Gospođa Sabina/VIII.

← VII.

Gospođa Sabina VIII. autor: Eugen Kumičić

IX. →

VIII.

Bilo je u sumrak kad se Mavro Šarinić šetao ulicom gdje stanovaše Ruža. Snijeg je tiho pršio. Prozori bogate udove bijahu slabo rasvijetljeni, a pahuljice što se spuštahu na zemlju nedaleko njih, za časak bi pale u žuto svjetlo i činile se gušćima. Mavro je zavidio onim pahuljicama i pomišljao je da bi bio sretan kad bi mu bilo moguće lebdjeti pred onim prozorima koliko bi okom mignuo. One je pahuljice gledala možda i njegova Ruža sjedeći u toploj sobi do prozora i snatreći o njemu. Mavro bi popostao pred kućom, na drugoj strani ulice, upirući svoje poglede u mračnu vežu i u odaljene stube u dnu te veže, gdje padaše velika ljaga svjetla, mirna i nepomična. Svjetiljka se nije vidjela. Ruža je običavala u taj sat polaziti neku gospođu, koja je poučavaše u francuskom jeziku. Mavro je nestrpljivo čekao, a kad bi začuo korake sa stuba, srce bi mu naglo zadrhtalo. No prevario bi se; bile su to služavke, sobarice i drugi ljudi. On se već sramio stajati pred kućom, jer ga već poznavahu neke djevojke, koje bi došle na kućni prag, pogledale u zrak i u njega, te otrčale u vežu pjevajući i domalo zamakle na stubama. Mavro se udalji od kuće i stane na mjestu gdje nije bilo svjetla. Opet čekaše ustremivši oči u crni otvor vratâ Jeline kuće. Sivi zrak bivaše surim, tamnijim, olovno se nebo spuštalo sve niže i niže, snijeg je pršio, velike se pahuljice zaustavljahu na rukavima kaputa, na prsima, na ramenima Mavra Šarinića, pa se ne rastapahu začas, kao one što sjedahu na vlažan pločnik. Nije bilo studeno te večeri jer je Mavro i kaput napokon otkopčao. Njega obuzimaše neka proljetna prijazna toplota što mu je prolazila tijelom, a srce mu se širilo od ugodne slutnje, osjećao se zdravim i lakim, bilo mu je lagodno, duša mu je težila za poletom i zanosom, milo mu je čeznuće nadimalo jake grudi, vuklo ga nešto k vratima Jeline kuće...

On korakne nekoliko puta i naglo se trže opazivši na pragu vitku ženu odjevenu tamnom haljinom. Bila je to Ruža. Krasna djevojka svrne očima ulicom veoma pozorno, upre ih zatim u ono tamnije mjesto gdje se bio zaustavio Mavro, prepozna ga, gane se, korakne neodlučno s praga i naglo iščezne iz ulice izgubivši se u mraku. Šariniću se ne izgubi s vida. Za nekoliko časova dobrza Ruža na Zrinjevac, a kad bude po sredini trga, na onoj okrugloj čistini, zaustavi se jer već uz nju stajaše Mavro.

— Dobar večer, gospođice, oprostite! — pozdravi je smeteno.

— A, vi ste! — usklikne Ruža prigušeno i zagleda mu se u lice.

— Da, ja sam, gospođice! — nasmiješi joj se Mavro.

— Pa šta radite ovdje? — šapnu Ruža i obori glavu.

Mavru se činila blijedom. Na lice joj padaše mrtvo svjetlo plina, oslabljeno pršenjem snijega. Ruža pridigne krasne i velike oči i šapne što se tiše može:

— Kada ste amo došli?

— Amo?... Došao sam sada, da, baš sada! — ispriča joj se nekako Mavro. U tom trenu mišljaše da ne bi smio doći na trg.

— Gle, sve jače sniježi! — reče Ruža i odbaci svojom desnicom nekoliko pahuljica s rukava njegova kaputa.

— I po vama je pao snijeg! — opazi Mavro, te joj prođe rukom preko ramena.

— Sad ste smočili rukavice! — ukori ga Ruža smiješeći se milo.

— A vi, zar i vi niste svoje?

— Da, pravo velite! — nasmija se Ruža glasno, pa nastavi dižući bijelu koprenu na čelo: — Ah, bedaste li mode ove koprene! Od disanja se smoči pa se prihvata za usne.

Njezina koprena sezala joj baš do usnica. Mavro je sada sav očaran i zapanjen gledaše. Nikada mu nije bila tako mila! Lice joj je radosno sijevalo, rumena usta dražesno se smiješila, a koprena, sabrana na čelu, podavaše tome licu izraz bolne slasti. Ruža je bila vitka i visoka malne kao Mavro. Velika, prerijetka ljepotica, prava divota stasom, a u izrazu lica ozbiljna i spokojna, krasna i zadahnuta nekom plemenitom strogosti u kojoj se viđalo njeno dobro i nevino srce.

Mavro je zatravljeno gledaše. I ona je dvaput u njega zirnula i snuždila se zatim. Umukoše. Zrinjevac je bio pust. Iz vojarne se čulo pjevanje i prekinuto vikanje. Sa zapadne strane sjajili su se prozori, a zdaleka se čuo mukli šum. Ruža i Mavro stajahu među golim stabaljem. Po njima se bijelio snijeg. Nad njima i oko njih križahu pahuljice u svjetlu plina.

— Gospođice, vi idete k učiteljici francuskog jezika? — upita napokon Mavro.

— Kako to znate? — začudi se Ruža i pogledne mu u oči.

— Ja... ja to znam, no vaša je učiteljica u Ilici — osmjehnu se Mavro.

— Da, ali valja da nešto kažem jednoj prijateljici... — uzbuni se Ruža i krv joj navali na obraze, naglo, poput plamenih jezika.

Mavro je umoli neka mu oprosti što ju je zaustavio na trgu. Videći da mu ona ništa ne odgovara, reče joj snuždeno:

— Gospođice, vi se ljutite na me?

— Zašto? — prihvati Ruža i nasmiješi mu se milo, malne sućutno.

— Kad mislite odgovoriti na...? — odvaži se Mavro i položi svoju desnicu na njezinu rukovnicu od svijetla crna krzna.

— Odgovoriti? — dahne Ruža.

— Da, gospođice, na ono... moje pismo! — klimaše Mavro gladeći krzno rukovnice, koju bijaše uprla o nogu nad koljenom.

— Vi ste mi pisali? — začudi se Ruža i spusti rukovnicu, koja osta u njegovoj ruci.

— Da, pisao sam vam, a nisam mislio da ću vas uvrijediti — govoraše Mavro tiho, oborene glave. Dok je govorio, turio je ljevicu u toplu rukovnicu, a desnicom joj je skubao dlake.

— Kada ste mi pisali? — pitaše Ruža, gledeći u zemlju. Ona je metnula ruke u džepove svoga kaputa, te se malko sagibala, ispružila jednu nogu i njome valjala jedan oveći kamenčić u snijegu, držeći ga neprestano pod potplatom male cipele što se laštila na žutom svjetlu plina.

— Već su tri dana, da, tri dana!

— Nisam dobila vaše pismo! — šapne Ruža i pritisne jače onaj okrugli kamenčić tako da je osjetila bol pod nogom.

— Tako?... Ne, ne, vi ste ga dobili, no nećete da mi odgovorite! — reče tužnim glasom Mavro.

— Gospodine, zar vi zbilja mislite da ne bih...?

— Vi biste, dakle, odgovorili da ste ga...?

Ruža pocrveni, nagne glavu i tiho izlane: — Bih!

— Oh, gospođice! — zadrhta Mavru glas.

Ruža se naglo snuždi i turobno ga pogleda.

— Gospođice, vi ste žalosni! — reče Mavro, gledeći joj u lice, koje bijaše zastrla tuga.

— Gospodine! — uzdahne djevica i drhtne. Htjela je nešto reći, no predomislivši se šapne: — Ah, ne, ne!

Mavro se prestraši i uze pitati zar nema u njega nikakva, ma baš nikakva pouzdanja! On joj dokazivaše da ga je htjela nešto pitati. Ruža ga pogledavaše tako žalosno da ga je upravo srce boljelo. Jošte se više prestravi kad opazi kako joj se oči zališe suzama. Niz premilo lice odrone se nekolike suze, naglo, kao da hoće dostići jedna drugu.

— Gospođice, zaboga, šta vam je? — zabrine se Mavro i primi je za ruku. Njegova se tresla, no njezina je bila mirna.

— Poznajete li vi?... — usili se Ruža da ga pita.

— Koga?

— Gospodina Solarića! — dahne Ruža.

— Poznajem, gospođice! — odgovori Mavro žuhko, a čelo mu se smrkne.

— Da, vama mogu reći, tetka mi nije to zabranila! — poče Ruža pripovijedati da je Solarić bio kod tetke, te da će se doskora vjenčati s njom. Mavro se ne mogaše načuditi toj vijesti. On, Solarić! On hoće da se ženi bogatom udovom! Pa zar ne zna udova tko je taj Solarić?! — mišljaše Mavro.

— Zašto se čudite? — upita Ruža.

Mavro je poče uvjeravati da se niti najmanje ne čudi, da to nije, napokon, ništa neobično, no da mu je ipak ta vijest nenadna, jer da je gospodin Solarić uman čovjek, ali da nije baš na najboljem glasu, a njega, Mavra, da se to, napokon, ne tiče.

Sad opet umuknu. Ruža je oborila oči, pa kad zatim pridignu glavu, tiho ga upita:

— Idete li danas u kazalište? — Ne čekajući odgovora na ovo pitanje, nastavi još tiše: — Šta radite obično svake večeri?

— Čitam i pišem — odgovori Mavro sluteći nešto. Njemu je vanredno godilo što ga Ruža to ispituje.

— Vi ste, dakle, obično kod kuće? — Ruža će radosno, oživljenim glasom.

— Ne obično, nego uvijek! — potvrdi Mavro.

Ruža duboko uzdahne, kao da joj se nešto svalilo sa srca. Zahvalno ga pogleda i umiljato ga umoli neka joj oprosti što ga je to ispitivala. Mavro joj kimnu važno i reče joj da razumije njezina pitanja, da im zna razlog.

— Solarić vam je o meni govorio!

— Ne, nije, nije nitko! Ne znam ni sama zašto sam vas to pitala. Gospodine, zbogom; valja da idem! — pozdravi ga zvonkim glasom, koji radosno drhtaše.

— Gospođice!... — reče Mavro i umoli je pogledom nešto neizvjesno.

— Drugi put više! — šapne Ruža i rajski mu se nasmiješi.

— Smijem li vam pisati?

— Da... smijete! — dozvoli mu gledajući postrance.

Mavro joj stisne ruku. Ruža nehotice odvrati stisak, jošte mu se milo osmjehnu i udalji se. On, ostavši sam, htjede da skine šešir, da popravi kosu, ali eto mu u ruci Ružine rukovnice. Poleti za njom, dostigne je i reče: — Gospođice, molim, vaša rukovnica!

— Moja rukovnica! — začudi se Ruža. — Zar je nisam kod kuće ostavila?... Da, da, to je moja!

— Da, vaša, vaša! — potvrdi Mavro.

Opet se porukuju i opet se osmjehnu. Oboje bijahu sretni i blaženi.

Ruža se gubila u sivom mraku, njezin se vitki stas razabirao sve manje i manje u snježnim pahuljicama, a Mavro gledaše za njom stojeći na istom mjestu, blažen i duboko ganut. Njegove oči probijahu mrak, raširene i vlažne. Krasna djevojka iščezne, pa se opet prikaže u svjetlu plina, na uglu jedne ulice, a onda je nestane. Mavro duboko uzdahne, pa, opazivši svoj dah pred licem, kimnu smiješeći se radosno. On počne sada šetati trgom. Nije htio da je pričeka, jer je mislio da se to ne pristoji. Dosta su govorili, a doći će vrijeme kad će joj otkriti sva svoja čuvstva. — Da, ne bi bilo lijepo da joj razgali svoje srce onako bezobzirno na trgu, jer će Ruža biti njegovom ženom, dakako, ona ili nijedna, a možda bi je i uvrijedio da joj je sve rekao u prvi mah. Takva anđela valja poštovati, ta nije to bog bi znao kakva djevojka da joj na trgu otkriješ svoju ljubav! To je nježna i ćutljiva djevica, pa valja s njom imati obzira, ne valja da joj se pričiniš običnim ljubavnikom koji se igra ženskim srcem. E, da je proljeće, noć, mjesečina, pa skrovita bašta, onda bih joj mogao reći! — mišljaše Mavro. A zar treba prava ljubav riječi?

Mavro bijaše ganut od velike miline što mu se talasala u grudima; osjećao je nepoznate slasti u svom srcu, njemu se činilo kao da mu u srcu cijeli nekakva rana, oko koje se toči topla krv, lagodno i ugodno strujeći. Znao je da ga Ruža ljubi, ćutio je da mu je dobro, da to nije opsjena, sve se u njemu razigralo od velike i neizmjerno široke radosti, što mu je ispunjavala cijelo biće, što ga je opajala. Godilo mu je što je dobar i pošten, što mu je prošlost neokaljana, te se sjećao svojih najmlađih godina i činilo mu se da je opet djetetom, da je posve nevin i bezbrižan. Pa ona tiha zimska noć, gola stabla, svjež zrak, miris vlažne zemlje, sve ga je to opijalo. Šetao se naglo, pogledavao velike palače rasvijetljenih prozora, pred očima lebđahu mu razni prizori obiteljskoga života, slike se razvijahu jedna za drugom pune milja, dobrote i čara. Tople sobe, radosne mlade supruge, vesela djeca, sretni muževi slikahu se pred njim, a on slušaše njihov smijeh, njihove šale, nježne i utješljive riječi. Mavro bi popostao u šetnji i slušao mukli šum iz napučenijih ulica. Taj hlapat glavnoga grada zanio ga je u misli, te, ganut, promišljaše kakav će biti taj grad kad bude domovina Hrvatâ ujedinjena i svoja. Mavro otare suzu. Snijeg mu je škripao pod nogama i tiho pršio; stane snužden i osloni se o stablo. Podalje od njega, tamo sredinom trga, prolazila je u sjaju plina vitka djevojka, bijela na ramenima i na glavi, okružena pahuljicama koje tiho padahu na malen dio hrvatske zemlje, na tlo okršteno slavnim imenom.

Mavro pođe zatim kući. Prolazeći pred jednom kavanom na Jelačićevu trgu, opazi Jakova Vojnića gdje pije bijelu kavu za večeru, i pomisli: ovaj čovjek možda i ne zna da mu je stric bolestan. Mavro je bio u bludnji: Jakov je znao da mu je stric bolestan.

Sljedeća stranica→