Gospođa Sabina/X.

← IX.

Gospođa Sabina X. autor: Eugen Kumičić

XI. →

X.

Još istog dana, poslije podne, u suton, sjedio je Viktor Ribičević uza svoju Zorku. Na staklu prozora titralo je večernje rumenilo i punilo sobu neobičnom svjetlosti. Viktor je bio nešto neveseo, a Zorka mu se umiljavala i udraživala, no ne suviše, nego proračunato, tako da se njezino umiljavanje moglo pričiniti posve naravnim. Ona je slutila da joj Viktor želi nešto reći, no tko bi znao što se tada vrzlo u njegovoj glavi. Soba se punila sve gušćom sjenom, predmeti u uglovima gubljahu se sve više i više, rumenilo neba bilo je već posve iščeznulo, izvan prozora zrak već posivio.

Viktor se nije otimao njenu draganju i njezinim cjelovima. Govorio je malo, isprekidano, a ona mu je šaptala slatke riječi. Ali kad bi opazila da mu je već ono nešto na jeziku, kad je predviđala da će se on koristiti zgodnim časom da olakša svoje srce, ona bi se sustezala, bila bi hladnijom, samo da ne dođe do neugodna razjašnjavanja. Zorka je imala velik dar predviđanja, te se bojala onih čestih ljubavnih nesporazumljenja, za kojima slijede, bez sumnje, vrele suze, uzdisaji, mala ogorčenost, a konačno mir, radost, nestašnost i smijeh.

Toga je dana Viktor bio doživio dosta neugodnosti. Velika ga briga trla jer nije znao otkud da skuca nešto novca, a bez novca ni makac! Hribar mu se pričinjao nekom nemani, ljudožderom, te nije više ni mislio da bi mu s te strane moglo svanuti sunce. I Vojnić ga je bio ozlovoljio svojim brbljanjem, u koje on, uostalom, kako je bio u duši osvjedočen, nije vjerovao, no ipak je žalio što se jedan čovjek usudio darnuti u djevičansku čistotu mile mu Zorke, kojoj je sada stiskao bijele ruke u polumračnoj, tihoj i prijatnoj sobi.

Zorka šaptaše milujući ga, a on joj odgovaraše zamišljeno i gotovo nehajno. Pomišljao je i bio je uvjeren da je razdražljiv i razdražen, no nadao se da će iščeznuti ta razdražljivost čim uredi svoje stvari, te da se neće nikada pomoliti ni najmanji oblačić na obzorju njegove, njihove ljubavi.

Isprva bijaše nakanio da neće ni slova reći o onom razgovoru sa Jakovom Vojnićem, no sada mu se činilo da je to baš nužno. On nije sumnjao o Zorkinoj nevinosti, ali je bio osvjedočen da će cijeli svoj život misliti o cjelovima koje je Zorka dala Vojniću, ili, bolje reći, koje mu nije dala, nego o kojima mu je Vojnić pripovijedao. Viktor je znao, slutio je da će mu misao o tim cjelovima dok bude živ kopati u moždanima, da će mu ta misao ogorčavati svu bračnu sreću, da će mu smućivati srce do posljednjega kucaja. Valjalo je, dakle, da mu Zorka svakako svali taj teški kamen sa srca, a što se njega tiče, on je bio pripravan i priseći na Zorkine riječi, jer bijaše tvrdo uvjeren da će mu ona jasno dokazati da je Vojnić lagao. Da, on, Viktor, zaručnik njezin, on joj je mogao povjeriti ono što ga je u duši mučilo; to je bila, dapače, njegova dužnost. Da, on joj je morao reći svoje glupe i netemeljite sumnje, pa to čim prije, svakako prije negoli mu bude Zorka milom ženicom. Tako je Viktor razmišljavao, no nije znao kako da započne govoriti o onim cjelovima.

— Viktore, šta ti je danas? Tako si mučaljiv, ništa mi ne veliš! — ljubazno ga korila Zorka.

— Dušo, ti se varaš! Šta da mi bude? Zar nisam posve sretan, dušo moja, kad sam uz tebe?

— Ne, svakim se časkom zamisliš, te zaboravljaš da si uza svoju Zorku! Ti valja da budeš neprestano veseo i bezbrižan!... Zar te ja ne ljubim? — upita ga slatko i utisne mu cjelov na čelo.

— Ali, Zorko!... Vjeruj, blažen sam! — uzdahne Viktor i stisne joj ruku.

— Ne, ne, dragi Viktore, tebe taru neke brige: no, reci mi iskreno, zašto si tako neveseo? — šaptaše ona tugaljivo, gladeći mu bradu.

— Da, nešto mi nije pravo, no uviđam da nije razloga... jer... — htjede on početi o cjelovima, no Zorka mu naglo prekine riječ:

— Idemo li danas u kazalište?

Ona ga je silila da joj se povjeri, ali se bojala njegovih pitanja, nečega neizvjesnog. Viktor odgovori hladno:

— Ako izvoliš, ići ćemo! Ja bih najvolio leći zarana! Veoma sam umoran! — ispriča se i prođe rukom preko čela.

— Umoran? — Zorka će zabrinuto. — A zašto si umoran, slatki Viktore?

— Čudne, glupe, smiješne me misli obletavaju! — odgovori joj kao da se sam sebi ruga.

— Danas si veoma čudne ćudi; zar te često spopada takva razdražljivost? — upita ga mrgodeći se nježno.

— Dušice, veoma rijetko. Istina je, danas sam... no ako izvoliš...

— Šta? — začudi se Zorka.

— Da se o nečem porazgovorimo! Vidjet ćeš, opet ću se razveseliti...

— Viktore, ima vremena, govorit ćemo sutra, preksutra, ne znam kada! — nagovarala ga Zorka, sluteći nešto neugodno.

— O, ludorije! Znaš, danas je bio kod mene Vojnić! — reče Viktor gledajući joj u lice ne da je promatra nego slučajno. Zorka mu se smiješila. Viktor očekivaše kakav odgovor, ali videći da ona šuti, upita je:

— Vojnića, ti poznaješ Vojnića?

— Misliš li onoga... onoga što je bio kod nas u službi? — odgovori Zorka prignuvši se i mičući prstima pred čelom, kao da se ne može sjetiti toga Vojnića.

— U službi! — začudi se Viktor. — Vojnić je bio učitelj tvome bratu, pa i tebi! — popravi Viktor.

— A, a... — otegne Zorka — da, sad se sjećam, no već je kasno; zar ne bih pitala majku hoćemo li u kazalište? — htjede Zorka svesti govor na druge stvari.

— Nije još kasno, dušice... Vojnić je bio kod mene... vjeruj, dušo, bješe to čudan prizor! — nasmiješi se Viktor prisiljeno.

— Gle, prizor! — osmjehnu se Zorka.

— Da, zbog tebe! Je l' de, vrlo smiješno!

— Zbog mene? Ha, ha, ha! — nasmija se Zorka usiljeno, no taj se smijeh pričinio Viktoru posve naravnim, srdačnim, te je stoga zaključio da je Zorka uistinu nedužna. Sad mu se jezik posve razvezao.

— Znaš, Zorko, taj je Vojnić vrlo bezobrazan; pripovjedio mi je, ha, ha, ha, da se s tobom cjelivao! Ha, ha, ha! — smijao se od srca Viktor.

— Ha, ha, ha! Gle, bezobraznika! Ha, ha, ha! Ta molim te, nije vrijedno da o njemu govorimo! — mahne rukama Zorka. I njoj je odlanulo.

— Ala je bezobrazan! — viknu sada Viktor malne ljutito.

— Dragi Viktore, molim te, zašto mi kazuješ takve gluposti? — uozbilji se Zorka hotimice i nastavi: — Viktore, ti si, možda, i povjerovao Vojniću? Ne, to nije lijepo od tebe! Ja nisam ništa skrivila, a ti si tako bezobziran sa mnom! — ukori ga i nasloni mu glavu na grudi.

Viktor je stade osvjedočavati da nije ni za časak Vojniću povjerovao. Napokon je umoli za oprost, no ona mu uze dokazivati da je okrutan, razdražljiv i da je ne štuje dosta.

Kad je napokon stala jecati, htjede Viktor kleknuti pred njom, ali mu ona obavije ruke oko vrata i upita tužnim glasom:

— Ti me, dakle, nisi htio rastužiti?

— Zorko, ja, ja tebe rastužiti? Ta, ne budi dijete!

— Da, vjeruj mi, taj mi je Vojnić baš oduran; drago mi je što ga već nema u našoj kući. Majka mu je otkazala službu, jer nije znao poučavati Silvija i jer..., jer... — nije htjela svršiti.

— Što, jer..., jer?

— Jer je majka vidjela da se ljubaka sa sobaricom! — reče Zorka oborivši stidno glavu.

— A! Sa sobaricom! O lijepa je... — malo da se nije prenaglio Viktor i izgovorio sa zanosom da je Rezika lijepa djevojka.

— Što si htio reći: O lijepa je?... — trže se malko Zorka.

— O lijepa je to historija! Htio sam reći! — popravi Viktor lukavo.

— Da, da, lijepa je historija! Ali čuj, majka ih je našla jedne večeri pred koji dan, gdje su se cjelivali, Vojnić i sobarica, pa je njega odmah iz kuće protjerala! Pomisli, dragi Viktore: takav čovjek, pa da bude odgojiteljem mojem bratu! — zgražala se Zorka i smijala u sebi što zna tako vješto lagati.

— Ti si divan anđeo! — usklikne Viktor, sav ushićen zdravim uzgojem svoje Zorke.

On se smiješio i blažio se gledajući joj krasno lice, što se bijeljelo pred njim u polutamnom zraku. Njene svijetle modre oči bile su vlažne i posve otvorene, zjenice raširene, a ona ga je zaokupila milim i pouzdanim pogledom, punim tople i požudne zaboravi. Topli njezin dah vijao mu je u lice, mekano i raskošno; njena ruka podrhtavaše mu u desnici. U otvorenoj peći nagorjelo se drva, žarki su se ugljeni sjajili, svjetlost im se mirno duljila po glatkom, voskom namazanom podu, poigravala se po lijepom pokućstvu i nestalno titrala po Zorkinoj plavoj kosi, licu, grudima. U ugljenima je prskalo i pucketalo; po koje drvce, nagorjev se, sleglo bi se, te se čulo ono tiho rušenje, a mali modruljasti plameni sunuli bi tada uvis i jače rasvijetlili Zorkino lice. Oni su sjedili na divanu, nasuprot peći, te su im bila najviše ožarena koljena, a kad bi se Zorka okrenula k Viktoru, sjajio joj se onaj žar ugljena po jednoj nozi sve do pasa i padao na uzdignute grudi s jedne strane.

U sobi nasta jednim mahom mrak. Zorka i Viktor poglednu u prozore. — Gle, sniježi! — šapne Zorka i prikuči se Viktoru. — Da, sniježi; a bit će jedan sat što je bilo vedro! — odgovori Viktor potihano. Na to makne glavom od nje i zagleda se u njene poluotvorene, punane, vanredno crvene usne. Viktor je strasno poljubi, a taj je cjelov dugo trajao, bio jako utisnut, nemiran, sastavljen od deset manjih cjelova, sakupljenih na raznim mjestima njenih toplih i vlažnih usnica.

Taj ih cjelov prestraši, pa se zagledaše u prozore. Stakla su bila zadahnuta parom, te se vidjelo kao kroz maglu da sniježi. Pokoja pahuljica pala bi na stakla, prilijepila bi se na časak, a onda bi se odmah rastopila, te kao kapljica puzila.

Zorka se slatko smiješila, usne joj lagano podrhtavahu, bolno čeznuće preobrazilo joj je lice, a disala je naglije negoli obično. Naglo je zatvarala oči, stiskala ramena, zadrhtavala, pogledavala sad milo, sad plaho, uvis, u prozore, u oganj u peći, a napokon, uzdahnuvši teško, nasloni se na Viktorovo rame.

Dok su Viktor i Zorka snatrili o budućoj sreći, razgovarala se gospođa Sabina sa Solarićem u trećoj sobi. Glasovi ovih potonjih ne dopirahu u Zorkinu sobu. Sabina je sjedila nasuprot Solariću. Njeno lice bilo je svježe i mlađe, jer se bila malo prije umila. Po licu se sjajio gdje—gdje prašak "veloutine", kojim bi se ona svaki dan omučila da joj bude koža glatka i bijela. Kosa joj bila našušurena, uzdignuta i na deset načina isprepletena. Vrapci bi mogli u njoj saviti lijepo gnijezdo. Jaki joj vrat, lice, ruke, sve se sjajilo i sva je bila prokađena mirisom ljubica, a u tom mirisu bilo je nešto mlako, trulo. Sabina se bila priredila za kazalište. Jako tijelo sapinjao joj je kratak "život" od crvena baršuna, opšiven bijelim krznom. U kosu, postrance, zatakla je veliku crvenu ružu.

— Solariću, u velikoj sam neprilici zbog tebe! — zakašljuca Sabina, okrećući na obloj ruci zlatnu narukvicu.

— Reci mu da si govorila s udovom, da si učinila sve što si mogla, ali da udova neće te neće! Možeš mu, dapače, reći da si me i ocrnjivala pred Jelom! Osvjedoči ga da je udova u mene slijepo zaljubljena! Da ti uistinu kažem, i ja se bojim Hribara! Znaš kakva je hulja; on će se poslužiti svakim sredstvom da osujeti moje vjenčanje. Hribar je pogibeljan čovjek! — kimnu Solarić i usta mu ostanu otvorena.

Dok je on govorio, pogledavaše ga Sabina ispod oka, žmureći. Sad je obraćala svoj vjenčani prsten na mesnatom prstu.

— A Irena? — upita tiho Sabina, pa zakašljucav dotakne se prstima ustâ.

— Nje se ne bojim! — šapne Solarić i naglo ispruži vrat.

— Solariću, to ti je zmija! — uzdahne Sabina i gane se u naslonjaču.

— Sabino, ja se u tebe pouzdajem! Ti znaš što sam ti obećao!

— Jesi li govorio o toj stvari s udovom? — upita Sabina značajno, naglasivši jako neke riječi.

— Jesam; prije vjenčanja ništa!... Poslije smrti... poslije vjenčanja!...

— Lažeš! — reče Sabina i pocrveni.

— Ne lažem! Udova veli: što je moje, to je i tvoje, no u glavnicu neće da dira!

— Ti si mi obećao da ćeš me osloboditi svih neprilika! — reče Sabina ljutito i naglo ustane.

— Imam svoga imetka!... Sabino, budi uvjerena...

— Pazi, Jela još nije tvoja!... — zagrozi se Sabina.

Solarić se trgne, oči mu zasvijetle, u grlu mu poskoči oštra jabučica, pa reče tiho:

— Ni Zorka nije još Ribičevićeva žena!

Sabina drhtne i šapne:

— Šta veliš?

Solariću ispuze oči, upre ih u nju i zlorado se nasmiješi.

Sabina ga gledaše prestrašeno.

— Sve znam! — reče Solarić kroza zube.

Sabina problijedi, trže se, no začas se opet gorko nasmiješi.

Solarić nije lagao. I njemu se sviđala Zorka, te je neko vrijeme vrebao na svaki njezin korak. Napokon bijaše opazio da Zorka posjećuje Milana. Koji dan iza toga otkrića pozva k sebi Milana, ponudi mu novaca, opije ga pri večeri, pa onda sve ispipa, lukavo i oprezno.

Sabina, šetajući sobom i griskajući usne, reče:

— Solariću, ti nećeš izvrći ruglu moje ime!

— To ovisi o tebi! — odgovori Solarić ravnodušno. On je u taj čas dizao svu bradu na usta i hvatao je zubima.

— Amo ruku, dragi Solariću! — pruži mu desnicu Sabina.

Solarić se osmjehne i stisne joj desnicu. Sabina uzdahne i uze opet šetati sobom. Sada umuknu. Ona se šetala, a on, stojeći posred sobe, gledaše za njom, dijeleći bradu nadvoje i omatajući je oko prstiju.

Solarić se napokon gane, uzme klobuk, stupi k Sabini, potepa je pobjedonosno po ramenu i korakne prema vratima. Sabinino se lice ožari, oči joj se od gnjeva zakrijese. Sad netko pokucne, te bez dozvole otvori. Malo da vrata nisu udarila Solarića u lice. Sabina i Solarić ljutitim pogledima ošinu Hribara, koji se osupne i odmah kiselo nasmiješi. Solarić značajno namigne Sabini, kimnuvši na Hribara, pa iziđe ne izustiv ni riječi. Hribar okrene leđa Sabini i zagleda se u zatvorena vrata na koja je izišao Solarić. Hribar, stojeći tako koji časak, skrene glavom, pogleda preko svoga ramena Sabinu i puhne. Sabina mu pruži ruku, no on je ne htjede primiti.

— Sjedni! — reče mu Sabina gušeći se od jarosti.

— Ja, ja ne mogu više čekati! U roku od osam dana hoću da mi daš sav novac! — izusti Hribar naglo zapuhavajući se.

Sabina ga je molila da se umiri, da sjedne, no on zahtijevaše svoj novac i ponavljaše riječ novac, udarajući hrptom desnice po dlanu ljevicc.

Kad ga je Sabina umolila da je pričeka još koji mjesec, počeo se silno ljutiti, rekao joj da uzajmi novaca od udove Martinićke, od Solarića, od njezina, Sabinina Solarića! Hribar je izgovarao ime svoga prijatelja s najvećim prezirom, grozio se Sabini da će se već kajati što ga je tako ružno prevarila, da, gadno prevarila! Sabina mu je priznala da je bila dva puta kod udove radi njega, ali da je bilo već prekasno, jer se Solarić s njom zaručio prije tri mjeseca, a to je i za nju, Sabinu, bila tajna. Sabina govoraše toplim glasom i neprestano mu prisezaše da je Solarića opisala udovi kao najveću ništariju, da ju je zaklinjala... ali sve uzalud.

— Ti znaš, dragi Hribaru, da je ta udova plitke pameti, a Solarić je lija, lo...

— Lopov, ništarija! — puhao je Hribar, tarući znoj po ćelavoj glavi.

— Govorila sam udovi da si ti najčestitiji čovjek!

— Hm! — zakašljuca Hribar i stegne vratom.

— Dragi Ilija! — reče Sabina, videći da se malko umirio — dragi Ilija, nije ta žena za tebe!

— Žena?... Šteta za njezin imetak! Solarić će ga doskora rastepsti! — žalio je Hribar iskreno, iz duše.

Sabina ga uze sada za obje ruke, nasmiješi mu se, primakne se ustima k njegovu uhu i šapne:

— Dragi Ilija, zaboravi tu udovu!

Hribar se trgne, a onda doda, potvarajući:

— Da je čestita, ne bi sa Solarićem živjela kao da je već s njim vjenčana!

Hribar problijedi, znoj, debeli znoj izbije mu po čelu.

Iz bližnje sobe začu se sada prigušen smijeh. Bila je to Zorka.

— Ma... mo, ide... mo li... u... u kazalište? — pitaše Zorka smijući se glasno i izgovarajući slovke razvezano.

— Jesi li se već opravila? — odazva se Sabina.

— Jesam, evo me odmah! — odgovori Zorka veselo. Zorka stajaše pred velikim zrcalom i svezivaše bijeli rubac od čipaka, rubac što joj pokrivaše ramena. Dok je ona prstima poravnavala rubac na grudima da mu nabori budu čim ljepši, smetaše je u tom poslu Viktor, dragajući joj lice, pa se ona stoga onako glasno smijala. Kad se posve uredi, uniđe s Viktorom u sobu gdje joj je bila majka. Sabina se lukavo nasmiješi Viktoru i zaprijeti mu prstom.

— Hvala, valja da svršim jedan članak! — nakloni se Hribar Sabini, koja ga je pozvala u kazalište, u svoju ložu.

— Da, da, pravo imaš; ostani ti kod kuće! Neću da te silim, jer ih je ionako premalo koji rade za prosvjetu naroda! — odgovori mu Sabina, zakopčavajući puceta na rukavicama.

— A zar ne ide u kazalište gospođica Irena? — upita Hribar tobože slučajno.

Sabina mu odgovori da Irena ne ide u kazalište jer je boli glava.

— Hajd'mo! — reče Sabina i prva izađe.

Hribar joj ponudi ruku kad budu na ulici. Zorka se uhvati za Viktorovu desnicu. Hribar bješe donio u Sabinin stan svoj kišobran, no sada ga je hotimice tu ostavio da se kasnije po nj vrati.

Sabina i Zorka omotale su glave bijelim vunenim rupcima i ogrnule se odugim kabanicama sive boje. Snijeg je tiho pršio. Idući Dugom ulicom u gornji grad, češće bi stale da Sabina odahne. Zorka se svijaše u svojoj kabanici, kretaše ramenima i glasno govoraše o operi koja se pjevala te večeri, pripovijedajući Viktoru kako se ta opera divno pjeva u Beču, te kako je to samo smiješna parodija u Zagrebu. Riječi "Beč i "opera bečka" mnogo je glasnije izgovarala.

— No gluma je u Zagrebu dosta dobra; imamo, dapače, izvrsnih sila! — primijeti Viktor.

— Molim vas! — mahne Sabina prezirno.

Kad bi više ljudi prolazilo mimo njih, Zorka bi majku štogod francuski upitala. U Lozarovoj se kući govorilo samo njemački. Sabina se ponosila svojom francuštinom, te kad bi kojoj prijateljici štogod javljala na svojoj posjetnici u tom jeziku, njezine bi prijateljice pokazivale te posjetnice svojim znancima, koji bi se porugljivo osmjehnuli, i ne znajući zašto, iz puke udvornosti.

Hribar doprati gospođe do kazališta, pa se naglo povrati u donji grad. Bio je silno uzrujan. Ispod oka pogleda u Sabinine prozore. Bio je osvjedočen da mu se žuč razlila. — Sabina laže, da, laže! — puhnu Hribar i velik oblak daha zasuklja mu iz usta i pričini se maglom u studenom zraku.

Hribar se popne u prvi sprat Sabinine kuće. Pozvoni. Mali Silvio otvori vrata.

— Ostavio sam ovdje kišobran — reče Hribar dječaku.

— Ja ne znam gdje je vaš zakrpani kišobran! — odgovori Silvio osorno.

— Ti si veliki deran! — razljuti se Hribar.

— A moja je mama rekla, da ste vi... da ste... — ne htjede izreći Silvio.

— No, no, šta je tvoja mama rekla? — upita ga Hribar slatko. Hribar je htio znati što je to Sabina rekla.

— Mama je rekla da ste vi ništarija! — izusti Silvio naglo i otrča hodnikom poput strijele, ali zapevši na kraju hodnika o sag, pade potrbuške, udari glavom o jedna vrata, pa se počne užasno derati.

— Šta je, šta plačeš, Silvio? — upita ga prestrašeno Irena, otvorivši vrata svoje sobe.

— Pao je, nije zlo! — oglasi se s druge strane hodnika Ilija Hribar.

Irena se prestraši na Hribarov glas, no odmah reče:

— Baš ste me preplašili! Oh, strašan je ovaj dečko! Želite li štogod, gospodine Hribaru? Izvolite u sobu!

Silvio se derao jošte i vikao: — Da, da, mama, hulja, mama, rekla, Hribar, hulja!

— Grozno, užasno dijete! — zgražala se Irena, zatvorivši uši rukama. — Gospodine Hribaru, oprostite i vjerujte mi da ga nisam ja odgojila! — ispričavala se zatim gospođica.

— Ta, molim vas, gospođice, djeca su djeca! I mi smo bili ovakvi! — smiješio se Hribar prisiljeno.

— Šta! Gospodine, ja da sam bila ovakva?! Gospodine, vi me vrijeđate! — namrgodi se Irena.

— Ne, nisam mislio vas, gospođice, nego nas muškarce, mene, da, muškarce! — popravi Hribar.

Za to je vrijeme odvukla sobarica Silvija u jednu sobicu. Silvio je grebao Reziku noktima i čupao je za kose, a ona ga je nemilosrdno ćuškala. Zatim se čulo vikanje i deranje i nemilosrdno pljuskanje nečije masne ruke. Silvio je bio u kuhinji.

— Gospođice, rekoše mi da vas boli glava! — izusti sućutno Hribar, vukući pram sijedih vlasi nad uho.

Irena potvrdi da joj nije dobro, i umoli ga neka sjedne. Sad i ona sjedne i nasloni glavu na dlan. Gledajući u pod, poče se ona tužiti na ljude, jer da su zlobni, da je svuda zavladala laž i nevjera. Hribar bijaše istoga mnjenja, on je, dapače, jošte crnjim bojama opisivao društvo i tvrdio da se gaze i obećanja i zadane riječi i sve svetinje. Nakon poduljeg razgovora razgali Irena svoje srce veleći da joj je sav život ogorčen, da se njezina tuga ne da opisati. Dok je tako govorila, debele su suze ronile njenim licem.

Hribar, radujući se tome, primače joj se i uze je za ruke, pa je stane moliti da mu iskreno kaže da li je on štogod skrivio. On je uvjeravaše da on nije uzrok njezinim suzama, a ona se tome uvjeravanju donekle čudila, jer nije znala s kojega joj razloga Hribar to priča.

— Oh, gospodine, vi... vi ste anđeo dobrote! Ah, zašto nisu i ostali ljudi dobri i pošteni kao što ste vi! Gospodine, vi ne biste mogli pogaziti?...

— Gospođice, govorite, govorite, da vam odlane! — molio ju je Hribar mekanim glasom.

Irena bolno uzdahne. Hribar je osvjedočavaše da dršće od boli, od sućuti. On gledaše živo u njezino mršavo lice, u crven vrat iza uha. Njezine tanke i uvele usne naglo podrhtavahu kad ga pitaše da li bi on mogao pogaziti djevojačko srce, otrovati ga zauvijek. Hribar joj reče da takvih ljudi nema na svijetu.

— Nema? — klimnu Irena nepovjerljivo.

— Da, nema; ja ih barem ne poznajem! — reče Hribar i ispruži se prema njoj očekujući nestrpljivo odgovor.

Irena mu odgovori da ih poznaje, da mu je jedan takav dobar prijatelj — i glava joj klone na grudi. Hribar se branio da on nema takvih prijatelja, da su je prevarili, da to ne vjeruje.

— Zar nije Solarić vaš prijatelj? — izlane stidno Irena.

— Solarić moj prijatelj!... Šta ste rekli? — nakrivi Hribar vrat i približi joj se uhom, koje zaokruži rukom, kao da nije dobro čuo.

Irena ponovi svoje pitanje i suznim ga očima pogleda. Hribar se nasmije i reče joj da se šali. Silno se uzruja: — On, Solarić, on moj prijatelj! — sklapaše Hribar ruke u čudu.

Irena se također čudila i htjela je nešto reći, no on to ne dopusti nego joj naglo govoraše da sebe suviše štuje, a da uzmogne mirne duše podnijeti takva sumnjičenja, te da bi se bio prije svemu nadao nego da će čuti da mu je Solarić prijatelj!

— Ja sam to mislila sudeći po vašim riječima, po vašem drugovanju! — uplete se u govor Irena.

Hribar se sada ispravi, osovi, pa reče hladno i dostojanstveno, da je on Solarićev drug samo u znanosti, da mu je prijatelj kao učenjaku, a ne kao čovjeku, jer je Solarić kao čovjek nepošten ili, bolje reći, lakouman. Hribar je uviđao da je zabasao u škripac. On je morao da postigne svoj cilj, uspaliti srce Irenino za Solarića, a kad tamo, umjesto da hvali svoga prijatelja, on ga je ocrnjivao, morao ga ocrnjivati, jer je njihov razgovor tako nanio. Međutim, on se domalo dosjetio novoj strategiji i stao tumačiti da bi se mogao veoma lasno spasiti Solarić, no da bi ga valjalo oženiti kojom plemenitom i naobraženom djevojkom, koja bi stekla time zaslugâ i pred bogom i pred ljudima. Irena je drhtala od radosti.

— Da, plemenita gospođice, anđela kao što ste vi ima malo na svijetu, a božja vas je providnost poslala među ljude da joj pomognete pridići čovjeka koga je zavelo ništavilo svijeta. Solarić ne ljubi udovu, on se pomamio samo za njezinim novcima, a vaša sveta ljubav izliječit će sve njegove rane, rasvijetlit će mu dušu i oplemeniti srce! Gospođice, Solarić nije nikakav zločinac; ljudi su zlobni, svi smo grešnici, bog neka nam svima sudi! A šta je, napokon, poštenje? Neki mudraci vele da je na svijetu sve relativno, da, gospođice draga, rela... relativno! — naglasi Hribar, videći da na nju ta riječ moćno djeluje. — Gospođice, vaša je zadaća uzvišena, vi ne smijete dopustiti da Solarić izgubi dušu, vaša je dužnost da uznastojite postati njegovom ženom, jer ga samo vi možete spasiti!

Irena plakaše od radosti; te riječi bile su melem njezinoj duši.

Hribar joj kazivaše zatim da Solarić nju ljubi a ne udovu, jer ga je promatrao u nekim časovima zaboravi, pa je vidio da mu je uklesana u srcu.

— Da, gospođice, jednoga dana, čitajući nešto, duboko je uzdisao i izgovarao vaše lijepo ime.

Irena drhtnu.

Hribar je uze nagovarati neka osujeti Solarićevo vjenčanje s udovom. Irena ga pitaše neka joj savjetuje što da uradi. Hribar se uozbilji.

— Solarić nije, dakle, tako grozan čovjek? Zar se ne sjećate što ste malo prije o njemu govorili? — smiješila se sada Irena.

— Dragi bože, rekoh, da mu nisam prijatelj, ali tko je meni dao pravo da sudim ljude? Videći vas onakvu tužnu, srce me zaboljelo te ne znam ni sam što sam u ogorčenosti o njemu govorio! Ja ga visoko štujem kao učenjaka i otadžbenika, a nikada se nisam trudio da mu u savjest zavirim. Čovjek sam, čuo sam govoriti druge ljude, no bit će to izmišljotine! Gospođice, ne sudimo da nam ne bude suđeno! Gospođice, vi ste plemeniti, bit ćete sretni uz njega, jer kad muž ljubi svoju ženu, a on vas ljubi, žena vlada njime po svojoj volji! — pokazivao je Hribar prateći svoje riječi odmjerenim njihanjem ruke, u kojoj je držao naočare.

— Ali šta da učinim? Savjetujte mi! — umoli Irena. Hribar puhne i reče joj da je to vrlo teško, pa se zamisli. Nakon male stanke zapucketa jezikom, metne naočare na nos, pogladi glavu, zakašlje i počne ljuljati glavom, veleći da bi najbolje bilo uteći se k peru. Irena ga gledaše.

— Da mu, dakle, pišem? — šapnu gospođica.

— Njemu! A, a! — mahne Hribar.

— Kome, dakle? — razvali Irena oči.

— Hm, hm! — kimnu Hribar i dotakne se prstom čela, kao da mu je sinula dobra misao.

— Kome, dakle? — ponovi Irena nestrpljivo.

— Njoj... njoj! — zamrsi Hribar prigušenim glasom.

— Njoj? Udovi?

Hribar samo klimaše.

— Ali... — izlane Irena, gledeći ga zapanjeno.

— Udova neće znati tko joj piše! — zakašlje Hribar.

— Neće znati?

— Pišite, no ne potpišite svoga imena!

— Čije, dakle?... Vaše?

— Moje? — trzne se Hribar. — Pišite bezimeno!

— A!

Hribar je umoli da donese papira, crnila i pero. Pogledavši na sat doda da se opera još neće svršiti. Irena ga posluhne. Njezine ruke drhtahu noseći pisaću spravu. Hribar je umoli da sjedne i da uzme pero. Irena sjedne. Hribar joj uze govoriti u pero. Isprva je Irena pisala dobre volje, ali kad je stao Hribar ocrnjivati Solarića; reče mu: — Nemojte tako; ja ne vjerujem da ima na svijetu opakih ljudi, kako vi sada Solarića opisujete!

— Gospođice, radi se o vašoj sreći! Naša je nakana plemenita!

Irena plakaše pišući. Taj list je bio remek—djelo svoje vrsti. Kad list bude zapečaćen, turi ga Hribar u džep.

— Gospođice, ni riječi!... — opomene je Hribar prekriživ usne.

Hribar joj poljubi ruku, iziđe i stane tražiti kišobran, no nije mu više bilo traga, jer ga Silvio bijaše bacio na dvorište. Malo je zatim prolazio ulicom, gdje stanovaše udova Jela. Njeni prozori bili su jošte rasvijetljeni. Hribar pomisli na Solarića i šapne kroz stisnute zube:

— Ah, lopove!

Sljedeća stranica→