Govor Franje Tuđmana na Glavnom odboru u povodu desete obljetnice HDZ-a
Govor na Glavnom odboru u povodu desete obljetnice HDZ-a
Zagreb, 26. lipnja 1999.
Prije nego što prijeđem na svoje izlaganje, dopustite mi da još jednom pozdravim sve sudionike, od onih koji su prisustvovali utemeljiteljskom sastanku 1989. do Mladeži koja je vrlo brojna među nama i koja nam osigurava nastavak one politike koju je Hrvatska demokratska zajednica u ovom desetljeću tako uspješno provodila. Također upućujem pozdrav svim domaćim i stranim gostima. Na žalost, glavni tajnik, kad je pozdravljao, pozdravio je brojne goste iz inozemstva, ali nije spomenuo one iz domaćega političkog života. Upitao sam ga zašto to nije učinio, a on mi je rekao da se nisu odazvali. No, molim, svatko piše svoju povijest, i pojedinac, i stranke, i narodi. Pozdravljam ujedno i predstavnike javnoga priopćavanja, odnosno izvješćivanja.
Dame i gospodo, dragi stranački prijatelji!
Deseta obljetnica osnutka HDZ-a prigoda je da se osvrnemo na početak i prijeđeni put, na ostvarene rezultate, na stanje i probleme s kojima smo suočeni. Nastanak HDZ-a prije 10 godina označio je povijesnu prekretnicu u hrvatskome narodu u cjelini. Takvog događaja od davnih vremena hrvatske državnosti pod narodnim vladarima pa do danas nije bilo. Povijesne stečevine koje smo postigli govore o sačuvanoj nacionalnoj svijesti i samostojnosti hrvatskoga naroda, o dalekovidnosti i sposobnosti nacionalnog vodstva HDZ-a da bude na visini iznimnih unutarnjih i vanjskih međunarodnih prilika. Što znači da smo ostvarili ono što se općenito ponavlja, devetstoljetni, ili, s pravom rečeno, i tisućljetni san hrvatskoga naroda? Potrebno je da podsjetimo i sebe i potomke i svijet, ponavljajmo, zapravo otkrivajmo nepoznate istine i našem puku i stranomu svijetu jer su one nedovoljno poznate, čak i potpuno nepoznate ili iskrivljene. Iz kakvih smo to paklenih prilika izišli, paklenih prilika za hrvatskog čovjeka i za čitav hrvatski narod? Mnogi od vas, uostalom, prošlo je otad 10 godina, današnji dvadesetgodišnjaci bili su tada djeca. Hrvatski narod, Hrvati, bili su bez prava na ime, bez prava na svoju zastavu, na rad i na službovanje u delikatnim službama. Hrvati su bili rastjerani svijetom, progonjeni, zatvarani, ubijani. Pokušaj rješenja hrvatskog pitanja u novijoj povijesti, najprije s Banovinom Hrvatskom, pa s NDH, pa sa socijalističkom federacijom, nisu dali one rezultate koje je hrvatski narod htio i želio. Kakvo je, dakle, bilo stanje prije 30. svibnja 1990.? Mnogi ne znaju, jer da znaju ne bi se ponašali onako kako se ponašaju, ne mislim iz naših redova, negoli iz onih koji negiraju sve ono što je Hrvatska demokratska zajednica postigla. Živjeli smo pod zabranom nacionalnih simbola, bez mogućnosti zapošljavanja općenito, a pogotovo u delikatnim službama. Bili smo progonjani, Hrvatska je bila rashrvaćivana, a danas smo gospodari svoje zemlje, svojega mora i svoga neba, hrvatski ljudi postali su subjekt prije svega, u vlastitoj zemlji, a zatim i u svijetu. U prijelomne dane sloma europskoga socijalističkog sustava i višenacionalnih država kakve su bile Sovjetski Savez, Jugoslavija, pa i demokratska Čehoslovačka, u Hrvatskoj je samo Hrvatska demokratska zajednica istaknula program stvaranja hrvatske samostalnosti, uskrisivanja hrvatske državnosti. Prisjetimo se, na prvim demokratskim izborima stvorena je u Hrvatskoj koalicija od 30 stranaka, strančica, pojedinih veličina, nasuprot HDZ-u. I da znate, ta koalicija nije nas ni zvala, nije nas ni htjela, isto tako kao što je i Savez komunista Hrvatske bio i te kako protiv nas. Znate li kakvih je bilo sve pokušaja sprečavanja, zatvaranja, pa i onemogućivanja samog nastanka naše stranke! Znate onu glasovitu da smo stranka opasnih namjera! I jesmo! Bili smo stranka opasnih namjera za one koji su bili za očuvanje Jugoslavije, te tamnice hrvatskog naroda i skrahiranoga socijalističkog sustava. Unutarnje okolnosti, dakle, bile su takve da je u samoj Hrvatskoj, što je tko bio na višoj političkoj razini, to je imao manje vjere u ostvarenje hrvatske slobode, hrvatske samostalnosti. Svi su bili usmjereni, ili većina je bila usmjerena na demokratizaciju te jugoslavenske federacije. Pa i u drugim zemljama, osim u Sloveniji, bile su slične prilike. Samo je Slovenija išla svojim putem prema samostalnosti. A međunarodne prilike, bitni čimbenici i Europe i Amerike bili su za očuvanje versailleske Jugoslavije, bili su protiv proglašenja samostalne Hrvatske. A kad smo to ipak, usprkos svima, i unutarnjim i vanjskim prilikama, ostvarili, onda su u sklopu jugokomunističke i velikosrpske agresije 1991. i 1992. željeli da Hrvatska bude poražena. Da bi to osigurali, proglasili su embargo na uvoz oružja, tako da Hrvatska legalno nije mogla nigdje kupiti ništa; čak ni u onim zemljama za koje se smatralo da su prijateljske, mi legalno nismo mogli kupiti ni čizme. Morali smo se domišljati na sve moguće načine da bismo se opremili, da bismo se naoružali. Kao i do tada, tako i tada, u danima proglašenja hrvatske samostalnosti, hrvatska povijest i misao bile su prešućivane i zatirane. Podjednako se to odnosi na sve hrvatske muževe od narodnih vladara do hrvatskih intelektualnih umnika, ako su ostajali na nacionalnim stajalištima. Posebno se to odnosi na one hrvatske prvake iz novije povijesti, kao što su bili Starčević i Radić. Iskrivljavana je istina o Drugomu svjetskom ratu, o Bleiburgu, o Jasenovcu, o pojedinim ličnostima iz cjelokupne povijesti, jer se nije htjelo dati osnove za onakvu politiku kakvu je Hrvatska demokratska zajednica započela i odlučno povela.
I danas nakon velebnih uspjeha, povijesnih ostvarenja, priznatih od većine hrvatskoga naroda i svijeta, uključujući i onaj svijet koji nam nije bio sklon, ali je zbog naše snage, naših pobjeda morao priznati opstojnost hrvatskog naroda i njegovo pravo na samoodređenje, i danas imamo zaslijepljenih pojedinaca i skupina koji govore čak i u ime pojedinih stranaka i strančica ili vlastitih veličina koje poriču sve ono što smo ostvarili, ono što, kako rekoh, priznaju i oni međunarodni čimbenici koji nam nisu bili, niti jesu skloni. Ti katastrofičarski negatori i zlomislitelji nisu nikakva nova pojava ni u hrvatskoj, ni u svjetskoj povijesti. I da bismo ih podsjetili na to, da ne bi zamišljali kako su zaista nešto iznimno u povijesnim pojavnostima, podsjetit ću na neke prilike iz svjetske povijesti, pa i hrvatske. Svojim negatorstvom, svojim katastrofičarskim prosudbama, oni zapravo žele opravdati svoju političku nezrelost i pogrešne prosudbe u tim prijelomnim danima. Ima čak ideja i pisanja kako se hrvatska samostalnost morala ostvariti u tim danima rasula socijalizma i mnogonacionalnih država. No ništa se samo po sebi ne ostvaruje. A oni su, dakle, imali prilike, pokazati tko su i što su, kakve ideje imaju, i to su pokazali. Prema tome, kad danas suprotstavljaju svoje ideje koje, doduše, i nisu nekakve ideje, nego su jednostavno demagoške tvrdnje, onda samo dokazuju nezrelost i pogrešne prosudbe kad su se suprotstavljali HDZ-u na njegovu putu i programu stvaranja neovisne i samostalne, suverene demokratske Hrvatske. Ni jučer ni danas, nikada u povijesti u bilo kojem narodu problem nije toliko u vanjskim okolnostima koje nedvojbeno utječu i na unutarnje prilike, nego u nama samima, u vlastitim redovima, u vlastitom narodu. Još je antički pisac, rimski pisac Terencije napisao: "Mi smo sami problem, mi smo sami pokora." Baš u tom pogledu, ova pobjednička generacija, HDZ-ovska pobjednička politika učinila je povijesne prekretnice.
Da je ta unutarnja sastavnica negatorstva u Hrvatskoj i te kako prisutna, podsjetit ću na primjerima, onima koji su prethodili našim danima, na primjerima Starčevića i Radića. Na mnoge negatore današnje hrvatske demokracije može se odnositi ona svetoga Pavla, praveći se mudrima, a takvi se prave da su mudri i da su pametniji od svega što smo mi učinili, sveti Pavao je rekao: "Praveći se mudrima poludiše." A da većina hrvatskoga naroda shvaća takve pozicije oporbenih prvaka i oporbenih negatora svega što je Hrvatska demokratska zajednica ostvarila, dokaz su mnoga i mnoga pisma, mnoge i mnoge poruke koje mi upućuju obični hrvatski ljudi, obični hrvatski ljudi od težaka, ribara do sveučilišnih profesora, što govori o tome da nijedan narod ne može pobjeći od svoje povijesti, ne može se odreći svoje povijesti kao ni čovjek svoje mladosti, činjenice da je u svim narodima, u svim vremenima bilo onih koji nisu bili u skladu s osnovnim težnjama svojega naroda, koji su predstavljali nešto što je bilo zapreka normalnome nacionalnom razvitku, ostvarenju slobode i neovisnosti.
I Ante Starčević, taj apostol hrvatski, taj ideolog nacionalne svijesti, prorok i buditelj, otac domovine, imao je razloga da zdvaja nad prilikama u Hrvatskoj. I jednog je trenutka 1875. napisao: "Za taj i takav narod kao što je danas hrvatski ne bih popio ni čašu vode." Ipak, kad se pogleda kakve su prilike bile do 1875., dakle, prije stotinu godina, a kakve su danas, onda se vidi kakve smo promjene doživjeli, što smo sve ostvarili. Taj Ante Starčević napisao je: "Nisu nas prevarili toliko tuđe himbe i nikakva izvanjska vlast, neskloni narod na poniženje i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." Da se razumijemo, to su riječi Ante Starčevića, da ih ne bi pripisali meni. I u vezi s tim, Starčević je na drugome mjestu rekao: "Ako narod zauzme neko stajalište, bilo to nekome po volji i ćudi ili ne, u dnevnoj politici dužan je slijediti tu općenacionalnu politiku bez priziva jer protiv odluci naroda nema priziva." Pogledajte ih kako se odnose prema pobjedi Hrvatske demokratske zajednice od prvih izbora pa na devet idućih. Ante Starčević upozoravao je da u borbi za Hrvatsku moramo biti realni i da hrvatski čovjek mora biti spreman i na to da možda neće ostvariti čitavu Hrvatsku u teritorijalnome smislu, ali neka Hrvatska bude uru široka i dugačka, neka bude samo pet Hrvata, ali neka tih pet Hrvata bude slobodno. A mi, Hrvatska demokratska zajednica i na crti Starčevićevih misli ostvarili smo državnu samostalnost u međunarodno priznatim granicama, spasili prisutnost Hrvatske i hrvatstva u Bosni i Hercegovini, i time osigurali i strateške granice hrvatske države. Povezali smo rastrojeno hrvatstvo u domovini i u svijetu, ono rastrojeno hrvatstvo koje je bilo podijeljeno osobito prilikama, odnosno neprilikama u Drugome svjetskom ratu, a bez kojeg jedinstva, jer nas ima na svijetu od Južnog do Sjevernog pola, ili obrnuto od Istoka do Zapada gotovo toliko, ako ne možda i više negoli u domovini, dakle, bez tog jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske ne bismo danas imali ni HDZ-a, pa prema tome, ni samostalne Hrvatske. A ima onih koji se natječu u tome kako da spriječe da predstavnici toga hrvatstva koje je bilo rastrojeno, raspršeno, da ne budu prisutni u Hrvatskom saboru. Nerazumljivo je zašto to čine, nerazumljivo je kako ne mogu shvatiti bitnu povijesnu odrednicu novije hrvatske povijesti kad je hrvatski čovjek bio proganjan, tjeran u inozemstvo, i ne samo tjeran u inozemstvo, negoli i tamo proganjan, pa čak i ubijan. Toliko o Starčevićevu mišljenju.
A evo što je govorio Radić: "Već 50 godina hrvatska se opozicija sjedinjuje i traži zgodno ime, a nikome ne pada ni na um da se ta sjedinjena opozicija uskladi sa najjačom strankom u Hrvatskoj. Čovjek zdrava razuma i poštena srca upravo ne može pojmiti kako ne opažaju da se tu hoće prokrijumčariti tri najveće dosadašnje pogreške u novijoj hrvatskoj politici. Fiškalsko nadmudrivanje, nejasnost i površnost u programu, samovolja i neznanje u političkoj štampi." Sve to govorim zato da bi se vidjelo kako ništa nema u povijesti pod kapom nebeskom i kakve će sudbine doživjeti ove ili one ideje i programi koji su na dnevnom redu. Radić je tada rekao da se, doduše, ne trebamo bojati oružane seljačke bune, ali ima još jedna strašnija buna, posvemašnje nepovjerenje prema gospodi. Ovo gospodi, danas bismo mogli prevesti prema današnjoj hrvatskoj vlasti, iz čega bi mogla nastati općenita klonulost, preteča sveopćega očaja i sigurne narodne smrti. I još k tome, 1918. Radić kaže: "Gle, jada iznenada. Tu svoju narodnu slobodu koju smo tako željno dočekali i onako teško i krvavo zaslužili, sad kao da hoćemo sami zakopati još onako mladu i nejaku." I to se zbiva u glavama onih, i da nije bilo Hrvatske demokratske zajednice, vjerojatno bi u tome uspjeli kao što su i 1918. Treba se podsjetiti i na to da su 20 godina osim bludnje političkih prvaka i političkih stranaka i hrvatski intelektualci bili u zabunama, u bludnjama, da je većina hrvatskih intelektualaca, književnika od A. B. Šimića i Mate Ujevića zajedno s Krležom, Cesarcom, Krklecom i drugima, prihvatila ekavštinu. Privremeno, ali prihvatila. Prema tome, bili su na pogrešnom putu i, da se na tome ustrajalo, da sam Radić nije pružio sa svojom strankom odlučan otpor tome, pitanje je kakva bi nam povijest bila.
Danas su veoma aktualni povici oporbenih stranaka protiv tajnih službi. Dragi prijatelji, dame i gospodo, otkad je svijeta i vijeka, od najprimitivnijih vremena prašumskih, pa do najsuvremenijih država, tajne službe sastavni su dio nacionalnog opstanka, državne opstojnosti, a za naše vrijeme navest ću samo neke podatke. Od 1980. do 1990., da ne govorimo o vremenu prije, 2.000 hrvatskih ljudi bilo je u tajnim komunističkim službama i Hrvatske i Jugoslavije, s posebnim imenima. Dvije tisuće! Znate li što to znači? I još jedan podatak: 7. listopada 1991. jugokomunistička armija i velikosrpska misao došle su na ideju da obezglave Hrvatsku. Granatirali su Banske dvore da bi uspjeli možda u onome što nisu uspjeli u Benkovcu. I znate na što su se oslonili? Da, imali su agenta u našim redovima. Znali su točno, ali ne, molim, ne u metrima i centimetrima, nego po koracima, a kao što znate, koraci se mogu i te kako usmjeriti odnosno odrediti i u metrima, znali su, dakle točno koliko koja soba ima koraka, znali su točno u kojim se minutama gdje nalazim. Prema tome, išli su za tim da aviogranatiranjem obezglave Hrvatsku. Slučajno ili uz Božju pomoć u tome nisu uspjeli. Tog dana slučajno sam se, znači, nisam se kretao po tom dnevnom programu, nego sam nekoliko minuta prije toga otišao, vratio u svoj kabinet. Prema tome, imamo i vlastitih pouka koje nam poručuju da ni mi nismo imuni, kao nijedan narod u svijetu. I najorganiziranije, najstarije države s i te kako poznatim službama, od Rusije i Velike Britanije do Amerike i Njemačke, imale su agenata, i prema tome, imale su potrebu razvijati svoje tajne službe. I onaj tko govori protiv hrvatskih tajnih službi, taj hoće da se hrvatska sloboda razoruža i da se preda – kome? Prema tome, imamo dovoljno iskustva općenito iz povijesti pa i iz svoje, i razumije se da nećemo popustiti nikakvim nesuvislim i nemudrim zahtjevima koji bi doveli u pitanje sve ono što smo ostvarili uz žrtve.
Najumniji filozofski mislitelji u državnim uređenjima upozorili su na to da pretjeran politički moralizam ne vrijedi više od političkog amoralizma, i da u konačnici odgovara namjeri političkog cinizma. Prema tome, ne samo da se upravljamo povijesnim iskustvima, općesvjetskim i našim, nego i promišljanjima državne uprave i biti državne zajednice. Oni koji zahtijevaju nekakva veća prava nego što smo ih ostvarili mi u demokratskoj Hrvatskoj, a ostvarili smo do te mjere slobodu da čak i oni koji nam nisu bili skloni, koji nisu bili skloni uspostavi samostalne Hrvatske, poručuju: što radi HDZ i Tuđman, zar su već predali vlast, pa tu je već više anarhije negoli u mnogim drugim zemljama. Prema tome, pitamo ih kako se može dalje izazivati kaos, s kakvim ciljem, kako se može raditi protiv vlastite države, protiv svoje vlasti? Jer, ako želiš prava, onda moraš cijeniti ono što je bitno za jedan narod, a to je njegova slobodna država, to je njegova upravna vlast koja ovisi ne o jednoj vladajućoj stranci, odnosno nismo mi od samoga početka uspostavili nekakvu HDZ-ovsku vlast, nego smo na Programu Hrvatske demokratske zajednice pozivali u redove vlasti, u redove odlučivanja sve ono hrvatsko što je bilo voljno, što je željelo sudjelovati u izgradnji Hrvatske. HDZ je od samoga početka pošao od toga da se demokracija ne može odvojiti od nacionalne svijesti, od nacionalnog postojanja, od vlastite države, ali nikada nije shvaćao da bi hrvatska država mogla biti samo HDZ-ovska, ne samo zato što HDZ-ovaca nije bilo prije, nego zbog toga što smo znali i htjeli da ta država bude država svih hrvatskih građana. Mi smo znali da je nacija najvažnija zajednica ne samo u povijesti jednog naroda nego općenito u ljudskoj povijesti, da je ona najsloženija, ali i najbitnija u razvitku civiliziranoga društva. Hrvatska demokratska zajednica gradila je, kao što znamo, svoju politiku na tome da postane središnja narodna stranka bez drugih ideoloških opredjeljenja, osim toga da bude zaista stožer, središnja narodna stranka, koja, kao što rekosmo, gradi svoju politiku na iskustvima starčevićanstva, ali bez pravaškoga stekliškog avanturizma, na iskustvima radićevskoga pučkog pokreta, republikanizma, ali bez pacifističkog nerealizma i nevjerice u mogućnost vlastite državnosti. A iz hrvatske ljevice također smo preuzeli pravo i na revolucionarno samoodređenje hrvatskoga naroda, težnjom da preuzmemo i onaj dio socijalnoga programa za grad i selo, ali bez internacionalnih zabluda kakve je imao komunistički i socijalistički pokret. Prema tome, na tim osnovama Hrvatska demokratska zajednica označila je kraj lutanjima, tlapnjama i iluzijama nadnacionalnim i svjetskim u hrvatskome političkom životu, i to je ono što je uvjerilo većinu hrvatskoga naroda i što znači novi moment u hrvatskoj povijesti.
Osim političkih, diplomatskih, vojničkih pobjeda koje su bile bitne, Hrvatska demokratska zajednica stvorila je preduvjete i uvjete za promjenu i stvaralaštvo hrvatskih ljudi na svim područjima – kulturnom, znanstvenom, športskom itd. Uspjesi nisu izostali, počevši od svjetskih izložbi kao što je bila ona u Lisabonu, pa do športskih natjecanja u Francuskoj itd. Iako smo ostvarili epohalne rezultate, mi znamo da to još uvijek nije ispunjenje cjelokupnoga programa naše stranke. Pred nama je još uvijek zadaća hrvatske teritorijalne integracije, ali prije svega duhovne. Ostvarili smo gospodarsku stabilnost, ali preostaje nam zadaća demografskog i moralnog preporoda. To je nešto što se ne može ostvariti u nekoliko godina, za to će biti potrebne čak i generacijske promjene u duhu i u svijesti ljudi, ali smo postavili takve temelje koji se više neće moći razrušiti. Perspektive naše politike u našoj su odlučnosti da nastavimo s uspjesima na svim područjima, a perspektive onih tragičara jesu u tome što propovijedanje zla nikada nije, ako ne uspiju izazvati kaos, nikada nije trajne naravi. Imamo problema, imamo amoralnih pojavnosti, ali te amoralne pojavnosti i zloporabe kojekakve vrste ne proizlaze iz redova HDZ-a, pa ni tada kad ih učine pojedini hadezeovci. Te su pojavnosti neizbježne pojave “slobodnoga” društva, tržišne privrede za koju smo se opredijelili, ne zato što bismo mislili, da samim time nastaje raj, nego zato što povijest pokazuje da nema drugog puta. A u tom i takvom slobodnom društvu, u toj i takvoj tržišnoj privredi svakog dana netko napreduje, a netko propada. I prema tome, zato ne treba osuđivati, pripisivati to vlasti, HDZ-u, negoli shvatiti da su to neizbježne pojavnosti i da ih u interesu svakoga hrvatskog čovjeka i hrvatske države moramo što prije ukloniti. HDZ je bio, bit će i mora biti u prvim redovima borbe za zdravo moralno društvo, za dosljedno poštivanje pravnog poretka, za pretvaranje Hrvatske u socijalnu državu. I ako se pogleda stvarnosti u oči, onda nijedna vlast do sada u Hrvatskoj nije učinila za dobro, općenacionalno dobro i za dobro hrvatskog čovjeka toliko koliko je učinila ova hrvatska vlast, liječeći rane agresijom razrušene trećine teritorija i brinući se za stotine tisuća, pet stotina tisuća prognanika iz hrvatskih područja, i uvijek najmanje još dvjesto-tristo tisuća prognanika iz Bosne i Hercegovine. HDZ se upravlja onim geslom koje je svojedobno istaknuo Lincoln u Americi, a to je da želi upravljati narodom uz pomoć naroda, radi naroda. Nikakvih drugih ciljeva za ovjekovječenje bilo kakve stranačke vlasti nemamo, i mislimo da smo to već do sada dokazali i da ćemo dokazati dosljednost u provedbi takve politike. Razumije se, da bismo ostvarili promjene, da bismo ostvarili demografski, moralni preporod, potrebno je vremena, potrebna su ne samo desetljeća nego čak i generacije. To nije samo naš slučaj nego opći slučaj u svijetu. Da ćemo do kraja ostvariti svoj program, da ćemo Hrvatsku pretvoriti u zemlju blagostanja, blagostanja i sreće za sve njezine građane, dokaz je naš Program, dokaz su naša odlučnost, naša volja, dokaz je to što u svojim redovima imamo predstavnike svih društvenih naraštaja, svih stališa, dokaz su odlučnost i naša volja, a volja je ono što osigurava uspjeh, a nikakav tobože racionalistički prilaz, ankete itd., ne pridonose, ne vode takvom cilju. Tobože učene rasprave o tome kako imamo poteškoća, kako nema izlaza itd., unose pesimizam, unose nevjericu u vlastite snage, a mi sa svojim programom, sa svojom voljom, sa svojom povezanošću, sa svojom vjerom u hrvatskoga čovjeka i u hrvatski narod želimo riješiti sve probleme, i sudbinu svojega naroda, svojih ljudi, ne ispustiti iz ruku. I siguran sam da ćemo u tome uspjeti.
Da, imamo gospodarskih i financijskih poteškoća. Krizna sjena svjetske krize, razumije se, bila se nadvila i nad našu zemlju, ali budimo svjesni, od 21, ili, ako hoćete, 22 bivše socijalističke zemlje, samo možda jedna ili možda dvije zemlje imaju razmjerno podjednako ili nešto veće uspjehe od Hrvatske. Hrvatska koja je bila izložena agresiji, koja je u Domovinskom ratu imala 14.000 mrtvih, 35.000 ranjenih, odnosno, s hrvatskim gubitcima u Bosni i Hercegovini 25.000 mrtvih i 50.000 ranjenih, Hrvatska koja je gotovo na trećini teritorija bila potpuno razrušena, ta i takva Hrvatska ostvarila je takve zadivljujuće rezultate da su se, kao što sam rekao, i oni u svijetu čudili, poklonili tim rezultatima i priznali tu i takvu Hrvatsku kao međunarodni subjekt s kojim se računa i kojemu više ne rade onako o glavi kao što su to prije radili. Poteškoće koje imamo, razumije se, posljedica su prijelaznog puta iz socijalističkog i jugoslavenskog sustava u naš hrvatski, u sustav tržišta, ali, razumije se, i naših vlastitih slabosti. I ne trebamo bježati od toga jer, to je neizbježno. Nije to mogao nijedan narod u svojoj povijesti, pa nismo mogli ni mi izbjeći neke slabosti koje su u samoj naravi slobodnoga tržišta, slobodnoga društva. Ali je bitno to da HDZ mora biti na čelu one vlasti koja će se odlučno boriti protiv svih zlouporaba, protiv svih kriminalnih pojava, za visoka moralna načela i u gospodarstvu i na svim područjima nacionalnog života. U rješavanju svih problema, od onih najsitnijih u pojedinoj općini i županiji do onih državnih, treba težiti sporazumnom rješavanju svih društvenih problema. Štrajkovi, izlazak na ulice, prekidanje prometa ne služe rješavanju, već prije izazivanju kaosa i poticani su u političke svrhe. Mi moramo uvjeriti hrvatske ljude da je samo put stvaralačkog rada, stvaralačkog odnosa za rješavanje svih sadašnjih pa i budućih problema, put osiguranja onakvog života kakav smo željeli u slobodnoj Hrvatskoj. HDZ od svojeg programa pa sve do sada provodi politiku na načelima i iskustvu kršćanske civilizacije, jer su se oni pokazali najvjerodostojnijim i najmoralnijim temeljem cjelokupne politike. Slobodna demokratska Hrvatska mora biti država pravnog poretka, jednakih uvjeta za sve, mora biti sve više država socijalne pravde, iako smo do sada, prisiljeni posljedicama Domovinskog rata i onakvim okruženjem u kakvom smo bili, morali za socijalna pitanja davati više nego što znam uopće da je bilo koja država davala. Za socijalna pitanja, za obnovu, zbrinjavanje prognanika, za stradalnike rata, dragi prijatelji, davali smo više nego što smo objektivno mogli s obzirom na proizvodne snage. S tom politikom moramo nastaviti, ali isto tako biti svjesni da su tu mogućnosti ograničene i da ne smijemo zbog pojedinih pitanja, a takvih slučajeva bilo je u pojedinoj županiji ili u brizi za pojedine kategorije stanovništva, ne smijemo dovoditi u pitanje hrvatsku nacionalnu državnu sigurnost.
Nedavno sam u nekoj prigodi kazao da u Hrvatskoj ima 10-15%, a ponegdje, to znači u nekom mjestu zbog različitih razloga, 20% onih koji se nikako ne pomiruju s hrvatskom slobodom, hrvatskom samostalnošću, onih koji bi izvojevanu hrvatsku slobodu htjeli iskoristiti da nam unište tu slobodu, da se opet predaju u ruke nekih stranih čimbenika. I kao što su jučer bili za ove ili one nadnacionalne ideje od austroslavizma pa do jugoslavenstva i socijalističkog integralizma, danas su za to da nas prisile da pod svaku cijenu prihvatimo bilo kakve integracije, čak i one balkanske. No, hrvatski je narod sazrio. Jesmo za integracije sa svijetom, ali za integracije u kojima ćemo ostati samostalna domovina, za integracije u koje ćemo i sami unijeti svoju misao, svoj dio, u kojima nećemo postati ničiji pijun i ničija anonimnost za provedbu bilo kakve politike. I jučer i danas za rješavanje bilo kojeg pitanja postoji mnogo mogućnosti, koliko ljudi, toliko mišljenja, ali kao što je jedan od suvremenih baskijskih filozofa rekao: "Među bezbroj mogućnosti uvijek postoji samo jedna najbolja." U ovih deset godina možemo s ponosom reći da HDZ u bilo kojem pitanju unutarnje i međunarodne politike, kad je riječ o strateškim pitanjima, nije učinilo nikakvu pogrešku. I mislim da upravo vodstvo HDZ-a znači jamstvo da takve pogreške u redovima hrvatskog naroda više neće biti moguće. I drugi mislitelji nacionalnog i državnog promišljanja upozorili su na to da se bit čovjekova ne može zamisliti u pozitivnome smislu bez sklonosti, bez osjećaja za državnost, a isto tako da je država po svojoj naravi dužna propisivati ne samo rješenja nego čak i vladanja u pojedinim pitanjima, pa i pod cijenu sankcija. Razumije se, ta narodna volja izražava se u okviru parlamentarnoga predstavništva koje ne može biti jednodušno, jednostrano, ali u kojem mora postojati svijest da je većina pozvana da uime naroda odlučuje, da donosi odluke, da vodi pod svojom odgovornošću državu u svim tjesnacima, u svim prilikama kakve se u danome trenutku nalaze u svijetu. Mnogi nisu toga svjesni, i htjeli bi nametnuti zapravo nedemokratske norme, znači, obezvrjeđujući ono što je hrvatski narod tijekom izbora od 1990. pa kasnije na referendumu i devet drugih izbora iskazao.
Nešto kratko o današnjim prilikama u svijetu, razumije se, u odnosu na Hrvatsku. Geopolitički položaj Hrvatske je, na žalost, takav da je on nepovoljno utjecao na cjelokupnu dosadašnju povijest Hrvatske, i ostvarenjem ovakve demokratske Hrvatske, s jedinstvom većine naroda, istrgli smo se iz omči toga i takvog geopolitičkog položaja i kazali da više nećemo biti sredstvo drugih međunarodnih čimbenika koji će nas upućivati na ovakve ili onakve saveze, federacije, konfederacije, jer imamo gorko iskustvo od nestanka narodnih vladara za sve vrijeme života podijeljene Hrvatske, trojedne Hrvatske u Habsburškoj monarhiji, pa u Jugoslaviji itd. No, da bismo mogli voditi takvu samostalnu hrvatsku politiku u interesu hrvatskoga naroda, ne nasuprot svijetu i integracijama u suvremenome svijetu, ali takvu samostalnu politiku kojom ćemo se integrirati, ali tada kada to odgovara i hrvatskim nacionalnim interesima, a ne takvu politiku koja će nas gurati u ne znam kakve integracije. Vjerojatno ste upoznati s tim da su već tiskali i svjetske atlase, ne samo na pet svjetskih jezika, nego i na još 17 drugih, da Hrvatsku opet pripisuju na Balkan u nekakvu, nekad su je zvali Euroslavija, pa Zapadni Balkan, itd., no sad bez Slovenije, ali s Albanijom. Nikada Hrvatska više ne može pristati da bude povezana s onim turbulentnim područjem kojemu povijesno, civilizacijski, kulturno ne pripadamo, ali jesmo za normalizaciju odnosa sa svim tim susjednim državama radi očuvanja mira, radi stabilnosti međunarodnog poretka, radi normalnog razvitka i hrvatskog i drugih naroda. Danas se govori o ostvarenju globalnoga svijeta, o svjetskoj integraciji itd. Jest, točno, postoji taj proces i postignuti su znatni rezultati, ali u tom i takvom svijetu nisu nestale suprotnosti i ima i te kako, čak i više sukoba negoli u prijašnjim svjetovima. Ima suprotnosti i u Europskoj Uniji, i nekoliko politika u Europskoj Uniji, između Europske Unije i Sjedinjenih Država, a da ne spominjem Rusiju i Kinu. Hrvatska najveću pozornost pridaje razvitku prijateljskih i partnerskih odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama kao glavnom svjetskom velesilom na svim područjima, ali Hrvatska također isto tako veliku pažnju pridaje razvitku svojih odnosa s Europskom Unijom u cjelini i posebno s njezinim pojedinim državama, osobito s Njemačkom, Francuskom, Velikom Britanijom i Italijom. Isto tako, od velike su važnosti naši dobri odnosi i s Rusijom i s Kinom. Prije dvadesetak i više od dvadesetak godina napisao sam, i mislim da se to oživotvoruje, da, što se svijet više globalizira i integrira, to se više nacionalno individualizira. I kad je već tako, onda nema nikakvih razloga da bi se taj hrvatski narod koji se, usprkos povijesnim nedaćama održao i uskrisio svoju državnost, da se on danas odrekne svoje samostalnosti i prepusti bilo kakvim drugim vizijama, odnosno težnjama za ovakvom ili onakvom podjelom interesnih sfera. Zbog toga što je Hrvatska postala primjer za mnoge europske narode, pa i svjetske narode koji još nemaju svoju državnu samostalnost, ona ima mnoge protivnike. I to otvoreno govore, takvih je izjava bilo i ovih dana kada je to rekao jedan takav svjetski zagovornik, ne znam, valjda iz Otvorenog društva, da su druge primjere riješili, a da ostaje još Hrvatska s Tuđmanom! Prema tome, zbog toga što je ostvarila samostalnim snagama, što je primjer drugim narodima, Hrvatska ima mnoge protivnike, ali Hrvatska ima i mnoge prijatelje. Vjerojatno znate da je među prvima, jedan od najviših međunarodnih službenika u Hrvatskoj imao smjelosti, ili mu je izmaklo da kaže: da niste imali "Oluju" imali biste papu. Što to znači? Trebali smo biti poraženi, trebali smo biti prigušeni, pa bi nas onda priznavali?
No, uz jučerašnje i današnje protivnike, mi smo imali i imamo prijatelja u čitavome svijetu, i u europskim zemljama, i u Sjedinjenim Državama, a posebno cijenimo prijateljstvo Svetog oca, Svete Stolice koja je ipak najveća moralna snaga u današnjemu svijetu. Drugi posjet Svetog oca Hrvatskoj i beatifikacija kardinala Stepinca imaju veliko značenje za utiranje istine o hrvatskom narodu i u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, za utiranje istine o Hrvatskoj u današnjemu svijetu, ali govori i o važnosti Hrvatske u današnjem međunarodnom položaju. Milijunsko mnoštvo koje je od Zagreba, Marije Bistrice do Splita, dočekalo Svetog oca i riječi i poruke što ih je Sveti otac uputio hrvatskom narodu, hrvatskoj vlasti, značile su mnogo. One obvezuju na to da nastavimo svoju politiku na temeljima kršćanske civilizacije i na to da budemo čimbenik mira u ovom dijelu Europe, ono što jesmo. Hrvatska je za suradnju sa svim ostalim zemljama i Europe i svijeta, za normalizaciju odnosa prije svega sa susjednim zemljama, ali i na temelju obrane svojih nacionalnih interesa. Prema tome, mi smo i za integracijske procese u Europi, ali ni pod koju cijenu za bilo kakvu integraciju u Balkan.
Kad je riječ o međunarodnom položaju Hrvatske i o međunarodnoj politici, onda moramo uočiti jednu značajku današnjih međunarodnih odnosa. Bez obzira na to što imamo dobre, prijateljske, partnerske odnose s pojedinim europskim državama i sa Sjedinjenim Američkim Državama, suočeni smo sa napregnutim nastojanjem tzv. nevladinih organizacija, tobože nevladinih organizacija, koje žele neku drugu Hrvatsku. Do jučer su, konkretno do godine 1997., javno propovijedale da žele Hrvatsku bez HDZ-a, drugu Hrvatsku, a neki hrvatski oporbeni političari su već govorili i o Drugoj republici itd., danas to službeno ne, službeno i iskreno govore da žele suradnju s tom i takvom stabilnom Hrvatskom, ali, s druge strane, znači, na sve moguće načine žele iskoristiti ovogodišnje izbore da bi promijenili situaciju, ako ne sasvim, a ono bar toliko da predsjedniku vežu ruke. Prema tome, to je specifična situacija, da imamo politiku na dva kolosijeka, a da, na žalost, dio domaće politike, neki oporbeni političari, stranke, ne shvaćaju o čemu je riječ i ne vode računa o tome što su bitni nacionalni interesi. Mi smo i za predloženi Pakt o stabilnosti, s tim da se prihvate i naša gledišta i da nas se, isto tako, preko toga pakta ne prisiljava na uključivanje u nekakve balkanske ili jugoistočnoeuropske okvire koji ne bi odgovarali hrvatskim nacionalnim interesima. Kod toga smo svjesni jednog: da možemo voditi samostalnu hrvatsku politiku, politiku u interesu hrvatske države ako sačuvamo jedinstvo hrvatskoga naroda, a da bismo to sačuvali, moramo prije svega sačuvati, u što ne dvojim, jedinstvo Hrvatske demokratske zajednice kao najjače stožerne narodne stranke. Samo to osigurava mogućnost provedbe vlastite politike, jer je povijest pokazala, i jučer i danas, da nema te sile koja će pokoriti makar i manji narod ako je on nacionalno jedinstven, spreman na obranu svojih interesa, ali i na racionalnu suradnju s međunarodnom zajednicom i s drugim narodima. Prema tome, uz taj cilj samostalne politike u interesu hrvatskog naroda, hrvatske države, imamo stalno na umu to da sa svojom politikom više nikada ne smijemo dopustiti ni Bleiburg ni križne putove, da više nikada u Hrvatskoj ne smije biti ni Jasenovca, ali ni Jadovna ni Golog otoka. Program i politika HDZ-a jamstvo su za to i mislim da je hrvatski narod to već prihvatio i da će nam i dalje na toj crti dati punu potporu.
Da bismo mogli provoditi takvu politiku, bitni su, kao što već spomenuh, jedinstvo Hrvatske demokratske zajednice kao stožerne narodne stranke i spremnost da učvršćujemo politiku pomirbe, s kojom smo mogli ostvariti sve što smo ostvarili, i da primamo novo članstvo, da mlade naraštaje upoznajemo odakle smo pošli, što smo sve u svojoj povijesti, koje paklenske muke preživjeli, i što smo ostvarili u ovo doba uz mnogo manje žrtve nego što su bile one u prošlosti. Kod toga osobito treba dati otvorene ruke hrvatskoj mladeži, hadezeovskoj mladeži, ali ta mladež, koliko god prijavljivala inicijativu i to što veću inicijativu, isto toliko mora biti svjesna odakle smo pošli, s kakvim smo problemima bili suočeni i što je bilo zalog naših pobjeda. S druge strane, u organizacijama HDZ-a na svim razinama, od temeljnih organizacija, općinskih, županijskih, gradskih itd. treba imati inicijative u rješavanju lokalnih problema, ali isto tako treba biti svjestan da se s lokalnih stajališta ne može voditi nacionalna državna politika. Jednostavno, ima stvari koje traže postupnost, traže vrijeme, i prema tome, znati da se sve okolnosti ne mogu sagledati na užem i najužem lokalnom okviru, već da treba imati povjerenje u stranačko i državno vodstvo, i da su nacionalno-državni interesi iznad svega, jer oni onda osiguravaju i lokalne interese u svakom pogledu. Hrvatska demokratska zajednica mora u stvarnosti biti za osiguranje moralnih načela, ćudorednih zakona, ne smijemo se nikada odreći onoga što smo zapisali u svojem Programu, i to ponavljamo, a što u stvarnosti biva ponekad izopačeno i iskrivljeno. No to kao politiku ne smijemo dopustiti i upravo Hrvatska demokratska zajednica mora biti nosilac borbe za iskorjenjivanje svih zloporaba, svih izopačenja.
Slobodna budućnost, blagostanje i sreća u našim su rukama u ovih deset godina do danas, a i sutra će isto tako biti u rukama naših sljedbenika mladih. I stoga moramo stvoriti uvjete, razviti takvu svijest da više nikada ne ispustimo kormilo hrvatske lađe iz svojih ruku. Uskrisili smo hrvatsku nacionalnu svijest, hrvatsku državu, uvrstili smo hrvatski narod među slobodne narode svijeta, postali smo i međunarodni subjekt na svim područjima, od diplomatskog, političkog, gospodarskog do športskog, što do sada nikada nismo bili. Na nama je da Hrvatsku izgradimo u demokratsku zemlju blagostanja, blagostanja i sreće za sve hrvatske građane pojedinačno, ali i za hrvatski narod u cjelini. Uvjeren sam da na osnovi svega što smo postigli imamo sve u svojim rukama i da ćemo i u tome uspjeti.