Gospođa Sabina/I.

← Naslovnica

Gospođa Sabina I. autor: Eugen Kumičić

II. →

I.

U jednoj od najzabačenijih ulica grada Zagreba stanovaše Viktor Ribičević, mladić veseo te zdrav i čvrst kao dren. Soba mu je bila u staroj kućerini naherena krova, izbočenih i pocrnjelih zidova i mračnih stuba. Ribičević je plaćao stanarinu udovi Regini, koja mu bješe smjestila u sobu svoje najljepše pokućstvo. Ta bi udova često ogovarala svoga stanara, no on nije za to mario jer je dobro znao kako se udova trsi da mu u svačem ugodi, i da joj je baš on najmiliji stvor na svijetu, izuzevši njenu debelu, bijelu mačku. Viktor Ribičević bijaše koješta, no pospanac nije bio, jer bi dolazio kući obično poslije ponoći, a u pokladno doba i kasnim jutrom. Njegovo hodanje po starom podu, a često bi i pjevao u ranu zoru, sve to nije bunilo pobožnu udovu Reginu koja izabiraše u nesnenim noćima najprikladnije brojeve za razne ambo i terno, moleći se pri tom mučnom poslu svojim nebeskim zaštitnicima; no njezini srdačni i topli uzdisaji ne mogahu nikako probiti krova stare kućerine, te se vinuti u visinu do onih zaštitnika dobre i čestite udove, gospođe Regine Lukaček.

Bilo je u pokladno vrijeme kad je, jedne večeri, stajao Viktor Ribičević pred ovelikim i raspuknutim zrcalom, gladeći pomno svoju kratku kosu i punu plavu bradu. Na stolu, između lojem pokapanih knjiga, gorjela je tanka lojanica. Plamen joj drhtao i slabo rasvjetljivao trošni i klimavi namještaj i šarene slike što prikazivahu neke Napoleonove bitke, četiri godišnja doba u spodobi mladih žena, pa napokon jedan crn okvir bez slike. Po slamnatim stolicama, po podu i na divanu, ma svuda je bilo razbacanih haljina. Miris sapunače dizao se iz otvorena umivala i širio se mrzlim i vlažnim zrakom, a koža na Ribičevićevim golim rukama sve se ježila od jake studeni, te je bila posuta onim malim bijelim mjehurićima, kao što to biva na koži purana kad ga oskubeš.

Ribičević se bio baš umio. Lice, rumeno i oblo, mekana brada i vlažna mu kosa, sve se sjajilo i laštilo pri nemirnu svjetlu one lojanice koju je Viktor bio uzeo u ljevicu, te je nosio oko glave da bolje uredi svoju kosu. Kad bude gotov, pođe k peći, pogladi je na više mjesta kao da je draga, pa osvjedočivši se da peć ne ostaje vruća kroz cijeli jedan tjedan, gurne ljutito nogom jedno drvce, što je bilo u kutiću na podu, nasmiješi se dosta gorko i pogleda u strop svoje sobe nekako neveselo. Otvori zatim vrata, ispruži glavu u hodnik i povikne:

— Ej, gospođo, cipele!

— Odmah, gospodine, odmah! — zakvrči glas negdje u mraku.

Domala se pootvore vrata, a u sobu se ispruži crna i nagrešpana ruka i nad njom stara i koščata glava, šiljasta nosa, narovanih obraza i stisnutih usnica. Ruka položi na pod čiste cipele.

— Dragi gospodine, e, ma zar se vi ne bojite prehlade? Oh, čuvajte se, ta, pripovijedala sam vam da mi je muž od prehlade obolio i...

— Da, pripovijedali ste. I vi ste, dakle, imali muža? — našali se Ribičević.

— Muža! Ma i kakva muža! Ta, zaboga, ogrnite se čime! — zamašuka starica glavom.

— Gospođo, u meni je topla krv!

— Da, ali se može i ta vaša topla krv ohladiti!

— Ne bojte se za mene, draga i dobra gospođo! Da, imate pravo: studeno je u sobi! Gospođo, približite se, amo ruke, da se malko zavrtimo.

— Gospodine, dragi gospodine, a što vam je danas? — branila se udova Regina, no Ribičević je uze za mršave ruke, pa je stane obraćati oko sebe.

— Gospodine, ostavite me, oh, oh, glava mi se vrti nemojte, oh, oh, ma'nite se zaludnice! Vidiš vraga, molim vas, joj, moja stara glavo, gospodine, molim, vrtoglavica, oh, oh, ih, ih, molim, molim! — Ribičević, držeći udovu za ruke i vrteći je naglo oko sebe, bješe je uzdigao u zrak. Starici ispadoše s nogu neke stare i široke zimske papuče. Ona moljaše i hihotaše, no sve uzalud. Ribičević je bio visok i jakih mišića, udova malena i laka kao perce u njegovim šakama. Kad je već nije mogao vrtjeti, posadi je na stolac.

— Gospodine, zar ste danas šenuli pameću? Ah jadnoj, puknut će mi glava! — uzdisala starica pritiščući rukama čelo.

— Gospođo, je l' te, sad vam nije studeno? Eto, sada barem znate kako će vam duša letjeti oko Sunca i zvijezda kad...

— Da, da, kad umrem! A što vam se danas zbilo da ste tako veseli? — pitala ga starica i neprestano klimala sijedom glavom.

— Idem k svojoj Zorkici! Vi poznate moju Zorkicu, a?

— Da, poznam je, no jošte nije vaša! Ah, milota je ono od djevojke!

— Ako još nije moja, bit će!

— E, lako za to! Teško je udati djevojku dan današnji! — uzdahne udova i promotri svoga lijepoga stanara.

— Čujte, draga gospođo, ja bih vas...

— Teško, dragi gospodine — zaljulja glavom Regina razumjevši šta hoće Ribičević.

— Ali, ali, da vas lijepo umolim? — ponovi Viktor svoju molbu smiješeći se i laskavim glasom.

— Vjerujte mi: nemam, nemam...

— Do prvoga! — nakrivi Viktor Ribičević glavu i metne desnicu na prsa.

— Koliko? — šapne Regina i pogleda ga ispod oka.

— Hm! — Pet! Do prvoga! — ponovi svečanim glasom Ribičević.

— Pet forinti? — začudi se starica i pogleda žalostivo uvis.

— Gospođo! — umoli Viktor i slatko joj se nasmiješi.

— Dat ću vam sutra! Danas nemam — šapne starica i zguri se na stolici uprijevši male i ugasle oči u pod.

— Živjela gospođa Regina Lukaček! — viknu Ribičević. — Dobro, dakle sutra!

— Gospodine, vi ste danas pomahnitali! Oh, mladost, mladost! — zalomi Regina rukama.

— Zar vam već nisam rekao da idem danas k dražesnoj, k divnoj Zorkici? — kliktaše sada Ribičević skačući sobom i mašući rukama.

— K Lozarovim idete, dakle?

— Da, k Zorkici, mojoj božanstvenoj Zorkici! Evo glave ako ima ljepše djevojke u Zagrebu! Gospodo, ona vam je prava, potpuna krasota! — tvrdio je Ribičević najvećim žarom oduševljenja.

— Bilo je vrijeme kad sam i ja k Lozarovim zalazila, no sada je drukčije. Mnoga je oluja odonda prohujala nad mojom glavom. Davno sam se trgla iz života, jadna sam, onemoćala sam, te nisam više ni za kakvo društvo. Eh, što ću, sirota! — jadikovaše Regina, a u crvenim očima valjahu joj se suze.

— Nisam li vas onomadne sreo na stubama kod Lozarovih? — upita je Viktor glasom što odavaše iskrenu sućut. On nije poznavao prošlosti staričine, no slutio je da je proživjela boljih dana.

— Da, sreli ste me. Bila sam kod gospođe Sabine u nekom poslu... Znate, mi žene, mi se povjeravamo jedna drugoj, pa se i žrtvujemo lasnije negoli muškarci. Što ja Sabini češće učinim, to ne bi tko drugi htio obaviti...

— Sabini..., vi..., žrtve? Gospođo, ja vas ne razumijem!

— Oh, da mi je muž živ, ne bih ja znala za takve poslove! — uzdahne udova tužno.

— Takve poslove! Kakve to poslove? — zabrine se Viktor i čelo mu se namrgodi.

Udova Regina otare oči hrptom mršave desnice, stisne usne i reče kroz ona dva—tri zuba:

— Pst! čujte: gospođa Sabina veli da ima kod kuće odviše zlata i srebrnine, pa da je to mrtva glavnica!

— A, a! Vi ste joj unovčili tu srebrninu u zalagaonici? — upadne joj Viktor u riječ.

— Gospodine, neka to ostane među ovim zidovima! Da, nije od mene lijepo što sam to izbrbljala.

Viktor se zamisli i reče nakon kratke stanke:

— Gle, to nisam mislio od gospođe Sabine.

— E, nije Sabina baš od onih žena koje bi prevrnule, da mogu, kuću na dimnjak. Vremena su takva! Gospodine, molim vas, da ne izustite gdjekoju riječ o tome!

— Ta nisam valjda dijete!

— A kada ćete noćas u postelju?

— Ne znam. Tko bi to znao!

— Kod Sabine bit će, bez sumnje, i onaj tat!

— Hribar vas je, dakle, prevario za veliku svotu?

— Ta kazivala sam vam! Oh, ono je grozan čovjek! Prevario me za hiljadu forinti. Strašan je ono lihvar! Gospodine, čuvajte se Hribara!

— Ja se ne pačam s onakvim ljudima — slegne Viktor ramenima.

— E, zar sam ja znala da je takav kad sam došla k njemu prvi put?

— Gle, gle, dakle i Sabina..., i Sabina zalaže...

— Gospodine, zaboravite što vam rekoh!

— I Sabina..., i Sabina! — govoraše Ribičević sam u sebi.

— Gospodine, razvrućit ću dvije velike opeke, lijepo ću ih umotati krpama i položiti do nogu u vašoj postelji da se stoplite kad dođete kući. Molim vas o Sabininoj srebrnini ni riječi! Gospodine, čuvajte svoje zdravlje! Laku noć! Molim vas!

— Gospođo, laku noć! Ljubim ruke!

— Bilo je toga dok mi nisu bile ovako crne i nagrešpane! Oh, strašan ste vi čovjek!

Udova iziđe klimajući i zatvori za sobom vrata. Još koji časak čulo se gdje vuče široke zimske papuče po podu mračnoga hodnika. Ribičević uze žurno šetati sobom. Njegovo se lice sve to većma mračilo. Ovako zamišljen pođe do jednoga stolca, gdje su mu bile debele zimske hlače, koje bješe te večeri svukao, da odjene druge, crne. Podigne hlače, pa držeći ih časak uvis, zamisli se i nasmiješi se, kao da nešto ne vjeruje, no ipak segne rukom u džep. Izvuče iz njega nekakve ključe, jednu rukavicu i malu, oglodanu mošnjicu, koju isprva stisne prstima te kad osjeti da je u njoj nešto tvrda otvori je, stisne usne, zaklima glavom, zapuše kroz nozdrve i turi novčarku u džep. Opet uze šetati.

— Kad će doći ona bluna? — uzdahne glasno i približi se vratima da prisluškuje. U kući je bilo sve tiho, samo negdje u dvorištu čulo se plakanje djeteta, a to plakanje dolazilo je kao izdaleka, kao iz podzemna stana. Viktor zadrhta od studeni. Ogrne se kabanicom i zguri se na divanu. Njegove velike sive oči bludile su sada po zelenkasto bojadisanim zidovima i po šarenim slikama. Lojanica se na stolu silno pušila, dim se ravno dizao i hvatao stropa. U sobi zasmrdi paljevinom. Ribičević se prene iz svojih misli i pritrči k lojanici da ugasi modru hartiju, kojom bijaše omotana ta lojanica. On u poslu, a neko pokuca na vrata.

— Do vraga! Naprijed! — poviknu Ribičević ljutito gaseći mali požar.

— Zdravo, Viktore! O, o! Što ti se to dogodilo? Nemoj opeći prste! Ma, sveca mi, ovdje je baš studeno! — reče Mavro Šarinić tarući ruku o ruku. Bio je to mlad čovjek, odebeo, pune brade i nešto ćelave glave.

— Studeno?... Da, studeno! No čemu se ti svlačiš kad ti je studeno? Mavro, sjedi.

Opet neko pokucne.

— Naprijed! — viknu prijatelji.

Sad uljeze trhonoša držeći ovelik zamot.

— No, jeste li donijeli? — upita ga Viktor, a Mavro ravnaše na nosu naočare da bolje vidi trhonošu.

— Evo, gospodine — odgovori trhonoša i položi zamot na sto, naglo i plaho, pa odskoči k vratima i pogladi velik i neuredan brk.

— Je li broj 44? — upita Ribičević poslužnika odmatajući zamot u kojem je bila jedna nova košulja.

— Rekao mi je gospodin u dućanu da nema za sada košulja tako širokih pri vratu, pa vam je poslao broj 42.

— Vi ste magare!

— Gospodine, molim lijepo, ne srdite se, ako ne vjerujete da sam pitao kako mi naložiste...

— Tornjajte se iz sobe! Na, drš'te! — ljutio se Ribičević, mećući nekoliko novčića u crvenu poslužnikovu ruku.

Poslužnik strugnu iz sobe, a Mavro Šarinić opomenu prijatelja:

— Viktore, oblači se da ne zakasnimo! Već je osam sati! Zorka čeka...

— Oj, krasna Zorkice!

— Ti, sretniče!

— Evo me odmah! Prokleta košulja! Gle, ne mogu je ni na se navući! Čuj, kako šušti! Kao lovorovo lišće u bujnoj šumici kad piri lagodan vjetrić! Ej, zar nisam pjesnik? Tako ti je, brate, kad je čovjek zaljubljen! Sjedi, Mavro! Molim te, sjedi pa užeži smotku, ako koju imaš. Uh, zagušit ću se u ovoj košulji! A, ništa, ništa, i srce mi se guši u ljubavi! Da, zbilja, jesi li ti u fraku?

— Nisam.

— Nisi?

— Čemu to?

— E, što ćeš, ja moram u frak, jer nemam...

— Crnoga kaputa valjda?

— Pogodio si! Oh, slatka Zorkice!

— Slatka ovako, slatka onako, što ti hasni, kad te Zorka ne voli!

— Ta, molim te!... Voli? E, e, e, voljet će ona mene! — pohvali se Viktor.

— A njezin otac?

— Bluna! — mahne Ribičević.

— A majka?

Ribičević pogleda prijatelja, nasmiješi se i ne reče ništa. Viktor bijaše te večeri vanredno veseo.

— Ljubiš li ti uistinu Lozarovu Zorku? — upita ga Mavro posve ozbiljno. Mavro bi se rijetko našalio.

— Ljubiš?... Ljubiš?... Da, ljubim! Ja mislim da ljudi krste ljubavlju ovo čuvstvo koje ja za nju u srcu osjećam.

— To mi je drago. Zorka je dobra i lijepa. Bit ćeš sretan, dragi Viktore — reče mu prijatelj i uzdahne kao da on sam nije sretan.

— Lijepa djevojka, a, zar ne?

— Nema sumnje — nakloni se Šarinić. On je te riječi izgovorio, misleći o nečem drugom.

— Dakako da nema sumnje — ponovi Viktor.

— Lijepa, krasna, sve je ona — reći će sada Mavro otegnuto i hladno. Ovaj je put mislio na Zorku.

— Ti si pravi zasukani birokrat. Da, činovnik hladan, trijezan... Činovnik, pravi činovnik! — klimaše Viktor.

— Činovnik?... To i jesam. Molim te, što misliš time reći?

— Ja?

— Da, ti — uozbilji se Šarinić.

— Ah, slatka Zorko! Divota od djevojke! Mavro, nisi li ti opazio onaj njen punani stas, dražesni joj hod, ono gipko ljuljanje? A njene rajske oči, vesele, duhovite, nemirne i vragoljaste? Mavro, vjeruj mi, lica onako mila nema ti od Urala do Balkana — govoraše Viktor hodajući sobom i tražeći rubac, rukavice i duhan. On to nije govorio iz srca, zanosom, već onako iz šale, no bio je osvjedočen o istinitosti svojih riječi.

Mavro ga nije slušao, a kad svrši opisivanje Lozarove Zorke, upita ga malne stidljivo:

— A hoće li biti kod Lozarovih i...?

— Ruža?

— Da — reče Mavro tiho i porumeni.

Viktor pogleda njegovu nad čelom ćelavu glavu, pristupi k njemu, položi mu ruku na rame, kimnu i šapnu mu u uho:

— Mavro, tvoj je glas sada drhtao!

— Ne luduj! — strese se Mavro.

— O, o! Ljudi vele da ljubav oplemenjuje čovjeka, a ti si, eto, podivljao!

— Molim te! — hoće ozbiljno Mavro.

— Dakako, i ona će biti! Mavro, ti si strašno zaljubljen! E, nisi sam! Daj amo ruku!

— Molim te, hajd'mo! Ti misliš, dakle, da će i Ruža...

— Ali, nisam na dvoumici: da, da, bit će i Ruža!

— Hajd'mo! — šapne Mavro, a licem ga obli rumenilo radosti.

Kad budu na ulici, stade Ribičević naglo i poče opipavati svoje džepove gledajući značajno u lice prijatelju koji ga upita:

— Što tražiš?

— Zaboravio sam novčarku kod kuće! Znaš, čovjek uvijek treba po koju forintu za služinčad; kavanu, smotke!

— Dat ću ti ja; no sad valja da se požurimo!

— Ti si divan čovjek! — klikne Viktor i nasmiješi se u brk, pa proveze jaku desnicu pod lijevo pazuho svoga najboljega prijatelja.

— Hoće li biti mnogo ljudi kod Lozarovih? — upita Šarinić žurno hodajući.

— Ne znam. Valjda.

— Gospođa Sabina otmjena je dama, zar ne?

— Dakako, otmjena i vanredno ljubazna. Prava ti je milina s njom govoriti. Ona je plemkinja, no ne koči se kao mnoge građanske žene. Vidiš, brate, ti znaš da sam ja demokrat, no vjeruj mi da smo mi demokrati na krivom putu kad preziremo pravo plemstvo, ono starinsko plemstvo. Ja držim da se čovjek uistinu oplemeni kad živi u obitelji kao što je Lozarova.

— Čujem da Sabina nije vrla kućanica — primijeti Mavro.

— Povodi se za ostalim svijetom. Zar ne znaš za sve današnje zahtjeve društva? No sve žene nisu jednake; čuj, ako Zorka bude sa mnom dijelila moj udes... Da, vjeruj mi, to ti zavisi od supruga...

— Zorka je dobra djevojka, ali svijet o njoj odviše govori! Poznam rečenicu: Zlo po muškarca o kome se ne govori, zlo po ženu o kojoj se govori.

— Kazat ću ti: Zorka je ljepotica, posjećuje plesove i ostale zabave, ljubazna je i mila, pa, eto, odatle potječe ta njezina glasovitost! Uostalom, dragi Mavro, i u tebe je ružna navada da rado ogovaraš ljude — našali se Viktor.

— Hoćemo li ostati dulje vremena na toj zabavi?

— Dakako da hoćemo! Dobre sam danas volje, mada i nisam prošle noći mnogo spavao. Ej, mogu ti ja probdjeti i tri noći jednu za drugom uz čašicu dobra vina i među iskrenim prijateljima! Ah, skupe su te poklade!

— A tko te sili da trošiš? — upita ga Mavro nehajno. On je žalio svoga prijatelja.

— Da, kada ćemo ako ne sada dok smo mladi?

— Mladi?... Ta, eto nam trideset godina za vrat sjelo!

— Mavro, tako mi zdravlja, pravo veliš! Jest, ja sve sam sebi velim: "Viktore, Viktore, opameti se, omudri se!" no ne mogu, pa ne mogu. Al vjeruj mi, opametio sam se donekle; nisam više kakav sam bio pred nekoliko godina. Da, razumijem, to je jasno, ja se ne bih smio skitati po noći, ta, katar me guši u grlu svakoga jutra! Uh, istina, mi previše pijemo! Mavro, ja sam ti velika bitanga, ta, zamalo da se nisam već propio. Boga mi, ne znam čemu to vodi? Ah ta prokleta žeđa, ta vječna, neprestana žeđa! No slušaj: nije baš ni ta žeđa svemu kriva, već i neka luda privika na prijatelje, na svjetlost plina i na dim smotaka, pa ono glupo raspravljanje o politici, one nazdravice domovini, među razlivenim vinom. Ja ti, uistinu, ne znam zašto mi toliko pijemo!

Mavro ga nije slušao, a kad svrši pljusak riječi, upita ga:

— Ti, dakle, misliš da će i ona doći?

— Tko?... A da, Ruža. Gle, Mavro, ti si silno uzrujan! Ti me nisi ni slušao!

Prijatelji umuknu časak, a onda će Ribičević:

— Mavro, čuješ!

— A?

— Mavro, da se spasem, valja da se oženim, da se udomim! Ti nemaš pojma kako mi je neugodno pri srcu kad uniđem noću u svoju jadnu, pustu sobu. Vjeruj mi, plašim se svoje sobe, plašim se samoće. Brate, ja sam ti stvoren za obiteljski život! Ne, ne mogu već ovako živjeti, ta, počinio sam već svako zlo, jedino što ne kradem, što ne ubijam ljude! Mavro, ipak sam veliki dobričina, moje srce nije loše! Da sam se rodio u Engleskoj ili u Francuskoj, bio bih pametan čovjek!

— Tako!

— Da, tako! Mene može spasti od propasti samo pametna žena!

— Tvoji su nazori vrlo čudnovati.

Prijatelji umuknu. Idući samotnim ulicama, svaki je za se nešto mislio i preumljavao. Viktor je Ribičević snatrio o lijepoj plavokosoj djevojci jaka i bujna tijela, o tihoj bračnoj sreći i o toplim sobama. Šarinić se sjećao Karlovca i jednoga prozora u Karlovcu gdje je viđao prekrasnu crnooku djevicu, koja mu je i sada lebdjela pred očima. Mavro Šarinić bio je sretan i blažen, hodao je veselo jer je njegovo srce, slatkim nemirom uzrujano, naslućivalo da će se sastati s tom dragom djevojkom. Promišljavaše kako da joj progovori, što će mu ona reći, pa se radovao da će joj moći zaviriti u dušu, da će se s njim lako sporazumjeti, te da je njeno srce dobro i plemenito.

Prijatelji stignu na Jelačićev trg. Bila je kruta zimska noć. U rijetkoj se magli razabirao banov spomenik, te se pričinjao mnogo većim negoli je uistinu... Zrake plina duljile se mirno u ledenom i ukočenom zraku, a žuto svjetlo širilo se po gomilama blatna snijega, što je ležao uz smrznute pločnike. Po staklu prozorâ onih kavana na trgu viđalo se cvijeće od leda, a iza toga cvijeća stajahu neke nepomične sjene, valjda glave kakvih putnika, vojnika ili neženja. Iz Ilice se čuo jak topot konjskih kopita i šum i škripanje kola, pod kojima pucaše sleđeno blato na cesti. Sredinom trga šetahu dva gradska stražara, a na njima bi katkad nešto zasjalo. Dućani bijahu već svi zatvoreni, samo u jednog poslastičara sjedilo je na crvenim stolicama nekoliko vojničkih časnika što se razgovarahu s jednom blijedom gospođom, držeći kapu na koljenima a sablju među nogama. Mnogi prozori na trgu bijahu slabo rasvijetljeni. Velika bolnica bila je obavita maglom, u kojoj se gubio njezin krov. Do bolnice prodavao je malen čovuljak pečene kestene grijući crne ruke nad svojom robom. Miris pečenih kestena prostirao se u sivom i mrzlom zraku. Kad je taj čovuljak puhao u vatru, moglo se vidjeti njegovo mrko lice, ožareno sjajem ugljena. Ulicama je prolazilo malo ljudi, a i ti su brzali i stiskali se u svoje haljine, tako da im nije nego nos bio izložen oštroj studeni.

Kad stigoše Ribičević i Šarinić pred jednu kavanu, zavire u nju kroz velika vrata pa se nasmiješe opazivši mlada čovjeka koji se bio naslonio objema laktima na mramornu ploču blagajne. Djevojka što je sjedila na stolici blagajne smijuškala se onom mladiću lijeno i sumorno.

— Gle, Milana! — reče Ribičević.

— Da, čini mi se da je ono Krišković! — potvrdi Mavro prignuvši se i namještajući na nosu naočare koje su mu se bile zamaglile.

— Ona plavka vrlo je lijepa. I ja se s njom poznam. To ti je vrlo čestita djevojka! Gle, gle, kako joj Krišković nešto tumači! Silno joj nabraja! O krasan, vragometan ti je taj dečko! Istina, ne zna mnogo, no vrlo je otmjen. Najljepše se žene jagme za njim!

— Ta molim te, kako te mogu zanimati takvi ljudi?

— Slušaj me, Mavro! Milan je dobar sa Zorkom; njega smatraju Lozarovi članom svoje obitelji, pa bi on mogao, znaš, u potrebi i za mene koju reći!

— On je dakle Zorkin prijatelj? — našali se Šarinić, no u njegovim riječima bilo je nešto ujedljivo i bodljikavo. Mavro bješe jednoga dana vidio Zorku i Milana u nekoj samotnoj ulici, gdje su se povjerljivo razgovarali, ogledavajući se poput zaljubljenih, kojima nije milo da ih tko opazi.

— Ti si suviše zloban! — nasmije se usiljeno Ribičević i saže jakim ramenima.

Mavro i Viktor uniđu u Ilicu, a nekoliko časova zatim eto ih pred lijepom velikom kućom. Svi prozori prvoga sprata sjajno su rasvijetljeni; po pročelju suprotne kuće šire se velike ljage svjetla što šiba iz stana gospođe Sabine pl. Lozarove.

Sljedeća stranica→