Gospođa Sabina/IV.
| ← III. | Gospođa Sabina IV. autor: Eugen Kumičić |
V. → |
IV.
[uredi]Zorka se žurila Ilicom u ured svoga oca. Bilo je dosta studeno, no ona ne htjede sakriti svoga dražesnoga stasa u zimsku kabanicu. Bila je ukusno odjevena; tamne haljine, crnim krznom opšivene, kao da su na njoj salivene. Njezini bokovi i njezine grudi, sve se to nekako prkosno isticalo. Muški klobučić, crn i okrugao, lijepo joj pristajaše i podavaše njenu licu nešto prpošno i neustrašivo. Zorka hodaše naglo, gusto koračaše i živo udaraše nogama o pločnik. Tijelo joj drhtaše zibajući se dražesno, a ramenima kretaše kao da se bori sa studenim zrakom što se uvaljivaše u Ilicu na zapuhe s Jelačićeva trga. Na usnama joj je lebdio neprestani smiješak, porugljiv, nehajan, pun nekog izazova. Stišćući oči, žmirkala je u onaj hladni zimski dan, u zlatnu svjetlost sunca, koje je već bilo raspršilo jutarnju maglu. Snijeg se sjajio na krovovima miješajući svoju bjelinu sa čistim i prozirnim modrilom daleka obzorja. Zorkino lice bilo rumeno od studeni, koža se na njem malko ježila, no onaj pobjedonosni, onaj svim muškarcima poznati smiješak nije iščeznuo s pootvorenih joj usana. Ljudi se ogledavahu za krasnom djevojkom; neki mladići stali bi u hodu i okrenuli se za njom. Na jednom uglu Jelačićeva trga bilo je cijelo jato mladića, napola žutih obuvala, držeći batinu u džepu kaputa, pa kad spaziše Zorku, svi prestanu govoriti, svi se u nju zagledaju, no ona ne htjede proći mimo njih, nego naglo presiječe cestu.
Zorka nije često izlazila, a kad bi izišla, znala je da je slijedi jato obožavatelja, ljudi svake ruke. Bilo je tu časnika, činovnika, pravnika, a najviše joj se sviđao neki gimnazijalac, koji bi sav problijedio kad bi je spazio. Zorka se tome radovala. Ona mu se smiješila materinski. Sabina i Zorka nisu zalazile u javne dvorane, na neke društvene plesove. One se nisu htjele miješati sa svjetinom, kako bi običavale krstiti zagrebačko građanstvo.
Zorka zađe u jedan dućan, te prolazeći zatim pred kavanama na Jelačićevu trgu, opazi u jednoj od tih kavana Jakova Vojnića, koji je zurio, sjedeći do prozora, u svijet, u zrak, tko da znade kamo. Čim bane Zorka u krug njegova pogleda, on se strese, ustane, te bjež iz kavane! Zorka je bila zirnula u njega onako ispod oka, kradomice i lukavo. Jakov pogleda jednom ulicom, zjenica mu zapne o nemirna Zorkina pleća, smuti se, plaho se obazre pa uzme naglo koračati za Lozarovom kćerkom. Ono trzanje, oni drhtaji njezinih ramena stanu ga bosti u zjenice, zapanjene i raširene. Domalo je stigne. Idući za njom, zaokupi joj pogledom rascvjetano tijelo, te motreći joj jaki vrat i zlatne, kratke vlasi što lepršahu iza njenih ružičastih ušiju i dršćuće nabore njezine haljine, mislio je: bi li, ne bi li je nagovorio, Vojnića gušilo u grlu, sapinjalo ga u grudima, noge mu drhtahu, a njegove se oči upiljiše u ubavu djevojku da mjere njezin raskošni struk, onu dražesnu crtu oko pasa. Ljudi prolaze mimo njega, on je osvjedočen da svi čekaju, da vide kako će se približiti krasnoj djevojci. Jakov zapali smotku da mu bude drugaricom, da nađe u njenu dimu srčanosti; ogleda svoje rukavice, pogladi bradu, zakašljuca, približi se djevojci, već hoće da je pozdravi, no ne može, guši ga u grlu. Popostane časak, pa onda odluči da joj mora progovoriti, jer je tu u pitanju njegovo srce, poštena nakana, plemenita ljubav, čast, njegova budućnost.
Zorka srećom zaokrene u usku ulicu gdje nije prolazilo mnogo ljudi. — Sad je dobro — pomisli Vojnić te udri da korača za djevojkom. Zorka se bila na njega obazrela, a njemu se pričinilo da mu se i osmjehnula. Eto ga već kod nje, još korak, eto ga uz njen bok!
— Gospođice... — proiznese Vojnić držeći klobuk u ruci. Glas mu je silno drhtao.
— Vi? — začudi se Zorka, jer je mislila da se mora začuditi. Znala je da je Vojnić slijedi i da će joj se priključiti.
— Gospođice, oprostite... Ovdje nema ljudi! Usudio sam se, jer vi znate da...
— Pokrijte se! — opomene ga Zorka i nastavi svoj put gledeći u zemlju.
— Da, vi mi nećete uskratiti... Molim, oprostite! — reče Jakov smeteno, pa se prigne da podigne smotku što mu bješe pala, no ne uzme je nego doda u velikoj zabuni: — Ništa za to, zapalit ću drugu!
Sada umuknu. Jakovu je bilo teško pri srcu. On nije znao šta da kaže, nego je uz nju hodao gladeći bradu i zureći uvis sivim očima. Nakon te nesnosne stanke šapne Zorka:
— Danas je vrlo studeno! Zar se vi ne skližete?
Zorka se neprestano smijušila.
— Ja?... Da, skližem se nešto malo! Mislite li na...? — htio je reći na ledu, nu ne svrši srećom.
— Ledu — kimnu Zorka, te odmah pridoda: — Oh, vi ste!
— Nesretan! — uzdahne Jakov tako bolno i očajno, da je ganuo Zorkino srce.
— Zašto nesretan? — upita Zorka; i sama se čudila toploti i srdačnosti svoga glasa koji ju je opajao, koji joj je mogao smekšati srce. Njoj su bili mili takvi razgovori; ona je uživala slušajući zvuk svoga glasa i bila je osvjedočena da je taj njezin glas zamamljiv, neodoljiv, da prodire u srce, da uljulja svakoga muškarca u slatko snatrenje. — Ah, vi. ste, dakle, nesretni? — okrećući pogleda Jakova.
— Zorko, zar ste zaboravili?... Noćas...
— Ako me štujete, nemojte o tome govoriti... Nisam zaboravila — izlane djevojka stidno.
— Oh, da znate koliko sam noćas pretrpio! Vaša gospođa majka teško me je uvrijedila. Zorko, što da učinim? Gospođice, molim vas, recite...
Zorka ga pogleda s iskrenim sažaljenjem. Glas mu bio tužan, izraz na licu prava očajnost. Njegove oči tupo gledahu plivajući u sumornom bolu.
— Gospođice, zar sam, dakle, snivao?
— Snivali? — izlane Zorka i porumeni.
— Da, zar vam nisam noćas cjelivao te slatke usne? — izusti Jakov tiho i prihvati joj ruku.
— Vojniću, ja vas uistinu ljubim...
— Vi me ljubite?
— Zar mi to ne vjerujete?... Vi ste okrutni! — smrkne se Zorka načas. — Vi mi, dakle, to ne vjerujete?
— Gospođice, oprostite, ja ne znam šta govorim...
— Vašom ženom ne mogu biti... Vojniću, ja sam nesretnija negoli ste vi... Da, vi ćete me lasno zaboraviti! Ne, ne mogu biti vašom!
Vojnić se gorko nasmiješi, zaklima, gurne klobuk nad zatiljak i otare uznojeno čelo.
— Zorko, vi znate...
— Izvolite — reče mu videći da mu je riječ u grlu zapela.
— Ah, to je grozno! — drhtne Vojnić ogorčeno.
— Grozno! — Zorka će čudeći se. — Vojniću, molim vas, što zahtijevate od mene? To je grozno!... Zar vam ne rekoh da vas ljubim? Vi ste strašan čovjek! Vjerujte, ja bih rado za vas dala krv svoga srca... ali vi poznajete moje roditelje! — saže ramenom Zorka.
— Gospođice, prava je ljubav pripravna...
— Na žrtve; je l' te, to htjedoste reći? Dobro, govorite, kako, kada da se žrtvujem?
— Da se žrtvujete? — smuti se Vojnić i sramio se pred njom, sramio se svoje nespretnosti.
— Vi šutite? — pitaše ga Zorka uprijevši mu u lice svoje vlažne modre oči. — Vi šutite? — ponovi radujući se što može smesti čovjeka svojim glasom i pogledom.
— Gospođice, kada bih opet mogao s vama govoriti? — umoli Jakov tužno.
— Kada?... A, evo nas pred uredom moga oca! Vojniću, zbogom! — pruži mu Zorka ruku i gledaše ga milo i povjerljivo.
— Zar neću već nikada stisnuti ovu divnu vašu ruku? — izusti Jakov malne suznih očiju.
— Moguće... da hoćete — izlane Zorka i obori glavu.
— Kada? Gdje?... Oh, Zorko! Oh, Zorko!
— Javit ću vam! Sad idite! Zbogom! — mahne mu rukom i poleti u kuću gdje joj je bio otac. Na stubama se okrene i opet pozdravi Jakova, kimnuvši glavom.
Vojnić ne mogaše skinuti očiju s krasne djevojke, koja je lagano uzlazila širokim stubama. Dok se ona njihala po stubama, činilo se njemu da je ona mračna veža obasjana suncem, no kad mu iščeznu iz vida, opazi da su zidovi crni, da su stube izlizane, klimave i vlažne. Kroz blatna stakla visoka i uska prozora padala je svjetlost na zgažen snijeg i na hrpu seljaka koji se razgovarahu u jednom kutu veže. Seljaci u trošnim i požutjelim surinama i zakrpanim kožusima tapahu nogama po vlažnim pločama, ribahu ruke crvene i nagrešpane od studeni. Jedan seljak pogladio dlanom rašepurene brkove, te zureći malim i lukavim očima u Jakova, ponizno ga pozdravi vukući niz obraz svoj stari šešir. Vojnić se sjeti svoga djetinjstva, svoga oca i svoje rodbine, i uze šetati samotnom ulicom. Nešto se gorko slijevalo u njegovu dušu. Ulica je bila pusta, snijeg se caklio na krovovima, led visio sa strehâ, a on osjećaše veliku pustoš, tamnu prazninu u svom srcu. Tjeskoba ga morila, klonulost hoće da ga obrve, crne misli rojile mu se možđanima, ćutio se nesretnim. Sabina ga je ponizila, pokazavši mu vrata svoje kuće, a on je bio osvjedočen da neće nikad zaboraviti toga poniženja. Vojnić je mislio: "Ja sam naobražen čovjek, znam šta je otmjeno društvo; što se tiče ponašanja ne sramim se sve one gospode koja se kupe oko Sabine, a zar sam ja kriv što sam seljački sin, što nisam plemić?" Vojnić zna da ga čeka borba, zna dobro da će uspjeti, da će sjajno uspjeti. Protjeralo ga iz otmjene i uvažene obitelji, no on neće da se uteče k svom bogatom stricu, prostaku, škrtici, kramaru. On valja da živi u otmjenom svijetu gdje se sklapaju visoka i korisna prijateljstva, pa će ga podići nad ostale suučenike, te će on preteći sve u službi. Teško mu je danas, osjeća da je na pragu borbe, ali će doći i vrijeme pobjedâ, a k tome treba samo srčanosti i postojanosti. Sve će sam izvojevati, zasluge bit će njegove kad uspije, no koliko je tu poteškoća! Oh, da je on plemić, tada bi lasno bilo! Vojnić zna da može dobiti na svaki prst deset žena, ali kakvu bi korist imao od njih? On valja da bude članom uvažene obitelji, valja da se zaboravi njegovo porijeklo, a Sabina je svemoguća, uplivna, ona zapovijeda u visokim krugovima. Jedna njezina riječ vrijedi više negoli sto zasluga; molbenice, zgnječene u njezinom džepu, u dvadeset i četiri sata bivaju povoljno riješene. Oh, Zorka, samo Zorka može biti njegovom ženom! A tada, osvetit će se on ljudima, ne zna jošte kome, no osvetit će se. Dakako, u njegov ured neće se ulaziti bez bijela ovratnika!... Zorka ga ljubi, Zorka je divna djevojka, sav Zagreb govori o toj krasotici, ona je prva na svakom plesu, novine opisuju njezine haljine, sto mladića vene za njom, no ona ljubi njega, Vojnića, njega, seljačkoga sina, ona mora biti njegova! Pa zašto da i ne bude? Zar se on nije s njom razgovarao u njenoj toploj i prijatnoj sobi? Zar mu nije možda vraćala vatrene cjelove?... Da, Zorka me ljubi, šaptaše Jakov, mene, Vojnića! Vama barunima, vama grofovima, ja, ja ću vam je oteti ispred nosa! A Ribičević, Krišković? Glupani! Ha, ha, ha! — nasmije se Jakov gorko.
Jakov Vojnić stanovaše isprva, kad je došao na sveučilište u Zagreb, kod svoga strica. Među mladeži nije bio obljubljen, jer je s nekim prezirom promatrao njihova pregnuća i njihove ideale. One mladiće, o kojima se govorilo da su talentirani, iz sve je duše mrzio. Još u gimnaziji takmio se kroz više godina s jednim suučenikom koji mu je bio velik trn u oku, jer je bio uvijek pred njim, a manje je učio negoli on. To ga je boljelo. Kad je nekom zgodom izdao svoga suučenika, svi ga ostali zamrziše i ne htjedoše više s njim drugovati. Došavši u Zagreb, upoznao se s nekim besposlenim mladićima, te počeo raskalašeno živjeti. Bio je sretan što je mogao drugovati s gospodom koja su najvoljela govoriti o tuđim konjima nemajući svojih. Vojnić se počeo kartati. Stric ga rijetko viđao i ljutio se na njega, jer ga razapinjaše na muke zbog novaca. Stari bi Vojnić često obasuo psovkama i prijetnjama svoga sinovca, no to nije hasnilo. Stric stisne napokon uzicu na svojoj kesi. Već mu bilo dozlogrdilo ponašanje nevrijedna sinovca koji ga se sramio i koji je njegov novac rasipao u vjetar. Ali eto jada! Jakov se bio zaljubio u neku tuđinku koja je došla s kolodvora pješke u grad Zagreb srameći se trhonoše što je u ruci držao njezin mali kovčeg. Jakov se ponosio svojom tuđinkom, te se domala pokazao velikodušnim prema toj djevojci radi koje postade tâtom. Stric Petar zgrozi se jednoga dana opazivši da je netko otpiračem pokvario ključanicu njegove škrinje, u kojoj nije bilo sve u redu. Iza toga je presenećenja slijedio velik i žestok prizor između strica i sinovca. Jakov prizna da je uzeo — stric je govorio: ukrao — dvije hiljade forinti! Petar ispljuska Jakova i protjera ga iz svoje skromne građanske kuće. Od toga je vremena živio mladi Vojnić svakojako. Isprva posjeti nekoliko puta okrutnoga strica i zaklinjaše ga da mu oprosti, no stric ne htjede slušati nego ga uhvati za vrat i gurne na hodnik. Stari je Vojnić bio dapače naložio svome sluzi Marku da dočeka Jakova s batinom, ako se usudi doći u kuću. Taj nalog uništi Jakova te odluči da će radije umrijeti od gladi negoli ma i jednom uteći se k stricu. To je bio strašan udarac za tvrdoglava i naduta mladića. Taj kramar da ga pljuska, njega, naobraženoga čovjeka, koji smije općiti sa sinovima najotmjenijih obitelji!
Jakov razmišljaše o svom stricu i nadaše se da je stric zaboravio ono što se zbilo prije dvije godine. Nije znao bi li, ne bi li ga posjetio, ali se napokon osovi, osokoli i odluči da ne ide. Zorka mu je lebdjeia pred očima, Zorka, ta dražesna plemkinja koja ga ljubi i obožava!
Lutajući gradom, ugleda već izdaleka Ribičevića koji je dolazio prema njemu vesela i svečana lica.
— O! — povikne Ribičević zaustavivši se naglo. — Kako ste, dragi Vojniću? — upita ga otegnuvši od riječi "dragi" prvu slovku, a drugu izgovorivši naglo.
— Veoma dobro, gospodine! — nakloni se Vojnić hladno.
— Koji vam je bijes? — gurne ga Ribičević ramenom o rame, te nakriviv glavu, poče se smijati.
— Gospodine, molim vas! — opomenu ga Vojnić. Njemu nije bilo toga dana do šale.
— A da, s vama, s aristokratima, šala nije dozvoljena! Pa još na ulici! Gospodine, to je strašno! Molim vas, oprostite! — nakloni mu se ponizno.
— Vi ste vrlo široke volje! — nakloni se sada Jakov i htjede otići.
— I te kako široke volje! Pst, evo gledajte! — reče Ribičević uhvativ ga za rukav kaputa. Prisloni se na njega i pokaže mu svežanj novaca, novih nota.
— Vi ste se noćas kartali! — kimne Jakov i otpuhne velik oblak dima uvis. U taj čas držao se Jakov kao da ima i on u džepu toliko novaca.
— Ja se kartao? Ha, ha, ha! Ta, zar me niste noćas vidjeli kod gospođe Sabine? Vojniću, što se bijesa kočite? Da, kod gospođe Sabine! Ja, ja sam se divno zabavljao! — reče naglasivši ono "ja" — A Zorka! E, zar nije bila najljepša? Prekrasna djevojka! Vojniću, vama, sviđa li se vama Zorka? — upita ga Ribičević i zažmuri, oponašajući Sabinino žmurenje.
— Molim vas! — obrani se Vojnić i osmjehnu mu se porugljivo.
— Gle, sad se sjetih: vi niste više kod Lozarovih! Čuo sam to danas, bez šale, danas — uvjeravaše ga Viktor, položivši ruku na prsa.
— Gospodine, dozvolite, to se vas ne tiče. — odgovori Jakov, a da sakrije svoju smetnju, zakopča jednu rukavicu.
— Da, to se mene ne tiče! Imate pravo! Gospodine, oprostite! — reče Viktor i raširi ruke, pa odmah nastavi ujedljivo: — Gle, odjeveni ste kao da ste došli iz Pariza! Čujete, taj vam crveni ovratnik ne pristoji! Vi ste krasan mladić! — govoraše Ribičević ogledavajući ga sa svih strana.
— Gospodine, zar ne znate da smo na ulici? Molim vas, ponašajte se kako...
— Servus! — pozdravi ga Viktor. — Servus! — mahaše mu rukom odlazeći.
Vojnić pogleda za njim sažaljivo, pa nastavi svoje razmišljanje šećući Ilicom odmjerenim korakom. Njegov hod i njegovo držanje odavahu čovjeka koga čeka sjajna politička karijera, odavahu možda budućega lidera parlamentarne desnice.
Prolazeći pod Zorkinim prozorima, nije se Jakov na njih ni osvrtao jer je mislio da će na taj način ljubavnog ratovanja umekšati njeno srce. Sabina se smijala Vojniću stojeći iza zavjesa. Negdje oko podne vidio je Jakov Kriškovića kako je unišao u Sabininu kuću. Krišković bijaše veseo i zadovoljan u licu. Jakov se ljutio na tu radost, te mu se činilo da je to izazivanje. Udarajući jednom rukavicom o ljevicu, pogleda ispod oka u Sabinine prozore, a kad vidje da nema nikoga na tim prozorima, stade na časak i promjeri cijelu kuću usiljenim porugljivim posmijehom.
Zlatno se sunce sjajilo po staklu onih prozora, bijele zavjese mirno su visile i sjećale Vojnića onih lijepih gospodskih soba, one mirisave toplote, one udobnosti, sreće obiteljskoga života, raskoši Zorkinih cjelova. Sabinina kuća sva se kupala u sunčanom sjaju, snijeg se topio na krovu, na više mjesta kapala je voda na pločnik, nad kućom se dizao lijeno dim i gubio u bistrom modrilu nebosklona. Kroz široka vrata vidjelo se čisto dvorište i gola stabla u vrtu, a svuda je vladao neki gospodski mir u toj kući; neka matica poštenja, časti i nevinosti. Bilo je podne; radnici su se žurili Ilicom, seljaci iđahu sredinom ceste, gospoda su se šetala pločnicima, neke seljakinje držahu se također pločnika, a na glavi im širok koš iz koga se diže velika polukugla zamotana bijelim platnom. Na trgu titra sunce po banovu spomeniku, staklo na jednom prozoru u daljini silno se bliješti, niz kočija trga se, jedna se gubi desno, druga tko zna kamo se kotrlja.
Lijep je zimski dan, ljudi su veseli, no Jakov Vojnić nije. One kuće u Ilici, jedna uz drugu, kao da ga dave i guše, sjećaju ga na siromaštvo i na gorke buduće dane, na borbu koja ga čeka dok ne izvojšti sebi zavidan, sjajan položaj u društvu, dok ne bude i on imao svoju kuću u Ilici ili drugdje u glavnome gradu. Vojnić opet preleti očima onaj niz visokih prozora, no sada drhtnu opazivši dvije glave do zavjesâ. Sive mu oči sijevnu, one glave kao da su ga ubole u zjenice; zakašljuca, pa pobrza iz Ilice na Zrinjevac. On poželi zraka, više prostora, samoće.
Kad se Zorka vratila kući iz očeva ureda, pogleda je majka značajno i upita je tiho:
— No?
Zorka se prigne malko, ispruži ruke prema majci i zavrti prstima u zraku. Na to stupi pred zrcalo, privine tijelo natrag, te oprezno snimi svoj klobučić. Položi ga na jedan stolac, spusti se teško na divan i duboko i glasno uzdahne.
— Ništa? — upita majka smrknuvši se u licu i sklopivši ruke pod grudima. Široki i jako izrezani rukavi njezine haljine visili su joj do koljena. Ti rukavi bili su opšiveni čipkama i postavljeni svijetlomodrom svilom. Ta boja podavaše neku hladnoću njezinim rukama.
— Ah, ali sam bježala! — uzdahne opet Zorka. — Dva su me časnika progonila, a ja sam uistinu trčala da dođem čim prije kući, k svojoj dragoj mamici! Strašni su to ljudi! — zaljulja Zorka glavom, uvali se među jastuke divana i prekriži noge.
— Ne luduj! Ništa, dakle? — ljutila se već Sabina.
— Šta ništa?... Ah, da, da, da! Jeste, ništa, ništa! — odgovori Zorka sjetivši se da je bila kod oca.
Sabina uhvati zubima gornju usnicu te puhne dva puta kroz nos klimajući glavom i udarajući hrptom desnice u dlan ljevice.
— Da, ništa! — ponovi Zorka nehajno.
— Šta da učinim? — upita Sabina, te sjednuvši nasloni glavu na ruku.
— Šta da učiniš? — začudi se Zorka i zirne u majku postrance okrenuvši malko glavu na drugu stranu, a to bez potrebe. Često bi ona tako poglednula.
— Šta da učinim? Ništa! Zar moraš znati sve moje poslove? Jesi li govorila s ocem?
— Da... — zapjeva Zorka i uzdahnuvši preobrnu oči.
— Pak?
— Govorila sam, no samo jedan hip. On veli da ima danas mnogo posla, da mu daš mira. Oh, kako sam gladna!
— Mira?... Mira?... Smiješno! — reče Sabina, udari rukom po stolu i stane šetati sobom.
— Trebaš li me jošte? — upita Zorka, uzdahne glasno i pođe prema zrcalu.
— Ne, ne trebam te! Zorko, što je tebi? Sveudilj uzdišeš i uzdišeš.
— Ja uzdišem? Uistinu?... Gle, to nisam znala! — odgovori pogledavši je postrance.
— Čudo da ga još nema! Već je podne prošlo! — govoraše Sabina zamišljeno.
— Koga čekaš? — Zorka će nehajno. Djevojka stajaše pred velikim ogledalom, popravljaše kratke vlasi na čelu. Ti su vlasi sezali do polovice čela, a bili su i zafrknuti malko vrućim željezom. Sabina i Zorka bile su prve koje su se u Zagrebu počele tako češljati.
— Koga čekam? Vidjet ćeš ga, ako dođe. Idi, molim te, idi, preobuci se!
— Zbogom! — zapjevucka Zorka izlazeći iz sobe i protežući ruke kao da je ustala iz postelje.
Sabina se zamisli gledeći u sat što je visio na zidu.
Malo zatim naglo se otvore vrata. Njezin sinčić Silvio stupi u sobu i baci ljutito na pod knjige, pisanke i tablicu. Pisanke i olovke, sve se razleti po sobi! Dolazio je iz škole. Silvio bijaše plavokos dječak, okrugle glave, plosnata nosa i mutnih očiju.
— Ne idem više u školu! — stane vikati Silvio i gaziti knjige na podu.
— Što je, Silvio? Zašto si tako ljut? Daj, dušice, poberi knjige; daj, janje moje, ne ljuti svoje mamice! — govorila mu je majka i gladila mu kosu što mu je uvijek nad čelom uvis stršila.
— Ne, ne, ja neću više u školu! Ne, neću, neću! — derao se Silvio i trgao pisanke.
— A zašto nećeš više u školu? Silvio, budi dobar, umiri se!
— Istukao me učitelj! Ja ne idem, ja ne idem više u školu!
— A zašto te je istukao? Reci mi, dušice! Učitelj se ne smije tebe ni dotaknuti! To je strašno! Moga dobroga Silvija da je učitelj istukao! Molim te, umiri se, dijete moje! — tješila ga zabrinuta majka dragajući ga.
— Ja mu nisam ništa učinio, da, ništa! — vikaše Silvio gurajući od sebe majčine ruke.
— Da, ja ti vjerujem da mu nisi ništa učinio, jer ti si dobar — reče Sabina i poljubi ga.
— Kad je nešto učitelj s drugima pisao po ploči, ja sam mu onda... — ne htjede svršiti Silvio.
— No, šta si učinio?
— Napisao sam mu na zimskom kaputu..., ne, ne, ja ne idem više u školu! On bi me još tukao!
— A što si mu napisao?
— "Ja sam magarac."
— Sadrom si valjda napisao?
— Da, sadrom!
— Pa stoga te je tukao? — začudi se Sabina. — O, tvoj učitelj ne zna da si ti moj sin! — grozila se zabrinuta majka jadnom školniku.
— Drugi su se smijali, a on me uhvati za...
— Uši — pomogne majka.
— Da; mene je boljelo, jako boljelo! Ne, ja neću više u školu! — poče se iznova derati.
— Dušice moja, ne plači, ti nećeš u školu! Daj, sada me poljubi, ne plači!
— Naš je učitelj magarac; ne, on ne zna latinski; tata je rekao! Mama, zar ne da je učitelj magarac?
— Da, dušice moja, da, magarac, magarac! Silvio, ti više nećeš među takve fakine!
— Mamice, daj mi deset novčića! — reče sada Silvio sjednuvši majci na koljena i gladeći joj lice.
— Dobro, dat ću ti ako ne budeš plakao.
— I velociped mi moraš kupiti!
— Ta, čemu ti dva velocipeda?
— Starom se ne vrte kolesa! Ja sam ga razbio!
— Dat ćemo da ga poprave.
— Ne, ne, ja hoću, ti mi moraš kupiti novi velociped! — poče vikati Silvio.
— Neću, to stoji mnogo novaca! Silvio, zar me nećeš poslušati? — ukori ga majka strogim glasom.
— Ne, ti mi moraš kupiti novi velociped! Ako mi ga ne kupiš, bit ću zločest, razbit ću veliko zrcalo, sve, sve ću razbiti! — ljutio se Lozarov sinčić udarajući nogama o pod.
— Silvio, budi dobar! — moljaše ga majka.
— Hoćeš mi kupiti? — vikne odrešito Silvio.
— Budi miran; hoću, hoću! — popusti dobra majka.
Zorka uniđe u sobu i reče srdito majci:
— Ma zar je vrijedno da se s njime prepireš?
— Šuti ti! — izdere se Silvio na sestru.
— Ti si fakin! — ukori ga sestra.
— Mama, znaš, Zorka mi je rekla da šutim, znaš, ona je, ja sam vidio... — ne svrši Silvio jer ga smete Zorkina ruka prišivši mu čvrstu ćušku da je sobom oštro i zvonko odjeknulo.
— Zorko! — plane Sabina.
Silvio se zaleti na sestru, no ona ga uhvati za ruke da je ne izgrebe, kao što je to već više puta bio učinio. Silvio se koprcao i vikao:
— Da, vidio sam, ljubila se s Milanom; mama, tuci je, rekla mi je da ti ne kažem, da, Milan ju je poljubio na stubama, tuci je!
Sabina problijedi, gane se i odmah se svlada. Zorka odvuče brata k vratima, pa ga gurne iz sobe na hodnik, gdje se skotura na sag. Sabina, gušeći svoj gnjev i svoju znaličnost, gledaše taj prizor malne smiješeći se.
U taj čas eto Ribičevića! On korakne preko Silvija, a kad bude na pragu sobe, reče čudeći se:
— O, o, o! Šta je, Silvio? Ustani! — pruži mu Viktor ruke, no Silvio se počeo kopitati nogama prema njemu.
— Ostavite ga; već će se umiriti! — mahne Sabina Viktoru, a Zorku ošine mrkim pogledom.
Na to osvane Solarić; pogleda Silvija, zaljulja plosnatom glavom, nakloni se hladno i uniđe u sobu. Sabini nije bio drag taj posjet.
— Imate li već kod sebe? — šapne Sabina Ribičeviću.
— Imam! — kimnu Viktor radosno što mu je sreća poslužila da ispuni tako brzo Sabininu želju. Ribičević je imao novce u džepu, kako je on mislio, za gospođu Jelu Martinićku.
— Sabino, mogu li s tobom govoriti? — nakloni se Solarić.
— Zorko, pođi na čas s gospodinom Ribičevićem u drugu sobu — reče Sabina i zaključa vrata, pred kojima se valjao na sagu Silvio. Dječak se jošte derao na hodniku, tukao po vratima, no otiđe napokon u dvorište, gdje istuče jednoga dječaka, sina nekog postolara, koji je stanovao prizemno u tom dvorištu.
Kad budu nasamo, Sabina i Solarić sjednu, te čekahu tko će da prvi progovori. Solarićeve oči stanu izlaziti iz svojih rupa, sjajiti se i širiti. Jabučica mu se gane u grlu, pokažu mu se zubi, te istisnu kroz njih:
— Sabino!
Sabina ne odgovori ništa. Ona gledaše mirno i spokojno u njegove koščate ruke. Njegovi dugački i mršavi prsti micahu mu se po koljenu kao noge one crvene morske rakovice. Sjedeći pognuto uzdignutih ramena i ispružena vrata, gledaše Sabinu i proždiraše je očima.
— Sabino, noćas si me ogorčila! Ti si luda, da, luda! — reče sagnuvši se prema njoj i zastruga po koljenima noktima.
— Luda?... Dakle, luda?... Ti si smiješan! — kimnu Sabina i potepa ga po ramenu.
Solarić uhvati bradu među dlanove obiju ruku, protare je, pa uzev jednu dulju dlaku među dva prsta, nategne je, pogleda je i ponovi:
— Da, ti si luda!
— Ha, ha, ha! — nasmije se Sabina usiljeno i uvali se posve u naslonjač, udarivši dlanom desnice po jakom i čvrstom stegnu.
— Idem! — reče Solarić i ustane vukući kožu čela prstima u sredinu nad nos.
I Sabina ustane. Približiv mu se, pruži mu desnicu i osmjehne mu se; pokazavši mu stolicu, reče:
— Molim!
Solarić sjedne.
— Čuješ, dragi Solariću, mi smo prava djeca! — poče Sabina nestašno i šaljivo. — Ti si, dakle, na mene srdit? Zašto, molim te? Razjasni, govori!
— Trebaš li novaca? — upita Solarić ozbiljno sagnuv se do njena lica.
Sabina kimnu, zažmuri i stisne usne.
— Dobro! Odlučio sam! Govori s udovom ili sa...
— Ružom? — upadne mu Sabina u riječ.
— Ako uspiješ... poštenja mi...
— Koliko? — šapnu Sabina uzvinuvši glavu na oslon divana. Bila je prekrižila ruke na grudima i uhvatila se za lakte.
— Dijelit ćemo! Ja bih volio Ružu, no ako nije moguće... Ti ćeš odmah uvidjeti... Čini mi se da se udovi sviđam. Sabina, meni su poznate okolnosti obitelji Lozarove — izusti Solarić naglašavajući svaku slovku.
— A ja? — šapne Sabina gledajući u pod.
— Ti?... Smiješno! Molim te, nije nam dvadeset godina! — reče Solarić ogledavajući se plaho.
— Moje srce, to nije, dakle, ništa? — upita Sabina trpkim glasom. U njezinim očima bila je sada neka niska razočaranost.
— Sabino, ja osjećam svoju najsvetiju dužnost, ja te moram spasiti. Razaberi se, pomisli na sve, nemoj se šaliti; čast, budućnost djece, Sabino, molim te — govoraše Solarić lagano; samo neke riječi kao "čast", "dužnost" preletjele su mu naglo preko usnica.
— Ti bi ipak ostao prijateljem gospodina Lozara? — Sabina će upitati važno.
— Smiješno! Ja se radi tebe žrtvujem! Ti, valjda, ne sumnjaš o mojem prijateljstvu?
Sabina se malko trgne na te riječi, upilji mu pogled u oči, no odmah ih od njega odvrne znajući da ga ne može proniknuti i osjećajući da bi to napinjanje zjenica bilo uzaludno. Solarićeve su oči sijevale, ali kroz taj sjaj vidio se dalje unutra tvrdi mrak koji je obavio njegove nakane. Solarić raširi ruke, približi joj svoje lice te gledaše u nju kao da joj hoće reći: "Na, evo, zaviri mi u poštenu dušu!" Njegovo je lice bilo tamnorumeno, kosti su se na njemu isticale, oštri i veliki zubi otkriše se, te onako stisnuti, odavahu živu želju da bi nešto htjeli zagristi i rastrgati.
— Sabino, ne luduj! — zaškrinu Solarić, a njegov suhi i vrući dah udari joj u lice.
Sabina je problijedjela. U njenom srcu križahu se sve strasti, i mržnje, i ljubav, i prezir. Širom otvorenih očiju gledaše u njega, prestravljeno, preplašeno. Sjeti se prošlosti, zadrhta, a krv joj od srama udari u glavu.
— Hoćeš li govoriti sa udovom? — zareži Solarić.
— Da, hoću, da — izlane ona dršćući.
— Spasit ću te! — obeća Solarić i čvrsto joj stisne ruku.
— Danas idem k udovici! Ruža će biti tvoja — kimnu Sabina.
— Idi! — zapovjedi muklo Solarić.
— Ali ako Ruža ne bude htjela..., ti... si pripravan udovu? — upita ga gorkim glasom.
— Neću udove! Ostanimo pri Ruži! — odgovori Solarić odlučno i naglo ustane.
— No, ti se žrtvuješ..., ta, tebi nije do žene već do...
— Sabino, dosta! — plane Solarić.
— Ići ću... Dakle, Ruža?... Dobro — šapne Sabina grizući donju usnu. Teško je i naglo disala i mučno se zadihavala govoreći.
Solarić opet sjedne, prekriži dugačke noge, i gledajući uvis, reče:
— Kazuj kako misliš početi s udovom?
Dok je Sabina tumačila kako će ostvariti njegove želje, razgovarahu se u drugoj sobi Ribičević i Zorka, sjedeći jedno uz drugo i držeći se za obje ruke. Djevojka se nježila i udraživala, te sve nešto razmišljala, smijuckajući se stidno i otimajući se Ribičeviću, koji joj je gladio i stiskao ruku kao da je želi umekšati. Ta ruka bijaše ovelika, punana i glatka, te kad bi prste protegnula, stvorile bi se jamice na zglobovima. Viktor se čudio mekoći te ruke, stiskao je i obraćao, i osjećao pod prstima žile i kosti i vlagu na ružičastoj koži dlana. Zorka mu se smiješila dražesno i milo, pogledavala ga postrance nakrivivši glavu, pa bi naglo ispružila rt jezika da oslini rumene usne, a napokon se ljubazno namrgodi i sakrije ruke za leđa. Ribičević joj se posve približi i bojažljivo joj položi desnicu na rame. Zorka ga umoli pogledom neka to ne čini, mazila se kao da joj to nije milo, a drago joj je bilo što joj je malko rumenila oblilo lice. Ona nije samo malko porumenjela nego dovrh čela i izazvala je tu navalu krvi iz svoga srca nekim uspomenama. Pritom joj bila od pomoći savjest koja ne bijaše s njom zadovoljna, pa i neka velika briga koja joj je morila srce.
— Slatka Zorko, vama noćas nije bilo dobro. Dugo sam o vama snivao — šaptaše joj Viktor.
— Da, nije mi bilo dobro — šapnu Zorka i obori oči.
— Dugo sam vremena čekao u plesaonici misleći da ćete doći. Zorko, gospođice, vi ne možete ni pomisliti kako mi je bilo teško pri srcu ne videći vas!
— Vi ste rano otišli iz plesaonice? — nasmiješi mu se Zorka.
— Da, rano. Razgovarao sam s vašim ocem — reče Ribičević, te nešto smeten pogladi joj lice.
— Molim vas! — prestraši se Zorka i plaho ga pogleda.
— Oprostite, krasna Zorko... Vaše je srce tvrđe od stanca kamena!...
— Moje srce! — šapne Zorka i poda mu ruku.
Toplota njene ruke osokoli ga, rastali mu srce, razveže mu jezik. Obavije je ljevicom oko pasa, okrene je malko prema sebi i reče zanosno:
— Zorko, recite mi iskreno i jasno, otkrijte mi svoje srce, ja se pozivam na plemenštinu vašega srca, umirite mi dušu; da, to je vaša sveta dužnost, recite da ili ne, barem ću znati svoj udes! Zorko, zašto mi ne kažete golu istinu pa bila i najgroznija! Recite tu veliku, slatku, strašnu i božanstvenu riječ, otvorite mi raj ili crni pakao, učinite me najsretnijim čovjekom ili me zgazite kao jadna crva! Zorko, ja vas ljubim, Zorko, govorite!
Glas mu drhtaše, a lice mu bilo u tom času blijedo i preobraženo. Zorka nasloni glavu na dlan svoje ruke i pomisli: "Gle, nisam znala da umije ovako brbljati!"
— Slatka Zorko! — uzdahne Ribičević. On je bio osvjedočen da Zorka ne može govoriti od prevelika ganuća.
Djevojka pridigne glavu, pogleda ga blaženo, uzdahne, pa pokrije oči prekrasnom rukom. Ribičević se smuti. Sada nije ništa shvaćao. Kad se nešto osvijesti, uze promatrati Zorkino lijepo lice, rumena joj usta i bijeli vrat. Njegov je pogled dragao sve dražesti toga zdravoga i mladoga lica. Zorka jošte nije snimila ruke s očiju. Ona je teško disala, a kako je disala, i to je promatrao Viktor zanijev se u najslađe misli. Jak i neodoljiv žar ljubavi, žestoka navala toga silovitoga i plemenitoga čuvstva obuzme Ribičevića, svega ga pronikne, optoči, uzruja i obrva. On se i u toj besvjestici trsio da se otme bujici osjećanja, no ta ga sila svlada — i on naglo privine Zorku na grudi i poljubi je vatreno. Zorka se trže, ali ne otme mu se iz naručja.
— Viktore!... Viktore!... — šaputaše Zorka.
— Zorko, zašto me mučite? Ne, to nije od vas plemenito! Recite da me ljubite! Zorko, izustite tu riječ, to nije tako teško..., tu kratku riječ!...
— Znat ćete; danas ne mogu, ne mogu! — smiješila se Zorka slatko, a pogledom mu obećavala deveti raj blaženstva.
— Oh, vi niste dobri!... Zorko, vi ne znate moje paklene muke! — uzdahne Viktor očajno i grčevito je privine na svoje grudi, misleći valjda da će tako istisnuti koju riječ utjehe iz njezina ledena srca.
U taj se čas jedna priprta vrata lagano otvore, a na pragu se stvori gospođica Irena. Videći Zorku u naručju Ribičevićevu, malo da se nije strovalila na pod od užasa. Lozarova sestra Irena, zlobno i okorno gane tankim usnicama, zalomi rukama, zaklima glavom i uzdahne: — Ah, što se sve zbiva u ovoj kući!
Irena iščezne primivši se za glavu objeručke. Zorka naglo ustane i pođe ljutita k prozoru. Ribičević se silno uzbuni videći Zorkino smrknuto lice.
— No, na šta vam sada vaša naglost? — upita ga Zorka trpko i okrene mu leđa.
— Gospođice, zar sam ja kriv?
— Da tko? Niste li mogli mirno sjediti? Irena već i kuharici pripovijeda da ste me cjelivali! — govoraše Zorka oštro i naglo.
— No, pa šta je napokon vidjela? — saže Viktor ramenima. — Molim vas, umirite se, nemojte se ljutiti radi takve malenkosti! — tješio ju je Viktor govoreći umiljato i ponizno.
— Vi ne poznajete moju tetku! — kimnu jako Zorka. — Ona ne zna šutjeti!
— Eh, bože moj, zar je to tako velik zločin?... Jedan poljubac!
— Kakav zločin? — začudi se Zorka mahnuvši rukom; no odmah se sjeti da je pogriješila kad je izgovorila: "kakav zločin" ravnodušno, malne nepristojno. Sad je uistinu od stida i ljutosti porumenjela.
— Gospođice, dajte mi ruku, molim vas!
Zorka mu pruži ruku postrance gledajući u Ilicu kroz zavjese.
— Strašni ste vi, muškarci! — uzdahne Zorka. Njene se riječi nisu svidjele Viktoru. Čudno mu je bilo da tako otmjena djevojka govori o muškarcima koje nije mogla poznavati. Viktor pomisli: "To je ona čitala" i odmah se umiri.
— Slatka Zorkice, ne ljutite se! — umoli je Viktor gladeći joj ruku.
— Mirujte! — otrese se Zorka ljuteći se i smiješeći.
Viktor htjede nešto reći, ali se naglo otvore vrata. Bila je to Sabina. Pozove Viktora u svoju sobu, te ga upita uzvinuvši glavu:
— Dakle?
— Milostiva, donio sam! Evo novaca! Vojnić je oduzeo kamate.
— Je li vam odmah dao? — upita Sabina brojeći desetače.
— Ta, kako da mi ne da na mjenicu one gospođe? Gospođo, to vam je čudnovat starac, taj Petar Vojnić! — klimaše Viktor.
— Čudnovat? A, lihvar je, strašan lihvar.
— Zar Petar Vojnić? Gospođo, varate se! Ta, on ne uzima više od deset posto na mjesec! — branio je Viktor Vojnića.
— Pa zar je to malo? — čudila se Sabina.
— Dakako da je malo u današnjim okolnostima. Ima u Zagrebu lihvarâ, da, ima ih, no, gospođo, stari Vojnić nije baš lihvar! — mucao je sada Viktor jer mu je bilo žao što je o tim stvarima brbljao. On je znao da će Sabina pomisliti: "Ovaj Ribičević je, bez sumnje, neuman mladić, bez sumnje je u lihvarskim šakama, kad govori s tako dubokim poznavanjem o toj pasmini!" Viktor, da svrne govor, reče: — Stari je Vojnić boležljiv. Tužio mi se da nije više ma ni za kakav posao.
— Tako? Bolestan velite? — upita Sabina važno.
— Da, on je u postelji. Ustane pokoji sat da se prošeće sobom.
— A nije li ništa primijetio kad mu rekoste da gospođa Jela treba novaca?
— Isprva se malko začudio.
— Začudio?
— Rekao mi je da mu je udova Jela poznata, pa da...
— Ne pojmi kako može trebati novaca. Ha, ha, ha!
— Da, da ne pojmi...
— Ludorije, dragi Ribičeviću! I najbogatiji ljudi trebaju kadgod! — mahne Sabina rukama.
— Dakako, dakako! — povlađivaše Viktor razmišljajući o razgovoru sa Zorkom.
— Sjednite, dragi Ribičeviću, evo ovdje na divan do mene, tako, tako! — pozivala ga je Sabina tukući dlanom po divanu na onom mjestu gdje je valjalo da Viktor sjedne.
— Molim, gospođo, molim! — klanjao se Viktor i onda sjedne.
Sabina poče ga sada gledati. Nakon male šutnje reče mu:
— A što ste ono lagali mojoj Zorkici dok sam bila zabavljena poslom?
— La... lagao, milostiva? O, ne! Istina, nešto sam kazivao gospođici, no to nisu bile laži, nisu! — branio se Ribičević.
— A što ste joj kazivali? Zar ne mogu to znati i ja, njezina majka? — smiješila se Sabina ljubazno i povjerljivo.
— Gospođo... milostiva... — mucao je Viktor, te u zabuni dizao hlače na koljenima kao što čine mnogi siromašni gizdelini kad sjede i kad čuvaju hlače da im se ne nategnu na koljenima.
— Da, da, sve što se smije reći kćerci, ne smije se reći majci! Oh, sretno doba mladosti! — uzdahne Sabina.
— Vi mi, dakle, baš ništa nećete povjeriti? — upita ga. Ona ga u tom trenu gledaše kao da mu kaže: — Dragi Ribičeviću, govorite, govorite ako vam je štogod na srcu!
— Milostiva, vaša me dobrota uništava; ja ne mogu izreći što osjećam, da, ne mogu...
— O, o, o! — zaklima Sabina čudeći se. — Dragi Ribičeviću, molim vas, usilite se da izgovorite svoja... osjećanja — nukala ga je Sabina slatkim glasom, no na njenim usnama, u kutovima, pomaljao se porugljiv i tek primjetljiv smiješak, koji Viktor nije opazio. Sabina ga je ravno u lice gledala, a one njene velike, crne, svijetle i u taj čas nepomične oči silno su mu smetale. Sabina je to uviđala i radovala se tome.
Ribičević se nekoliko puta nakloni, ogledavajući svoje prste, pa teškom mukom proiznese:
— Dakle...
— Ta će riječ doći kasnije — zatrepeta Sabina rukom šaleći se.
— Da, pri kraju, da, kasnije — dosjeti se Viktor i umukne ne znajući što da reče.
— Govorite, jer drukčije nikada ne dođosmo do onoga "dakle"! — smijala se Sabina.
— Gospođo, ja ću vam, evo, otkriti svoje srce...
— Izvolite, dragi Ribičeviću! — nakloni se Sabina. Smiješak što je titrao u kutovima njezinih usnica bude sada smjelijim, te preleti dosta jasan i vidljiv preko cijelih usana.
— Vi znate, milostiva... — umukne i pocrveni Viktor.
— Ja ne znam ništa, dragi Ribičeviću! — nakrivi Sabina glavu.
— Milostiva, ja ljubim Zorku! — usili se napokon Ribičević izustivši sve riječi strelovitom brzinom.
— Vi ljubite Zorku? — začudi se Sabina hotimice radosno.
— Da, milostiva, ja bih bio najsretniji...
— Dakle, vi biste htjeli, dragi Ribičeviću, da ja blagoslovim tu ljubav? Je l' tako?
Ribičević kimnu da je baš tako.
— E, pa dobro! Govorit ću sa Zorkom! Dragi Ribičeviću, ako se volite, ja sam zadovoljna! Ali... ali, valja čuti što Zorka veli! — nasmiješi se Sabina.
— O, molim! — nasmjehne se sada i Viktor, a taj je posmijeh značio: "Pa vi sumnjate da li me vaša Zorka ljubi?"
Sabina je bila u duši osvjedočena da ga Zorka ne voli, pa je stoga obećala svoj blagoslov, a povrh toga unaprijed se ogradila onim: "Ali... ali valja čuti što Zorka veli."
— Dragi Ribičeviću, ako Zorka privoli... — ogradi se ponovo Sabina.
— Milostiva, dozvolite da vam smjerno poljubim ruku za te utješljive riječi!
Ribičević se prigne, a kad je ljubio njenu ruku gledaše ona žmureći u njegovo tjeme. Onaj skroviti i porugljivi posmijeh zaputi se sada do ustâ po svim crtama njena lica, no kad je Ribičević glavu pridigao, onaj je posmijeh bio opet ljubazan i sladak. Po Sabininu licu već se prostrlo čuvstvo ganuća, srdačan odraz toga svečanoga trenutka.
— Dragi Ribičeviću, posjetite nas češće! Oprostite što mi nije zasada moguće ostati dulje u vašem milom društvu, no valja da koješta prigledam. Na ženi je kuća! Jeste li me razumjeli, dragi Ribičeviću? Ova kuća neka vam bude kao da je vaša! Vi ste naš, domaći! Hvala vam u ime gospođe Martinićke, no molim vas, pst, o tom ni riječi!
— Milostiva, nisam dijete!
Sabina ga isprati do stuba. Tu se s njim srdačno porukuje. Jedan hip gledaše za njim, a onda se vrati u sobu, tresne vratima, uvali se u naslonjač i uzdahne: — Ala je smiješan!
| Sljedeća stranica→ |