unatoč tomu što je član Predsjedništva RK SSRNH M. Panić u razgovoru s našim predstavnikom akademikom D. Brozovićem tražio da skupštinu odložimo do jeseni (iako je potkraj svibnja rekao da “možemo ići na skupštinu, ali ne prije dva tjedna”). Prijedlog nismo prihvatili jer su svi razlozi, po našim prosudbama govorili da je zadnji čas za osnutak HDZ-a.
To smo obrazložili na radnom sastanku Inicijativnog kruga za pripremu Osnivačke skupštine, održanom 2. lipnja 1989. Na tom sastanku međutim, od 35 prisutnih, dvojica (D. H. i A. M.) predlagali su da se skupština odloži za jesen, jedan (D. S.) da se odloži do poslije 1. srpnja, a jedan (V. V.) je obrazlagao odlaganje potrebom “bolje, svestranije i demokratskije” pripreme dokumenata i tijela skupštine. Većina nije prihvatila te prijedloge – za odlaganje glasovalo je svega 9 nazočnih – jer čekanje što će biti u svezi s kosovskom proslavom i daljom raspravom o pluralizmu značilo bi zapravo odustajanje od programskih osnova HDZ-a prihvaćenih na inicijalnom skupu.
Osnivačku skupštinu namjeravali smo održati u koncertnoj dvorani “Lisinski” gdje bi moglo prisustvovati gotovo 2.000 ljudi, prijavili smo je GSUP Zagreb, ali smo bili odbijeni od uprave dvorane. Nakon toga sklopili smo ugovor s upravom hotela “Panorama” za održavanje skupštine u njihovoj kongresnoj dvorani, koja može primiti oko 600 ljudi. GSUP Zagreb ponovno je izdao potvrdu da smo održavanje skupštine prijavili.
Na zadnjem sastanku Inicijativnog kruga pred osnivačku skupštinu, što je održan 11. lipnja, došlo je, međutim, do pojačanog destruktivnog nastupa onih s prošlog sastanka ali i nekih novih. Namjesto demokratske rasprave o pripravi i dokumentima skupštine nametnuta nam je mučna rasprava o sporednim, nebitnim i osobnim pitanjima, sračunata na rastrojstvo i diskreditiranje ljudi koji su ideju i program HDZ-a doveli sve do osnivačke skupštine, što je bilo upereno prije svega protiv mene zbog tobožnjih “generalskih metoda”, i to od ljudi koji su iznevjerili čak i u preuzetim obvezama, ili nisu ni u čemu pridonijeli ostvarenju HDZ-a. Iako je i na tom sastanku ta grupa ostala u još većoj manjini (od 53 nazočna u višekratnom glasovanju dobivali su po deset glasova), da bismo spriječili negativan odjek raskola u javnosti, pristali smo da u Pripremni odbor za provedbu Osnivačke skupštine od 19 članova uđu gotovo svi, tj. sedam njih.
Na oba pripremna sastanka (od 2. i 11. lipnja) u nekonstruktivnom smislu osobito se isticao Hrvoje Šošić. Na prvom sastanku (2. lipnja) zahtijevao je da u vodstvu HDZ-a glavnu riječ mora imati Marko Veselica, usprkos tomu što se i sam Marko Veselica suglasio da bi to moglo biti razlogom ne samo njegova daljnjeg gonjenja nego i zabrane HDZ-a, pošto je pod zabranom javne djelatnosti. Pa ipak, na drugom sastanku (11. lipnja) mjesto primjedaba na predloženi nacrt Programske deklaracije iznosi poseban prijedlog programske deklaracije koji je potpisao Marko Veselica i on, Hrvoje Šošić!
I nakon što je sa svojim prijedlozima, kao i drugi osporavatelji, ostao u manjini, Šošić ne miruje već Pripremnom odboru najprije usmeno (12. lipnja) a zatim i brzojavno podnosi prijedlog u ime “Hrvatske radničko-seljačke, kršćansko muslimanske koalicije” – i to kao njezin predsjednik – da se na Osnivačkoj skupštini HDZ-a raspravlja o uključivanju te njegove izmišljene koalicije u HDZ, i to na osnovi one programske deklaracije što ju je podnio u ime Marka Veselice i svoje ime. Pripremni odbor odbio je taj prijedlog, budući da bi njegovo prihvaćanje značilo kompromitaciju a vjerojatno i sprečavanje normalne provedbe Osnivačke skupštine HDZ-a. Na to je Šošić odgovorio brzojavom da je to novi dokaz Tuđmanova samovoljna manipuliranja.
Ako se objašnjenje za Šošićevo bezobzirno ustrajanje na nerazboritim i izazovnim prijedlozima može nalaziti već u njegovu poznatom zahtjevu iz 1971. da se “zatraži prijem Hrvatske u OUN”, što je kasnije poslužilo kao glavni dokaz i za sudske optužbe o hrvatskom separatizmu, povođenje za njim nekih pojedinaca ima vjerojatno samo dijelom istoznačne poticaje, dok su uzroci opstrukcije drugih oživotvorenju HDZ-a, čini se, u nekim drugoznačnim ali također ne samo osobnim pobudama.
Kad smo usprkos svim očekivanim ali i spomenutim nepredvidivim zaprekama dovršili pripreme za provedbu Osnivačke skupštine, dobili smo od Gradskog SUP-a rješenje o zabrani “održavanja javnog skupa”. Ta zabrana došla je ne samo iznenadno već i u zadnji čas: priopćena nam je 15. lipnja u 17 sati, znači samo dan i pol prije zakazane skupštine. U takvim okolnostima odlučili smo – a riječ je o onoj središnjoj, matičnoj, radnoj jezgri Inicijativnog kruga a i o većini od 12 od ukupno 19 članova Pripremnog odbora, da Osnivačku skupštinu održimo na nejavnom mjestu. A to po savjetovanju s pravnicima nije u suprotnosti sa zakonskim odredbama, pa ni s rješenjem o zabrani “održavanja javnog skupa povodom Osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice”. Razumije se, na takvu nejavnu skupštinu mogli smo pozvati samo manji broj ljudi, koliko su nam to dopuštale prostorne mogućnosti, a i prosudbe kako da izbjegnemo bilo kakvo onemogućivanje skupštine ili opstrukcije njezine provedbe.
To su bile okolnosti zbog kojih smo bili prisiljeni da ovu Osnivačku skupštinu održavamo iza zatvorenih vratiju, u prisutnosti svega pedesetak ljudi, mjesto nekoliko stotina pa i tisuća kako smo to htjeli u početku.
No zbog toga ova Osnivačka skupština nema manje, nego još i veće, usuđujem se reći – povijesno značenje. Ono je u tome što smo danas na samom početku, prije ovoga izlaganja, ne znajući hoćemo li je moći normalno okončati, već donijeli zaključak da je Hrvatska demokratska zajednica osnovana.
Mnogi povijesni događaji odigrali su se, pa i cijeli pokreti začeli također u prisutnosti i daleko manjeg broja ljudi.
Imajući u vidu sve okolnosti, molim da raspravu vodimo o bitnim pitanjima s ciljem da javnosti već danas možemo priopćiti dokumente o osnutku HDZ-a, i o izboru statutom predviđenih tijela HDZ-a, s takvim ljudima na čelu koji će je moći časno predstavljati i upravljati njezinom djelatnošću do prve redovne skupštine u normalnim prilikama.