Giga Barićeva/2.1

←Pero (autoportret)

Giga Barićeva —  Gigino vjenčanje autor: Milan Begović

U iščekivanju →

I. Gigino vjenčanje

Galicija u jeseni 1917.

Velikim, blatnim, razrovanim drumom, koji vodi iz Buczacza u Stanislavov već su prošle čitave mase vojske koja se povlačila, opskrbne kolone, lazareti, artiljerija, bezbrojna kola, konji. Sve što nisu mogli željeznički vlakovi tako naglo uzeti u zaostajanju, a onda u klipsanju civilni bjegunci.

Bjegunci, bjegunci, bjegunci.

Stotine. Tisuće. I još tisuće.

Muškarci, žene, djeca, staro i mlado, zdravo i bolesno sa štapovima i kišobranima, gazeći blatno, gnjecavo more, teškim nogama i hrleći pognuto i zgrbljeno dalje bez zaustavljanja.

Nitko se i ne obrće, da ne izgubi ni trenutak dragocjena vremena, koje ga nosi naprijed.

Jedna očajna, skoro nijema ljudska rječina, od koje se čuje samo pljaskanje potplata po drumu, koja kletva, kakav otresit glas na nepoćudnog suputnika, jauk djeteta, majčino tepanje, još i uzdasi.

Uzdasi: umora, nemira, žalbe, beznađa.

Ispremiješana međusobno i građanska odijela i narodni kostimi i uniforme. Krzna, džemperi, bluze, kaputi, ogrtači, pelerine, sutane, mantije, kaftani: novo, iznošeno, pohabano, prnjavo - u svim bojama i krojevima.

Kape, klobuci od pusta i pliša, žirardi, panama, halbcilindri, vojnički kepi, ženski šeširi svih predratnih moda, od slame i štofa, s mrtvim cvijećem i vrpcama: nahereno, iscereno, groteskno.

Ispod svega čuperci kose, crne, žute, crvene, ispali perčini, raskuštrani šinjoni i židovski masni solufi.

A obuća najjadnija. I čizme i bakandže i lakovane štiflete i žuti ševroi i crni bokskalfi, i cipele s visokim petama, sa šnalama, gumbima, jedva mjestimice odaju svoj tip i značaj, jer ih je blato izjednačilo i iznakazilo.

Na ruci ili na ramenima ili na leđima svaki nosi svoj svežanj, manji ili veći, i u njemu svoje najdraže. Možda i ne najdraže, koliko najpotrebnije. A možda ni to, nego nešto što je bilo, u žurbi i metežu, najbliže i na dohvatu.

Netko je pak naprtio oruđe svoje ili alat, u brizi za kruh svoj i održanje. Pa zato ima tu nekoliko čudnovatih tovara, koji u čitavoj toj tragičnoj gomili izgledaju komično i bolno u isti mah.

Pogdjekoji stenje pod teškim maljem, ili nosi lopatu, što strši u zrak kao obamrô, nijem dlan, ili krupnu pilu, što se protegla kao gladno, iscereno zubalo. Jedan nosi duge ljestve s kvačicama na vrhu, možda kakav nažigač fenjera. Drugom opet visi o leđima zdepast kontrabas, kao crknuto živinče: možda muzikant, koji je izgubio drugove. I dimnjačar je jedan tu s metlama i crnom svojom uvijenom zmijom, i soboslikar neki guravi, poprskan bojama i vapnom, s bradatim kistom na dugačkoj motki i džepovima punim manjih kistova i po svoj prilici neka krojačica, na kojoj se ljuljacka sablasni skelet ženskoga manekena od šiblja.

I sva ta lica očajna, zasuznjela, protegnuta, poblijedjela od straha, brige i one septembarske jutarnje teške magle, što se povlači u širokim istrganim plaštevima po zemlji, mokroj, gnjiloj, razmekšaloj od nedavnih višednevnih kiša.

U licima oči mrtve, tupe, trome, s krmeljavim trepavicama i krvavim rubovima na vjeđama, s rasijanim pogledima, bolnim očekivanjima.

I na licima nabrekle jagodice, crvene ili voštane ili maslinaste, nosovi, brci, brade, mokre od maglenih kapljica i vlastite pare, modrikaste, oslinjene, dahtave usne, po koje s pravim zdravim, bijelim zubima, a druge opet sa rasklimanim, prorijeđenim, utrošenim od karijesa ili pocrnjelim od duhana.

Među gomilom tu i tamo taljige, koje vuče izmučen taljigaš, ili dvije ruke, protegnute ispod savinutih leđa, nabrekle u žilama i zgrčene u prstima, ili tačke čiju dvoručku drže šake s izbočenim zglobovima. Sve to naprćeno posteljinom, madracima, pokrivačima, posuđem, po kojom stolicom ili stolićem, čije noge proviruju iz kojekakvih prnja i draperija kao na kakvu garištu karbonizirani udovi dječjih tjelesa.

Uz rub ceste po koje pseto, mokro i blatnjavo, sa spuštenim ušima i neveselim repom, kasa i drži isplažen jezik, koji podrhtava kao pobijeđena zastava.

Kad grune u dalekoj trajnoj grmljavini koji jači pucanj iz topa, prigne k zemlji zadnje tijelo, zavije glavom otraga, pa malko poleti naprijed, prestrašeno i iznenađeno.

U taj čas digne se iz gomile ženski krik i okrene se kakvo prepalo lice otraga, prema onoj strani, gdje bjesni ratni pakao, od koga, eto, oni bježe. Tada u pojedinim grupama zažamore glasovi, stvarajući čudan dijalog u različnim jezicima i žargonima od kratkih usklika, nedorečenih fraza, pitanja bez odgovora, mrmljanja, protesta, dijalog nerazumljiv, prigušen, nepovezan, kao da ga izbacuje kakav golem gramofon s istrošenih ploča.

Teče tako ta ljudska valovita rječina od ranoga jutra cijelo dopodne, bez odmora, bez odaha, sve tromija, snuždenija i klecavija.

Zaostaju po nekoji, slabiji i iznemogliji, povale se uz drum, pod kakvo drvo, al nitko se i ne okrene za njima.

Naprijed, samo naprijed, svak za se, za svojim spasom.

Bjegunci, bjegunci.

Već su se približavali Dnjestru. Još od jutros netko je ubacio sumnju među njih, kako je možda vojska na svom uzmaku raskinula pontonski most i prepustila pontone vodenoj struji. Šaptom se verala ta sumnja od srca do srca, i svak se već vidio, kako čeka na obali brze, nabujale rijeke, u koju će ga natjerati neprijateljske granate.

Kad se ukazao Dnjestar, zaljuljale se glave i nadizale jedna nad drugom. Sve su oči tražile most. Iznenada klikne netko židovskim žargonom:

- Most je još čitav!

Gomila se zaljuljala od oduševljenja. Slično možda onome, kojim je nekad bilo kao obuzeto deset hiljada Grka, kad su, nakon teških stradanja i lutanja, ugledali more:

- Thalatta! Thalatta!

Klecava se kolona napela, ispravila se zgrbljena leđa, viseće se ruke razmahale, segnule naprijed, protegle se u prostor.

Poput bujice, koja iz ravnine prelazi na kos teren i pobrza niz brdo u buci svojih talasa i slapova, tako je ta gomila ljudi pohrlila k onom mostu kličući i žamoreći, gonjena samo jednom željom: prijeći na drugu stranu.

I tromi, iznureni taljigaši među njima pohrliše, kao da se vratila izgubljena snaga, a pseta podigla njuške i repove, ne mareći za nehotične udarce nestrpljivih ljudskih nogu. Djeca kriče u toj gunguli poput piladi, koju netko hvata.

Kraj pontonskog mosta stražila su dva vojnika s nataknutim bajunetama. Neke dvije jadne, pospane figure landšturmovaca, koji se bez ikakve energije suprotstaviše naprasnoj gomili.

Prve hrpe bjegunaca stadoše i neki viknuše:

- Idu Rusi! Pustite nas!

- Ne možete, - reče jedan stražar. - Morate imati pasiršajn.

Sad se razdrečiše oni sprijeda:

- Kakav pasiršajn! Ne treba bjeguncima pasiršajn! Mi bježimo pred Rusima! Tko će nam dati pasiršajn! Komanda je prije nas otišla! Pustite nas naprijed!

Drugi se landšturmovac malko zajapuri:

- Bez pasiršajna ne smije nitko preko, čujete li! Takva je zapovijed.

U taj je tren topovska orljava intenzivnije zagrmila:

A bjegunci se razmahaše do paroksizma:

- Eno vam zapovijed!

- Rusi šalju zapovijed!

- Pustite nas!

- Zapalite pontone!

- Dođite i vi s nama!

Otpor dvaju landšturmovaca nije mogao odoljeti nasrtaju one stoglave volje, što je bježala naprijed, a još manje logici stanja stvari, koja je jasnije govorila od svake zapovijedi.

Šta će tu sve zapovijedi i pasiršajni, kad je bogzna gdje onaj, koji ih izdaje i potpisuje, kad panika namiče svoja protunaređenja, koja viču tisućkratnim urnebesom ruske kanonade i zvižde šrapnelskom komandom.

Gomila se salije na pontone, koji su muklo i prazno odzvanjali pod njihovim potplatima. U njoj su se obrćali i naprijed pomicali bespomoćni landšturmovci, kao dva bureta među talasima nabujale vode, što je prolomila nasip i bijesno trgla iz svoga korita.

I snađoše se tek na drugoj strani iskoprcavši se jedva iz onog čopora, koji ih je još dugo povlačio za sobom. Oslobođeni se vratiše k mostu, ali ne da ga dalje čuvaju, nego, zbunjeni strahom one obezumljene, podivljale, jednom jedinom i najjačem instinktu predane ljudske gomile i inficirani malodušjem, kojim su onda bile okužene sve austrijske vojarne, logori i rovovi, a nerijetko i komande i oficirski štabovi, da poliju katranom i petrolejom pontone, da ih zapale i tako stave čim prije zapreku između sebe i ruske vojske, koja se približuje.

Nisu ni pomišljali, da time sijeku uzmak i vlastitim četama, baš onima koje izmičući moraju zadržati neprijatelja, i mnogim drugima, koji će još htjeti prijeći na drugu stranu.

Još ih je više poticao po koji zakašnjeli bjegunac ili manja grupa njih, mahom nemoćnijih i bolesnih, koji su se tiskali naprijed posljednjim i već iscrpljenim energijama, a nosili na obrazima maslinasti izraz bolesti ili sivost očajne strave.

I već su držali gotove i upaljene baklje, napravljene od krpetina natopljenih u katran i spremali se, da ih podmetnu među daske i balvane, kad začuše kriještanje jedne automobilske sirene, koje se približavalo kidajući se kroz neprovidne maglene prostore kao vapaji progonjene ranjene životinje.

Dvije landšturmske raščerupane brade okrenuše se jedna prama drugoj:

- Rusi!

- Jest, poznam ja njihove sirene.

- Pali!

Most je planuo s dva kraja, a brade se izgubiše negdje u močvarnom terenu, šćućurivši se među šibljem i ševarom, kao dvije stare, prestrašene vodene ptičurine.

Kad je auto došao do rijeke, po čitavoj površini puzali su tanki, prozračni plamečci, ispod kojih se dizao modrikast, smrdljiv petrolejski dim.

Bio je to jedan sivi auto, otvoren, sa znakovima Crvenog Križa, kojim je upravljao neki blijedi čovjek u uniformi austrijskog kapetana s povezom preko čela, pa mu je kapa nesigurno stajala na glavi. Na stražnjim su mjestima sjedili: jedan drugi oficir i mlada neka gospođa.

Oficiru se nije vidjelo, kakve je šarže, jer je imao uzdignut i zakopčan ovratnik od mantla, a usto mu je oko vrata bio privezan crn rubac, o koji se podupirala njegova ranjena povezana ruka.

Gospođa je sjedila u svom kutu, kao da joj je studeno. Čitavo lice zajedno s malim jednostavnim šeširićem bilo je umotano u dosta gustu koprenu, što joj je u tim prilikama, u tome pejsažu, u toj pratnji, u tim hladnim sanitetskim kolima, podavalo poseban nimbus misterioznosti. Na sebi je imala engleski karirani putni ranglan s velikim dugmetima, a oko koljena običnu vojničku deku, na kojoj su se skupile kao dvije usnule crne zvjerke njene ruke u crnim rukavicama od srneće kože.

Šofer je opazio, da gori most, tek nekoliko desetaka metara daleko od vode. Vidio je, doduše, neki dim već prije, ali je mislio da gori kakav grm ili nešto, što su bjegunci zapalili, da se ogriju.

- Kad je vidio, što je, okrene se naglo onima šta su sjedili iza njega:

- Gori most!

Kapetan skoči naglo na noge, uhvati se zdravom rukom za prednje sjedalo i pogleda sav uzbuđen dolje k rijeci:

- No ja, schön schaut man aus! - klikne, okrene se gospođi iza sebe i nadoda:

- Zakasnili smo! Pioniri su već zapalili most!

Sad se i gospođa uspravi, da vidi što se tamo događa i reče bez osobita uzbuđenja:

- Što ćemo sad?

On je pogleda sa sarkastičnim prezirom i prihvati skoro brutalno:

- Kad bi imali krila, znao bih već, što ćemo.

Gospođa rezignirano upane natrag u svoj kut. A oficir reče onom, što je još uvijek grčevito stiskao volan:

- Vozi, da vidimo što je.

I on se baci natrag na sjedalo, pa reče gospođi još zagrižljiviji u tonu:

- Ja sam vam govorio, da je vaše traženje i čekanje apsurd. Tako smo izgubili posljednji transport. A sad smo erledigt. Sad ćete izvoljeti da promenirate ispod ugodne kiše ruskih granata. Zajedno s nama.

Međutim se auto spustio upravo do mosta. Šofer je iskočio van i uvjerio se, da gori samo katranizirana površina, pa reče:

- Moramo pokušati, izgleda, da sve još drži, bar s ove strane.

- Jesi li lud! - vikne onaj u kolima.

- Ne gubimo vremena, - reče šofer, uskoči na svoje mjesto i potjera.

- Još da nam se upali benzin, - klikne opet onaj u kolima. Zatim se izdreči na susjedu, koja je sjedila kao osuđenica:

- Onda ne ćete uistinu više nikada vidjeti svog muža.

Gospođa ga pogleda mirnim očima, koje su izgledale ispod koprene kao dva mutna staklenca:

- Budite dobri, kapetane. Budite dobri do kraja.

A kako su u isti čas jurili preko mosta, priljubi se ona uza nj, kao da traži zaštite. On međutim nije reagirao na njezin apel, ni osjetio njezinu kretnju, nego se otkrenuo i gledao na zapaljene daske gušeći se u smradnom dimu, koji ga je na mahove gusto zapuhivao.

Nakon malo minuta, koje su im uostalom izgledale kao neprolazne vječnosti, iznese ih auto na drugu stranu. Oba su muškarca odahnula čudnim guturalnim krikovima zadovoljstva, a žena se odmakla od svoga susjeda i opet se namjestila u svoj kut.

Napokon se on obrati k njoj, odobrovoljen, s očitom namjerom, da u njoj izbriše dojam svoje maloprijašnje grubosti:

- Možda u Stanislavovu nađemo vašega muža. To vam želim.

Ona ga pogleda začuđeno:

- Mislite, da bi on išao natrag bez mene?

Sad kapetan htjede da bude duhovit:

- Jer niste, nažalost, srašteni jedno uz drugo, kao siameški blizanci, - reče i nasmije se frivolno i glupo u isti mah.

Auto je jurio jakom brzinom, poskakivao u razrovanu tlu, a ispod pneumatika prskalo je blato iz gnjecavih kaljuža sve do rubova širokog druma. Onaj kod volana stisnuo je zube i gleda ravno preda se, a ono dvoje otraga, svako u svom kutu, tresne se i zaljuljucne, kako god odskoknu ili se zagibaju kola, i šute. Ne mare jedno za drugo, kao da su jedno na jednom, a drugo na drugom kontinentu, a ne tu, u malom, uzanom prostoru, rame uz rame, udes uz udes.

Pejsaž je sumoran, vlažan, pun magle. Zemlja se puši, stabalje lijeno baca list po list sa svoga granja u prostor bez vjetra. Otraga, daleko, gruvaju topovi.

Drumom kasa ili se vuče po koji zaostali bjegunac. Gdjekoji leži izvaljen do ruba, iznemogao zacijelo, od gladi možda ili umora. Gleda bolnim, nenavidnim pogledom na one što sjede u kolima, podigne tešku ruku kao da moli, da ga se povede sobom, jer on nikako dalje ne može, a mjesto je kraj šofera prazno.

Ali auto juri nemilosrdno naprijed.

Već je dostigao i posljednje grupe bjegunaca. One najtromije i najsustalije. Jedva su se uklanjali na stranu, da naprave prolaz. Poprskani blatom, bespomoćni, srditi, dizali su šake ili batine, ispuštali kletve i prostote protestirajući za bezobzirnim vehiklom.

To se gotovo pretvorilo u jedan huragan, kad je auto zašao u gustinu onih očajnika, koji ostaviše za sobom otvorene domove i ne imadoše vremena, da zapretu vatru sa odbjeglih ognjišta.

Šofer je morao voziti oprezno, da ne pogazi koga, jer su se bjegunci sporo uklanjali. Oni sa strane hrpimice su se zatrkivali na kola, gurali prema gospođi i časniku svoje iscerene, iznurene, nakazne grimase s krvavim očima i zapjenjenim ustima.

A oni otraga:

- Sađite.

- Pođite pješice.

- Pustite onu ženu unutra.

- Ima bolesno dijete.

- Onaj će starac crknuti.

- Uzmite ga sa sobom.

- Sađite, pustite slabije od vas.

Šofer je neprestano tulio sirenom, i kad god su mu napravili malko prolaza, pojurio bi brže. Oficir otraga, svlačeći zubima rukavicu sa zdrave ruke, pokazivao je na onu drugu, ranjenu i na gospođu kraj sebe, koja se zavukla u se i izgledala jadna i sitna, kao da nema više duše u njoj.

A oni očajnici nisu marili za njegova uvjeravanja. Kričali su sve to zaglušnije. Hvatali se za kola i potezali kvake na vratašcima. Neki su se penjali otraga, jedan je ubacio svoj svežanj unutra, a dvije tri žene su pljunule u kola.

Situacija je postajala sve opasnijom.

Kapetan je vidio, da će se iz nje izvući samo energičnim istupom. Znao je, da ima pred sobom izmrcvarenu, neotpornu, uplašenu gomilu, koja je samo zato nasrtljiva i drska, jer joj izgleda, da su oni u kolima nemoćniji od nje.

I on skoči naglo na noge, pa dovikne šoferu:

- Tjeraj bez obzira.

Zatim se okrene, izvuče onom zdravom rukom revolver, uperi ga na one što su se gomilali oko kola i vikne:

- A ja ću s bagažom biti odmah gotov!

Kao da je čitava topovska baterija bila uperena na onu gomilu. Kao da ziju pred njima najveća ždrijela najljućih haubica, a ne onaj jedini sitni revolver iz ruke ranjenog oficira. Prestade krika, otpustiše zgrčeni prsti rubove automobila, razmaknu se hrpa i raštrka, neki u gužvi popadaše, a oni sprijeda napraviše prolaz. Jer sav taj protest i ta navala nije bilo ništa drugo, nego izraz bespomoćnog očajanja, iznemogli vrcaj posljednjih iskara umiruće energije, jedan uzaludni vapaj izmrcvarenog beznađa, koje ne vidi kraja ni izlaza. Pa je i kapetan, vidjevši onaj špalir očiju, koje su gledale na prolazeća kola, lišene za trenutak svake srdžbe, a istodobno pune suzne jadnoće, krmeljave bezutješnosti, krvavog umora, spustio ruku i revolver i sjeo na svoje mjesto, promatrajući ih ne više s prijetnjom, nego s nekom prezirnom samilošću.

- Mogli smo uzeti u kola onu jadnu majku s djetetom, - reče gospođa, čim su ostavili gomilu za sobom.

- Reden Sie keinen Unsinn, - izdreči se kapetan na nju. - Da smo se samo ustavili, ne bi bilo više mjesta za vas. Radije mi pomozite, da izbacimo ovo iz kola.

I on dohvati s jedne strane onaj omot, što ga je ubacio u kola neki bjegunac, a ona s druge, i omot ljosne na drumsku kaljužu.

- Čini mi se, kao da smo izbacili nekoga od njih, - reče ona i sva se strese od jeze.

Kapetan, kome je dodir s bjegunčevim omotom izazvao kraj usana dva sitna grča gađenja, obriše prste o svoju deku. Zatim pruži gospođi svoju rukavicu i reče nešto blažim glasom:

- Pomozite mi, molim vas.

Ona prihvati rukavicu, prljavu i iznošenu, u koju on hitro i komotno uvuče svoju ruku.

- Hvala, - reče kratko i namjesti se u svom kutu.

Auto je jurio dalje u istom tempu.

Pejsaž se okreće u svojoj monotonoj sumornosti, nehajan, mutan. Telegrafski se stupovi približavaju redom, jedan za drugim, a kad su dolazili do kola, onda bi naglo nestali za njima, kao da nekom izmiču.

Prolaze male skupine kuća, duga raštrkana sela i po koje veće mjesto, ali se oni nigdje ne ustavljuju. Niti ikoga išta pitaju. Gdjegod sretnu ljude, sve izgleda užurbano i uzbuđeno.

Po cesti neprestano: manje grupe pješaka, po koje taljige ili stara kakva karuca s naherenim, prljavim krovom, pod kojim se stislo čitavo porodično klupko.

Oni u autu ne mare ni za što. Ničemu ne poklanjaju pažnje. Međusobno ne govore čitavo vrijeme ni riječi. Ljuljackaju se na svojim sjedalima. I ne pogledavaju se. Zaokupljeni bogzna kakvim mislima. Topovska paljba nije prestala ni minute, samo se sad pojačavala, a sad opet popuštala.

Najedamput se kratko okrene onaj na volanu:

- Domalo smo u Stanislavovu.

- Na, Gott sei Dank! - usklikne kapetan.

Gospođa nije rekla ništa, nit se imalo pomakla, kao da je se ništa i ne tiče.

Prije Stanislavova morali su proći mimo jednog malog platoa uz cestu. Nešto stabala širokih i rašljatih oko njega, a na sredini jedna visoka naprava od greda, koja je u profilu izgledala kao ogromno slovo F.

- Pogledajte, vješala za špijune.

I gospođa i kapetan pogledaše svaki sa svoje strane. Slovo F se je jasno odrazivalo o sivi horizont, a i mala hrpa ljudi nešto podalje.

- Ustavi se tamo trenutak, - reče kapetan šoferu, - to me zbilja interesira.

- Onda se obrati gospođi:

- Vas ne?

Ona kao da se zgrozila:

- Ne bih rado vidjela mrtvaca na vješalima. Radije pođimo naprijed, molim vas.

- Za takve mi nije nikad žao! - usklikne kapetan s nehumanim zadovoljstvom. - Sollen krepieren die Schufte!

Onda, kad je vidio, da ona želi nešto reći, izdreči se na nju, kao da je ona nešto kriva:

- Jawohl, ja, Schufte.

Gospođa, kao da se nije usudila, nije rekla ništa. Prignula je glavu i gledala preda se.

Uto se auto ustavi pred onim platoom. Sad se sve jasno vidjelo: vješala, na jednom kupu motika i lopate, razrovana zemlja s nekoliko humaka bez ikakva znaka nad njima, i pet šest vojnika u krugu, smiju se i buče. Okupili se zacijelo oko nekoga i prave s njim šalu.

Kapetan izađe iz kola, da vidi što je. Gospođa i šofer ostadoše na svojim mjestima. Kad su vojnici vidjeli časnika, pomakoše se u stranu i salutiraše. Među njima je stajao malen židovski dječak u kaftanu i solufima, s kapom u ruci, suh, zelen, klonuo, izmučen, jadan.

- Što radite, ljudi? - reče kapetan s drugarskim akcentom u tonu.

- Učimo, pokorno javljam, skota patriotizmu, - reče jedan vojnik, koji je izgledao da tu vodi glavnu riječ, surova neka ljudeskara s podbuhlim očima i zabalavljenim brcima, držeći u rukama nekakav masni kajiš.

- Šta je učinio taj tu? - upita kapetan.

- On ništa, ali njegov otac, - nastavi vojnik. - Dojavljivao je Rusima koješta. Jutros su lopova objesili, a mi smo ga malo prije pokopali. Maloga smo našli, gdje sjedi kraj vješala. Bagaža jedna, rekao je da će i Njegovo Veličanstvo svršiti na vješalima kao i njegov otac.

I zareži izgovarajući posljednje riječi kao bijesan pas, pa odmota kajiš i zamahne njime prema dječaku:

- Hoch Kaiser Karl! Vorwärts! Hoch Kaiser Karl!

Mali se zavrti oko sebe i počne gunđati s monotonom nehajnošću:

- Kaiser Karl! Kaiser Karl!

Soldat ga opali kajišem preko leđa:

- Mehr Schwung Mehr Begeisterung. Vorwärts!

Dječak zajauče i posrćući klicaše:

- Kaiser Karl! Kaiser Karl! Kaiser Karl!

- Hoch! Hoch! Hoch! - derao se onaj i gađao kajišem dječakove ruke. Onda se okrene kapetanu:

- Vidite li, kako je to tvrdoglavo. Teško mu je reći »hoch«, al već ću mu ja izvući iz pasje gubice!: - Hoch! Hoch! Hoch!

A mali:

- Hoch! Hoch! Hoch!

A kajiš:

- Hoch Kaiser Karl!

Mali se vrti kao zvrk i cvili:

- Kaiser Karl! Kaiser Karl! Soldati se okolo smiju i udaraju dlanovima takt. U taj se čas stvori tu ona gospođa iz automobila, pograbi dječaka i privuče ga k sebi:

- Životinje jedne! - zatim se okrene kapetanu i reče mu srdito:

- I to mirno gledate, mjesto da ih pozovete na red!

Zabezeknuti vojnici ne dospješe da reknu ni riječi, ona je pograbila dječaka i poletjela naglo s njim prema automobilu. Kapetan je također ostao iznenađen i gledao, šuteći, za njom. Blesavi ironični smiješak smreškao mu kožu pod očima, onda reče kao da govori sam sa sobom:

- So eine histerische Pute!

I ne pozdravivši vojnike pođe za njom. Ona je međutim digla dječaka u auto i sjela uza nj, zauzevši mjesto u sredini, kao da je slutila, da će kapetanu biti krivo što je on tu. I zbilja, kapetan je već izdaleka mahao onom jednom zdravom rukom vrteći ispruženi kažiprst, kao da markira dječakov silaz iz kola. Nekoliko koračaja pred kolima zviždne i spusti kažiprst na tle:

- Heraus mit dir! - govorio je - Heraus!

Ali gospođa prebaci ruku preko dječaka, koji se stisnuo uza nju i obuhvatio je rukama. Digla je koprenu s lica i gnjevnim pogledom čekala kapetana.

- Pa ne ćete valjda to ušljivo židovsko štene voditi s nama!

- Vi ste nečovjek! - krikne ona prebacivši i drugu ruku preko maloga, - i žao mi je, što sam primila vašu ponudu, da se vozim s vama! Ali velim vam, ako dotaknete dječaka, iskopat ću vam oči.

Njezino je lice, do toga časa blijedo, izmučeno, apatično i hladno, oživjelo u jedan tren od gnjeva. Sijevalo je, drhtalo i grčevito se protezalo, kako je god govorila. Jezik je istiskivao riječi hitrije, nego su ih usne mogle izbaciti. Obrve se dizale i spuštale u srditim trzajima, a oči su stale nepomično u razjapljenim svojim otvorima i ukočeno gledale u kapetana, koji je stajao kraj kola i još uvijek držao prema zemlji uprt kažiprst.

Malo po malo kažiprst je popustio i zavinuo se. Kapetan se superiorno osmjehne, okrene se, pođe iza auta i s druge strane uskoči u nj. Kad je sjeo, reče sam za se:

- Prokleta sentimentalnost! Prekjučer su nas razušili, a sad ćemo se opet napuniti ušiju!

Onda, pokrivajući se, dovikne srdito šoferu:

- Tjeraj!

Domalo su ušli u Stanislavov. Ulice i trgovi bili su krcati svijeta; vojnika, bjegunaca, seljaka, židova, građana, dječurlije, žena u jednom metežu, koji je bio nervozan, uzbuđen, skoro paničan. Automobili, karuce, kola među svjetinom, u galami i žamoru svjetine i automobilskim trubljama i motorima. A nad svima mukla paljba topova u daljini i sitna studena kiša, sekantna i igličava.

Auto naših putnika verao se polako među svjetinom.

- Šta mislite, hoće li se naći negdje soba! - upita gospođa kapetana.

- Jest, bit će već rezerviran apartman u kakvom hotelu za vas i tog vašeg ušljivca! - odgovori on ujedljivo.

Po gdjekoji iz svjetine, osobito židovi u kaftanima, nadvirivali su se u auto i čudili, što se ovaj židovski dječak vozi tu s časnicima.

- Vidite, - nastavi on još ujedljivije, - pravite senzaciju! Neka još doznadu, da je to sin jednog obješenog špijuna. Na, servus! Linčovat će nas sve zajedno.

- Odvedite me do hotela, - govorila je ona. - Samo do hotela, a ja ću se već snaći.

- Najprije idemo u Komandu mjesta, - reče energično kapetan. - Tamo ćemo doznati, kad idu oficirski vlakovi. Vi imate pravo, da se s njim vozite. Možda kreće koji još danas.

Komanda mjesta bila je potpuno opsjednuta. I vojnici i civili pred zgradom i u trijemu i po hodnicima. Svak nešto traži i pita. Kapetan ostavi suputnike u autu, a on se progura do kancelarije, gdje su se davale informacije. Jest, oficirski vlak ide noćas, ali pasiršajni se dobivaju kod Komande na stanici. Neka se požuri, ako želi stići na vrijeme. Svatko se mora lično prijaviti.

Na stanici je bilo još očajnije. Bjegunci su zaposjeli i posljednji prostor u predvorju, u hodnicima i čekaonicama. Smrdljiv zadah ljudskog isparivanja i gnjilež vlažnih haljina i obuće punio je velike prostorije. Na peronu vojnici, ranjenici, bolničari, poredane nosiljke, sve spremno da uđe u bolnički vlak, koji čeka na kolosjeku.

Kapetan i gospođa, koja je vukla za sobom židovskog dječaka, s teškom se mukom provukoše do komandanta stanice.

Komandant, neki stari pukovnik, valjda za vrijeme rata reaktiviran, u felduniformi, s bajonetom oko pasa, podbuo od nespavanja i napet od napora, kad vidje damu, digne se polako sa svoga stolca i skide kapu:

- Šta želite?

Kapetan se predstavi i reče, kako bi oni rado otputovali prvim oficirskim vlakom. Dolaze iz Buczacza, iz lazareta, koji je bio naglo evakuiran. On bi išao u Beč, a gospođa u Zagreb.

- Gospođa nije vaša supruga? - upita pukovnik.

- Ne - odgovori kapetan, - gospođa je došla, da se vjenča s jednim rezervnim kapetanom, koji je bolestan i koga je u Buczaczu nestalo za vrijeme ruske navale.

- Imate li dokumente? - obrati se pukovnik gospođi.

Na nesreću nema nikakvih dokumenata. Sve je ostalo tamo gdje su spavali, i gdje ih je zatekao bombardman. Tko je u onaj trenutak mislio na dokumente. Jedva je pograbila haljine, a muž joj je u zadnji čas prebacio ogrtač. Onda su izletjeli na ulicu. U paničnom vrtlogu svjetine, koja je kričala, mahnitala, vrzla se i motala i zauzlavala u klupko, u noćnoj tmini, koju su svaki čas kidali bljesci eksplodirajućih granata, za kojima bi svaki put uslijedio očajan jauk, divlji vapaji, praćeni piskom i zviždukom projektila, izgubila je ona iznenada muža, još rekonvalescenta od rane na prsima, koji je teško hodao i jedva disao. Pustila ga je na čas, da navuče kabanicu, koja mu je spuzala s leđa i umotala se među noge nekoga čovjeka, što se provlačio kraj njih. Kad je digla ruku, da ga opet primi, uhvatila je ruku nekog neznanca. On se otimao i izderao na nju, pa je tek tada opazila, da to nije njen muž. Tražila ga čitavu noć, zvala ga, zavirivala u svako lice, čim je sinulo od negdje malo svijetla. Ali nigdje da ga nađe. Kad je svanulo, Rusi su se opet povukli, a ona je pregledala sve ranjenike i mrtvace i sve ruševine. Uzalud. Nigdje, nigdje. Na to je došla zapovijed, da se grad mora evakuirati.

I sve je počelo da bježi.

Njoj se kapetan ponudio, da će je povesti u svojim kolima, ona ga je molila, nek pričeka, da pregleda bjegunačke mase. I pregledala ih je sve do posljednjeg čovjeka. Rusi su sve to jače nastavljali s bombardmanom, al ona je strpljivo čekala i čekala. Kapetan je bjesnio, a nije ni čudo, i on s bolesnom rukom htio je da čim prije uzmakne iz opasnosti, a pogotovo jer se bojao, da mu tko ne otme onaj automobil Crvenog Križa, koji je kapetanov drug, onaj što sjedi na volanu, negdje našao napuštena, pa ga, kako se ono veli, rekvirirao. Svaki čas su nasrtale grupe bjegunaca ili ranjenih vojnika, koji su htjeli uzeti taj auto, bilo je nekih privatnika, koji su nudili ogromne svote za nj. Al kapetan, sve onako jednoruk, branio je svoj vehikl, lagao da je rezerviran, da se mora prije dezinficirati jer je u njemu umro jedan vojnik od pjegavca, a kad to nije pomoglo, skočio je unutra i naperio revolver na svakoga, tko bi se približio.

Napokon mu je to sve dozlogrdilo i postade prost i osoran. Ta ne će on tu još i nastradati radi neke bablje sentimentalnosti i čekati dok ona nađe muža i konzumira svoj prekinuti brak. K vragu sve žene, sve ljubavi i sve sentimentalnosti, i bilo bi glupo stavljati radi njih glavu na kocku. Da je ona njegova vlastita žena, ne bi je on duže čekao. Njoj je lako, njoj će i kod Rusa biti dobro, ali njemu se ne će crkavati u zarobljeničkim logorima. Ili nek ulazi u auto, pa da se krene, - ili on odlazi. I ovako ne zna, hoće li moći umaći. On je uvjeren, da su Rusi, kad su noćas navalili, zarobili - koga su mogli i znali, pa je i njezin muž među njima. Neka ona samo lijepo ide kući i čeka na vijesti iz Rusije. Muž će joj se već javiti. Neka uopće zahvali Bogu, da je zarobljen. Rat je za nj definitivno svršio. A kad svrši i za sve ostale, vratit će se i onda će njih dvoje, iako malo kasno, izvršiti prekinuti program svoje prve bračne noći. I onda je započeo sve žešće, s još bestidljivijim aluzijama, s prostaklucima i podrugivanjem, da joj nije drugo preostalo, nego se popeti u auto i reći:

- Idimo!

- Endlich ein vernünftiges Wort! - usklikne on zadovoljan i s nešto laskavijim akcentom.

A sad su eto tu. Sad treba ići dalje.

Pukovnik je slušao njeno uzbuđeno i plastično pričanje, ali ipak kao da je oklijevao. Čini mu se nekako, da ta žena sve to ističe i još tako detaljno, samo da ga gane i da mu izvuče dopuštenje. Mislio je valjda, to je neka finta njezina i kapetanova, čija je ona ljubovca, a ovaj hoće da putuje s njom. Tim više, što je kapetan mirno slušao, kad god je ona rekla o njemu nešto, što nije bilo baš najlaskavije. I nakon nekoliko trenutaka reče pukovnik:

- Sve ste vi to lijepo ispričali, gospođo. Tako fino ne reportira ni slavna Alisa Schalek! Ali jedan jedini mali pasiršajn ili maršruta, pa da su potpisani čak i od posljednjeg feldvebla više bi vrijedili od vaše romantične historije. Sve to vi ostavite za vaš dnevnik, ali meni trebaju dokumenti. Jeste li čuli, - dokumenti!

- Ali gospodine pukovniče, gospođa je izgubila i muža, a kamoli ne dokumente!

- Muža je mogla izgubiti, samo ne dokumente.

Gospođa je šutjela i brisala oči. Pukovnik to opazi i prihvati jovijalno:

- Suze! Bože moj, to je dobro na Burgteatru, ali u ratnom području, gdje se tako malo apelira na srce...

Sad se kapetan ispravi i reče vojnički:

- Gospodine pukovniče, dajem vam svoju poštenu riječ i jamčim oficirskom čašću, da je sve to istina, što tvrdi ova gospođa.

- To sam očekivao od tebe, - odgovori mu pukovnik, - na tvom mjestu mnogi bi oficir učinio isto. Samo tvoja poštena riječ, kao ni moja, nije nikakav dokumenat. Da gospođa ima bar svoj vjenčani list!

- Mi smo se jučer vjenčali, pa nam ga je svećenik tek danas imao izručiti. Nikome se nije žurilo. Nitko nije očekivao navalu.

- Vaš je roman uistinu takav, kao da ste ga doživjeli! No da, velim ja: Alisa Schalek! Feljton za »Neue Freie Presse«.

- Šta me mučite, gospodine pukovniče, šta me mučite? - zavapi ona drhtavim glasom.

Pukovnik je najprije pogleda s ironičkim smiješkom, koji je bio ujedno i pun nevjerovanja, ali kad ona nije skidala s njega svojih mokrih, žalosnih očiju, uozbilji se on i ostade zamišljen neko vrijeme. Napokon reče:

- Dobro.

Onda opet zašuti. Iza male pauze upita:

- Kako se zovete?

- Margareta Barićeva rođena pl. Remetinac, - odgovori ona.

- Odakle ste?

- Iz Zagreba.

- Vi ste onda Hrvatica?

- Hrvatica.

- Šta vam je otac?

- Banski savjetnik.

- Šta je to?

- Viši državni činovnik, nešto tako kao Hofrat.

- Šta ne velite! Još nisam vidio, da se hofratske kćeri šeću po ratnom području kao po Volksgartenu.

- Ja sam došla k bolesnom zaručniku, da se vjenčamo.

- To smo već čuli. Kako ćete sada kod kuće dokazati, da ste se udali?

- Vjerovat će mi se. Valjda će ostati živ netko od svjedoka. Ali to je sada nuzgredno, gospodine pukovniče. Pustite me otputovati.

Sad napokon opazi pukovnik onog malog židova, koji je cijelo vrijeme nepomično stajao uz Gigu.

- Tko je taj dječak? - upita.

Kapetan, po svoj prilici da izbjegne daljnjim razgovorima i razglabanjima, pretekne Gigin odgovor:

- Taj nas vodi po gradu, da ne gubimo vremena tražeći, gdje je što.

- Aha, razumio sam, vaš čičeron u Stanislavovu, - usklikne sa širokim posmjehom pukovnik. Onda se izdreči na malog imitirajući malo židovski žargon:

- Kako se zoveš?

- Šlojme, - reče mali uplašen.

- Da kann man nichts machen! - zaključi veselo pukovnik. Zatim se diže, otvori jedna vrata i reče nekome unutra:

- Ova gospođa i gospodin kapetan putuju ponoćnim oficirskim vlakom. Izdajte im maršrutu.

- Ima mjesta samo u onom od tri.

- Onda u onom od tri. - Pa se okrene Gigi i kapetanu držeći otvorena vrata:

- Izvolite ovamo. Feldvebel će vam dati maršrute. Vlak polazi tačno u tri sata.

A kad je Giga prolazila mimo njega, nadoda:

- Pazite da budete na vrijeme tu. Pogotovo pazite, da ne izgubite opet svoga pratioca.

Kapetan pak, koji je išao za Gigom, stane pred pukovnika:

- Ja ću ostaviti kod feldvebla izjavu, da jamčim poštenom riječi...

Pukovnik ga potapša po ramenu:

- Idi, idi, dragi moj, ostavi to za bolja vremena.

Zatvorivši vrata za njim, nasmiješi se malko i reče sam sebi:

- Poštena riječ! Poštena riječ! Nisam ja trotl, dragi moj, iako se činim da jesam.

U hotelu na trgu kod crkve sv. Marije našla je Giga usku sobicu bez kreveta s velikim, otrcanim divanom, čiji su federi bili labavi i upadali duboko, kad bi tko na nj sjeo. Gvozdeni umivaonik, jedan stolac, stol i nekakav šestoručni polirani objekt sa pet, šest ruku za vješanje šešira i kaputa.

Na zidu u tankim zlatnim okvirima dvije od vlage požutjele i zgrčene litografije zavoda »Artarija«, koje su prikazivale Kronprinca Rudolfa u bradi i uniformi i Kronprincesu Štefaniju u velikom dekolteu.

Tu se Giga sklonila poslije ručka s malim Šlojmom i bila sretna, što je, nakon očajnog traženja, našla taj kvadratni metar krova, ispod kojeg su se ona i dječak do odlaska sklonili i odmorili.

Mali spava već skoro treću uru, zgrčen na divanu, pod zamazanim jorganom, sa crnom glavicom utopljenom u razgužvani jastuk. Solufić mu se prosuo preko žutog lica i miruje snužden kao crni cvijet. Ona se skupila podno njegovih nogu, naslonila se na nekakav bazarski goblen, koji visi na zidu iza divana sa svojim nezgrapnim rokoko figurama u đeđernoj pozi menueta ili pasane.

U sobi je hladno, iako je od sobarice izmolila dva-tri komadića drva, koja su mokra jedva tinjala i cviljela kao rano mačje leglo. Na stoluje gorila voštana svijeća, čiji se plamičak pomalo ljuljao, pa se pričinjalo da se ljuljaju i prostori oko njega.

Giga je dremuckala, ali nije mogla spavati, jedno valjda zbog nespretnog položaja, u kom je bila, a drugo od misli, zabrinutosti, dojmova, straha, nemira, nervoze i novih iznenađenja, koje donosi vrijeme što dolazi.

Došla je ovamo nakon dugoga napornog putovanja u vojničkom vlaku i uspjelo joj je, da može povesti sobom svog muža iz pakla i strahota, a sad ga eto gubi u posljednji čas. Gubi ga tako rekavši iz ruke. I ta činjenica, fiksirana u njenoj svijesti, ne da joj da uoči sve ostalo strašno, što se oko nje događa.

I onaj bijeg ispod ruskih granata, i bijeda tisuća bjegunaca i gaženje preko mrtvaca i polumrtvaca, i surovost onih oficira i s njom i oko nje, i to bdijenje u pljesnivoj sobici galicijskog tužnog hotela, sve je to kao neka slikovnica, neki bioskop, pojave što dolaze i prolaze, ne ostavljajući dubljega traga.

A i ovaj židovski dječak nije dirnuo njeno milosrđe, nit je humanost bila osjećaj, koji je drži ovdje uz njega da mu čuva san i počinak. Može biti onaj čas, da je dospjela da se gane i zaboravi na svoje boli, kad ga je vidjela kako skače pod kajišem brutalnog feldvebla uz ciku i smijeh onih vojničkih grobara, što dižu s vješala obješenike da ih ukopaju. Da, tu je sebe zaboravila i svoga muža, koji sada bogzna kamo ide i kako daleko, u bolest, u očajanje, u nepovrat. Možda ju je baš želja, da i njega netko spasi i otme od njegovih mučitelja, natjerala da odvuče ono židovče jadno i izmrcvareno, što je radije crkavalo pod kajišem, nego da kliče onome čiji su krvnici prije nekoliko sati pogubili njegova, možda uopće, al njemu svakako nedužnog oca.

Ukočena i smrznuta, nije mogla dulje ostati onako naslonjena i diže se, da prošeta gore dolje po sobi. Kretala se u uskom prostoru neko vrijeme, onda se ustavi nad zaspalim dječakom. Odmače mu sofulić, što se sada spustio preko oka i nosa, bojeći se, da ga to ne probudi. Onda je uzela svijeću i promatrala ga: Krmeljiv s uprljanim ušima i vratom s nekakvim ćirićima po licu, mršav, nije bio nimalo lijep. Al je bio jadan, i voljela ga je u taj čas vrlo. Pitala se, što će s njim i kome će ga dati prije nego ode, ili bi ga možda povela sobom u hinterland i predala ga kakvoj bolnici ili drugoj kojoj humanoj instituciji. Svakako kad se probudi, odvest će ga na policiju i preporučiti im, da se pobrinu za nj, ako nema nikoga svoga. Šta mu je bio otac, je li mu mati živa, ima li kuću i kućište, mali nije znao da joj kaže. Zapravo ona ga nije ni razumjela. Govorio je čudnim nekim jezikom, od koga je ona jedva hvatala po koju njemačku riječ. Uopće nije bio razgovorljiv, rekao bi jedva nešto kad bi ga se pitalo, a i to na pola usta, s tipičnim židovskim gestama, koje su kod njega bile sporije i stidljivije, pa bi se prekinule na pola puta. Kad ne bi razumio njezinih ponovnih pitanja, a vidio na njezinu licu, da joj time dosađuje, šta ih on ne nagađa, hvatao bi je za ruku ili podlakticu i stiskao ih čvrsto svojim prstićima, zacijelo s namjerom da je udobrovolji.

Gledajući ga tako kako spava, sve se više uzbrinjavala, šta će biti s njim, kad ona večeras ode.

Pričinjalo joj se po njegovu držanju, kao da se boji svijeta i prolaznika, a osobito vojnika. Sve bi se gurkao iza nje i sakrivao se. Židovi se čudili, kad su ga vidjeli s gospođom, koja nije iz njihova kruga, a po svoj prilici ni njihove rase. Bogzna šta su mislili, možda su držali da je to neka dobrotvorka, neka članica kakve humane institucije, što se zauzima za bolesnu i sirotu djecu. Svakako su buljili u nj i u nju, i katkad kao da se predomišljali, bi li ih nagovorili i tako saznali u kojem odnosu stoje međusobno. Ona se toga sjećala i pomišljala, da će sama ustaviti jednog takog židova i priupitati se kod njega, što će i kako će s malim. Možda se nađe kakav zgodan način, da ga nekako namjesti ili nekom povjeri, gdje će dječaku biti dobro. Nek se samo probudi, pa će saći s njim na ulicu, priupitati se kod nekoga na policiji, na općini.

U taj čas opazi po jastuku, na kome je ležala Šlojmova glava, kako nešto puze. Bilo je krupno, kao da je stjenica. Ali nije stjenica, uš je. Krupna, siva, teška uš. Stisnula je već prste da je digne, ali je oklijevala gadeći se, i pritom maknula s nje malko pogled, kad na drugom dijelu jastuka opazi drugu, jednako tromu i glomaznu, kako se bacaka debelim stražnjim člankom. U isti čas vidje ih nekoliko po jastuku, kako se geguckaju u svim smjerovima i prenose se preko platnenih nabora. Instinktivno se udalji od divana, stavi svijeću na stol i dva tri puta joj se uzrigne od gađenja. Sjeti se odmah kapetana, koji joj je prorekao, da će je dječak napuniti ušima i hvala Bogu, što ga nema tu, jer bi zacijelo grdio i bjesnio. Odmah se spremi da izađe. Šlojme neka spava, dok se vrati. Izvuče iz njedara nekakvu kesicu i priđe k svijeći, gdje izvuče nekoliko banknota, a kesicu turi natrag u njedra. Polako zatvori za sobom vrata i sađe k portiru. Htjela je, da ga upita, gdje je policija, a gdje općina.

Neki vojnik, držeći u ruci malen jedan browning, razgovara s portirom. Nudi mu, da kupi onaj browning, a portir se nećka:

- Šta će meni revolver. To vi prodajte kakvom oficiru ili židovu.

- Dat ću vam ga jeftino. Za male pare. U bescijenje.

- Ali ne ću, da mi ga darujete, - reče portir i obrati se Gigi. - Što želite, gospođo?

- Darovat ću vam ga. Evo, - razmaše se vojnik i stavi browning na portirov pult.

Slušajući taj razgovor sjeti se Giga jutrošnjeg sukoba s bjeguncima i vidje u misli kapetana, kako ih je jednim takvim revolverom rastjerao. Na to sjećanje navru joj misli, kako je to vucaranje u tim krajevima, među zločincima, tatovima, lopovima svake vrsti, i ta vožnja što joj predstoji, sa samim muškarcima, vojnicima, bezobzirnim, surovim, poživinčenim od patnja i straha, i kojekakva života, kako je sve to može dovesti u opasne situacije, u kojima bi zapravo morala imati nešto, čime bi se branila, i reče onom vojniku:

- Šta tražite za taj revolver?

- Šta god date, gospođo. Malenkost jednu. Tek toliko, da nije ništa.

I ona kupi browning. Spremi ga u džep svoga mantla, dobivši potrebite informacije od portira, pođe u općinski ured.

Tamo je našla jednog činovnika, dežurnog, koji je dočeka neobično susretljivo. To je bio plav, suh čovječić, sa žutom bradicom, sav ospičav kao rešeto i s mliječnim, mutnim očima, u kojima kao da nema zjenica, odjeven u kaputić od sivozelenog ratnog štofa od koprive, iz čijih su kratkih rukava, kako je god gestikulirao, ispadale manšete.

S velikim je interesom gledao pred sobom mladu ženu i očekivao, što će da mu saopći. Kad je čuo, o čemu se radi, smijao se i čudio u isti mah, kako nekome može uopće pasti na pamet, da se zauzme za kakvog god židovskog dječaka. Kud bi oni došli, kad bi se brinuli za svako židovsko dijete. Ta ima ih tu na hiljade i bolesnih i siromašnih, pa sve to već nađe, što će pojesti i gdje će umrijeti. Nek se ona za to ne brine. Pogotovo kad se radi o djetetu jednog obješenog špijuna. Ako je pametna, ne će odlaziti na policiju. Može joj se dogoditi da je osumnjiče, da je stajala u kakvoj vezi s njime, pa je uhapse i fiziliraju. A možda i objese. Ona se nalazi tu na užem ratnom području, tu sudovi funkcioniraju hitro, tu se ne traže dokazi, dosta su i najmanje sumnje. Nek ona samo ostavi toga malog židova, gdje ga je i našla, pa neka misli na sebe. U današnje vrijeme svaki misli najprije na sebe. Najnezahvalniji je posao brinuti se za druge. Tko zna, tko je tko i šta je tko, pa se najedamput čovjek nađe u petljanijama i zamršenjima, u odgovornostima i neugodnostima, a sve za nešto, za što ni sam ne zna.

Giga je ispočetka htjela protusloviti, buneći se u sebi proti lakoći, kojom je taj magistratski čovjek uzimao tu stvar, i besavjesnosti kojom je prelazio preko najprimitivnijeg pojma ljudskog osjećanja. Ali onaj je ušao u korito bujice svojih riječi, pa nije dospijevala da replicira. Kad je napokon stao da ističe opasnosti, u koje bi ona mogla upasti radi toga zauzimanja za špijunova dječaka, poče i u njoj da govori rezon i oprez. Slušala je činovnikovo filozofiranje, i njezina se protivština sve to manje odupirala i konačno potpuno popustila. Možda i nema krivo taj ospičavi, žuti dijurnist, kancelist, šta li je. Zacijelo nema krivo. Moglo bi se zbilja dogoditi, da je, ako i ne baš objese, a ono ipak stanu ispitivati, sumnjičiti, nadzirati, i tko bi znao te austrijske žandarske metode. Svakako, mali bi Šlojme nastradao, oduzeli bi joj ga i bacili na ulicu. A uglavnom njoj je najviše do njega, samo da dječak ne nastrada, njemu je tako potrebno njegovanje, s onim krhkim zdravljem i anemičnim tijelom. Pa naravno, ne će ni pokušavati kod policije, al možda se nađe koji židov, koji bi ga uzeo sebi, ako ne iz smiljenja, a ono za pare. Potražit će ona već nekoga, samo da prestane treskati ta žuta bradica. Već ga i nije slušala. Samo je čekala, da prestane. I uznervozirala se. Ljuljala se pomalo od nestrpljenja.

Ali onaj pripovijeda, pripovijeda, bez točaka, bez črkanja, ne uzima daha, ne hvata arze ni teze, doduše katkad malko diminuira, al onda opet ulazi u novi crescendo i gudi dalje, da se uopće i ne nadaš, da on zna šta je korona.

- Znate, što ću vam reći, ovdje vam je svatko sumnjiv. Mislite, Da ja nisam sumnjiv? Naš načelnik, koji nosi na prsima francjozeforden, sumnjiv je također. I dekan sv. Marije je sumnjiv. I rabin. Pogotovo rabin. A tek vi žene, pogotovo mlade i lijepe, kao što ste vi. Na koncu konca to je i opravdano. Ja na pr. kad bih bio šef policije, a ne ovdje općinski činovnik, koji dajem pasiršajne i krštenice kravama i konjima, koji kradem krušne karte, da mogu nahraniti svoju djecu, ja bih kao šef policije dao protjerati sve žene, koje ne spadaju amo, preko u hinterland s njima, u bolnice, ako su uopće zdrave, jer šta one, molim vas, rade ovdje? Zašto se vrzu baš oko oficira, i to najvole one od štaba, one koji mnogo znadu i iz kojih se možda štošta može ispipati. Ne mislim ja ovdje na pare, vraga će njima one pare, što im može dati austrijski oficir, čekaju njih druge pare. Ja bih na pr. vas odmah stavio pod pasku, išli bi za vama detektivi, ne bi mogli ni misliti, a da ja ne bi poslije malo vremena imao ovdje lijepo poredane vaše misli, kao karte od moga pasijansa. Jest, tako bih ja, ali ovako meni je malo stalo tko ste i šta ste, i je li vas plaća Rusija ili Engleska, i da li se vi molite rubljima ili funtama. Jer, vidite, na pr. ja bih vas odmah upitao, a šta vi radite ovdje, sami, u užem ratnom području, gdje je nemir, nered, bolest, gdje su stjeničavi hoteli i klupe u crkvama i fotelje u kavanama, gdje se ne spava od buke topova, gdje vam svaki čas može pasti u sobu jedna granatica ili bombica, - da, šta radite vi ovdje, kad možete lijepo sjediti u hinterlandu, spavati u čistoj postelji, uživati vašu kupaonicu i čitati svako jutro vojni izvještaj, koji vam lijepo priča, kako se mi ovdje »umgrupiramo« i kako smo opet povukli frontu za nekoliko kilometara natrag, »in bessere Stellungen«! No, da, ali vrag vam ne da mira, i vi hoćete da se »umgrupirate«, i vama se hoće »bessere Stellungen«. Vidite, na primjer...

Giga je počela da se uznemiruje. Ton i živahnost njegova govora postajali su u neku ruku agresivni, sve joj je izgledalo, kao da taj hoće da joj podmetne. Razmišljala je, kako bi se izvukla iz te situacije. Da se okrene i ode, nije mogla, taj bi je možda zadržao na silu i konstruirao kakvu klopku, iz koje se ne bi mogla izvući. Žurilo joj se i radi Šlojmea, koji je ostao tamo u hotelu, sam, u nezatvorenoj sobi. I odlučila se, da ga prekine. Pa kad je on opet jednom retardirao i rekao svoj »na primjer«, ona mu upane u riječ:

- Jest, al kod mene vam je to drukčije...

- Da, - prekine je on, uprijevši prstom u nju, - to veli svaka, kad joj netko ovako zakuca na savjest kao ja vama. Da, kod svake od vas je to drukčije. Tako je bilo, na primjer, drukčije, kod one opatice, tamo u samostanu, kod koje su našli sve planove generalštaba, koji su čekali jednu drugu opaticu iz Lavova, da ih odnese ruskoj komandi ili nekom drugom, Bog bi ga znao kome. Da, kod nje je bilo uistinu drukčije. Mjesto da se moli svom dobrom katoličkom Bogu, ona je služila ortodoksnom ruskom đavlu.

Ili na primjer, što se prekjučer dogodilo. Jeste li čuli za Pepitu? Pepita von Freudenau! Ali da, šta ja vas to pitam. Možda ste je poznavali lično. Možda ste radile skupa. Tko to može znati. Ja vas, naravno, ne sumnjičim, ali sve je moguće dandanas i ovdje u ovom kotlu, gdje se kuha svaka svinjarija. Pepita! Govori se, da ju je direktno iz Beča doveo jedan erchercog, koji joj je punio vatom uši, da ne čuje gruvanje topova, jer joj je to »išlo na nerve«. Bila je »per tu« sa svim korpskomandantima. Jednom je čak pljucala šampanjac u usta, jer stari gospodin, nije mogao iz običnih čaša piti šampanjac. - »Pepita«, - urlikala je matora krmača, - »daj mi još jedna usta šampanjca!« - Eto, vidite, ta Pepita, koja se vozila u generalskim automobilima, koja je bila u pravom smislu riječi dvorska dama, imala pravo da ulazi u sve kancelarije štaba, dijelila ordene, premještala oficire, a neki vele da je jedamput i odredila uru, kad će da započne jedna ofenziva na Ruse, - da, ta Pepita von Freudenau bila je prekjučer fizilirana, tamo na jednom platou, izvan grada. Jutros su obješeni njezini ortaci, među njima i onaj židov, za čijega ste se sina vi zauzeli. Kako se samo sve to slaže! Pa ne ćete valjda tvrditi, da niste poznavali Pepitu?

- Nisam nikad ni čula za nju, - uspije Gigi da ubaci svoju izreku nakon njegova pitanja.

- Niste? - trgne se ospičavac, kao da ga je preletjela jaka električna struja. - Niste? I to vi velite meni, koji nisam budala, kao što vi mislite, komu ste prije malo minuta sami priznali, da želite nešto učiniti za dijete onoga špijuna, koji je ortačio s Pepitom von Freudenau? Ne budite, molim vas, tako naivni! Da sam ja na primjer u službi policije, ne bi vam vaše nijekanje ništa koristilo. Digao bi samo ovaj telefon i čekajte. Samo tren. Hallo. Molim, gospođice, policija. Jest policija. Sad ćete čuti. To vam ide vrlo jednostavno, bez ikakvih komplikacija.

Giga protrne od užasa. Vidjela se u stupici i pomišljala je već na detektive, koji će doskora ovamo banuti i uhapsiti je. Pomisli u isti čas, da pobjegne. Već joj je zamah bio u ramenima. Ali sjeti se odmah, da bi to bila gotova samooptužba. Na koncu konca ima svjedoka, tko je i šta je, i kako je došlo do toga, da je uzela u zaštitu Šlojmea. Kapetan joj je obećao, da će doći po nju, kad bude ura za večeru, da večeraju zajedno, pa će se onda sve očitovati i izvidjeti. Svakako ovaj ovdje nešto namjerava. Vidi mu u onim očima, sluzavim kao aspik; kojima gleda u nju upravo preko ruba slušalice, koju je nadigao preko nosa, vidi mu podlu zlonamjernost. Ali ona će se braniti...

Uto se javi netko kroz telefon. Ospičavo se lice nakesi:

- Hallo! Molim komesara Raucha. Jeste li vi tamo, gospodine komesare? No, da, ovdje Perczinski. Per-czin-ski. Jest. Jeste li već našli onu tajanstvenu damu, za koju je radio Aron Goldberg? I mi smo sve moguće učinili. (Sad on pogleda još čvršće Gigu). Dosada ništa. Ama baš ništa. Ja mislim, da je nagrada premalena. Molim vas, za tako dragu delikventicu 500 kruna! Tko će vam vraga izdavati špijune, koji mogu mnogo više platiti, da se otkupe za 500 kruna. (On opet uperi svoje dvije kuglice od aspika u Gigu). Ah, vi apelirate i na patriotizam. Jest, jest, pravo imate. Uostalom, ja bih vas molio, da se potrudite do mene. Sada, recimo, na primjer, za desetak minuta. Imam za vas jedno iznenađenje. Prvoklasno iznenađenje. (One dvije posljednje riječi skandirao je ospičavac slovkama i žmirkao na Gigu mutnim odbljeskom svoga neizrazitog pogleda). Do viđenja. Jest do deset minuta.

Giga je jedva sačekala, dok je svršio telefonski razgovor. Sve se više užasavala, ali iza svega toga užasa pričinjalo joj se, da ima još neki izlaz. Nije joj bilo svijesno, šta je to, ali neki osjećaj olakšanja bio je negdje u njoj, poput jedne daleke nade. I to kao da ju je ohrabrilo, pa se odluči da reče:

- Gospodine, hvala vam na uputama. Ja sada idem.

Ali onaj kao da nije ni čuo, što je ona rekla. Dođe okolo stola preda nju i triumfalno pokaže pruženim dlanom prema telefonu:

- To vam je, gospođo Austrija! Jeste li čuli? Utapa se, a škrtari da nagradi one, koji je spasavaju? Da meni netko izvuče štene iz vode, dao bi mu bez razmišljanja 500 kruna. Eto, na primjer, vi, - ja sam uvjeren, da biste vi dali dvostruko, ali šta velim, dali bi trostruko, da ste slučajno baš vi ona, koju policija traži kao ortakinju onoga obješenog židova. Vi bi toliko dali i da se samo sumnja na vas, pa da i niste ona, koju traže. Samo da nemate nikakva posla s policijom. Pače, vi bi to učinili, da se ne sretnete ovdje s komesarom, koji je vjerujte mi, oduran jedan špicl, što misli da će Kerenski odmah prekinuti svoju ofenzivu, ako se uhapsi jednoga židova ili kakvu bečku koketu, što je došla ovamo da napravi posao. Ja vam s moje strane svjetujem, da se ne sretnete ovdje s njim i da odete prije, nego on zakuca na vrata. To vam je, na primjer, moje mišljenje. A što mislite vi, to je opet vaša stvar. Sretan vam put!

On joj stisne ruku, okrene se zatim i pođe do zida, nedaleko izlaza, i zagleda se u neke tabele, što su tu visjele, poredane na zgrčenim kartonima. Tamo je mumljao, kao da nešto čita iz onih tabela. Giga je sve razumjela i olakoćena odlučila se odmah na ono, što je u tom času bilo najrazboritije. Ona se okrene na drugu stranu, otkopča haljinu na prsima, izvuče jednu banknotu, stavi je kraj telefona i uputi se k izlazu. Tamo je dočeka ospičavac. On baci hitro svoj risji pogled tamo preko, gdje je u odsjevu dobro vidio, kako se na velikom stolu plavi hiljadarka kao malo kvadratno jezerce, i otvori izlaz:

- Gospođo, - reče, - budite mirni i pazite samo da se riješite onoga dječaka. Držeći ga uza se, optužujete se sami.

Giga je izletjela iz one kuće, kao da ju je netko izjurio napolje. U nogama su joj popustile sve tetive, klecala je u hodu poput kakve rekonvalescentice iza duge bolesti.

Sad, tek na ulici, uhvati je pravi strah. Hvatala je najgušće hrpe prolaznika i verala se među njima, sve u osjećaju, da netko hiti za njom, da je traži i dostigne. Obraćala je glavu, ali samo za četvrt kruga, i krajem oka hvatala progonitelje, koji nisu dolazili. Sad s jedne, sad s druge strane. Napokon se usudila, da se okrene potpuno otraga i pogleda u svijet iza sebe. Sad tek odahne. Ali misli u njoj nisu mirovale i nisu odahnjivale. Zacijelo ne će to sve tako svršiti. Onaj će je ospičavac osumnjičiti kod komesara, samo da i od njega dobije onih 500 kruna. A možda i ne će. Al Bog zna te ljude. Čula je ona za takve prljavštine i u Zagrebu, gdje se neki bave denuncijacijama i tužakaju za pare nedužne ljude. Njezin otac zna za takve, a među njima je, reče, i nekoliko intelektualaca, čak i sveučilišnih profesora i advokata. Pa kako ne će ovaj ospičavi dijurnista u odijelu od koprive, žut i proziran kao komad staroga tafta. Al bilo šta bilo, maloga ne će ostaviti na ulici. Ako ne nađe, gdje bi ga zaklonila, povest će ga sobom. Molit će onoga pukovnika na stanici, da ga pusti s njom. Ne bude li mjesta, držat će ga na koljenima ili će se njih dvoje stisnuti na jedno sjedalo. Oboje su uski i ne treba im mnogo mjesta. I ona je tanka kao kakav dječak. Samo da se u kupeju nitko ne usprotivi. Sve su to danas gadni egoisti. Kad taj dječak ne bi bio židov, ili bar, kad ne bi imao na sebi onih svojih solufa i kaftančić i ušiju, što će se rasuti na suputnike u jedan mah.

Već je bila prešla i drugu i treću ulicu, u kojoj opazi dućan muških odijela. Pane joj na pamet, da bi tu mogla naći nešto za Šlojma.

Uđe i izabere jedno jeftino odijelo i nekakvu pelerinu od koprive, dugačku s kukuljicom, kojom će mu pokriti glavu. I naredi, da se preda odmah kod portira u hotelu.

U drugom dućanu kupi higijenski sapun od karbola, makaze i gusti češalj.

Da stigne u hotel, morala je poći natrag istim putem. Sad kao da ju minuo strah. Odluka njena, da povede maloga sobom, kao da ju je ohrabrila. Šta bi se ona koga bojala i radi čega! Ne će se nikome povjeravati, preobući će dječaka, a od pukovnika će već izmoliti dopuštenje.

I dok je tako hrlila naprijed, nošena svojim optimizmom, uhvati je netko za ruku. Protrnula je čitava od užasnog ježura na dodir. Okrene iscereno lice prema onoj strani i opazi nekog vojnika, koji je gledao u nju s devotnim smiješkom.

- Što želite? - reče ona hrvatski.

Ona ga nije prepoznala, jer je njena fantazija viđala samo strana, nepoznata lica, koja za njom lete i proganjaju je, ali u podsvijesti njezinoj jasno je izbilo, tko je taj vojnik. I zato su joj došle na usta hrvatske riječi.

To je bio burš njezina muža. Florijan. Njegov Florijan. Njoj je zagrcalo u grlu od radosti u taj mah. U prvim sekundama pričini joj se, da je njen muž tu. Ili da bi i on morao biti tu. Pa je i zapitala, čim se snašla:

- Znate li, što je s mojim mužem?

Florijan se zabezeknuo od čuda. On je također imao sličan osjećaj, kad je nju ugledao. Zacijelo je tu i njegov kapetan, kad je ona, njegova žena, s kojom se tek jučer vjenčao, tu. On nije imao pojma, što se s njima dogodilo u onom noćašnjem metežu. Sve je bježalo, pa je bježao i on.

Popeo se na jedan kamion, krcat vojnicima, misleći da je kapetan također s njom umakao, jer on ih je vidio bježati odanle, gdje su spavali. Poletio je za njima, ali ih je izgubio s vida. U to je prolazio onaj njegov kamion.

I Giga pođe s Florijanom prama hotelu. S tim čovjekom iza se, koji je bio iz njena kraja, bio već toliko vremena uz Marka, iznio ga ranjena iz bojne linije, sklonuo ga u lazaret, njegovao ga i dvorio, ona se potpuno ohrabrila i nije se više bojala ničega. On je svjedok za nju, on će je zaštititi od svakoga. Nek samo dođe onaj ospičavi dijurnist i nek dovede sve komesare i detektive!

I dok se tako dizala u sebi, sjeti se, da ga upita, da li on ima pasiršajn za večerašnji vlak. Jest, ima. Ali za onaj od dvanaest. Neka se onda odmah požuri, pa ga zamijeni za onaj u tri, kojim i ona putuje. Možda da zatraži i još jedan za nekog dječaka, koji je s njom u rodu. Dječaka od kojih deset godina. Florijan se čudio, kakva ona to dječaka vodi. Svejedno kakvog, nek se on samo požuri i vrati k njoj u hotel.

Mali je Šlojme sjedio na divanu držeći rukama noge ispod koljena, a glavu naslonjenu na zid, kad je Giga ušla u sobu i donijela paket, što je našla kod portira. Ona mu je rekla nekoliko ljubaznih riječi, čiji smisao on nije razumio, ali je sigurno osjetio njihov zvuk. Htjela ga je pogladiti po glavi, al onda kao da se prisjetila, i uhvatila ga nježno s tri prsta za bradicu.

Dječak se nasmiješi, primi puls ruke što ga je milovala, i stisne ga slabim grčem.

Onda Giga upali još jednu svijeću, odmota odijelo i pokaže ga dječaku, koji je bio vrlo začuđen. Zatim prostre na stolić onu hartiju, u kojoj je bilo odijelo, uzme maloga i pokazavši mu gusti češalj, dade mu znak da prigne glavu nad hartiju. On je posluša.

Sad ona zasuče nešto svoje uske rukave i pređe češljem preko njegove glave. Već sam taj prvi potez imao je neočekivane rezultate. Po hartiji su se prosule uši kao murve, kad netko tresne rodnim zrelim dudom. Kuckale su na hartiji, ustavljale se za časak, onda počele militi, gecajući se tromo kao ugojene guske. Bilo ih je i sitnih i vrlo sitnih, al one velike su prevladavale. Na češlju su ih visjeli čitavi grozdovi među vlasima i krvavim krasticama, koje su češljevi zupci otkinuli.

Giga obriše češalj komadićem hartije i svaki put tako, koliko je god puta prešla njime kroz dječakove kose. I svaki put je izvlačila cijelu gomilu napolje. Nije više osjećala ikakva gađenja, pače, bilo joj je sve nekako ugodnije, čim je konstatirala, da je lovina obilnija. Napokon su se razrijedile. Izlazila bi po gdjekoja i to mahom manja, druga koja bi se stisla među zupce i odavala se micanjem svojih nožica, da je tu. Hartija je izgledala kao kakva geografska karta, na kojoj se miču sela i gradovi, ili ko minijaturni kakav vašar, gdje se sve promeće i miješa.

Kad je već mislila, da je sve istrijebila, uhvati Giga oprezno onu hartiju za krajeve, kao kakav ručnik, zamota je hitro i gurne u peć. Na to uzme makaze i htjede odsjeći malome solufe. On se trgne, kao da ne će. Ali ona nije mnogo za to marila, ispočetka ga je malko molila i nagovarala, a kad se on i dalje nećkao, vikne na nj i rezolutnom gestom uhvati ga za glavu.

Šlojmini se solufići srozaše niz njegove obraze, a za njima krupne njegove suze, koje su se prosipale i u umivaonik nad kojim je Giga u karbolnoj sapunjači prala njegovu izranjenu glavu.

Onda ga je preobukla, a njegov kaftan i robu zamotala i bacila ispod divana. Dječak je bio vrlo snužden, nije se mario ni pogledati u ogledalu, kad ga je dovela preda nj, da se vidi, kako izgleda onako lijepo i na novo obučen.

Zatim je i ona prišla k umivaoniku. I dok je tamo pljuskala po vodi i pjenila sapunom, dotle je Šlojme otrgao nešto hartije, digao s poda oba svoja mrtva solufića, polegao ih jedno uz drugo, zamotao hartiju i turio je u džep, a da Giga to nije ni opazila.

Kad je Florijan zakucao i ušao u sobu, videći vojnika, Šlojme se vrlo prestrašio. Pritisnuo se odmah uz Gigu i drhtao kao vrbov prutić.

- Šta se bojiš, Šlojme? - reče Giga. - To je naš Florijan.

Florijan se iskesi na maloga, sličan na seoskog kučka, kad strancu prijazno maše repom.

Florijan je bio malen i suh čovuljak, s uskim, kratkim licem, koje su rezala duga usta s jedne na drugu stranu. Nešto malo čupavoga žutog brčića nad njima, u kome nije bilo ni pedeset dlačica. Nasmijane sivo-zelene oči žmirkale su radoznalo ispod uskih kapaka, a nisko se čelo namreškalo u pet vječitih nabora, koji bi se u stanovitim trenucima ukrupnili i rastegnuli. Dva golema duguljasta uha štrljila su poput kakvih propelera, šiljasta na vrhu kao mačja.

- Dobio sam pasiršajn, - reče, nakon što je pomilovao Šlojma, zatim nadoda: - I za maloga. Samo je feldvebel rekao, da mali ne smije zapremiti ni jedno mjesto. Nek sjedi nekome na koljenima. Pa dobro, rekoh ja, sjedit će na mojima. Glavno je, da ga puste u vagon, a onda ćemo se lako porazmjestiti.

Sad su njih dvoje počeli razgovarati o događajima prošle noći. Kako je sve to došlo iznenada i kako ih je zateklo. Florijan je već spavao. Probudio ga strašni jedan prasak. Znao je odmah, što se događa. Napipao je u mraku odijelo, ali šibica nije nalazio nikako, a ondje gdje je on spavao, nije bilo ni prozora, a izgledalo mu je ni vrata, jer ih nije dugo nalazio. Tek kad ih je netko otvorio, doprlo je do njega malo svijetla, i užasna vika: - Rusi! Rusi! - Kako se otale izvukao, ne zna ni sam. Tek se na ulici sjetio na njih, a u isti čas oni su prošli mimo njega, ne blizu, ali ipak ih je vidio i pošao za njima. Kad je učinio nekoliko koraka, probijajući se kroz prestrašenu masu, mislio je, da je već kod njih. Al njih je nestalo.

Da je srećom on spavao i tu noć ondje gdje i uvijek, u hodniku, pred kapetanovom spavaonicom, ne bi se kapetan tako lako izgubio. Da, ali oni su za tu noć uzeli drugu sobu. Kapetan je htio, da njoj, gospođi, bude što udobnije i urednije. A eto, sad joj nije ni najmanje udobno, pa mora sjediti sama tu u toj rupi.

- A i to samo do jedanaest sati, - reče Giga. - Obećala sam portiru, da ću u jedanaest sati isprazniti sobu, jer je već za nekoga rezervirana. Glavno mi je, da mali ima gdje da se počine.

Ona će poći na večeru s onim oficirom, što ju je doveo amo, a on, Florijan, ostat će s dječakom, kupit će nešto za večeru za se i za nj, i čekat će, dok se ona ne vrati iz restorana.

Ona mu dade nešto novaca i on izađe. Malo kasnije došao je i kapetan. Kad je vidio Šlojma preobučena, u kaputiću i pantalonima, bez solufa i kaftana, nije imao vremena ni da pozdravi Gigu, prasnuo je u smijeh i zagrcnuo se u kihanju.

- Na, wissen s', - klikne, - aus dem kleinen Juden haben Sie einen echten Christen gemacht!

Šlojme je bio vrlo ženiran, kao da stoji gô golcat pred njima. Pokrio rukavom oči i okrenuo se k zidu.

- Vi ste naivni, draga gospođo, - reče kad je došao malko k sebi, - on će sutra prodati to odijelo i navući opet svoj kaftan, a do mjesec dana kovrčat će na sljepočicama svoje nove solufiće.

- To se ne će dogoditi, - odgovori Giga, - jer on putuje sa mnom. U Zagreb.

- Herrlich! - reče kapetan s komičnim oduševljenjem. - Herrlich! So werden Sie einen Judenpagen haben. Nicht sehr angenehm, aber originell!

Onda još jedamput pogleda dječaka, koji je još uvijek bio okrenut k zidu i nadoda:

- Uostalom, znate li vi da židovi počinjaju sakrileg, kad skinu solufe.

Sad se sjeti Giga, kako se mali opirao, kad mu ih je ostrigla. I bilo joj je žao, što je to učinila. Pa reče:

- Ja to nisam znala. Kod nas ima mnogo židova, pa niko od njih ne nosi solufa, niti bi ih tamo mogao zadržati.

- Svakako, - prihvati nakon male stanke kapetan, - sad vam je moja pratnja suvišna. Sad imate svoga paža.

U tim njegovim riječima bilo je nešto žalbe i predbacivanja. Pogotovo se to osjetilo iz njegova dalnjeg govora, u vlaku, gdje joj je htio biti pri ruci sve do posljednjeg trenutka.

Doduše, ona nije ugodna suputnica i rasrdila ga je nekoliko puta svojim kapricama i tvrdoglavostima, ali on je sada sve zaboravio. Nije ni čudo, govorio je sam sebi, što je takva, dobro što nije i gora, uz sve svoje neprilike i dogodovštine. Kako se uzme, ali ona se je ponijela hrabro, kao kakav vojnik. Molim vas, u takvoj situaciji, jedna mlada žena kao ona, izgubiti muža u prvoj bračnoj noći i vraćati se sazna, bježati preko galicijske dezolatne močvare, sa samim muškarcima, a otraga pucaju topovi. Pa što hoće više? Čovjek joj se mora diviti. I još ima vremena i raspoloženja, da se brine za ono židovče. »Judenbengel«. Najviše mu je imponirala, kad ga je istrgla iz ruku surove soldateske. No, uistinu, to je bila kuraža. On je odmah pomislio na Jeanne d'Arc, na malu Jeanne d'Arc, što je pobijedila Engleze.

Kapetan je malo po malo ulazio u neku udvornu emfazu. Probudio se valjda u njemu onaj proračunani kavalir, koji je noćas jednoj mladoj dami ponudio mjesto u svom automobilu, ali zaokupljen brigom oko svoga spasa nije imao volje da joj se ulaska. Sad kao da nastavlja s onim, što je jutros počeo.

Giga ga je pustila da brblja i da se previja. Držala se, kao da ga ne razumije. Ionako je sad sigurna od njegove eventualne nasrtljivosti. Florijan je tu. I Šlojme. A i revolver u džepu.

Samo nek govori, - mislila je u sebi. - Ima ona svoju gardu uza se. U kupeju ću se smjestiti između Florijana i Šlojma, a on nek čeka koju drugu Jeanne d'Arc. A ne će mu ništa reći o buršu, samo da vidi, kako će se zabezeknuti kad ga vidi.

Usprkos svih nemira i tuge, koji su je držali na očigled te spekulativne kurtoazije, budila se u njoj prirođena njena zloba i njen kapriciozni prkos.

Napokon ga upita, gdje će večerati.

Rezervirao je jedan stol dolje u baru. To nek je ništa ne smeta, jer restoran je pun svakakvoga svijeta, a u baru je intimnije i ugodnije. On razumije, da se njoj ne će ići tamo, gdje je muzika i gdje plešu neke dame iz polusvijeta, ali gdje će da prođe ono vrijeme do odlaska vlaka? Dosta je, ako pođu u dva sata na kolodvor. Kafane, restorani, čekaonice su krcate bjegunaca i vojnika, a tu u hotelu ne može da ostane, jer je soba zauzeta. U baru je večeras neka senzacionalna pjevačica, za koju se veli, da je metresa toga i toga erchercoga. Bit će zacijelo tamo generali i štab, možda i sam erchercog.

Ona je odmah vidjela, kako kapetan namjerava da se iskaže što uslužniji. Sav se raspada od uslužnosti. Hoće da je rastrese, da je zabavi, da joj se dodvori. Možda i da se s njom pokaže, da paradira uza nju. A nije isključeno, usput i računa na njezinu nemoć, slabost, neotpornost. Bog ih zna te muškarce, uvijek je iza svega što rade neka posebna namjera. Ali će se kruto prevariti.

Ona će poći na večeru s njim, i u bar, kad ne može drugdje, u bar gdje pjevaju i plešu generalske i erchercogske ljubovce. Samo mu sve to ne će ništa koristiti. Ni da je s njom sve to drukčije i ljepše, nego uistinu jest.

Uto je došao Florijan. Kad je odložio na stol tasu s večerom za se i za maloga, pozdravi vojnički kapetana.

Kapetan se začudi i upita Gigu, odakle joj vojnik.

- Promislite, - reče ona, - nisam ni dospjela da vam kažem, kako sam na ulici srela burša moga muža. Zaista čudo!

Kapetan se nasmije kiselo, al ipak smogne nešto malo humora:

- Putujete kao kakva princeza. U pratnji imate plemenitog viteza u mojoj osobi, tamo vam je majordomus, a mali Šlojme paž.

Prolazeći kraj portirove lože zamoli Giga portira, da uzme k sebi dječaka, kad dođe vrijeme da se isprazni njezina soba. Neka mu da, da legne na njegov divan, i utisne mu bakšiš u ruku.

Kapetan i Giga već su davno večerali, razgovarali i pomalo pili vino.

Lokal se napunio gostiju, većinom austrijskih oficira, nižih i viših, od fänricha pa do generala. Svi u ratnim sivim i zelenkastim uniformama, bez ordena, bez epoleta, bez portepea. Sve to sjedi uz male stolove okolo malog prostora u sredini.

Na jednoj strani protegao se dugačak stol, a oko njega, izgleda, da su sami štabovci, generali i pukovnici i ađutanti i ordonansi i šta sve još tu spada. Cerekaju, galame, debatiraju, gestikuliraju, sa čudnim guturalnim smijanjem, hrapavim baritonskim tonovima, nazalnim retardirajućim fraziranjem, što izbijaju iz sveopćeg žamora, koji puni zadimljene i slabo osvijetljene prostore.

Giga je promatrala sve te grupe i u grupama pojedince, pa je pravila u sebi raznovrsna razmatranja.

Nakon onog što je vidjela i doživjela kroz kratko vrijeme, što se nalazi u ratnom području, ovo što sada gleda, izazivalo je u njoj ispočetka začuđenje, a kasnije ironiju i ruganje, napokon gađenje. Kako je sve to samo bezbrižno i veselo, ležerno i nehajno s izvrsnim apetitom, negasivom žeđom, salopnim gestama, afektiranom mimikom, smiješnom superiornošću.

Ujedan trenutak iskrsla je pred njom serija godišta »Muskete«, što ih je njen tata držao u subabonomanu i na čijim su stranama neprestano dolazile oficirske karikature i uz karikature vicevi.

Još su joj se komičniji pričinjali sada, na onom mjestu njihove akcije, gdje se imalo očitovati svo opravdanje njihove egzistencije i ustanoviti kapacitet njihovih sposobnosti.

Kako su samo jadno izgledali u velikoj tragici, koju je ona, bačena slučajno ovamo, vidjela u onom lazaretu, gdje je prije ležao njen muž i odveo je prije vjenčanja, da pozdrave neke njegove bolesne i osakaćene drugove, na onoj očajnoj i beskonačnoj blatnoj cesti, po kojoj su se vucarile i crkavale bezbrojne gomile bjegunaca, bolesnih i iscrpljenih glađu i umorom, u onoj vrtoglavoj paklenoj noći, kad ju je granata za granatom izbacila iz dragog naručja, u koje je jedva legla, i ubacila u panično klupko iznenađene svjetine, i na onom platou s vješalima i svježim grobovima obješenih špijuna i izdajica, koji su to možda bili, a možda i nisu, ali nad kojim jednako plaču njihova djeca, osirotjela, prezrena i progonjena!

Tko pita, tko konstatira i tko išta priznaje onima, koji tu stradavaju? Evo, junaci su tu! Helden!

Sjede i piju šampanjac, koji im serviraju neke čudne dame, u čije se prsi i bokove upiru generalski prsti puno vještije, nego na geografskim kartama i planovima. Potučeni, na uzmaku, u bijegu, u neredu, u nehaju, s deciminiranim armijama, ali ipak s vrpcom ratnog odlikovanja na kaputu, s nasmijanim licem i opulentnom večerom, alkoholizirani, erotizirani, nadmudruju jedan drugoga i prorokuju konačnu pobjedu i novu jednu Austriju do obala Afrike i dalje do Ekvatora. Čuje ona jasno, što govore i gleda ih s gnjevom, pa misli na onog svoga muža, koji je bio njen jedva dvanaest sati, i koga su mu odnijela ta brbljava, odvratna gospoda junaci!

Helden!

Zdravi, čitavi, neoštećeni kao fotografije u kakvom albumu, što godinama stoje poredane i zaštićene od baršunastih korica, a djeca ih ne smiju dirati ni prevrtati. I dok ona prevrće u glavi svoje konfrontacije i metafore, govori kapetan kraj nje, spominje neka imena i šarže uz imena, kao da ih predstavlja: Generaloberst, taj i taj, korpskomandant, ovaj i ovaj, general-major, onaj i onaj. A tanki onaj oficir s lijepim profilom, s visećom donjom usnom, neka pogleda malko bolje, prepoznat će odmah tip Habsburga, sa zlatnim runom ispod grla. Jest, to je erchercog. Generaloberstov ađutant. Oberlajtnant. Oberlajtnant! I ništa više. Pa da. So einer muss auch mitmachen. Pulver riechen. Biti junak također. A u njoj rezonira kao kad netko kvrcne po leđima violine:

Helden! Helden!

Sad se dosjeti, da to nije možda onaj, s kojim je došla Pepita, o kojoj je popodne toliko deklamirao onaj ospičavi dijurnist. I upita kapetana, da li je to onaj od Pepite von Freudenau? Šta i ona zna za Pepitu? Čula je nešto i da su je strijeljali zbog špijunaže.

Reden Sie keinen Unsinn! - replicirao je svoju stereotipnu frazu kapetan. Pepita je živa kao on i ona, što sjede tu, piju i razgovaraju. Pepita je tu negdje u kakvoj garderobi i domalo bi se morala pojaviti. Da zapjeva i zapleše. Pepita fizilirana. Tko joj je to rekao? Pepita von Freudenau! Die Oberkomandeuse! Die gute Fee der Ostfront!

Kirke, koja će, čim se pojavi, pretvoriti svu onu gospodu u prasce. Nek mu oprosti, al uvjerit će se i sama, na svoje oči, da je tako. Ona se čudi, da je tako žučljiv. Pa to su na koncu konca vođe, u njihovim je rukama država, pobjeda, uspjeh.

Kapetan se nasmije gorkim, đavolskim roktanjem.

Da, u njihovim je rukama sve. I poraz i neuspjeh. Ona će, naravno, misliti, da on nije patriot. Ali njegova smrskana ruka, zar je to ništa? Jest, on je patriot. I njen muž, kog je noćas izgubila i bogzna hoće li ga ikad više naći, i on je patriot. I sve one hiljade i stotine hiljada osakaćenih, bolesnih, izmrcvarenih, zarobljenih, ubijenih. To su patrioti. A ovi ovdje, kojima ne će pasti ni vlas s glave, koji piju šampanjac iz usta Pepite von Freudenau, - to su junaci.

Helden!

Kandidati za Marijaterezienorden! Nek pogleda onoga plavog oficira na vrhu stola, s monoklom, ukočena, kao da su ga istesali iz jedne ocjelne haubice. Ona veli, da ga pozna iz »Muskete«. Zgodna je njena primjedba i njemu to izgleda tako. Oni su ga međusobno nazivali: Monokl.

U taj čas pristupi jedna kelnerica Gigi i saopći joj, da je zove neki vojnik, neka izađe časkom. Florijan je to bio. Šlojme plače i pita za nju. Ne mogu ga nikako umiriti. Mali se već nalazi kod portira i rasplakao se, uznemirio i tražio, da ga puste otići. Kad je ona ušla k njemu, uhvatio se čvrsto za nju i tepao nešto, kao da ga ne ostavlja.

Međutim je k stolu kapetana prišao jedan oficir s onog dugačkog stola, nekakav oberlajtnant od štaba. Mlad, po svoj prilici ispod trideset. Predstavio se i sjeo.

Kapetan je bio prilično rezerviran. Nek sjede, kad želi, ali ne zna hoće li dami biti pravo, da ga tu nađe. »Warum nicht?« Ona je gospođa jednog oficira, koji ovako i onako, i kapetan ispriča sve, što je znao o Giginim avanturama. Ona nema nikakve dispozicije ni za poznanstva ni za zabavu. Čeka samo vlak, koji će je odvesti kući. A čeka tu, jer nema gdje da čeka.

Oberlajtnant primijeti, da baš ne izgleda, da je tako strašno deprimirana. Izgledala mu je odmah na prvi pogled vrlo interesantna. Sad kad je čuo, kako je s njom, još mu je interesantnija. Lijepa je vanredno. To je konstatirao i erchercog. I generaloberst. Slavische Schönheit. Duboke tužne oči. Wie Plitvitzerseen. Pravo čudo božje. Bio je on tamo jedamput. Pozna i Zagreb. Zrinyplatz. Herrlich! Velike stare platane i čarobne mlade žene. Nema ni jedne ružne. A ovdje, u toj prokletoj Galiciji, nijedne lijepe. Nije to opazio? Pa u što onda gleda? Preko iza žične mreže - veli. Izvrsno. On ima humora. I kesio se i brbljao neprestano nadovezujući na škrte odgovore kapetana čitave vodopade fraza, sve u nadi, da će ga Giga tu zateći.

Kapetan je bio nestrpljiv želeći, da se ona još ne vrati, a da ovaj čim prije ode. Ali ovaj nije odlazio. Pipao je riječima po različnim mogućnostima, koje bi mu pomogle do bilo kakvih odnosa s Gigom, kao nespretan kukac što oprezno traži prolaze u nepoćudnom terenu. Gdje god zarije ticalo, svagdje zaprijeka. Izgledalo je, da ga najviše smeta baš taj kapetan, kod koga se nadao najveće pomoći. I počeo je s aluzijama. O drugarstvu - Kameradeschaft! - koje se u ratu tako razvilo. Eto, on je štabovac, - Generalstäbler - pa sjedi tu s njim kao drug i učinio bi za nj sve, što hoće. Ima li kakvu želju, neka mu samo reče. Pritom izvadi bilježnicu i olovku: nek samo reče, on će napisati i ne će zaboraviti. A kapetan naravno da ima jednu želju. Jednu jedinu: više ne ratovati. Uostalom za ispunjenje te njegove želje, pobrinuo se jedan gospodin malo veći od sve one gospode tamo, s kojima on, oberlajtnant, sjedi. Šta on ne veli? Takva visoka protekcija! Jest, najviša. Gospodin Bog, lično. Dao mu je i pasiršajn - i pokaza na razmrskanu ruku. Oberlajtnant se nasmije klimajući glavom sprijeda-straga kao Budhina statua. Izvrsno. On ima humora. Jest, toga je dandanas naći katkad i kod infanterije, potvrdi kapetan, samo je to većinom Galgenhumor.

Sad se oberlajtnant nekako zamisli. Kao da je razumio ironiju. I prešao je hitro na staru temu. Ide li i on s njom do Zagreba? Ne, samo do Pešte. I to su šanse! To je lijep komad puta, zgodan za svaku pustolovinu. Da je on na njegovu mjestu!

Ne bi postigao ništa, reče kapetan, i ne samo on, nego ni onaj njegov generaloberst tamo, ni onaj drugi sa zlatnim runom. Ona dama nije Pepita von Freudenau!

Sad se generalštebler naglo digne.

Digne se i kapetan.

- »Ja ti zabranjujem«... poče onaj, ali u isti se čas nađe Giga kraj njih. Začuđen, provuče se do svoga mjesta. Posmijeh razreže oberlajtnantu lice, kao oštar nož dinju. I on sav sladak i sočan, pokaže rukom prema dami i reče kapetanu, da ga predstavi.

- Ne znam, kako se zoveš, - reče on.

- Generalštabsoberlajtnant grof von Auensberg, - prihvati onaj s visećom rukom u zraku.

Giga se dosjeti, da je to jedan od oficira s velikog stola, pa iako je opazila, da je kapetanu vrlo neugodna njegova prisutnost, a i njoj samoj nije bilo ugodno, da se tu bilo s kim upoznaje, u isti trenutak pomisli, kako je najbolje ostati kod forme učtivosti. Bogzna šta se tu može desiti. I nasmiješi se, pruživši mu ruku, koju on primi i poljubi.

Giga je bila u taj tren vrlo ženirana, a još se više ženirala, kad je opazila, da je čitav stol konstatirao to njeno upoznavanje i pravio glose, od kojih je ona čula po koju riječ iz žamora.

Grof joj reče nekoliko udvornih i laskavih fraza i nadoda, kako mu je bilo vrlo žao za nezgodu, što ju je snašla, »so ein Pech, in der Brautnacht«. Ton ove fraze nije bio frivolan ni ironičan, ali u svom bečkom akcentu imao je nešto malo pikanterije, pa je Giga bila srdita ne toliko na grofa, koliko na kapetana, koga je u sebi osuđivala s indiskretnosti.

Ona reče grofu, kako je sve to vrlo tužno, što je doživjela, i to nazivati »pechom« znači ne respektirati najsvetije osjećaje. To je nesreća. Možda tragedija. Rasulo njenog života. »A ne peh, gospodine grofe!« Peh je za jednog armijskog komandanta, kad izgubi bitku, ali ono što se događa s njegovim bataljunima, to je nešto više. Gdje se proigra jedan profit, pa bio taj novčani, taštine, uspjeha tu se možda radi o pehu ali kad je netko prisiljen da stavlja najveći uložak za nikakav svoj dobitak, možda najviše za tuđi...

Gigi su nabujale oči u svjetlucavoj mokrini. Grof se potpuno smeo. Osjetio je, možda prvi put, kako sav taj rat nije samo jedna bravurozna pustolovina, koja može slomiti jedno ili drugo prijestolje, nego nešto što nosi boli neizlječive i uništene sreće. Izmuca nekoliko riječi što su imale smisao: kako on nije htio omalovažavati njene patnje i tako dalje i slično. On je samo rekao jednu banalnost, koja je tako česta u njihovu žargonu. Nek mu oprosti. Primi i poljubi njenu ruku, reče kapetanu »servus« i ponosno, kao kakav pobjednik, uputi se k svome stolu.

Tamo ga dočekaše samim pitanjima. Giga je čula, kako je rekao: »Nicht mehr darüber, meine Herren. Eine traurige Geschichte«.

Međutim je Giga prigovarala kapetanu, što je bio indiskretan, nije trebao ništa o njoj govoriti, a ovaj se branio, htio je da ga odaleči prije, nego se ona vrati, htio da mu dokaže, kako je ona žena kojoj je svak dužan respekta.

Gigi se u taj čas spuštala iz oka krupna suza niz obraz, a na drugom je druga visjela teška među trepavicama, kao kaplja vode u makovim pestićima. On je gledao te suze i neki poseban osjećaj zavladao je njime. Bijaše to, uglavnom, stid, jer je razumio njihov smisao, a uz to kao da je u taj čas i zavolio tu ženu.

Ovako brutalne naravi, kao što je bila kapetanova, mogu se u nekim momentima razmekšati poput hljeba u vodi. Stavi joj dlan svoj na ruku i reče izvanredno toplim načinom, koji je i nju iznenadio:

- Umirite se, gospođo. Pouzdajte se u mene.

U prvi čas nije ništa odgovorila, od straha da se ne bi rasplakala. Malo kasnije, kad je progutala suze, reče, kako je neizmjerno veseli ono, što joj je malo prije rekao. Ona mu je morala već ispočetka biti zahvalna, što ju je poveo sa sobom u automobilu, ali nije mu bila zahvalna. Nije bilo čovještvo, koje ga je na to navelo, nego namjera, da stvori situaciju između sebe i nje, koju će iskoristiti. Ona je to dobro osjetila, ali joj nije preostalo nego da ona iskoristi njega. Znala je, da je dosta jaka i da je u takvoj duševnoj dispoziciji, da nema toga čovjeka, koji bi mogao, pa bilo kojim načinom, slomiti njen otpor. Računala je naravno i s njegovom slomljenom rukom. I fizički je jača. Kad je došla amo prije nekoliko sati kupila je i revolver. Jer kako je sve to jadno, ponizujuće, kad na svakom koraku ne osjeća ništa drugo, nego da je divljač, na koju se sa svih strana cilja i vreba, a nitko ne vidi i ne osjeća, da je i ona čovjek, u kome se sve prevrće, s rasječenim srcem i razlomljenim životom. I on, kapetan, nije bio ništa bolji od drugih. Jer da je on iz plemenitih motiva ponudio njoj mjesto u svojim kolima, zašto ne bi ti motivi u njemu funkcionirali i onda, kad je ona majka s djetetom u ruci, što je posrtala među bjeguncima po blatnim močvarama, molila, da joj dadu mjesta uza se, kad je mjesta bilo. Ili: gdje su ti motivi bili, kad je gledao maloga Šlojma, kako skakuće pod kajišem onog feldvebla, kad ga je htio izbaciti iz automobila i u taj čas mislio samo na to, hoće li se opet napuniti ušiju, kojih se dan prije riješio.

Ne, sva ta njegova humanost nije nego obična finta, koja spada u rekvizite mužjačkoga zanata, što ga tjeraju uvijek i neprestano, gdje god se susreću sa ženama, koje bar donekle odgovaraju njihovom ukusu i nagonu.

Nikad se ne približuju ženama kao ljudi, uvijek kao psi. Uvijek jedan te isti motiv: može li je se dobiti, ili valjalo bi je dobiti, ili dobit će je, pa makar svijet propao. Ima nešto gadno u tom njihovom vječno budnom instinktu. Eto: nek uzme svoj slučaj: u opasnosti života, raskidane ruke do lakta, vidi i upozna jedno duševno osakaćenije stvorenje nego li je on tjelesno, i još uvijek računa da se tu mogu naći mogućnosti nekih odnosa, za koje se hoće i dispozicije i osjećanja i, što je glavno, bezobvezno prema nekom drugom.

Misli li on, da je išta bolji od onog ospičavog ucjenjivača, koji je u njoj vidio kakvu god ženu, koja se mota tu i povlači za soldateskom, iz najnižih računa?

Ili možda od onog oberlajtnanta, koji govori »ti« nadvojvodama, član jednog generalnog štaba, što je potučen, pobijeđen, na uzmaku, pa još ima volje i ambicije, da lovi ženu jednoga svog postradalog oficira i kuša bar tu pobjedu, mali jedan uspjeh, da ga zatakne kao orden na svoje hvalisave prsi!

Zato mu je sada zahvalna za ono, što je malo prije rekao, nudeći joj da se pouzda u njega. Sad tu njih dvoje nisu više mužjak i ženka, nego dva čovjeka koja se pomažu, jer u taj čas jedno od njih, a možda i oboje trebaju samo pomoć. On je za nju ono isto što i ona za maloga Šlojma, a ona za nj možda sestra, majka, drug, prijatelj, sve što je čovjek čovjeku gdje se strada.

Kapetan je kroz žamor gostiju i muzike čuo svaku njezinu riječ držeći prignutu glavu i igrajući se mrvicama hljeba na stolnjaku. Ova mlada žena, kojoj nema još ni dvadeset godina, pred njegovim očima imala je u taj čas nešto veliko. Osjećao se sitan pred njom, i kriv i postiđen. Ali malo po malo rađalo se u njemu neko čudno raspoloženje. Kadence njezina govora počele su da mu ugađaju uhu, efekt na njegova čula počinjao je da bude potpuno muzički. Ona je još koješta nadovezala na ono, što je već rekla, repetirala se, pomalo i banalarizirala frazu, ali on nije slijedio sadržaj, samo je ton bio, koji je djelovao. Ljuljao se on u tim akcentima, kao u kakvoj sonati, kakve je nekada slušao po koncertima, koje je često pohađao kao mlad oficir, prije rata, u Beču, gdje se rodio i neko vrijeme služio.

Sad nisu više bile njene riječi »Unsinn«, niti se je bunio protiv njezina sentimentaliteta, nit se u njemu kostrušila njegova grubijanska soldačka ćud. Oljuštio se u svojoj nutrini kao mlad orah i postao čist u osjećanju. Jest - rezonira u njemu -: ona je za nj drug i prijatelj. I više bi ona mogla biti za nj nešto, što se ne da izreći ni opisati.

Kad je prestala govoriti, reče joj on, kako je voli slušati, iako mu je koješta rekla, što je donekle i istinito, al je vrlo neugodno. Neugodno je i znati, da netko onoliko vidi u nama, koliko ona. Al ipak ima i to svoju dobru stranu. On hoće, da ona vidi u njemu i onaj drugi bolji dio. Sad se Giga nasmiješi. Zašto se smije? upita on. On mahne rukom: ne treba da se muči, da joj išta više govori. Vidjela je ona i bolje i gore u njemu. Inače niti bi s njim ostajala, niti bi mu išta govorila. S onim tamo, s onim oberlajtnantom ne bi bila tako iskrena.

Pa zašto je, - upita kapetan s lakim smiješkom kraj očiju, - kupovala revolver?

Giga se od srca nasmije. Ne može se nikad znati, koja je strana u čovjeku jača. To je bilo za svaku eventualnost.

On je pogleda prijateljski i upita je, bi li imala srca pucati u čovjeka. Ona odgovori vrlo odlučno: Da na svakoga, tko bi je htio uzeti varkom ili silom.

Dok je još bila mlada djevojčica, bio je u njoj učvršćen taj princip. Ne dati se oteti, nego darovati se. Darovati se, bilo kome, kad se njoj prohtije, a ne dati se ni najuglednijem ni najmoćnijem, kad ne će.

- A najdražem? - upita kapetan.

- Ni najdražem, kad se meni ne će, - odgovori ona.

Kapetan je zašutio, al u sebi je osjećao, kako je sve to, što ona govori, vrlo neobično. Tražio je po svojim uspomenama, da li je ikad i igdje sreo takvu ženu. I nije je nalazio. Počeo je, da joj se divi. Onako spontano kao dječak u školi kakvom novom profesoru, koji ga zapanjuje svojim znanjem i načinom. Od udivljenja i volenja nije daleko. Pa ju je i volio u isti mah. Prvi pokret toga osjećaja probudio se u njegovoj misli na onog izgubljenog muža njenog, koji sada negdje tumara putevima zatočja, ili leži možda ranjen ili ubijen negdje u galicijskoj kaljuži. Misao puna zavisti. Jer je voljen od takve žene. Jer je sretan od nje, pa makar da je od nje otkinut. Pa reče:

- Vaš je muž, gospođo, najsretniji čovjek na svijetu.

Ona ga nije odmah razumjela. Začudila se šta on to govori. Onda kao da je htjela olakšati malo raspoloženje, prihvati:

- Mislite, jer je daleko od mene! - i nasmiješi se turobno.

- Nikad on ne će biti daleko od vas, - nadoda kapetan ne prihvaćajući njen ton.

- Nadam se i ja, da ne će, - reče ona, a malo zatim nastavi:

- Premda, tko zna gdje je granica među ljudima. Svakako žične mreže i bojni rovovi to nisu.

On je opet zašutio. Htio je nešto reći, al sve što mu je dolazilo na pamet, izgledaše mu glupo. Govorio je sada sam sebi: »Unsinn«. Al ona poče opet:

- Smiješno, kako mi tu sada filozofiramo kao dva studenta. Postajemo sentimentalni, a vi to ne volite. Govorimo dakle o nečem drugom. Ili radije ispijmo čašu na dobro prijateljstvo.

Nisu još bili ni dignuli čašu sa usta, kad se podiže pljesak i žamor sa svih strana. Na sredini dvorane zaplesala je neobično vitka, gipka blondinka, tipična figura Bečkinje u načinu Else Wiesenthal. Mnogo gracije. I gracilnosti. Mnogo sentimenta. Ništa lascivno. Ni frivolno. Ne plesačica valcera, nego valcer sâm.

Ali tužni jedan valcer, što tremolira, kao da mu je jecaj u grlu. Jecaj Beča, koji u taj čas umire od gladi. Valcer što je zalutao u veliku udesnu tragediju, koja se tu odigrava. Posrće u svom ritmu među muklim taktovima groteskne Danse macabre, koja se na tom tlu razmahala.

Ono dvaestak oficirskih lica, što se poredalo gore oko dugačkog stola, zauzelo je čudne izraze. Prazno neko divljenje na nekima, na drugima grimase halapljivosti, satirski bljutave, na ovima opet dosadna, prezriva, superiorna indiferentnost, a na onima površan, plitak entuzijazam s tročetvrtinskim taktom u ramenima.

Pepita pleše.

Kroz ritam valcera dopire u kratkim intervalima mukli tutanj topova. Ima li u taj čas i jedne od onih grimasa predodžba o onome, što se događa tamo, nekoliko kilometara daleko, gdje padaju teške granate?

Oštar žvižduk lokomotive prijeđe među dva takta, a nitko ga ne čuje, nitko i ne pomišlja, da je to možda odlazak bolničkog vlaka, u kome se voze prebita uda, razmrcvarene utrobe, raskidana čela.

Giga je sve to čula i osjećala grubost kontrasta. Dolazilo joj je, da poleti tamo do onog stola, povuče stolnjak sa svim čašama i buteljama i prospe ih na tle, pa krikne svoj toj gospodi:

- Idite, spasite, dovedite moga muža, i sve one druge, koje netko čeka i zove.

Kapetan je opazio grč oko njenih usta i upita je:

- Ne sviđa vam se Pepita, gospođo Margit?

- Najvoljela bih otići odavle.

- Znam, teško je to gledati, - prihvati on. - Al što ćemo, svi ti apsurdi rađaju se iz najvećeg apsurda, što se zove rat.

- Vi, vojnik, i vi ste protiv rata? - upita ona?

- Moj djed je bio vojnik, i moj otac, - odgovori kapetan, - u našoj je porodici ubaštinjena mržnja na rat. Mi ga poznajemo dobro.

Pepita je prestala. Sa svih strana dugo, frenetično tapšanje, poklici, dizanje čaša, urlikanje. Sve neki životinjski glasovi.

Pepita se nekoliko puta naklonila, a onda je poletjela k dugačkom stolu i sjela između generalobersta i mladog nadvojvode, koji je dočekaše čašama u ruci.

- Idimo, molim vas, - reče Giga kapetanu.

- Samo da platim, - reče on i stane se okretati za konobaricom.

Giga se digla i reče mu:

- Čekam vas kod portira.

Dok je kapetan plaćao, opazi onaj oberlajtnant da je ona izašla. Digne se i pristupi kapetanu:

- Molim te, ispričaj me kod tvoje dame. Žao mi je, ako se uvrijedila.

- Hvala, - reče rezervirano kapetan, - saopćit ću joj to.

Oberlajtnant nadoda:

- Samo si pogriješio, što si je amo doveo.

Kapetan odgovori s jakim naglaskom:

- Njezino držanje nije dopustilo nikakve sumnje. Čudim se, da se je g. oberlajtnant mogao prevariti.

Sad se oberlajtnant afektirano iskesi i pruži mu ruku:

- No, dragi moj, prevari se danas čovjek i u mnogo presudnijim stvarima. A najgore je, što se za to ne može ni ispričati. U ovom slučaju mogu bar to. Ispričaj me, dakle, i sretan ti put.

U polukupeju drugoga razreda.

Noć je na izmaku, sivi počeci najranijeg jutra probijaju se kroz smrznuto staklo. Na sjedištu do vrata kapetan, umotan do prsiju u svoju deku, spava, naslonjen glavom na stijenu. Do njega Giga, i ona umotana u deku, glavom na njegovu ramenu, s rukama u rukavicama preko maloga Šlojma, koji se protegao do prozora, a okukuljenu glavu uronio u njeno krilo. Na tlu leži još jedan čovjek, sav umotan u gunj, da mu se ne vidi ni glave. To je burš Florijan.

Svi su mirni i nepomični, osim što ih vožnja treska ili katkad malo ponese, kad preleti kakvim zavojem. Kapetan, s uzdignutim nosom i otvorenim ustima, zahrče na mahove, al onda kao da se namjerice prekinuo, diše opet bez žamora, da tada opet iznova zahrče. Giga, u snu, počešće podigne jednu ruku i pogrebe se po glavi ili po vratu. Zapravo i ne izgleda da spava, nego samo onako smantana visi, čuje sve oko sebe, samo misli joj počivaju. I prigleda katkad na maloga, da se nije odgrnuo, pa privuče deku, ako mu je spuzla s nogu ili s leđa.

A on, zgrčen kao bolestan prst, regbi nema daha ni uzdisaja. Zaslinio se sav oko usta poput maloga puža i ne živi.

Lupa točkova uvijek u jednakom taktu, metalnom i krutom, ruje u njihovim snima i počincima, odjekuje pod nogama.

Najednom se Giga sroni od umora i glava joj se s kapetanova ramena sklizne na njegovu bolesnu nadlakticu. Moralo ga je zaboljeti, jer se odmah probudio i zdravom rukom primio je oprezno za glavu i povukao opet gore na svoje rame. Sad je nagnuo malo svoje lice, naslonivši ga na njene vlasi, i dalje dremuckao.

Ali nije prošlo dugo i ona se opet počeše po glavi, zarije prste žestoko u kose, upravo ondje gdje je ležalo kapetanovo lice. On se uspravi:

- Šta vam je, gospođo? - reče.

Ona ne odgovara odmah, nenazočna i teška. Ali nakon nekoliko sekunda počeša se po vratu i uspravi:

- Ja mislim, uši, - reče skoro stenjući.

- Mali vas je napunio, - prihvati mirno kapetan. - To je bilo za predvidjeti.

- Pomislite s mojim kosama!

Giga je imala gustu, neobično bujnu kosu, koju je plela u dvije pletenice.

- Ako mi se zakote u glavi, ne znam šta ću.

- Sjeći ćemo vam pletenice, - reče kapetan s veselom zloradošću, - kao što ste vi malom odsjekli solufe.

- I to bi mi trebalo! - usklikne zaprepaštena Giga. - Moj muž vam do ludila voli te moje kose. Mislim, da ih kakvim slučajem izgubim, ne bi više za me mario.

I kako je god govorila, tako je turala sad jednu sad opet drugu ruku u glavu i nemilo se grebla.

- Čini mi se, da ih imam više, nego sam ih popodne malom istrijebila.

- A možda su samo dvije, tri, - reče kapetan smijući se.

- Šta mislite, da li se umnožavaju brzo? - upita ona.

- Pa i ne rade drugo, nego piju krv i umnožavaju se, - udari on u jači smijeh, da se Šlojme promiješao.

- Tiho, - šapne ona, - probudit ćemo maloga.

I zašutješe.

Sad su se oboje česali. I ondje gdje nisu osjećali svrbeža. Sve od neke kontagiozne imaginacije.

Iznenada usklikne on:

- Čudnovato!

- Šta vam je? - upita ona začuđeno.

- Ah, tako? Mislim.

- Na što mislite? - opet će ona radoznalo. Kapetan se malko nasmiješi, pa iza kratke pauze reče:

- Na ono što ste malo prije rekli.

- Na što?

- Da vaš muž ne bi za vas više mario, kad bi izgubili kose. Mislite valjda, kad bi oćelavili.

- Ne, ne. Kad ne bi bile ovako duge kao sada. Kad bi bile kratke, na primjer onako, kô što nose neke umjetnice.

- Unsinn! - reče kapetan.

- Kadgod nešto ne razumijete, samo velite Unsinn! - naruga mu se blagim tonom Giga. - Ali da vam nešto rečem, govorili bi drukčije.

Sad on postane radoznao:

- Pa recite.

Ona zijevne i protrne od zime. Pa reče:

- Ima li još malo čaja u vašoj vermflaši?

On izvuče iza leđa termos-bocu, zamotanu u nekakav vuneni šal, odmota je onom zdravom rukom i pruži je njoj:

- Otvorite, da vam natočim.

- Tako je topao! - reče ona okusivši malko.

- Hoćete cvibaka? - upita on.

Ona uze malo cvibaka. Umoči ga u čaj.

- A ja ću malo »trzebinke«, - reče kapetan i izvuče bocu s rakijom. - Platio sam je skupo. To je predratna. Prodao mi je portir u hotelu.

- Glo-glo-glo-glo-glo...

»Trzebinka« je grgotala niz njegov grkljan kao hitar potok, što posrće preko kamenja.

Kad se napio, odahne snažno i reče zadovoljno:

- Dobro je, što je čovjek živ! Može se bar napiti!

- Ja bih se najradije ispružila! - prihvati ona. - Al kad se mali ispava, onda ću leći na njegovo mjesto.

- Možete i sada. Ja ću uzeti maloga u naručaj.

- Nipošto, - odbije ona. Onda ga pogleda i nadoda kroz smiješak:

- Još dobijete uši!

- To ne bi bilo prvi put.

- A jučer ste se toliko bunili! - prihvati ona.

- Da, jučer, - reče on, kao da se opravdava.

Blijedo se jutarnje svijetlo sve više pojačavalo. Sad su se dobro vidjeli. Njihovi su obrazi bili masni i mutni od željezničke čađe, maslinasti i sivi od umora i ispaćeni od nesna.

Tek sada zapazi on zapravo njene kose. Jučer je čitavo vrijeme imala toku na glavi. A sad je bila gologlava, prilično raščupana, sa spuštenim pletenicama. Dosjeti se da je maloprije nešto htjela reći i podsjeti je:

- A šta ste ono htjeli reći o vašem mužu?

Ona se nasmiješi, malo ženirana, i strese glavom:

- Ne, ne, - reče, - to je nešto vrlo intimno. Tako dobri prijatelji nismo.

Pa nadoda skoro koketno:

- Ili možda jesmo?

- Kako mislite, - odvrati on s nešto malo žalbe u glasu.

Ona se trenutak skanjivala, a onda kao da se odlučila:

- Na koncu konca to nije ništa zlo, - reče, - niti je to nešta takvo, da se o tom ne bi smjelo govoriti.

I ona ispriča hitrim riječima, kako je prošla posljednje trenutke sa svojim mužem.

Došla je sa tako zvanim urlaberzugom ujutro, a popodne su se istoga dana vjenčali u crkvi. Svjedoci su im bila dva rezervna oficira, Hrvata, i oni rekonvalescenti i spremni da se vrate kući na oporavak. Na večeri su bili sami oficiri, drugovi njezina muža.

Svi dobro raspoloženi i nije im se nikako razilazilo. Prošla je daleko i ponoć, a oni su još uvijek sjedili u onoj galicijskoj gostionici, pili i pjevali. Ona je bila malko deprimirana: Marko nije izgledao dobro; bolest ga je prilično shrvala. Usprkos toga sjao se od radosti, zaljubljen u nju kao nikada.

Na mahove, dok su drugi pjevali, govorio joj je koješta: sve same lude stvari. Bio je liričan kao kakav student. Zanosio se, kao da je prviput vidi, kao da hoće da je opet još jedamput osvoji, kao da izmišlja sve ono najljepše i najbesmislenije, što se veli nekome, koga se bezgranično voli. Često ga je morala miriti i prekidati. Zapadao je u takvu emfazu, da se ženirala, da ga ne čuju drugovi. Na sreću, oni su pjevali, radovali se, omaglili se pićem i možda svojim osjećanjima, što su u njima iskrsavala gledajući njih dvoje, koji su se, usprkos svega, našli i postali svoji. Marko nije prestajao, već je njoj samoj postajao smiješan. Pogotovo jer je upotrebljavao najstereotipnije, najbanalnije, najotrcanije fraze zaljubljenog žargona, što ona nije nikad podnosila i što je na nju, kad god bi joj netko tako govorio, komično djelovalo. Pa je počela da reagira s lakom persiflažom. Marko bi počeo da govori jednu frazu, a ona bi je prekinula i nadopunjavala, jer je već unaprijed znala kako svršava.

Samo, on se na tu njenu persiflažu nije obazirao. Deklamirao je dalje kao Romeo i cvrkutao kao slavuj. I to sve u crescendima i diminuendima, kako bi se god žamor i pjesma oko njih pojačavala ili oslabljivala. A nije ni pio mnogo, suzdržavao se, jer nije smio da pije. Bio je samo pijan od nje, sretan i pijan. Jer onako, kao što je on govorio, bulazni samo sreća i pijanstvo.

Na trenutke izgledalo joj, kao da nije priseban. Mrsile mu se riječi, gubile logiku, premetale se i prekopitale. A oči kao u kakva zanesenjaka, pune neke daljine i neodređena nekog svijetla. Prestrašila se u taj mah i bojala, da vojnički život, stradanje i bolest nisu možda izazvali kakav nered u njegovoj duševnoj ravnoteži. Pogotovo kad je, prelazeći rukom preko njene kose, počeo da govori, kako voli tu njenu kosu do bezumlja. Kako čitavo vrijeme, što ju je očekivao, nije nikako mogao da iskonstruira u svojoj misli ni njeno lice ni njenu figuru, samo mu se u tim mozgovnim naporima nametala jedna jedina predodžba: duge, raspuštene, svjetlucave njene kose. Osjećao je njezin miris u svojim nozdrvama, njezinu glatkost pod prstima, šuškanje kao da je tare oko uha, uopće sva čula uskrsavala su u njemu samo na taj jedan jedini detalj, a nisu mu donosila ni njena glasa, ni pogleda, ni posmijeha, ni išta drugo.

I kad su se poslije našli u svojoj bračnoj sobici, pred svojom prvom bračnom noći, rasuo je dršćućim rukama njezine pletenice, odmotavao ih u pramove, pramove u strukove, strukove u niti, pleo i raspletao, milovao, dragao, ljubio te rasute njene kose, utapao u njih svoje obraze, udisao u se miris iz njih, a kad bi se ona obraćala i tražila njegova usta, rastirao bi joj nad usne čitav sloj kose i kroz nju ih ljubio.

Odakle mu najedamput taj fetišizam, tako manijački i neobuzdani, nije joj ni sada jasno. Te slaboće, tako prononsirane, nije nikad prije pokazivao, osim onog milovanja, kojim svaki ljubavnik obasipa glavu svoje dragane, pri čemu se nije nikad dosjetila, da on ima nešto više preferencije za njene kose, nego za njene oči ili ruke. Možda je to posljedica, što mu je ona dala splesti jednu narukvicu od svojih vlasi sa zlatnim nitima i poslala mu je na frontu. I odonda on je ne skida s ruke. Možda je taj predmet, u kome je sadržano nešto nje, u kome je osjećao njenu blizinu, djelovao na njegovu fantaziju, bolesnu valjda od čežnje, od straha, od očaja, da se predala takvoj fiksnoj ideji. Bog bi ga znao!

Svakako ona ga je pustila neka se izdovolji i pomagala ga nekom čudnom igrom i koketerijom pri tom izdovoljavanju.

Na momente joj se vraćala uvijek pomisao, da možda nije nešto u redu s njim. Sjećala se nekih njegovih pisama, osobito onih posljednjih, koje joj je pisao kao ranjenik i bolesnik, i tu je sve to došlo do izražaja samo što ona dosada nije tome pripisivala nikakve važnosti. Činilo joj se to bezumno i zaljubljeno, kao sve ono što dvoje dragih jedno drugom pišu. I kad su se vidjeli nedavno, već prvih nekoliko časaka zbio se jedan neočekivani sukob među njima.

On je, polazeći u rat, ostavio kod nje svoga psa Nera, koga je vrlo volio. Životinja je bila neukrotna i ljuta, doduše prema njoj odana i poslušna, dok je Marko bio tamo, ali kad je otišao, podivljala je i osurovila. Nije znala, što će s njom. Bila je prisiljena da je da ubiti. Njemu nije o tom ništa pisala, da ga ne ražalosti. Kad ju je on kod dolaska upitao za Nera, saopćila mu je, što se zbilo.

Iako su od tog prošle skoro dvije godine, Marko je bio poražen tim saopćenjem. U jedan tren prevrnulo se njegovo raspoloženje. Radost, kojom je bio obuzet zbog njezina dolaska, zbog njihova skorog vjenčanja, rasplinula se potpuno. Kao kod djeteta, koje dobije najljepšu igračku, pa se rasplače radi oduzete mu jedne stare, prljave i pocijepane. Šta joj je samo kazao, predbacio, i kako ju je sve vrijeđao! Da je ona njega duboko voljela, - govorio je, - ne bi bila nikad predala živoderu Nera, koji je onako za njim pogibao, koji bi zacijelo, i bez živodera, za njim poginuo. Ona nije mogla podnijeti one vjernosti, što je bila za nju prijekor, jer nema žene, koja bi mogla biti tako odana. Morala se riješiti toga primjera. Jest, vjernost je pasje svojstvo, i poniženje je natjecati se u tome sa životinjom. Da je ona bila sva u njemu, sa svojim srcem i svojim mislima, ne bi se životinja od nje tuđila. Neka ne misli, da to životinje ne slute i ne osjećaju.

I koješta još, i sve u nekom paroksizmu, fanatično, glupo, bezumno, da je ostala u prvi čas ubijena.

Slušala ga je samo, i što je dalje govorio, činilo joj se, da sve to više propada zemlja pod njom. Već je računala, da je među njima svršeno. Ne preostaje joj, nego se dići i otići na kolodvor. Vidjela je, da je sve bilo uzalud, što je radi njega podnijela, da je potisnuta, pogažena, ponižena, izdana, i pomišljala kako bi bolje prošlo ovdje ono pseto, da je ono slučajno živo i da je tu. I htjela je da počne s predbacivanjima, da se brani, da ga prekori, ali kad ga je pogledala u lice, iscereno, izmrcvareno, s oslinjenim ustima i krvavim, suludim očima, onda joj ga je bilo žao. Počela je da ga shvaća i opravdava. Dvije godine boravka u tome paklu, beznadnom i okrutnom, gdje je sve beskonačno, i čekanje i boli i patnje, gdje bi čovjek, mučeći se sâm, najvolio mučiti drugoga, najviše onoga koga najviše voli, gdje se balansira između ludila i razumnosti, tako da čovjek ne zna, kad je priseban, a kad nije, gdje su osjećaji katkad tako potencirani da raskidaju nutrinu, a katkad tako sitni i daleki, da je najtuđe ono, što bi moralo biti najbliže, gdje vlastito ime zvuči strano kao ime neznanca, gdje se pipa vlastita ruka i ne osjeća se čija je, gdje se u ogledalu ne prepoznaje svoje lice, nego se u nj gleda kao u nešto mrsko i nakazno, - svega se toga sjetila i iznenada zagrcala u jecajima.

Tad je tek on došao k sebi.

Razumio je, što joj je učinio. Osjetio je svoju ludost. Digao je naglo na ruke, položio na divan, klečao pred njom, ljubio joj noge i haljinu, plakao, molio, preklinjao, uvjeravao, tumačio kako je luđak, i dijete, i bolesnik i zaljubljenik u isti mah, pa ne zna što radi ni što govori.

I dok je ona tako, u onoj čudnoj igri, pred odgrnutom bračnom posteljom, na mahove ispitivala, kako je sve to s njim, i koliko je priseban, i da li je normalan, i pobojavala se, da ga ne bi izgubila sad, kad ga je dobila, da ne bi morala povesti kući čovjeka manuta i jadna, a onda se opet podavala onoj čudnoj njegovoj strasti, reagirala na nju svim svojim čulima, očekivala da je primi, obljubi i učini ženom, počela je najedamput strahovita paljba ruske artiljerije. Treslo se tlo, zveckali prozori, škripalo pokućstvo kao u teškom kataklizmu, zemljotresu, kakvu ciklonu ili odronu bijesnih lavina.

Prvi dojmovi toga ostali su prigušeni od njihova osjećajnog obezumljenja, što se nije dalo odmah osvijestiti, ali kad je jedan udarac s užasnim treskom prolomio krov nad njima, raskinuo zid pred njima, da ih je žbuka poprskala i neka gusta prašina zaokupila, probudi se u njima instinkt održanja i trgnuše se iz slatke nenazočnosti, koja joj nije dala doći do misli ni do shvaćanja sve, dok se ne nađoše na ulici.

Kako su se obukli, izašli iz kuće i kojim putem, sve joj je nejasno i ničega se ne sjeća. Pamti samo, da ga je zamotavala i zakopčavala u strahu, da se ne prehladi, a on je samo govorio: - Bježimo! - Ovuda! Da nas ne zateku! -

Onda ga je iznenada izgubila.

Kako se to desilo i što je dalje bilo s njom, to on, kapetan, već zna. Eto, sad će valjda razumjeti šta bi za nj značilo, kad bi morala odrezati kose. Jadne one kose, zbog kojih je zakasnila da postane ženom. Ljubomorna je na njih. I najvoljela bi da ih nema, tako da kad se opet nađe s Markom, da bude ona čitava objekt sve njegove nježnosti.

Posljednje riječi izgovarala je razmekšanim glasom, u kome je posrtao jecaj. I onda je zašutjela. Kapetan nije mogao smoći ni jedne riječi. Očito je bio i on ganut. On se već davno približio njezinu udesu i imao je za nj otvorena sva čula.

Čudno je uopće to s ljudskim suosjećanjem. Nije veličina i zamašitost tuđih boli, što čovjeka potrese i gane, ili bar ne toliko, koliko bi se razmjerno očekivalo. Više se puta osjeća s nekim i manje nesretnim daleko više negoli s drugim, čije stradanje prelazi sve granice podnošljivosti. To ovisi ne samo o tome, koliko je nekome bliz onaj, koji trpi, i koliko je u taj mah osjetljiv, da respektira tuđe boli, nego i o nerastumačivim raspoloženjima, što reagiraju samo na stanovite činjenice, o koincidencijama i afektima između onoga, koji trpi i onoga koji suosjeća, a napokon i o nekoj težnji da se jedan drugome što više približi i s njim se poistovjeti.

Koji je slučaj izazvao kapetanovo suosjećanje, teško je označiti. Svakako, Giga je bila potpuno svijesna, da je toga čovjeka, kojemu još nije znala ni imena, potpuno predobila. Osjećala je, da je među njima potpuno nestalo onog raspoloženja, što s jedne strane tjera na navalu, a s druge izaziva obranu, bar ne u onom akutnom stadiju, u kome se obično nalazi čovjek i žena, kad se traže i susreću. I zato je pošla tako daleko sa svojom ispoviješću, zato ga je pustila, da pogleda iz bližega, šta dršće i previre u njenoj nutrini. On joj više nije bio tuđ, počeo je da joj vrijedi kao onaj, koji prvi prima njene boli u tople, brižne ruke, što će ih oviti melemom i razumijevanjem. Ovaj je odnos bio pojačan i time, što nije bila ona sama, kojoj je trebalo zaštite, nego i onaj dječak je tu, bačen slučajem na njezino krilo, kao ranjen, progonjen golub, koji nam doleti kroz prozor u naručaj.

Slučajnosti i jesu, koje ovako vežu ljude međusobno, upućuju jedno na drugo, stvaraju odnose, veze življenja i osjećanja.

Pa kad je Giga, kasnije, na jednoj maloj stanici u Karpatima, uz Florijanovu pomoć, hranila, napajala i dvorila kapetana i Šlojmea, te se, predajući se tom poslu, užurbala kao kakva iskusna domaćica i govorila, kako su oni njena familija, imala je u sebi ta njena aluzija nešto istinito i iskreno. Da je kapetan bio njen muž, a dječak sin, ne bi zacijelo ona drukčije oko njih negoli je sada činila. A i oni su to uzimali, kao da je sve to tako u redu. Pružali ruku, zahvaljivali se bez ikakvih uvijanja i komplimenata, vraćali joj prazne zdjele i čaše, zahtijevali ovo i ono kao od žene ili majke. Pomogla im je, pače, da se operu, počešljala ih obojicu, očistila im nokte, privezala kapetanu ranjenički ovoj i pripalila mu cigaretu.

Kad je onda vlak krenuo, sjela je među njih okrijepljene i osnažene, obliznula se i rekla s nekim tugaljivim zadovoljstvom:

- Sad je familija u redu, možemo dalje.

- Satoralja-Ujhely! - viče madžarski kondukter.

- Tokajac! - čuju se putnici.

Bilo je nešto iza podne, kad je vlak ušao u stanicu Satoralja-Ujhely. Vagoni kao da su istresali svoju sadržinu: iskakali su oficiri i vojnici jedan za drugim, i da većina od njih nije nosila u ruci boce, ploske i kohšale, izgledalo bi, da se spremaju na kakav juriš.

U stvari bio je to juriš, nedužan i nekrvav, al ipak zanosan i poletan: juriš na tokajsko vino.

Ime Satoralja-Ujhely bilo je neobično popularno među austrijskim ratnicima, što su odlazili na rusku frontu. Tamo se točio pravi, nepatvoreni tokajac za malu paru, i mnogima je bio božanstven posljednji napitak. Napitak pred smrt. Još slađi je bio onima, koji su se vraćali, bilo kao kratkotrajni urlauberi, bilo kao ranjenici ili možda kao kukavni pijoni umgrupiranih jedinica, koje su odlazile na druge fronte.

U ono teško doba u Habsburškoj monarhiji, čiji su se temelji ljuljali, nije bilo nigdje veselijeg i bezbrižnijeg raspoloženja, nego na toj maloj stanici male varoši, koju je nekada napučio Rusinima vojvoda Korjatović sagradivši tamo na brežuljku među vinogradima svoj grad, s dubokim podzemnim podrumima.

Je li ga tamo domamilo vino, koje je sipao veledušno u svoje grlo, sredovječne kronike ne govore, kao što i ne spominju, kako je ono Mongolima išlo u tek, kad su ranije onuda pustošili i haračili.

Svakako u onim davnim, mračnim vremenima nije bilo nikad tužno u ovim krajevima. Kao što to nije ni sada, kad vremena nisu ništa bolja.

I sada živi žamor i razgovor.

Giga je dala napuniti kapetanov termos, i s još dvije tri pune boce vratila se u kupej, kamo je Florijan donosio zdjele s toplim jelom.

I još prije, nego je lokomotiva potegla dugački vlak, rasu se iz vagona pjesma na sve strane. I suludo oduševljenje jedne ciharmonike.

Kao da je svadba.

Sate i sate kotrljao se dalje vlak, a sve to nije prestajalo ni sekunde. Pjesma se slagala s bukom kola i škripom ocjelnih osovina, al nije se dala nadglasati: pjesma srdaca na povratku.

Topovi se više ne čuju. Kuća je blizu.

In der Heimat, in der Heimat,

Dort ist ja wunderschön...

Florijan s bocom među koljenima sjedi u vagonskom koridoru, sav svijetao od rumenih grumenčića crvenila na obrazu, pjevuši sam za sebe kao iz prkosa svoju kajkavsku, započinjući je nekoliko puta bez uspjeha ili svršavajući bez početka:

Kume moj dragi -

Kume moj dragi -

Dugo nas ne bu

Daj se ga vžij.

Giga je u kupeju čula Florijanovu pjesmu i protumači je kapetanu. Uputi ga, koliko je mogla, u misterij hrvatskog Zagorja, opisa mu poetičnost tamošnjeg pejsaža prikazujući mu, kakav je hrvatski seljak, dobroćudan, ali tvrdoglav, puntar, i dokazujući kako je kajkavski najljepši jezik na svijetu. Dijalekt nježnosti. Žargon intimnosti. Ni psovke u njemu ne zvuče grubo. Svaki je jezik afektiran u uzvišenim momentima. I njihov književni. Ali kajkavski nije sastavljen od zaokruženih izreka i gramatikalnih zakona, jednoslovčan je kao žagor ptica, kao krič šturaka, spontan, nestereotipan, bez banalnosti. Njim se mora šaptati, kad se osjeća, a čim je malo glasniji, već je pjesma.

Kapetan je upita, je li to isto što i hrvatski? Pa naravno, da jest. Samo dijalekt. U njemu nisu pisane knjige niti se njim govori u teatru, niti ga upotrebljuju novine. Ali se u njemu živi. I ljubi. I umire. U njemu su akcenti za sve afekte, tonovi za sve prelaze. U deset riječi ima pet rima. Svaka fraza igra od asonansa.

Kad tko hoće da bude arogantan, služi se njemačkim riječima. Kad se vode mudre debate, onda se govori štokavski ili književno. Ali na zabavi, uz vino, na sastancima, pri svadbama, u intimnim dijalozima: samo kajkavski.

Svi su žargoni surovi, nezaobljeni, krcati izraza, što nose na sebi vonj sirotinje, akcent ulice, oporost prostakluka; kajkavski nema tih izraza.

On živi u seljačkoj kući i u plemićkoj kuriji. Njime govore piljarice, kočijaši, džepokradice jednakim riječima kao dame u svili, veliki župani, biskupi i banovi. Sve molitve i pjesme crkvene, ako nisu latinske, onda su kajkavske. I baš one, gdje čovjek hoće, da je Bogu bliži.

Kad bi samo on, kapetan, mogao shvatiti, ili radije, kad bi mu ona mogla objasniti koliko je neopisiva čara u božićnoj pjesmi »Narodil se Kralj nebeski«. Trebalo bi da jednom prisustvuje jednoj ponoćki u katedrali, pa da čuje masu naroda kako pjeva, kao da pjevaju stoljeća prošla i buduća, sa svim svojim živima i mrtvima, jednostavne i tople ritme, što nikad ne umiru.

Sad je ona malo retardirala svoj govor i zaključila šaptom, koji je umirao na njenim usnama:

- Ja to ne ću pjevati ove godine, a mislila sam da hoću.

Kapetan nije čuo što je rekla, ali je razumio, pa da je odvrati od njenih misli i svede na druge, reče joj:

- Bi li vam bilo pravo, da dođem tamo dolje za Božić?

- Vrlo, samo će kod nas biti vrlo tužno.

I pomišljala je kako bi bilo, da on dođe u to vrijeme u Zagreb. Ona sama sa starim, boležljivim ocem, i bez muža, koji bogzna hoće li se dotle javiti, dakle u vječnim očekivanjima i nemirima, što će mu ona moći biti ako dođe? To bi još više povećalo bezutjehu u njoj i izazivalo sjećanja na ove dane ovdje, koji će joj kasnije biti strašniji i bolniji, nego što su sada.

Pa reče:

- Lani je bilo kod nas tužno, jer je mama umrla nekoliko nedjelja prije Božića. Ove godine - no, već znate, kako je ove godine...

Sad nisu više govorili. Kroz lomatanje željezničkih kotača čula se harmonika i pjesma vojnička iz drugih vagona. Florijan je zamuknuo. Mali se Šlojme skutrio u kutu kraj okna i omamljen od vožnje i od nekoliko kapi vina, što je ispio, pomalo dremuckao.

Napokon progovori Giga:

- Bojim se povratka kući.

I sjetila se oca, koji ju je odvraćao od puta i toga vjenčanja na brzu ruku s bolesnim čovjekom. On je uopće još od početka bio protivan, da ona pođe za nj, jedno jer je Marko mnogo stariji od nje, a onda je sin notornoga pijanca i depraviranog jednog čovjeka.

Sad će njen otac repetirati sve registre svoga protivljenja, što ih ona čuje već godinama, svaki put u tihom, odmjerenom, birokratskom njegovu načinu, koji ju je uvijek ostavljao indiferentnom. Naprotiv, pokojna se mati uzbuđivala, kad god ju je odgovarala od Marka, nastojala, da ga što više omalovaži prigovarajući svemu, što je s njim stajalo u vezi, klevećući ga pače i izmišljajući neistine, povećajući istine, tako da je izazivala njen prkos i otpor. Katkad su to bile žestoke scene među njima. Na momente je mrzila tu svoju majku, koju je inače tako ludo voljela. Rekla joj je nekoliko puta u bijesu: Mrzim te! Mrzim te! - I zatvarala se onda u svoju sobu, mučila se, plakala i prekoravala se sâma, što je mogla takva što izustiti.

Kako su samo išli ti njihovi razgovori. Sve ludo, bolesno, histerično.

Obično je to bilo, kad se vraćala sa sastanka s Markom. Mati bi je dočekala i ispitivala za sve, što su radili i što su govorili, a ona joj je do u sitnice saopćavala. Nije prešućivala ni male erotske intimnosti, koje se već same po sebi u takvim prilikama nameću zaljubljenicima. Mati je slušala, slušala, pokazivala ispočetka interes za sve i neobično neko razumijevanje, u kome je bilo skoro suosjećajnosti, kao da se svemu tome veseli i uživa, a onda bi se malo po malo uzbuđivala pitajući je, do čega to vodi, i srdito štošta primjećivala, stala da zamjera, da se buni, da ujeda ironijom, kritikom, zlobom, dok napokon ne bi iskalila sav bijes na nenazočna Marka i mahnitim ga crescendima klevetala i grdila. Ponavljalo se to vrlo često, katkad po nekoliko dana uzastopce, i svaki put je ona mislila, da je možda to taj put, kad će se mati urazumiti i sprijateljiti sa činjenicom, za koju nije bilo izgleda da bi se mogla izmijeniti.

Koji mjesec prije nego je Marko pošao u rat, ona je umrla. Umirući rekla joj je kako vidi i zna, da će Marko biti njena nesreća. Ne zna, kako ni što, al sve to ne će dobro svršiti. Te posljednje opomene, izušćene malo vremena pred agonijom, slabim, nenaglašenim riječima, bez ikakve mržnje, bez zlobe ili zagrižljivosti, jače su je deprimirale, nego sama majčina smrt. Tako da je otac, iskoristivši tu njezinu depresiju, skoro uspio razbiti njen odnos s Markom.

Ona se, doduše, nije ni na što odlučila, ali je neko vrijeme bila u njoj čudnovata praznina, kao da je svega nestalo što ju je dotada zaokupljalo. Marko se jedva držao periferije njena srca i ispao iz kruga njenih misli. Bilo ju je strah od njega i gonila ga, sve nehotice iz sebe.

Onda je otac napravio neopreznost. Marko je pisao, telefonirao, molio da je vidi i da s njom govori, a otac, koji je bio uvjeren, da se stvar nasukala, reče joj jedamput zapovjednim tonom, kako bi već bilo vrijeme, da se stvar definitivno svrši. To je ona dužna mrtvoj materi. Svetogrđe je neuvažavati ono, što je mati na smrtnoj postelji izrekla i zaželjela. Al ona, Giga, nije poznavala tih mekoća ni apsurda, niti su zapovijedi, predrasude i pijeteti mogli utjecati na njene odluke. Njen se prkos probudi. I kad je jednog dana Marko javio, da ide u rat, onda je u isti čas, ostavivši oca s nedovršenom izrekom jedne od običnih njegovih prodika, odletjela iz kuće i poletjela iza Muzeja u Demetrovoj ulici, gdje je na puteljku, što vodi u Tuškanac, čekao Marko.

Otac nije nikada prestajao sa svojim prodikama, pa ni onda, kad je pošla na frontu, da se s njime vjenča. A zacijelo ne će ni sada, kad se ona vrati, usprkos svega što ju je zadesilo. Čangrizav i boležljiv, kakav jest, svemu će prigovarati, pa će mu zacijelo i mali Šlojme biti nepoćudan i nepodnošljiv.

Kako će joj sve to biti neizdrživo.

Još će neizdrživije biti, kad se vrati u svoj stan, uređen, obnovljen za nju, s bračnom spavaonicom, u kojoj je već spremljena i otkrivena postelja s bijelim, novim rubljem, na kome još nitko nije spavao, na kome su veliki njeni monogrami M ft i plemićka kruna, i u kome su izvezeni čipkasti ornamenti »Toledo«, ako sobarica ne stavi kakav drugi. Oni će stanovati u kući oca, koji joj je usprkos svih protivština prepustio čitav prvi kat, gdje je on živio s njenom materom toliko godina, a sad će stanovati u prizemlju, u dvije male sobice, obje nasvođene i malko tamne. Ali neka, neka ona ima svoj stan i nek je u njemu nesmetana. A i on hoće da bude nesmetan, on koji se rano budi i rano liježe. Sad se bojala, ne će li stari možda htjeti, da se opet vrati u svoju sobu, u prvom katu, i poremeti sve ono, što je udešeno za nju i Marka, koji će se brzo vratiti, koji zacijelo ne će dugo izostati. Koliko je samo prigovarao i predbacivao, što je eto prisiljen (a nitko ga na to nije silio, sam je pače tako htio i predložio, jer se to i govorilo uvijek, kad bi se ona udavala, da će čitav prvi kat biti za nju), da ide onako slab i star u prizemlje, gdje nikad nema sunca, gdje su zidovi vlažni, gdje peći nemaju promaje, gdje se čuje tko god prođe ulicom, gdje se sve trese, kad se kućna vrata otvaraju i zatvaraju. Sad će opet ili nastaviti s tim zabadanjima ili će htjeti gore.

Ali se ona ne će dati istjerati. Zapravo, to ne bi značilo, da će tjerati nju, nego Marka, koji je slučajno nenazočan, ali ipak njen muž, koji ima da se vrati i svaki čas može da se vrati. Ne će ona ni spominjati ocu, kako je sve to s njima bilo, ni riječi o prekinutoj bračnoj noći, ni riječi, da ona još uopće i nije bila njegova.

Naprotiv: noć su proveli zajedno, proživjeli je kao muž i žena, bili su svoji. Svoji, svoji, više nerazdruživi i nerastavljivi.

Sve se to motalo Gigi po glavi u hitrim strjelovitim mislima, pa nije ni čula, kako je kapetan u dva maha, u nešto duljim intervalima zapitao:

- Zašto se bojite povratka?

Tek kad je treći put zapita, sjeti se gdje je i tko je taj, što pita, pa zaronivši prste u kose, pogrebe se nervozno po glavi i ispriča mu u rezimeu ono, što je malo prije prošlo njenim mislima. Onda je još nadodala:

- A najviše me straši Markov otac.

- Zašto on? - upita kapetan. - Nije valjda i on bio protivan, da pođete za njegova sina?

- O ne, ne, - reče neutješenim kretom glave Giga, kao da veli: i to bi se još htjelo. Zatim iza male pauze:

- To je nemoguć čovjek. Zapravo i nije više čovjek. Sablast jedna, bljutava, gnjusna živina, u kojoj postoje samo dva instinkta, i težnja samo da ih zadovolji do najskrajnije zasićenosti.

Mali se Šlojme, potpuno svlada snom, spusti na sjedištu, skupivši se kao crvić izbačen iz razrezane jabuke. Giga ga pokrije dekom. Kapetan joj na to pruži termos bocu i zamoli je, da mu natoči vina. Kad je natočila i pružila mu čašu, on najprije ponudi njoj da ispije.

- Nemojte, - reče ona, - potpuno sam smućena od vina.

- Samo malo, - prihvati kapetan. - Bit će vam lakše.

Pila je lagano, s kratkim gutljajima, pri čemu joj je podrhtavala ruka.

Harmonika je negdje naprijed neprestano kreštala. I pjesma:

In der Heimat - In der Heimat -

A kotači ispod nogu:

- Ko-pi-to... Ko-pi-to...

Vraćajući kapetanu čašu Giga se obliznula kao mala kučkica i počela pripovijedati:

Pripovijedala je dugo, dugo.

Čim Markov otac začuje, da se je ona vratila, doći će odmah k njoj. Po prilici onako oko dva sata popodne. Kao što je i prije dolazio čitavo ono vrijeme, otkad je Marko otišao u rat. Običavao se pojaviti svakog drugog dana, a katkad i dva tri dana redom, da se tobože informira, je li se Marko javlja, što piše i kako mu je.

Ti su pohodi bili nešto neizdrživo i bijedno, i po načinu, kako su tekli, i po onome, kakav je taj čovjek bio, što je sve govorio i kako je napokon odlazio. U tim je časovima uvijek shvaćala protivštine njezina oca, da se uda za sina jednog takvog degenerika i njegov bijes, kad god bi čuo za ime Barić.

U jedanaest sati izlazio je stari Barić iz jedne male prizemne kućice u Opatovini, gdje je u vlažnoj nekoj sobici živio s nekom ženom, svojom priležnicom, i uputio se u gornji grad, gdje je ona, Giga, stanovala. Ali taj put nije išao direktno, preko jednih ili drugih stuba, što vode gore, nego je bio zaobilazan u velikom krugu sa svojim stanicama i zadržavanjima na stanicama, negdje više negdje manje, već prema tome, kako je gdje trebalo. Nekako tako kao kakav križni put. Bog nek joj oprosti prispodobu, ali sa sasvim drugim obredom. Te su stanice počinjale već u Opatovini, - to je siromašna ulica s malim prizemnim starim zgradama, prljavim dvorištima, iza leđa opulentnog franjevačkog samostana, gdje mahom stanuje neimaština, tuberkuloza, nečist, gdje se ne iznajmljuju sobe, nego postelje, gdje sitna okanca ne propuštaju zraka ni sunca, al zato ulaze kroza njih i izlaze u ljetu muhe i prašina, a u zimi led i mračnost.

Ušao bi stari Barić najprije u jedan grajzleraj tamo, gdje je imao ograničen kredit. To jest tamo je Marko, dok je bio u Zagrebu, plaćao sve, što je trebala »kuća« njegova oca na špeceraju, plus četiri štamprla rakije, dva ujutro, a dva popodne, a kad je otišao povjerio je tu stvar njoj, svojoj vjerenici, da ona to redovito uređuje s grajzlericom u onom opsegu, kako je on to činio.

Druga stanica nije bila daleko, samo nekoliko koraka dalje, butiga neka, gdje su se točila žestoka pića. U njoj je stari obično ispio svoj treći štamprl, i taj većinom nije odmah plaćao, jer je tamo imao opet svoj privatni kredit. Bio je tamo dobar platac iz taktičnih razloga, da nađe uvijek, kad hoće, svoju rakiju, bez ičije kontrole, zabadanja i prigovaranja. Vrag neka nosi sve one, koji se bune što netko pije. Zašto prave i prodavaju rakiju, kad ne smiješ da je piješ.

Novac koji mu je trebao, da uščuva u toj butigi kredit, poticao je iz raznih vrela: ili ga je priskrbio tim, što bi uzeo ovo ili ono od onog špeceraja, što je dolazio u kuću, pa prodao natrag grajzlerici za gotov novac, ili je od sina izmamio ekstra forintu, a u rjeđim slučajevima i petokrunku, ili bi taj nekad vrlo uvaženi žurnalist u lucidnim intervalima smogao nešto snage, pa napisao nešto za novine i izvukao mali honorar. Što mu je ostajalo, to je trebalo za ostale štacije, koje su bile rasute po cijelom unutarnjem gradu, a pohađao ih već prema smjeru svojih izlaza i kretanja.

Kad je dakle išao k njoj izabirao je najdulji put: preko Krvavog Mosta, Duge ulice, Ilice, Mesničke, Demetrove, Mletačke, Markova trga do njezine kuće. Koliko god ima na tom putu rakijašnica, bifeta, grajzleraja, ulazio je u njih, bacio na tezgu monetu, ispio stojećke jedan, dva ili tri štamprla, već prema tome, koliko je imao u džepu novaca, i dalje u slijedeći. U posljednjima nije više stajao, nego bi sjeo, sav u licu osvijetljen od nekog mutnog svijetla, s teškim, labavim vjeđama i visećom donjom usnom, koja je izgledala da je šlagirana. Nakon čitava dva, tri sata, što je trajao taj njegov jadni put, prispio bi do njezinih vrata i objesio ruku na željeznu ručku kućnoga zvona, što je stajala na zidu kraj kapije. Spor i plah udar zvona u trijemu odjeknuo bi kućom.

Ona je već znala, tko je i sašla hitro iz prvoga kata, jedno da spriječi susret onog nesretnika s njenim ocem, a drugo da mu pomogne uspeti se gore do njezine sobe, gdje je nasamu s njime ostajala i razgovarala. A još je bilo nešto, rad čega se tamo s njim zatvarala. Držala je u svom ormaru bocu francuskog konjaka i ponudila mu jednu dvije čašice, više iz milosrđa, da gucne od nešto boljega pića, pošto se nagrcao patvorenih rakijâ, nego što bi ga možda mitila ili gostoprimno ugostila. Premda, sve je to bilo svejedno.

Najbolji Martell bio je njemu isto tako dobar kao najgoliji špirit.

Uvalio bi se, onako kako je došao u svom modrom kaputu s ovratnikom od masnog, izlizanog baršuna i halbcilindrom s raspuknutim i svjetlucavim rubom od krila, u naslonjač držeći u ruci batinu, što je na vrhu svršavala zatvorenom šakom, izdjelanom u jednom komadu, i uzdihan čekao da mu se dah slegne, jer je bio astmatičan. Međutim, iako se dah smirivao, on nije ništa govorio, dugo, valjda i po četvrt sata, samo je oblizivao usnama drvenu šaku na štapu, na mahove se uzrigivao puštajući iz sebe smrdljivi zadah praznoga želuca i lošeg alkohola.

Ona bi ga već prije ponudila cigarom, koju bi bez riječi uzeo i stavio na stô preda se, kao da mu se u taj čas ne puši. Tu i tamo zapitala bi ga, kako mu je, što radi njegova »gospođa«, spomenula kako je opet dobila od Marka pismo, natočila i stavila preda nj konjak, ali on je neprestano šutio. Nenazočan, u magli nekoj klimajući pomalo glavom, ludim očima, iza kojih se nije mogao čitati ni razbor, ni misli, niti išta što bi odavalo, da iza njih funkcionira jedan ljudski intelekt.

Nju je napokon poimao hvatati neki strah, nešto neobično neugodno, tjeskoba neka, i sve joj se pričinjalo da će on iznenada skočiti, zgrabiti onu bocu i razlupati je o njenoj glavi, ili pružiti koštunjave svoje prste, pa je zadaviti kao pilence, prije nego joj itko pritekne u pomoć. Nije joj ni padalo na pamet, da to nije ni snaga, niti mišice, nego trupina jedna nepomična, sjena alkoholizirana, koja ne bi mogla ni vrapcu zakrenuti vratom.

Možda je baš opačina, što je u njemu tako snažno živjela i kričala, izazivala u njoj te osjećaje bojazni i tjeskobe, jer ona toga nije nikada vidjela iz takve blizine ni u takvim dimenzijama. Na momente izgledao joj je kao nakaza s bogzna kakvog svijeta, ruglo pakleno, deformacija svega ljudskog, Quasimodo možda ili kakva groteska Leonardova, koje je vidjela negdje u reprodukciji, ili mačić, skot, izbačeno nedonošče vještice ili vračarice kakve. Tad bi osjetila, kako joj se kostruše kose, kako joj se koža zgušćava, a znoj se osipa po zatiljku i sljepočicama. Njezina dobra djevojačka sobica, kojom su prošla najljepša svijetla mladosti, pretvarala se u špelunku gdje se uvlače gnjili, ljigavi, zabaljeni produkti čudne faune što raste u podzemlju iz grješnih konubija svih niskoća i svih opačina.

A to da je rođeni otac njezina Marka, koji je složio u njenom srcu naslage svih radosti, od prvih dana otkad ga je vidjela, koji vlada svojim instinktima kao zglobovima svoje ruke, u kome je sve sklad i mjera, samo je ljubav prema njoj bezmjerna! Apsurd je sve ono pozivanje njezina oca na statistike, što matematičkom točnošću dokazuju, kako djeca onakvih otaca prije ili kasnije zagaze u atavističke staze.

Apsurd! Apsurd!

Kod tih sjećanja tražila je u crtama onog nakaznog stvora pred sobom, što oslinjenim usnama siše svoju batinu, Markove crte. I bila je halucinacija možda ili uistinu suglasnost neka, luk obrva je bio potpuno isti i sve je onako podrhtavao kao kod Marka, kad je govoreći joj nesređene, besmislene, lude riječi zapadao u ljubavnu ekstazu. Možda je baš i bilo stoga, kad je jučer, ponovo obuzet sličnim ekstazama, djelovao na nju neugodno, skoro degutantno.

A Bog bi ga znao!

Sav je taj život jedan velik apsurd s tim svojim isprepletanjima, labirintima, procesima, neprotumačivostima, mrežama, varkama, i nema nego da ga živiš i šutiš i ne tumačiš: Ionako se ništa ne da mijenjati. Sve je šareno, raznoliko, izvezeno, stoobrazno, tisuće želja, tisuće nada, bezbroj varka, bezbroj boli, bezgranično sreće, neizmjerno nesreće, a sve onda dolazi na jedno: život jest kakav jest, i jedini je put tvoj lični. Uhvatiš se njime za nekoga ili netko za te, i što računaju onda matematične istine statistika, logike, odgojitelja, iskustva filozofa, savjeti ispovjednika? Ona je gledala vlažna, pijana usta Markova oca i usne što se grče u pohlepi nad punom čašom konjaka, pa su je potpuno podsjećala na Marka, koji je visio nad njenim licem i jednakim grimasama tražio njena usta.

Iz tih suludih i besmislenih fantazija trgla bi je obično njegova nenadna riječ.

- »No, da«, - rekao bi spustivši batinu sa usta i sagnuvši za konjakom.

Pio je polako strasnim gucanjem, a kad je ispio, uzeo je cigaretu, koju bi mu pripalila. Uvlačio je iz nje dimove dugim dahom i otpuhivao ih široko kroz nos i usta najedamput.

- »No, da«, - izustio bi još jedamput, ovaj put nešto zagrižljiv u tonu: Zatim, poslije pauze:

- »Što piše?«

Pritom bi s vidljivim naporom podigao na nju svoj pijani crveni pogled i gledao u nju tupom, drvenom bezosjećajnošću, da su je prolazili srsi, igličasti i neprijatni.

- »Što piše moj gospodin sin?«

Naglašivao je drugi dio svoje izreke agresivno, s nekim zahtjevom na odgovor, kao da je ona dužna da mu polaže račun.

Ona bi odmah i odgovarala. Spremna i odana kao da je uistinu bila dužna da to čini.

Piše. Tuži se, onako između redaka. Ne mora mu biti ugodno. Ali zdrav je. Promaknut je na kapetana. Pita za nj, za oca.

- »Pita za me? Pita za me?«

- Jest, - odgovarala je ona, - u svakom pismu. I za Nera pita.

- »I za Nera«, - režao bi stari. - »I za Nera? Za koga prije: za me ili Nera? Ali svejedno. Mi smo dva njegova psa. Je li tako? Možda on do mene ne drži ni toliko. Ja sam za nj obična jedna gadna svinja. Što rokće tamo u svom brlogu u Opatovini. Ždere rakiju i valja se s onom madžarskom krmačom. Je li tako?«

Njezino se lice kušalo prekriti učtivim izrazom, koji bi oprovrgao te njegove tvrdnje i uvjerio ga, da Marko tako ne misli, ali bi joj stari prekinuo riječ:

- »Nemoj se mučiti, da ga opravdaš. To je on meni jedamput rekao u lice. Moj sin. Doktor filozofije. Što hoće da ženi jednu iz aristokracije. Ali, draga moja, sve je to svejedno, madžarska krmača ili kakva otmena dama. Pardon, ne mislim da te vrijeđam. Nije to možda svejedno po svojoj kvaliteti, ali ni ti njemu ne ćeš moći više biti, nego što je meni ona moja Piroška.«

Ona bi u tom času vidjela, da je došlo vrijeme da mu natoči novu čašicu. Jer čudna je igra bio taj njihov razgovor. Stari je bio blagorodan ili šutljiv, dok je pred njim stajala puna čašica i dok se nije zaželio još jedne. Ali onda nije tražio da mu se ponovno nalije, nego je upadao u bijes i prostakluk, što se sve više pojačavao, dok nije vidio, da se ona maša boce. Bila je to neka vrsta nijemog sporazuma, pantomima jedna, u kojoj je njegov instinkt izmišljao najraznoličnija i najdrastičnija extempora.

Stvar bi je bila mogla i zabavljati, da nije bila tako prekomjerno bijedna i odvratna.

Kad je stari opazio, što je neobičnom vještinom znao prekriti, da ona dohvaća bocu, prestao je govoriti. Turio ponovo batinu među usne i sisao je s grčevitim oblizavanjem kao malo dijete lažnu dudlu od krpe. Šutio opet neko vrijeme, ostavio ponuđenu mu cigaretu i stavio je na stol, sve tačno kao i prije, da napokon iznenada progovori:

- »No, da.«

A onda nakon ispijene čašice i zapaljene cigarete:

- »A novaca? Nije poslao novaca?«

Pa naravno, da je poslao, odgovarala je ona. Da se isplati grajzleraj, da se plati stan i za Piroškine zube, kako je on, stari, nedavno tražio. Nek samo zubar pošalje njoj račun, ona će sve urediti.

- »Da, da, sad će čovjek imati s njom mira. Paradirat će u Opatovini zlatnim zubima. Al valjalo bi joj i jezik plombirati. Provući kroza nj zlatnu motku, pa da se više ne mota. Nego to su naše privatne stvari, to se tebe ionako ne tiče. Mene čudi što nije Marko poslao i nešto ekstra za me. Sve te njegove brige za praktične stvari mene ostavljaju potpuno indiferentnim. Razumije se, da on za to redovito šalje stanovite svote. To je njegov spleen. Igra se dobročinitelja, zahvalnoga sina, čovjeka koji zna što je njegova dužnost. Fućkam ja na to. Ja nemam ništa od toga, ako on vrši svoju dužnost. Potpuno je njegova lična stvar što, pomažući staroga oca u najnužnijem, umiruje svoju savjest. Za me on nešto čini, kad čini nešto više od svoje dužnosti. Što se mene tiče grajzleraj? Ili ako moj hauser dobiva redovito svojih deset forinti za svoje apartmane, u koje dopire divni parfem iz fratarskih latrina? No, da. Pitam ja tebe, je li on poslao nešto ekstra?«

Ona je imala uvijek nešto novaca za nj, što je Marko odredio da mu daje u malim iznosima, a i to ne baš često. Svaki bi krajcar ionako svršavao u rakijašnici. Odgovarala bi mu:

- Naravno da je poslao. Dat ću vam pet kruna. Evo. Samo štedite.

Gledao je na onaj novac pred sobom na stolu s apatičnom nekom prezrivošću. Naškubio usta i grčevito njima kružio. Poslije nekog vremena mljacne usnama i reče:

- »No, da. Pet kruna. Htio bih vidjeti onoga tko bi mogao od te svote nešto prištediti! Čudim se, da ne veliš, da ih odnesem u Prvu Hrvatsku i živim, kao kapitalista, od kamata. Banda jedna škrta. No, lijepo će mi biti, kad pođeš za nj s tim tvojim financijskim principima. Već sada me je onaj gospodin stavio pod tvoju kuratelu, kao da ja sam ne bi znao disponirati golemim svotama, što mi on velikodušno dariva na kapljice kao medicinu. Apotekeri jedni licemjerni! Pet kruna! Pet kruna! I onda još da štedim!«

Uspjelo joj je međutim da ga prekine, jer je manula rukom prema boci, na koju je gleduckao kratkim pogledima, ali je nije dohvatila. Samo je htjela, da produži razmake između dvaju napitaka i da bi samo manje pio:

- Vama se ne može dati mnogo novaca. Znate vrlo dobro, zašto. Marko veli, da vam nestaju novci iz džepova.

I da ne grakne, dohvatila bi bocu. On se u očekivanju novog napitka zbilja suzdržao. Očekivajući da ona natoči, prihvati smireno:

- »No, da. Istina je. Novac s kojim na večer legnem, u jutro ne ustajem. Piroška ga jednostavno čapi kao vrana. Koliko je puta bilo skandala radi toga.«

A kako je ona još uvijek držala bocu, stao bi se žestiti:

- »Pa sve su žene takve! Misliš li, možda, da mene nije pljačkala Markova mati? Na vlas onako kao i Piroška. Samo Piroška nema šta. I ona to priznaje uvijek i pošteno. Jest, uzela je, - veli, - to je njezino pravo. Zar ne ćeš i ti činiti isto? Pa naravno da hoćeš, iako imaš nešto svoga imetka. Svoj ćeš čuvati, a njegov rasipati. Samo ćeš na meni štedjeti. Već te čujem kako kriještiš: - Ne daj mu, ionako će sve zapiti.«

Njegove alkoholičarske oči bile su pune krvavih odbljesaka, što se stali suzivati i smirivati, kako je god ona sipala konjak u čašicu.

- No, da.

I tako je to išlo po sat dva i više. Što je dulje sjedio, to su intervali između čašica bili sve to kraći. Rafiniranim instinktom pijanca osjetio je njenu slaboću i žurio se, da je što više iskoristi, a nju je hvatala čudnovata neka nervoza i samo se laćala boce da predusretne ekscesima.

Napokon je bio krcat alkoholom, nabujao kao spužva, nepokretan kao mješina, tup, tepav, slinav i gadan. Onda je djevojka silazila na Jelačićev trg po fijaker, koji bi ga odveo kući, a često je i ona išla s njim, jer je jedamput rascopao čelo o ono gvožđe što stoji oko fijakerskoga boka, ili o nešto drugo, Bog bi ga znao o šta. Iz fijakera bi ga Piroška, koja je na malom prizemnom prozorčiću već odavna iščekivala njegov povratak, iznijela na svojim jakim muškaračkim rukama, kao da je malo djetence, ne rekavši njoj, Gigi, ni jedne riječi, ali za to kunući kao kakav madžarski kočijaš:

- »Ištenem! Teremtete, Ištenem!«

Sad je Giga ispripovijedala sve što je znala o svom svekru.

Nije to uvijek bilo tako s njim.

Joso Barić je prije dvadeset, trideset godina bio znamenit zagrebački žurnalist. Ona doduše nije čitala njegovih članaka ni eseja, jer u vrijeme, dok je on redovito pisao i vodio veliku riječ u hrvatskoj javnosti, nije se još ni rodila. Jedva sada kad napiše nešto iz sušte nevolje, da zasluži koju krajcaru za rakiju, pa ona naiđe u novinama na to, pročita gdje vidi njegovu šifru, više iz ličnog interesa i da pošalje Marku na frontu, koji iako je teško podnosio očev slom, ipak je bio ponosan na njegov izvanredni talenat. Koliko je on puta, govoreći s njom o njemu, znao da se zanese ističući kako takva pera nema danas u hrvatskoj publicistici, i kako će mnogo vremena proći, dok dođe jedan drugi s takvim stilom, znanjem, sudom, logikom, kulturom, ukusom i originalnim mislima.

Njegovi članci o svjetskoj politici, o problemima ondašnjega evropskog života, društvenog i kulturnog, mogli su slobodno stajati na čelu »Journal de Debatsa« ili »Le Tempsa« ili »Timesa«. Već početak njegov bio je senzacija. Moglo mu je onda biti jedva dvadesetdvije ili dvadesettri godine. Još nije ni univerzu apsolvirao. Zalazio je često u redakciju »Obzora« donoseći male nepotpisane člančiće i literarne feljtone, za koje je dobivao sitne honorare, a katkad ni to.

Nalazeći se tako tamo, najedamput je došla depeša s viješću, da je umro Disraëli. Redaktor, političar neki u ono vrijeme vrlo ugledan, spremao se da održi slijedeći dan politički govor u saboru i našao se u neprilici. Valjalo je donijeti članak o engleskom državniku, a on je morao da radi na svom sutrašnjem govoru. Srdio se i grmio po redakciji, psovao novinare, kako nisu ni za što, kako od njih nema nikakve potpore, kako im talenat i znanje dopiru jedva za sastav reporterskih vijesti i gradskih tračeva, pa se u toj svojoj srdžbi ustavio i prstom pokazivao na jednog po jednog od svojih suradnika:

- »Znate li vi, tko je bio Disraëli?«

- »Znate li, tko je bio Disraëli?«

- »Tko je bio Disraëli?«

Tako je dobacio to pitanje i mladom studentu Bariću.

- »Naravno, da znam«, - odgovori ovaj sigurnim licem.

- »A tko je bio Lord Beaconsfield?« - zapita opet redaktor, misleći da će preduzetnog golobraca natjerati u nepriliku.

Ali on se nije smeo. Odmah, neposredno iza pitanja, odvrati, nasmiješivši se ironično, kao da se ruga sam sebi:

- »Disraëli.«

Student je očekivao, da će redaktora njegov odgovor razoružati. Ali se stari političar tek sada razgoropadio.

- »Valjda ne mislite, da ste time, što znate, da su Disraëli i Lord Beaconsfield jedna te ista ličnost, položili ispit iz moderne političke historije! Kad se nekog za to pita, pravi se samo jedna banalna dosjetka, koja se obično upotrebljuje po redakcijama, da bi se nekome dokazalo, da nema pojma o najjednostavnijim stvarima svjetske politike. Jer to je nešto što znaju već i slagari. Ali da vas upitam na pr. što je to »Mlada Engleska« - što bi ste onda rekli, mladi moj gospodine?«

I onda je nizao pitanje za pitanjem: Koliko mu je poznato o »krumpirskoj krizi«, koja je toliko brige i paničnog straha zadala Sir Robertu Peelu, Disraëlijevom suparniku? Ili: koliko ga je mrzio Gladstone? Ili kako je Disraëli pribavio Engleskoj Khedivove akcije Sueskog Kanala? A njegova politika za vrijeme balkanskih trzavica. Bosna i Hercegovina, Bugarska? A zna li za Gladstonov napadaj na »barbarske i sotonske« orgije Turaka?

Tu ga blijedi student, koji je na svako pitanje samo klimao glavom, kao da mu onaj spominje pojedinosti iz kakve knjige, što je on već odavna zna napamet, iznenada prekine:

- »Da, gospodine, znam i kako je došlo do rata između Turske i Rusije, i za Berlinski Kongres, i za triumfalni Disraëlijev povratak s kongresa. Znam također, kako se njegova zvijezda počela gasiti, i tko ju je konačno utrnuo. I dolazi onaj drugi. Uvijek je tako u životu: dolazi onaj drugi.«

Tu se ustavi na časak, sav osjajen od pouzdanja u se, i kao da je potpuno preuzeo ulogu svoga šefa, upita ga sa simpatičnom drskošću:

- »Znate li, tko je taj drugi?«

Redaktor se u prvi tren smete, a onda kao da je osjetio, da ne smije da se preda, iako mu je onaj suhi, gracilni momak s debelim mokrim usnama imponirao, reče:

- »To sam upravo ja htio vas pitati.«

- »Znači, da znamo oba« - odgovori malko preuzetno s puno vedrine na čelu student. I doda: »Gladstone«.

- »Gladstone«.

Redaktor mu pruži ruku:

- Moram se žuriti, jer moj govor ne će biti gotov do zore. Doći ću oko ponoći na trenutak ovamo, da pročitam vaš članak.«

Drugi je dan u saborskim kuloarima Barićev članak izazvao opće zanimanje. Kad se pak zna, kakvi su vanredni duhovi sjedili u zagrebačkom saboru, među kojima je bio i Strossmayer, koji je baš u ono vrijeme stajao u dobrim odnosima s Gladstonom, to je uspjeh mladoga novinara bio prava senzacija. Tim više, što su se u njegovu članku nalazile i daleke aluzije na taj odnos, kao i naglašavanje Disraëlijeve rezerviranosti i Gladstonovih simpatija prema Slavenstvu.

Kapetan je nekako umorno slušao Gigina pričanja i njoj se pričinilo, da mu je sve to nezanimivo.

Pa mu reče malko obeshrabrena:

- Glupo je, što vam toliko govorim o svemu tome. Sigurno vam je za sve to malo stalo, a osobito u ovaj čas.

- Nipošto, - reče oficir. - Vi lijepo pričate i volim vas slušati. Pogotovo jer vidim, kako vam je sve to blizu. Onda je blizu i meni. Samo me čudi, kako u vašim godinama poznate takve stvari, što inače mogu zanimati ljude, kojima je politika pasija i zvanje.

- Sve je to rezime naših razgovora, mojih i moga muža, koji nikad nije prestao da voli onoga svog oca od nekada, onoga boljeg, uravnoteženog, umnog i o kome mi je tako često oduševljeno govorio, ali poslije u časovima ogorčenja žučno i ogorčeno. Šta sam ja sve naučila od njega. Naše potajne šetnje i sastanci nisu bili ispunjeni kojekakvim ljubavnim brbljanjima ili praznim nadmudrivanjima, kao što to inače biva među zaljubljenima. Promislite: on mi u tim prigodama nije nikad rekao, da me voli. Uopće mi nije nikad rekao, da me voli. Očito je to izbjegavao. To sam samo ja njemu ponovno izjavljivala. Obično nakon jednog od onih njegovih pripovijedanja, koja su bila svakidašnja, ali uvijek raznolična, o stvarima lijepim i zanimivim, kao da je htio, da i ja sve naučim i znam, što i on. O svom ocu mi je govorio, kao da ga je ispričavao, jer kad smo se nas dvoje počeli voljeti, stari je već bio skrhana egzistencija. Kao da ga je htio podići pred mojim očima. Kao da je znao, da će me svatko odvraćati od čovjeka, čiji je otac takav. Premda ne vjerujem, da bi me išta na svijetu bilo kadro odvratiti od njega. Pa da mu je otac bio Rinaldo Rinaldini ili ljudožder kakvi. Ali ja vam zacijelo dosađujem tim svojim pričanjima, govorimo radije o nečem drugom. O vama, na primjer.

- O meni - upita kapetan i nasmiješi se žalosnim smiješkom. - Šta se može reći o meni? Sve je tako nezanimivo. Kadetska škola, ispiti, garnizona, Wiener Neustadt, Plzenj, Černovice, Bruck, Mostar, dosada, dosada, dosada. Onda veliko razočaranje. Napokon rat. Glupa i očajna tajna, zagonetka, apsurd, u kome se nalazim kao kakvo bačeno slovo u jednom rebusu. Niti znam što znači, ni zašto je tu. A možda to ne ću nikad ni saznati. Imam samo predosjećaj, kao da je sve to pusto i beznadno uzalud.

Glas mu se potpuno ugasio kod posljednjih riječi, a glavu je naslonio otraga i zatvorio oči.

Ona se bojala, da ga pogleda. Bilo joj je jasno, da je nešto slomljeno u toj egzistenciji kraj nje, nešto što više boli od njegove razbite ruke.

Dugo su šutjeli oboje. Napokon on mahne rukom, kao da tjera od sebe sve ono, što mu je u taj mah bilo u mislima i uzdahnuvši reče:

- Šta je bilo dalje s onim žurnalistom?

Giga je malo oklijevala odgovorom. Bilo joj je nekako nezgodno nametati tome čovjeku tako daleke i toliko tuđe stvari. Što znače uopće ičiji udesi nekome, tko teško snosi svoj. Pa se stala prekoravati zbog svoje brbljavosti, radi egoizma i svoje smiješne iskrenosti.

Njemu je predugo trajalo njeno oklijevanje. I upita:

- Dakle?

Ona odgovori:

- Bolje je, da ne govorim dalje. Ostanimo svaki kod svoje nevolje.

Kapetan je pogleda.

- Nemojte tako, gospođo Margit. Nisam vam ništa nažao učinio. Samo nastavite, ako vam baš nije teško govoriti o tom, što ste počeli. Ako jest, a vi govorite o nečem drugom. Čim mi se više otkrivate, tim je sve više vas u meni. A to me usrećuje. Toliko vam valjda smijem reći?

Giga se nasmiješi i reče s nešto malo prijekora u glasu, kao da govori kakvu dječaku:

- Toliko, ali ne više.

- Znam, - odgovori on s jedva primjetljivom ironijom aludirajući na ono, što je prije govorila o svome mužu, - najbolje je s vama govoriti o nečem desetom i čekati.

Ona, kao da nije razumjela, upita:

- Na što?

- Da vi rečete ono, što se inače ne smije.

Sad se ona sjetila. Uozbiljila se tako, da je on mislio, da se uvrijedila. Očekivao je sa strepnjom njen odgovor.

Al ona reče, gotovo tužno:

- Prekasno, prijatelju moj.

Njemu je bilo na jeziku:

- Ili možda prerano, ali je mozak u posljednji čas iznio razloge, što su se protivili tim riječima, i one su umrle među usnama.

Zacijelo bi joj bilo žao, da ih je izrekao. To bi moglo izgledati opet kao kakav pokušaj približenja, doduše zaobilazni, diskretniji, obzirniji, pa vrlo lako da se opet sve pokvari među njima, što se tako lijepo uspostavilo. I srdio se na se, što se i samom pomišlju tako zaletio. Kako se samo lako da zavesti muškarac od svoga glupog instinkta.

Pa reče kao da se ispričava:

- Ne srdite se. Samo sam se šalio.

- Ja sam to i uzela za šalu, - odgovori ona s neočekivanom ležernošću.

Situacija je opet bila glatka i ugodna. Kapetan je odmah našao prijelaz i ponovno stavio prijašnje pitanje:

- Sad bih ipak rado znao, što je sve to bilo s ocem vašega muža?

Poslije onoga članka o Disraëliju uzeše ga u redakciju, gdje mu je bio povjeren politički dio lista. Sa stalnom plaćom i ugovorom na nekoliko godina. Za mladog studenta, koji je bio bez ikakvih dohodaka, sa siromašnom vjerenicom, s kojom je imao nezakonito dijete, značilo je to gotovo preporođenje, dapače spas. Nije imao vremena, da se veseli svojoj nenadanoj afirmaciji i izgledima na budućnost, jer sve su taštine u taj čas mirovale u njemu. Glavno, što ga je obuzimalo, bilo je zadovoljstvo zbog osigurana života, zbog mogućnosti da okući sebe i ono dvoje svojih, sve troje zajedno još djeca, koja inače ne bi znala kud da pođu i kamo da se krenu. Ono treće, najmlađe, bio je njen Marko.

Poslije malo vjenčali su se roditelji i njihov se život razvijao mirno, bez sukoba i većih neprilika. Otac je za malo vremena postao ugledan i znamenit. Ljubimac biskupa Strossmayera, tumač i propagator njegovih ideja, prijatelj njegovih prijatelja. Svaki njegov članak, pa bio on ideološki ili polemičan, imao je uvijek značenje događaja. Bile su onda vrlo teške prilike u Hrvatskoj: ono je bilo vrijeme najjače degradacije narodne i početak klonulosti duhova pod ogorčenom atakom madžarske silovitosti. Spretni i bezobzirni madžarski jedan gentry, Khuen-Hedervary, vlada sve do početka vijeka u Hrvatskoj i malo po malo stvara iz naše zemlje čudnovato područje: na pola koloniju, na pola parodiju neke državnosti, gdje je na rafiniran način nekakva sloboda u kulturnim nastojanjima imala prekriti imperijalističke težnje madžarske politike.

Najgore je bilo to, što je Hedervary znao izabrati ljude, kojima je povjerio onu slobodu oko kulturnih nastojanja, uvjeren, da ih ne će iskorištavati na štetu njegovih političkih planova. Bilo je to uistinu jadno vrijeme. Profesori sveučilišta, među njima mnogi veliki i snažni umovi, bili su uz vrlo malo iznimaka najjači njegovi pomagači. Što su davali znanosti i kulturi svoga naroda s jedne strane, to su mu s druge otimali u njegovim slobodarskim aspiracijama. Otpor protiv svega toga vodilo je nekoliko političara, koje je vješti grof reducirao na usku falangu, ali i u nju je znao ubaciti vješto neke parole, da ih posvadi među sobom. Godinama su organi ovih opozicionih grupa vodili međusobno oštar rat za kojekakve istine i ogorčeno se prebijali puštajući potpuno s vida onoga glavnog neprijatelja, koji je pomalo uspavao sve energije, koje su se mogle probuditi. Ako se ova ili ona novina ipak sjetila da na to upozori, njen je glas bio ušutkan cenzorovim križanjem, a u saboru su takvi glasovi bili redovito nadglasani ili isključeni. Koliko je puta list, u kome su izlazili Barićevi članci, osvanuo sav bijel u svojim uvodnim stupcima; čitali su ga samo kriomice iz nekoliko spašenih egzemplara. Marko, njegov sin, ima čitavu knjigu tih zaplijenjenih članaka svoga oca, i davao ih je i njoj, da ih čita. Na koncu konca nema u njima ništa tako strašno revolucionarno, većinom malo glasnija kritika režima, katkad i po koja puka aluzija. Svuda se opaža neki oprez pera, koje računa sa cenzorom i htjelo bi da ga prevede žedna preko vode.

Jalova je ta borba. Dugosatni dnevni i noćni rad u redakciji i izvan nje za druge listove u provinciji i revije, slaba materijalna strana takva rada (opozicionalne novine živjele su većinom od malog kruga abonenata i pripomoći patriota), bolest u familiji (Markova je mati bila boležljiva), rasklimaše postepeno njegovu ustrajnost i isprekidaše njegove, iako vrlo osjetljive nerve. Neotporan po naravi, gdjegod su došli na kušnju njegovi nagoni, počeo je da posrće. U noći, u pauzama između pisanja članaka i slaganja, između korekture i štampanja, zalazio je u kavanu. Na čašicu konjaka. Ili u gostionicu. Na tri deci. Postepeno su se doze povećavale. To je počelo u ono vrijeme, kad mu je žena pobolijevala, pa je zatezao, da se vraća kući, gdje je bilo sve tako neutješno i tužno. Nemir bolesne žene, zagušljivi zrak male spavaonice, gdje su ležali u troje, on ispretrgan, umoran, razdražljiv: od svega toga spasavao je alkohol, u kome se sve tako lijepo zaboravlja: i tegobe i očajnosti, i obveze i odnosi i dužnosti. Divna opojnost, što odvlači čovjeka od svega, što ga muči, što ga spasava od svih ljudi i od njega samoga, a to je ono glavno: ne biti sam sebi sudac, ne čuti savjesti, koja zanovijeta, ne shvaćati osude, ne morati ni za što odgovarati. Samo dalje, naprijed, još napitka, u kome je ta moć čudotvorna. A kad je ipak negdje duboko sjeckalo u svijesti, poput blijeska u ljetnim zaparnim noćima, kad su ječali neki tanki prigovori i podmukla grizodušja, onda je valjalo naći nešto što će i to zadnje bunjenje zatomiti i zagušiti. Nešto jače od alkohola, opojnije, luđe, mahnitije, otrovnije. Krčma napokon izbacuje goste na ulicu. Sa stola, gdje je vino, na trotoar, gdje je žena. Sit sina: gladan žene. I počelo je srozavanje Josipa Barića. Noć na noć: bdijenje, obezumljenje, poživinčenje, a dan na dan: sakupljanje razbijenih misli i hvatanje nekih dojmova, mučno traženje: težak naporan posao intelekta što propada. U redakciji savjeti, prijetnje i omalovažavanje, a kod kuće podbuhlo bolesno lice supruge i velike razumne tužne oči dječaka, koji sve vidi i sve zna. Koliko je puta, u noći, kasno kad bi mati nakon jednog od svojih čestih napadaja ležala polumrtva i voštana u razgužvanim i znojnim jastucima, izletio da traži oca, da ga dovuče kući, jer: - Mama umire! - Znao je on, da je na Potoku, u gadnoj nekoj kući, kod bludnice jedne, kod nje ili pred vratima njene sobe, gdje je ona zatvorena s kojim god prolaznikom, ali nikad nije išao tamo odmah. Najprije je obišao sve susjedne kavane i gostionice, gdje mu je otac zalazio, a kad ga nigdje nije bilo, tek bi se onda uputio stidnim korakom i prestrašenim srcem u onu strašnu kuću. Ako je otac, kao kakva pijana krpetina, visio pred vratima one žene, dječak bi se samo ustavio i čekao da ga opazi. Ne bi ni riječi reko, samo čekao. Otac čim bi ga vidio, digao se, uhvatio ga za ruku i otišao s njim. A kad se desilo, da je bio u sobi kod djevojke, mali bi prišao k onim vratima, začeprkao na njima prstima lagaško, kao da golub struže kljunom, i viknuo tankim prolomljenim glasićem: - Tata, mama umire! - Otac je na taj poziv, pa bio kod čaše ili na bludničinu krevetu, dolazio k sebi, sve ostavljao i kao slijepac pošao za dječakom. Inače ga je zaticala zora na mjestima njegovih zalaženja, s kojih se nije micao, dok nije znao, da je dječak otišao u školu. Stidio se, regbi, pred njim. Nebrojeno puta odazvao se on pozivu: - Mama umire! - i uvijek je ona opet oživljavala i k sebi dolazila. Ali napokon ga Marko nije prevario: ona je taj jedan posljednji put uistinu umirala. Umirala i umrla, u navali krvi, ne dospjevši više ni da digne oči, koje su, umorne i teške, ostale poklopljene kako dvije mrtve školjke na sivom morskom žalu.

Znanci i prijatelji zauzeše se za maloga, koji je već polazio u gimnaziju, staviše ga u nekakav konvikt, gdje su mu pribavili besplatno mjesto, a otac je još neko vrijeme bio trpljen u redakciji, dok ga napokon, kad po čitave dane nije dolazio, ne izbaciše. Rekoše mu, neka slobodno radi za list, honorirat će mu svaki članak posebno, a obično su ih i sami naručivali, pa je nekako nešto dobivao i bio bi se mogao, da se znao umjeriti, kako tako uzdržavati.

Ali njegovi dobici propadali su u bezdan, izrovan od njegovih strasti, koje su bile nezasitne. Valjalo je naći bolje izvore. Opozicioni su listovi plaćali premalo, i napokon se ono pero, koje je napisalo najljepše svoje strane u pobijanju politike bana Khuena i u obranu slobode i nacionalnih pravica, ponudilo potajno službenom listu, koji je plaćao trostruke honorare, davao obilate predujmove, a čak i dugove otpisivao. Pa dok je danas publicirao potpisan članak u opozicionalnim novinama i osuđivao ovo ili ono vladino djelovanje, drugi dan je u službenim anonimno pobijao svoje vlastite zaključke i teze s istom logikom ili sofizmom, koje je znao tako uvjerljivo servirati, da su izgledali kao nepobitne istine. Za ovakve igre, u kojima je njegov duh, natežući se i debatirajući sam sa sobom, žonglirao kao najsjajniji clown, bio je neobično dobro plaćen. Ispočetka ga je interesirao taj dvoboj sa samim sobom, uživao je pišući opozicionalni članak i stavljajući u nj kvačice i motive, za koje će se drugi dan zakačiti i lako ih pobijati. Katkad je pisao jedan članak za drugim i prije nego ih je nosio u redakciju popunjavao jednog prema drugom. Kasnije je u svijetlim momentima došlo trenutačno osvješćenje, za kojim je slijedilo gađenje nad samim sobom, depresija još jača, što ga je gonila na još jače ekscese. Nisu onda dostajali ni najveći honorari.

Pogotovo kad je jednom s nekog puta iz Vukovara ili Mitrovice doveo svoju Pirošku, kasiricu tamo u nekoj kavani, uzeo je u stan i živio s njom.

Piroška, visoka i krupna Madžarica, s jakim bokovima i prsima, brutalna ljepota, masnih crnih kosa i masna zagasita teinta, posuta krupnim madežima po licu i tijelu, hrapava u glasu i gruba u temperamentu, potpuno je ovladala onim jadnim slabićem, upotrebljujući najsigurniju i najjednostavniju taktiku: pogodujući njegovim instinktima. Pokoravao joj se slijepo, kad god su ti instinkti tražili svoje zadovoljenje, a bunio se samo u mamurluku iza teških otrovanih noći, u trijeznosti svojoj bolnoj, kad mu je postajala jasna slika njegova skrhanog življenja.

Onda su se odigravale scene među njima, svađe očajne, s krikom i razbijanjem, pri čemu su letjele boce i stolice, zabljesnula pegla ili krušni nož. Najedamput bi se strčali susjedi na galamu, mirili ih i rastavljali, a katkad zvali i policiju. Tako je bilo jednog dana, kad je on u bijesu udario nožem svojoj Piroški bedro, koje je doduše jako krvarilo, ali umotano u svoje salo, zadobilo samo površnu ranu. Kad je došao policajac, njih je dvoje sjedilo mirno za stolom, pušeći, sa punim čašicama konjaka pred sobom, razgovarajući, kao da se nije ništa desilo. Piroška je istjerala nekoliko radoznalih komšinica iz kuće, a policajcu je na pitanje, šta se tu zbiva, odgovorila:

- »Ništa, gospodine stražaru. Mala obiteljska svađa. To se događa i u najboljim kućama.«

I kad god bi se te njihove svađe slegle, običavali su sjesti, piti i pušiti, pomalo prigovarajući jedno drugom i brebonjeći, dok se ne bi sasvim primirili. Onda je bio mir čitav dan i noć do slijedećeg dana, do novog rastriježnjenja.

A navečer je obično pisao, kad je mogao da piše, kad nije bio potpuno shrvan od alkohola, kad je bilo u ruci snage da drži pero. Jer njegov je mozak najkasnije smalaksavao. Najprije su popuštala uda i nisu slijedila volje. U vremenu, dok je on radio, Piroška je bila najobzirnija žena na svijetu, savijala mu cigarete, napunjala čašicu za čašicom i paginirala hartijice, kojih je bilo mnogo, jer je pisao na široko, i koje je on razbacivao oko sebe.

Posljednji i definitivni udarac bio je za nj, kad se napokon doznalo za njegove klandestine članke u službenom listu, kojima je pobijao sam sebe. On je mislio, da ga je netko izdao iz službenih krugova. Ali ne, izdao se sâm. Ispočetka je nastojao, da se stil njegovih anonimnih članaka razlikuje od njegova običnog stila, i to mu je vanredno uspijevalo. Čak je i u ortografiji pravio razlike. Dok je u jednima zanosio malo na zagrebački žargon i upotrebljavao mnoge kovanice zagrebačke žurnalistike, dotle je u drugima pisao što biranijim jezikom, afektirajući neki purizam, kako su pisali Kozarac, Tordinac ili Bude Budisavljević, klasični pisci onog vremena.

Poslije je, izgleda, izgubio interes za to dvolično ševrdanje. Ili je možda bio iznemogao, pa je napuštao igru. Svakako malo pomalo i jedni i drugi članci počeli su da budu slični u stilu i načinu. Starčevićanske novine, da podvale Obzorašima, prve su iznijele stvar na vidjelo, konstatirajući kako »Obzor« i službeni list imaju istog uvodničara, koji ono, što u jednom listu temperamentno napada, u drugom još temperamentnije brani. Skandal je bio golem.

I peštanske i bečke novine pisale su o tom žurnalističkom fenomenu.

Odonda nije Josip Barić više napisao ni riječi za »Obzor«. Ali nije bio više ni službenim novinama tako dragocjeni suradnik. Radio je za njih, ali bez kakvih posebnih honorara, a pogotovo bez predujmova. Tako su se suzili njegovi dohoci. Stanarina se nije plaćala, zaduživanje desno i lijevo, pozajmljivanje malih svotica, po deset, po pet forinti, češće i po forintu. Komad po komad pokućstva išao je u bescijenje, ćilimi, ono malo srebrnine, kakva slika ili vaza, jedno za drugim odlazilo u zalagaonicu, i upropastilo se sve, odakle se god mogla izbiti para. Sve za piće.

Napokon je došlo preseljenje u Opatovinu, u onu vlažnu prizemnu sobu, gdje je dostajao samo jedan krevet, jedno pokrivalo, jedan stol, dva stolca, ostaci najjadniji i najpotrebniji, od kojih se ne može više ništa oduzeti. Manje od toga samo su one četiri daske, među koje se liježe i počiva za uvijek.

- Eto, - završi Giga zagrabivši uzdah iz punih prsiju, - to vam je sada moj svekar. Sutra preksutra bit će kod mene, pa će se stara igra među nama započeti još intenzivnije.

- A što je bilo međutim s dječakom? - upita kapetan retardirajući meko i odmah nadoda: - Da, s vašim današnjim mužem?

- Došao je samo jedamput kući, dok mu otac još nije bio tako propao, ali kad je vidio, kakva je ona žena, što s njim živi, nije se više vraćao. Kad je maturirao, upisao se u filozofski fakultet, izdržavajući se sâm instrukcijama. U njegovoj studentskoj mansardi pohađao ga je vrlo često otac i izmamio mu često puta i posljednju paru.

Kad je apsolvirao i dobio profesorsko mjesto, davao je ocu stalnu pripomoć. Kako onda, tako i sada. A tako će biti i dalje. Ne vrati li se moj muž, to ću onda činiti ja mjesto njega. Al sve to ne bi ništa značilo, pa da se daje i više, samo kad sve ne bi bilo tako očajno.

- Da je moj otac takav, ja bih već znao što bih učinio, - reče kapetan.

- Ne da se tu ništa učiniti, - prihvati ona mahnuvši rezignirano rukom. - Marko je sve pokušavao.

- Najprije bi valjalo odalečiti Pirošku, - reče kapetan energično, kao da je govorio o slučaju, koji se njega tiče i odlučio, da to izvede.

Giga se nasmije čudnim smijehom, kojim je odmah naglasila apsurdnost kapetanova prijedloga.

- Kako ste naivni! Pa, naravno, da je Marko i to htio. Svak ga je svjetovao, da to izvede, svakomu je bilo jasno, da je baš Piroška ona, koja ga još više povlači u propast, jer mjesto da ga čuva od ekscesa, ona sama sudjeluje s njime u njima i pogoduje njegovoj strasti. Marko je upotrebio sve lukavosti i sva sredstva, da ih odijeli, obećavao mu pristojnu sobu, poslugu, jednu svotu za manje izdatke, nagovorio ga da se preseli u Samobor, malo mjesto kraj Zagreba, gdje će mirno živjeti, pisati svoje memoare (na koje se uvijek spremao), pokatkad i koji članak za novine. Pritom mu je i Piroška pomagala, jer je on i nju pridobio obećavši joj otpravninu. Polovicu će dobiti, kad se stari preseli u Samobor, a polovicu kad odseli iz Zagreba. Sve je već bilo ugovoreno, i dan rastanka i ura odlaska. Marko je imao doći s fijakerom po oca i odvesti ga. Fijaker je čekao pred kućom. Ušavši Marko u očev stan, našao je njega i Pirošku, kako sjede jedno prema drugome, a pred njima skoro ispražnjena velika boca konjaka. Oboje je zurilo preda se, omagljeno, omamljeno, svjetlucavo od alkohola u porama, indiferentno za sve, što se oko njih zbiva. Nisu se ni obazreli na Marka, kad je ulazio, ni odgovorili na njegov pozdrav. Žmure pred sobom, kao par glupe trome blaščadi, on zavijajući grčevito usnama, a ona s podlakticama ispruženim na stolu jedna uz drugu, preko kojih je prebacila svoje krupne prsi, nabrekle, kao pune bisage. Marko je odmah vidio, da je situacija vrlo nepovoljna i htio je da ode. Ali onda je pomislio, da je momenat rastanka vazda izazvao to raspoloženje, da su prije, nego se raziđu, ispili zajedno posljednju bocu, i pokušao da bude obazriv, da ih ne razdraži, i stvaran, kao da hoće pokazati, kako i ne sumnja da bi moglo biti drukčije, negoli je među njima bilo fiksirano. I reče:

- »Kola su tu. Hoćemo li dakle?«

Istodobno položi pred Pirošku kuvert, u kom je bila ugovorena svota, kao prvi dio njene otpravnine. Otac nije ni najsitnijim pogledom reagirao na njegove riječi, samo je dalje motao usnama, a ona u kratkoj gesti pomakne podlakticu i prezirno gurne od sebe Markov kuvert. Marko se pričini, kao da nije ništa opazio i upita Pirošku:

- »Gdje je putni kovčeg?«

- »Šta ja znam«, - odgovori ona s drskom nehajnošću, a onda nadoda provokantnim akcentom: - »Ja ne putujem.«

Sad se i otac trgnuo. Digao naglo ruku i još naglije udario dlanom o stol, da su boca i čašice odskočile na svojim mjestima:

- »Ni ja!« - vikne hrapavo, - »ni ja!«

U isti tren skoči Piroška, napipa par zeksera u svom džepu, otvori prozor i pruživši ruku prema vani, vikne:

- »Fijaker! Evo! Ne treba da čekate! Ne idemo nikud!«

I zalupivši gnjevno prozorom, vrati se ponovo na svoje mjesto.

Marko se okrene Piroški, uzbuđen i odlučan:

- »Pazite što radite. Kajat ćete se vrlo.«

Piroška natoči čašicu i ispije je na dušak, a onda još jednu, pa reče s malko tugaljivim izrazom:

- »Joško ne može živjeti bez mene, a ni ja bez njega.«

A onda po nekakvoj madžarskoj melodiji zapjeva strasno i trepeljivo:

»Šta će meni cijelo more para, Kad mi kidaš srce iz njedara? Ja ne živim neg' od poljubaca: Ljubav vrijedi više od novaca!«

Prije nego je svršila, digla se i prišla s njemu obuhvativši ga rukom preko ramena, a kad je svršila stavi svoje lice uz njegovo i upita ga:

- »Je li tako, stari? Mi se ne rastajemo tako lako.«

Sad je i stari oživio. Maknuo je ramenima i rukama, oslobađajući se Piroškina zagrljaja, digne se s nešto napora i malim, klimavim koracima stupi pred sina:

- »Jesi li čuo, što je rekla Piroška? Mi se ne rastajemo tako lako! Mi ostajemo zajedno. Ovdje, u ovoj našoj špelunki. I pusti nas na miru. Jesi li čuo?«

- »Ja imam tvoje obećanje. I njezino. Svečano obećanje, - govorio je Marko na mahove, nešto svečanim tonom, - i morate ga ispuniti.«

- »Obećanje! Obećanje!« - mucao je teškim jezikom stari.

- »Što znači obećanje? Tko je zapravo išta ikome obećao? Nisam ja kakav tvoj đak, da moram parirati na sve, što zapovijediš.«

Piroška je sjela na stol, raskrebečila bezobrazno noge, zapalila cigaretu i pjevuckala bijući takt dlanom po bedru:

»Ja ne živim neg' od poljubaca Ljubav vrijedi više od novaca.«

Sad je Marka uhvatio gnjev. Vidio je, da mu drugo ne preostaje, nego energičan istup, pa odmaknuvši se od oca reče odrešito:

- »Ako još danas ne odeš u Samobor, kako je među nama utanačeno, ona će«, - i pokaza prstom na Pirošku, - »biti večeras prebačena preko malte.«

Dok je on to govorio Piroška ga je gledala omalovažavajućim i provokantnim pogledom, pri čemu je jedno oko stisla infamno i nad njime nakostrušila gustu, crnu obrvu, pa pjevušila pojačanim glasom:

- »Ljubav vrijedi više od novaca!« -

A stari se razbjesnio:

- »Policijom se prijetiš? Policijom? Policijom? Ne bojim se ja ni tebe ni tvoje policije. Nju ćeš, veliš, prebaciti preko malte? Prebacit ćeš onda i mene! Oca svoga preko malte. Fukara jedna. Oca preko malte. Jer mi ćemo zajedno svejedno, svejedno kuda, ali samo zajedno. Je li, Piroška? Je li tako, Piroška?«

Piroška ništa ne odgovara, samo varira svoj refren:

»Ljubav vrijedi... više od novaca.«

- »Ne znam, kako si ti to sebi zamislio, da ja mogu bez Piroške. Znaš li ti, što je meni ona? Sve je ona meni. Više nego ti. Više nego li mi je ikad bila tvoja mati. Piroška, moj filozof! Moj liječnik! Moj anđeo! Moja žena! I ti hoćeš moju ženu preko malte! Mislio si, da će me ona izdati i prodati za nekoliko smrdljivih banknota. Banda jedna! Ostavi nas na miru! Mi u te ne diramo! Mi ne pitamo, s kim ti živiš, ni kako živiš, ni gdje svoje noći prolaziš. Ali sve te tvoje dame i frajle ni jedna nije takva kao moja Piroška. Tvoja je mati bila glupača neinteligentna, a Piroška je filozof...«

Marko nije mogao slušati dalje, a uvjerio se također, da je u taj čas sve uzalud. Izvuče naglo kuvert s novcima, što je izvirivao ispod Piroške, koja je valjda naumice na nj sjela, i ne rekavši ni riječi izađe van.

- I tako je ono dvoje ostalo zajedno, i još su uvijek zajedno, prikovani jedno uz drugo istim strastima i jednim jedinim udesom.

Florijan i Šlojme su se sprijateljili. Iz koridora njihova vagona prešli su u susjedni vagon III. razreda, gdje su bili sami prosti vojnici.

Tamo ih je privukla ciharmonika, koju je natezao nekakav mali, plećati vojnik, komičan sa svojim izvanredno niskim čelom, kao da mu je netko silom splosnuo lubanju, i tučnim očicama kao praščić, s rašepurenim nosom poput mandrila, s dva grmečka dlaka na krajevima brka, mjesto brka. U ustima, što su izgledala nekako osakaćeno iznakažena, kao otvor na slonovu rilu, držao je izgrižen čik od cigare i onda kad je pjevao. Bio je to zacijelo burš kakva ofcira, po svoj prilici Čeh ili Slovak, sudeći u prvi čas po akcentu, kojim je izgovarao tekst svoje pjesme.

Oko njega se skupila čitava hrpa vojnika, naslonjeno jedno na drugo, i slušaju. Mirna, izmučena, ravnodušna lica, u koliko se vide od slabog osvjetljenja i grubog duhanskog dima. Na uglu jednog sjedala Florijan drži među nogama Šlojma, koji se pritisnuo uza nj kao mladi, tanki prutić tek usađene voćke uz krupan kolac, i gleda: neko vrijeme kako skakuću vojnikovi kratki, krupni prsti preko tri reda tipaka na onoj harmonici, a onda u mesnata usta što pjevaju.

Najednom se pojavi na ulazu Giga, a za njom kapetan. Bila se zabrinula zbog Šlojma ili je postala radoznala, da vidi gdje je. Kad ga je vidjela tu, uz Florijana, potpuno zauzeta onom svirkom, uzradovala se, što se već zaboravlja i priučava. On je opazio da je došla, samo joj se nasmiješio, pokazao glavom na muzikanta i nastavio da gleda u nj i da sluša.

Giga reče kapetanu:

- Pa neka ostane, kad ga zabavlja.

Kad su se zatim oboje vratili u svoj kupe, nadoveže ona na svoju konstataciju od malo prije:

- Bojala sam se, da će se teško priviknuti, a gle, sad je tamo, kao da je među svojima.

Kapetan joj se naruga:

- To vam, draga moja, leži u rasi. Ta se već svagdje aklimatizira, gdje joj je dobro.

- Kao da nije s nama isto, - odvrati ona. - Zar mi ne bi bježali odanle, gdje nam je zlo.

- Ne, - reče odlučno kapetan, - jer kamo god mi odlazili, uvijek znamo, da smo ostavili domovinu iza nas.

Sad se ona zamisli, kao da je bila u sumnji, da bi kapetan mogao imati pravo. Al odmah se snađe i reče:

- Tko zna, nismo li baš mi krivi, što nam se čini, da naša domovina nije i njihova? Koliko je vjekova, da im je osporavamo? Koliko je vjekova da im govorimo, kako je negdje drugdje, daleko, njihova zemlja, a ne ta naša, gdje su se rodili kao i mi! Ne nalazite li u tome osporavanju jedno bezgranično kruto, nekršćansko mučenje, sadizam neki fanatični. Prenosimo ovamo palme i kaktuse, pa se veselimo kad uspijevaju na našem tlu, kušamo da priviknemo tropske zvijeri i životinje našim maglama i temperaturama, i ponosimo se, kad nam to uspije, a s ljudima ste takvi! Vičete im, da su bez zemlje, kao djeca okrutna što dobacuju nahočetu, da je bez majke. A ipak, netko ga je rodio, žena jedna, što je negdje u blizini, među drugima.

Kapetanu je to teoriziranje o židovima bilo prilično daleko. Bio je previše obuzet predrasudama, proti kojima mu se nije dalo boriti. Zapravo, bilo mu je svejedno. I zanovijetalo ga prevrtanje tih pitanja u taj čas. Šta mu je do židova, neka ih i neka ih nije, kako god im drago. On ih ne podnosi, ali pošto ih nije moguće istrijebiti, mora da ih podnosi. Ima koješta i kojetko, što čovjeku smeta, ali tko bi, vraga, o tom vodio diskusije!

Njegov intelekt odbijao je sve, što mu je nametalo nešto intenzivnije funkcije i bunio se najviše iz lijenosti, koja je svojstvo svih malih intelekata. A i ta buna bila je mlohava i pospana, jer je i za nju bio lijen. U takvim slučajevima utjecao se ironiji ili dosjetki, samo da čim prije i čim lakše prijeđe na drugo.

Zato se nasmiješio i kimnuo glavom, kad je Giga zaključila svoje refleksije:

- Bit ću vrlo radosna, ako se potpuno privikne na nas.

- I rekao je šaljivo:

- Tko? Vaš židovski kaktus?

Giga se malko nakostruši, kao da je uvrijeđena.

- No, čujte!

Kapetanu posmjeh splasne u ličnim naborima. Uozbilji se i kao da joj predbacuje, reče:

- Čovjek ne smije ni da se šali, kad je mali po srijedi, kao da je princ kakav.

- Ne, ne. Ne radi se o tom, - reče Giga ležernije, - vi se meni rugate, a razlog je upravo smiješan. Vi ste mnogo smješniji od mene.

- Razlog? Kakav razlog? - ražesti se malo kapetan.

- Pst, budite dobri, - reče ona udarivši ga malo po koljenu, - ljubomorni ste na Šlojma. Veće ste dijete vi, nego on.

- Šta bi bio ljubomoran? - branio se on. - Uzmite ga i stavite, ako hoćete, pod stakleno zvono, kao - kao -

- Kaktus, - upadne mu ona veselo u riječ.

- Točno, kao kaktus! - prihvati on nekako namješteno ozbiljno. A onda nadoda ne baš bez prijekora:

- Za jednu uru smo u Budimpešti, gdje se rastajemo, možda zauvijek, a vi ne mislite ni na što, nego na Šlojma.

- Vi bi htjeli, da mislim malko i na vas? - upita ga ona s dobrom dozom ironične koketerije.

- Toliko nisam zaslužio, - odgovori on sa žalbom.

A ona kao da ga je htjela utješiti:

- Al ipak: poslije možda, kad se ne budemo više vidjeli.

I zašutješe, pošavši svatko za svojim mislima, što su se usprkos mozga teškog od dojmova, od naprezanja, od buke neumornog voza, od raskidanog spavanja, križale i naganjale, jedna drugu dostizavale, jedna među drugu iskakivale, obavijale se, plele i povezivale, poput klupka nemirnih reptila u zatvorenom, uskom prostoru.

U njemu: sve tražeći da se srede i da ne otkriju i da se prokažu, nestrpljive zbog ograničenog vremena, koje je još tu do rastanka s tom ženom, iz koje su proistekle, rad koje se muče, kojoj govore, koju traže, zovu, uvjeravaju, omotavaju dugim, tankim, svijetlim svojim nitima i kao pauk svojom svilom svoj plijen.

U njoj: sve prestrašene, osjećajući živo onaj vrtlog u njemu, pipajući prolaze, nagađajući izlaze, slažući izmotavanja, kombinirajući obrane i razloge, ističući uzaludnost i nemogućnosti, naglašujući apsurde situacija i fiksirajući stanovište udesa.

Znajući, da će posljednje ure njihova zajedničkog putovanja donijeti nekakvu vrstu obračunavanja među njima, da će sve, što se u njemu razvijalo od prvog susreta, pa sve do ovog odlučnog časa, napokon htjeti da se zaobli, konkretira, izrazi, kušala je da tome svakako izbjegne.

Odatle najprije ova njena bujna govorljivost, duga ona pričanja, nadovezivanja razgovora, razmotavanja dijaloga, dodirivanja nekih problema, a onda ono shvaćanje čitavog interesa za malog Šlojma, koji je sve to vrijeme vršio funkciju munjovoda, ili da se izrazimo nedužnije, strašila u žitu. Zato se kapetan i uzrujavao zbog dječaka. Bilo mu je u stvari svejedno, da li je on židov, ili da l' ima uši, ili da l' ga ona vodi sobom; malo ga se ticalo, da li se raduje kad sluša harmoniku, ili da l' zaboravlja na obješena oca, ili da l' će se aklimatizirati ili ne će ondje kamo ga ona vodi. Šlojme mu je smetao ispočetka: jer je želio da bude sam s tom mladom ženom, sada, pri kraju: jer se ona bavi više dječakom, nego s njim.

A možda je i osjećao, kako je on samo izlika.

Napokon je protivština izbila iz njega. Njegovi nervi, rascijepani i razdražljivi, nisu se dali ukrotiti. Ono Gigino umovanje o židovima, što mu se pričinilo samo finta jedna, digresija na nuzgredice, zavaravanje s bengalskim odbljescima neke suvišne učenosti, izbacilo ga iz ravnoteže. Opro se svemu i uspjelo mu je, da joj izbije iz ruke oružje, kojim ga je dosada obmamljivala i odalečivala.

Sad su tu sami u kupeju, oštre se jedno o drugo kao dva noža, što jedan drugom klizi preko oštrice. Ona njena posljednja replika: - ali ipak: poslije možda kad se ne budemo više vidjeli - bila je poput prečke, što zatvara prolaz preko željezničke pruge: dotle i ne dalje. Kapetan je razumio i zašutio. Ona pak nije dalje govorila, jer je bila uvjerena, da bi se on zahvatio za bilo kakvu njenu riječ i nadovezao koješta, što ona nije htjela čuti.

Ono nešto iluzionističke sadržine, što je bilo u njenoj replici, nešto varljive nade, bilo je upravo toliko, koliko je dosta, da ga ustavi, bar na trenutak, od svakog pokušaja. Poslije možda - sada, molim, ne.

I ostali su tako dugo, ne govoreći, s ritmom srca u sebi i ritmom kotača pod sobom. Ona je držala zatvorene oči, a on je gledao u svoju kapu, gdje se ljulja na stijeni pred njim. Ali to je bila samo zabava za oko, koja se nije ni malo odražavala u njegovoj svijesti. U svijesti je bilo nešto drugo.

Napokon se on makne prvi skrenuvši malko glavu prema njoj, ispitivajući detalje lica, osutog slabim svijetlom vagonske lampe sa stropa.

Sklopljene su joj vjeđe igrale i nabubrile pod očnim kuglicama, kao izrovan kup zemlje, pod kojom se provlači nemirna krtica. Vidi se, da ne spava i da se sili, kako bi zadržala oči zatvorene. Inače je sve mirno na njoj. I usta, koja je tek sada mogao promatrati, kako izgledaju, kad ne govore. Govorila su čitav dan već, od zore, i micala se neprestano poput čudnog stroja. Sad miruju s priljubljenim usnama. Složena, umorna, pokrita blijedim rumenilom.

Kapetan je bio daleko od svakoga fizičkog interesa na njoj u taj mah, iako je ona bila tako blizu njega. Nikakva se konstatacija nije rađala u njemu, koja bi se odnosila na njene čari. On je, doduše, vidio ovaj i onaj detalj, ali njena slika u njemu bila je potpuno netjelesna. I kad je, gledajući je, u sebi banalnom frazom pomislio: - Divna žena! - onda se to odnosilo na njen moralni lik, koji se u njemu izgradio i fiksirao, prema svemu onome, šta o njoj zna iz njenih pričanja i prema njezinu držanju, otkad su zajedno.

S nekom je pobožnošću prilazio k tome liku, nekim obzirnim i poniznim udivljenjem, i, u momentima, s iskrenim oduševljenjem, što mu je nadimalo prsi, tražeći da se iskali u usklicima, koje je jedva suzdržavao. Kad bi samo mogao naći riječ, nepoznatu, veliku riječ, a ne one, što mu dolaze na usta, koje i njemu samom, a nekmo li njoj, izgledaju tako smiješne i prazne, i toj čitavoj situaciji nedolične. Kad bi dakle imao tu jednu jedinu riječ na raspoloženju, zadovoljio bi se možda tim, da ona shvati, što je u njemu. Ništa drugo, nego to. Kad se domalo rastanu, da je sve uređeno među njima: da svako od njih odnese sa sobom onoliko drugoga, koliko je tko dao i osjetio.

Ona otvori iznenada oči. Osjetila je, možda, da je gleda. Ili ih nije mogla dulje držati zatvorene.

- Što radite? - reče ona, ne maknuvši glave s naslona.

- Gledam vas, - odgovori on. - Gledam vas i žao mi vas je...

Giga je htjela, da ga upita, zašto je žali, ali se u isti čas dosjeti, da bi u njegovu odgovoru moglo biti nešto, što ona ne bi htjela da je pita, čega se ona boji, i prihvati mirno, skoro indiferentno:

- Nek vam ne bude žao. Sve će biti dobro sa mnom.

- To vam i želim, od svega srca! - reče on neobično toplo. I glas mu je pritom zadrhtao.

Njoj je bilo jasno, da ne će moći izbjeći onome, čega se bojala. I sad je gotovo počela želiti taj razgovor, i da on bude što otvoreniji, odlučniji, bezobzirniji. Tim će joj olakšati stajalište, koje je namjeravala uzeti prama njemu, dođe li do toga, da se počne izjavljivati. Samo da ne upotrebi taktiku zaobilaženja, s aluzijama, sentimentalitetima, apstraktnim nekim pojmovima i riječima, što zapliću stvari sve više i nikako ih ne rješavaju. Najgori su ti nekakvi nerealni, romantični odnosi, u kojima netko uzurpira kojekakva prava, kojih nema, a izbjegava da mu se poreknu.

S druge joj ga je strane bilo žao, da ode s nečim na duši, što je htio da joj saopći, a nije mogao. Odnijet će sobom i žalbu na nju, a valjda i pomisao kako je kruta, nezahvalna i egoistična, ne hoteći čuti ono, što njega mori, jer je preveć zauzeta svojim nedaćama, a on je slušao i sudjelovao u svemu, što je u njoj sada i što je doživjela prije, a ima i obzira prama onome, što će da bude s njenim udesom. Možda mu je baš potrebno u taj čas, da ima nekoga, kod koga će uložiti svoje osjećaje na čuvanje, samo ne na iskorištavanje, kao što se u kritičnim prilikama polaže zlato u bankovni safe: za bolja vremena. Sâm je spomenuo neko svoje razočaranje, jedno samo, možda još uvijek neizliječeno, nezaboravljeno, nelikvidirano. Pa tko zna, ne bi li možda ono, što se, otkad se njih dvoje poznaju, u njemu začelo, sabralo i razgranalo, moglo ipak da utrne stare boli nepreboljene, što se liječe samo nekim novim nadama, pa makar one bile daleke i varljive, nekim fantazijama, pa bile one neobuhvatljive kao fata morgana. Jer nije glavno, da čovjek dodirne svoju želju realnom rukom, koliko osjećaj da može pružiti k njoj ruke u uvjerenju da ona u neizvjesnoj budućnosti može doći do ispunjenja.

Stremljenje k nečemu što nas ispunjava, da je možda glavni smisao životu. Dosizanje do toga znači uvijek likvidaciju ideala. Osjećaj pak, da se stremi uzalud k novom, velikom i radosnom, ogorčava uspomenu i na ono što bi se tako rado zaboravilo i zakopalo.

Zato je Giga, odgovarajući na njegovu želju, rekla hvatajući njegov ton:

- Hvala vam. Uvjerena sam, da je vaša želja iskrena.

I podiže na nj tugaljiv pogled, kao da mu hoće saopćiti, da će ona još štošta pretrpjeti, dok se ispuni ono što očekuje.

To mu je dalo malo hrabrosti i on pokuša, da poveže svoj interes za njen udes:

- Tako bih rado znao, što se zbiva s vama, - reče. - Upravo mi je teško kad pomislim, da ćemo se domalo rastati i sutra u jutro kad se probudim, ne ću znati ni šta radite ni šta proživljavate.

Ona se prestraši, povuče svoje misli u se, kao puž svoja ticala, i odgovori sasvim nešto drugo, nego što je htjela, a i drugim tonom:

- Pa ne ću ni ja znati za vas!

S prijekorom u glasu odvrati on:

- I malo vam je stalo za to?

Bilo joj je žao, što je tako sitničava i frivolna, pa pokuša popraviti dojam, što ga je izazvala:

- To baš ne, - reče.

- Ali, - prihvati on skoro uvrijeđeno, - tako, nešto slično.

- Sve to nema smisla, kapetane, - reče ona s mirnom rezigniranošću, - nema smisla o tome govoriti, ni na to misliti.

Onda iza male pauze nešto odlučnije:

- Stavimo, za primjer, i da vas uputim na bilo kakav način, šta se sa mnom događa, kako živim, što radim, što osjećam, recite mi, molim vas, koliko bi vas vremena to zanimalo? A onda, što bi imali od svih tih podataka o jednoj ženi, koja sve što proživljuje bez vas, bez vašega sudioništva, bez ikakva obzira na vas, bez računa o vama? Dosadilo bi vam napokon, a možda bi vas i srdilo, onako kako nas srdi, kad idemo uz nekoga što koraca uz vas krivim korakom.

On reče:

- Mrzim tu vašu jednostranu logiku, gospođo Margit, koja ne će da zna, kako ima koješta što se ne veže uz njena pravila. Ona je slijepa kao željeznički vlak: juri samo svojim tračnicama i u jednom smjeru, a ne vidi da putevi života idu u svim smjerovima, da se križaju vrlo često, sastaju i rastaju, kruže i obilaze, bez reda vožnje i bez opreznih semafora.

- Možda sam se i ja nekad malo obazirala na te redove vožnje i semafore, - reče Giga, kao da se brani.

- Ali sad ih se držite kao najsavjesniji vlakovođa, - odgovori on.

Ona se nasmiješi:

- Igramo se riječima kao dvoje djece! - reče. - Ali kad smo u metafori, ostanimo u njoj: moj je vlak izabrao svoj cilj i ima razloga, da se drži reda vožnje i da pazi na semafore. Zasad nema volje, da iskače sa tračnica.

- Tačno! - zaključi nekako ironično kapetan i zašuti.

Gigi je bilo neugodno to novo nagađanje indirektnih namjera i opreznih pobijanja. Nije ga htjela vrijeđati ni ponižavati, jer je uvijek mislila na ono što je u njemu bolesno i raskrvavljeno. Opet je počela suosjećati s njim i poželjela da sazna, na što se on žali i kako je to stradao. To, a možda donekle i da svrati razgovor na drugu temu, sugerira joj, poslije kratkog razmišljanja pitanje:

- Prije ste spomenuli i vi jedno razočaranje, koje ste doživjeli. Žena?

Kapetan protisne kroz nos dah i gorko se osmjehne. A ona nastavi:

- Ne srdite se valjda, što vas tako pitam?

- Zašto da ne pitate! - reče on. - Čudi me samo, da vas to zanima. Šta vam je stalo, šta nosi u sebi ovaj ili onaj prolaznik, koga slučajno sretnete na prvom trotoaru? Ja sam za vas također jedan takav prolaznik. Ne doduše na uskom trotoaru, nego na dugoj jednoj neutješivoj cesti. Vidjeli smo se malko dulje, no inače, ali to ne mijenja na stvari.

- Nezahvalni ste, kapetane, - reče ona s prijekorom u glasu i očima, - ne ispovijeda se nitko onoliko ni onako kakvu god prolazniku, kao ja vama.

On odgovori nešto jačim tonom:

- Baš onako i onoliko: ili jednom kakvom god prolazniku ili nekome tko vam je vrlo blizak.

- Šta dakle? - upita ona.

- U Budimpešti ćemo konačno proći jedno mimo drugo. Ja ću zaboraviti, što znam o vama, a vi ne trebate da se mučite ni toliko.

Sad se Giga nešto razmekšala. Pitala se, zar je bila zbilja tako kruta s njim. I reče s mnogo topline:

- Ja znam vrlo malo o vama, ali vas ne ću nikada zaboraviti.

- Na taj se način ne zaboravljaju samo stvari. Slika koja u muzeju, ili crkva u kakvu gradu, ili jedan lijepi vidik, vodopad, egzotična kakva zvijer ili cirkuska predstava. Ljude se ne zaboravlja tek onda, kad se zna za njih, kad se prati njihov život i suosjeća s njima, pa makar i ne bili više kod nas i uz nas.

Giga je razumjela, na što on cilja.

Bilo je jasno, da on u taj čas ima samo jednu želju: da se njihovo poznanstvo, i poslije skorog rastanka, produži i da ostane među njima kakav takav kontakt, pa i najnedužniji. Sad je i njoj izgledalo, da će je ipak kasnije zanimati šta se događa s tim čovjekom, koji je sve više dobivao u njezinim očima i koga je malo pomalo počela cijeniti i uvažavati. Nije to samo površni i glupi austrijski oficir, kako je ona ispočetka za nj mislila i kakvih ih je toliko već vidjela i upoznala. Ima nešto u njemu, što odaje čovjeka, koji nije običan ni po intelektu ni po srcu, koji je kadar mnogo vidjeti i osjetiti. Možda bi bila grjehota izbrisati ga iz svoga življenja, samo zato, jer ga je slučajno upoznala u času svoje velike nepogode. Da ga je na primjer upoznala prije mjesec dana, ili da se srela s njim nekoliko vremena poslije, zacijelo bi bili postali dobri prijatelji.

Koliko ljudi ona pozna u Zagrebu, daleko bezvrednijih od njega i potpuno indiferentnih, pa se kad ih sretne na ulici, porazgovori s njima, ili sluša njihova brbljanja na telefonu, ili bi se, kako se to događalo na njihovim žurovima i večerama, dok je majka bila živa, dala maltretirati, sjedeći uz ovog i onog i slušajući kojekakve banalitete u uvijek istoj frazeologiji i intonaciji. Što joj je na primjer više onaj glumac, koji joj je počeo udvarati još kao maloj djevojčici i kroz nekoliko godina nije uspio da svoj rječnik poveća ni za desetak novih izraza? A šta je značio za nju onaj umišljeni student, nećak one udovice, što je otišla u Švicarsku, na koga se tako srdi, jer izbjegava da je pozdravi na ulici? A onda onaj jedan ili onaj drugi mladi činovnik kod vlade, koje je njen otac dovodio u kuću s očitom namjerom, ne bi li ona koga zavoljela i odrekla se Marka.

Zašto ne bi dakle i ovaj časnik, koji ju je na koncu konca izvukao iz velike neprilike, a možda joj spasio i život, zašto ne bi i on imao pravo, da s njom razgovara, kad mu se prohtije? Zašto da se to tako prekine, kao da je jedno drugom učinilo nešto nažao? Bogzna šta vrijedi jedan čovjek, i kad može netko od nekoga imati potrebe. Doduše, oni će živjeti u različitim gradovima, svako za se, ali baš ta daljina dat će njihovu odnosu onaj pravi prijateljski značaj, koji ona želi da ima. Nek joj piše katkad - pomisli - po jednu kartu, da zna, što je s njim. Može pače, ako mu se prohtije, i malo više nego jednu kartu. Ako mu se slučajno hoće razgovora. Pa to će mu i reći. On to zacijelo i očekuje. To će ga potpuno umiriti i ne će joj više predbacivati, a svakako će se odreći svih namjera da joj sada išta reče, što bi joj bilo vrlo neugodno i na što bi ona morala reagirati načinom, kojim ne bi htjela.

I s nedužnim izrazom, kao da joj dolaze riječi sasvim spontano na usta, reče:

- Ako vam se baš hoće, možete mi i pisati katkad.

Kapetan je naoko ostao miran, kao da je rekla nešto, što mu je vrlo indiferentno. Ali u njegovoj nutrinji oživjelo je sve od čudnovatih nemira. Nekakve mutne perspektive dizale se u njegovoj fantaziji, mogućnosti radosne, neke daleke, ali dohvatljive.

Vidio je neka pisma, što ih izvlači iz velikih kuverata, ispisana krupnim, okomitim slovima, i čuo kako ta slova govore, šapću, dršću, obećavaju. I htio je da nešto kaže, ali Gigi se činilo predugo, što ne odgovara, pogotovo na ovakvo nešto, što mu je moralo biti vrlo drago i neočekivano u isti mah, pa ga začuđena preteče:

- Zar mi se ne ćete javiti ni jednom kartom?

On je iz tog pitanja osjetio kao neko njeno izmicanje. Prije je govorila o pisanju i mislila zacijelo na listove, a sada spominje karte. I uznemiri se radi toga. Kao da ga je uvrijedila.

Pa reče ujedljivim tonom:

- Ne znam, kakve karte volite? Pejsaže ili umjetničke reprodukcije?

Ona se nasmije:

- Vi ste veliko dijete, kapetane. Dificilni ste kao kakva usidjelica.

- Samo kad čujem riječ karta ili razglednica, spopane me bijes. Ima li što besmislenije od onog komadića papira s kakvom god slikom straga, koja nema ništa zajedničko ni s onim, koji piše, ni s onim, komu se piše? A onda onaj uski prostor za dvije fraze, koje su ne da što kažu, nego da ga ispune! Već sama pomisao, da to može čitati i poštanski činovnik i listonoša i sluškinja, i tko mu drago, sili onoga koji piše, da je obazriv, suzdržljiv i neiskren. Promislite, kako je oprezan jedan jezik i koliko je tu riječi, izraza, sinonima, oblika, izreka, i sve je to čovjek izgradio i stvorio, da se može što jasnije, što ljepše, što iskrenije, suptilnije, ličnije sporazumijevati, a jedna ga takva vaša karta reducira na prazne glasove, usklike, gotovo bih rekao dječinska tepanja, što ništa ne znače, mucanja neka gluhonijema, koja treba odgonetati, šaputanja kod kojih se čuje samo šuškanje slova. Ne, ja vam ne ću ni katkad ni nikad poslati i jedne karte. A već unaprijed lišavam i vas te inače vrlo komotne dužnosti, ako mislite, da ste mi to dužni.

Sad se Giga opravdavala. Ona je samo tako spomenula kartu, jer nije mogla zahtijevati od njega, da joj piše mnogo i često. Najprije mu je rekla: da joj može pisati, ako hoće. On je to prečuo, a ako nije, mogao je odmah razumjeti, kako bi njoj bilo žao, da ga potpuno izgubi s vida, da ne zna, što se s njim dešava.

Kapetana je to primirilo.

- Pa dobro, - reče udobrovoljen, - pisat ću vam.

Izgledalo je sada, kao da je baš Giga ona, koja želi to produženje njihova poznanstva. Bar je njegovo držanje imalo takav smisao. Htjela je u prvom trenu, da korigira situaciju i da se nekako ogradi proti tome, ali onda se prestraši, da bi ponovno mogla raniti njegovu osjetljivost, što je apsolutno htjela izbjeći, pa reče samo s nešto lake ironije:

- A ja ću vam odgovarati, al ne kartama!

- Molim vas za to, - prihvati on i pogleda je molećim očima.

- Pišite mi sve o vama, - nastavi ona, - nek i ja znam o vama bar onoliko, koliko vi o meni.

Kapetan mahne rukom:

- Rekao sam vam malo prije. Nema tu ništa, što bi vrijedilo, da se pripovijeda.

- A ono razočaranje?

- Vidim, to vas zanima, - reče on, - pitate me već drugi put za to. I pitali ste me, da li je bila žena, koja mi ga je pribavila. Ne, nije.

- Nije žena? - začudi se Giga.

- Ne, - odgovori on odlučno.

- Žena to ne bi ni mogla. Bar ne, kad sam ja po srijedi. Žena može samo onoga razočarati, tko nije svijestan, kako je sve ono krhko i promjenljivo, što nam ona pruža. Sve što ona čini, nije vezano ni uz kakva pravila, odredbe ili zakone, uvijek tu odlučuje slučaj, prilike, situacija. Vrlo je malo žena, a možda ih uopće i nema takvih, koje sebi kažu: bit ću vjerna čovjeku, čija sam i koga volim, i koji se pouzdaje u me, kao što ih nema, koje već unaprijed odluče: prevarit ću svoga čovjeka. Tako daleko ne radi ni njihov intelekt ni njihova volja. Kažu li ono prvo, znači, da već vide mogućnosti, koje će nastupiti, kad se one ne će toga više držati. Kažu li ovo drugo, znači, da je već netko tu, s kojim su spremne da to učine.

Ja uopće držim, da svatko, tko uzima sebi ženu, mora uvijek računati s tim, da je svaki čas može izgubiti. Jednako ne smije misliti, da je ona iznimka kreposti i vjernosti, ako je takva bila i ostala, dok je s njim živjela. Njezine vrline, kao i njezine opačine, posljedice su glupog slučaja, na koji nabasa, kao kad se nasrne na jedan kamen: netko ga zaobiđe, a drugi posrne i prebije nogu. Moja je filozofija možda plitka, priznajem, ali ona mi je često puta pomogla; držeći se nje, nisam doživio tragedija u samom sebi, ni očajavanja, ni razočaranja. Novac i žena, draga gospođo, nisu nikad sigurno naši: iskliznu iz naših ruku, kad se tome najmanje nadamo.

Giga kimne malko glavom, desno i lijevo, kao da sumnja u to kapetanovo rezoniranje.

- Vaše su teorije, - reče, - plod najobičnijeg kukavičluka. Nešto onako: za svaki slučaj. Naivni preventiv, da se naoružate proti eventualnostima, da sačuvate neranjivu vašu taštinu, ako se desi, da vam je tko povrijedi. Samo da u konkretnom momentu možete kazati: ja sam, molim, to znao i predosjećao, i računao s time! Mislite li, da ste baš vi jedini čovjek, koji je upotrebio takovu profilaksu protiv ženske nevjere? Nažalost, profilaksa je samo prazno predpostavljanje; bolest koja dolazi, ima svoje učinke usprkos svega: bolovi, vrućica, operacija, konačno ozdravljenje ili smrt, kako joj se već prohtije.

- Šta mislite, da bi vaša taština ostala nepovrijeđena u slučaju, da vam se iznevjeri ona koju volite, koja nosi vaše ime, i majka je vaše djece? Ne, ne, isto kao kod bolesti: grčevi, afekt, bijes, konačno rezignacija ili samoubojstvo, već prema tome, kakvi su vam nervi. Možda će gdjekoji u prvi čas naći snage da se podupre filozofiranjem, kao što je vaše, katkada i humorom, ali u njemu će ipak sve drugačije izgledati. Vidite, ja sam mlada, neiskusna žena, pa ipak znam kako je to s vama. Zapravo ne znam, samo osjećam, jer moj instinkt mi veli, da baš u tim mogućnostima leži naš čar i naša primamljivost. I naša snaga - ako hoćete. Jer vi nas baš zato i volite: što vrijedimo i za druge, i što nas možete lako izgubiti. Rekli ste vrlo dobro: kao i novac.

Sad malo zastade i nadoda nešto tišim glasom:

- Stoga ne vjerujem, da i vama ne bi mogla žena pribaviti razočaranja. Ja naprotiv mislim, da su to i ona prava i jedina. Sva druga mogu vam uliti nepovjerenje u ljude, ali ona sa ženom diraju u povjerenje prema vama samima. Degradacija vaše ličnosti pred tuđim i vašim očima.

- Sve je to nonsens, što vi govorite, - uzbudi se kapetan. - Šta bi se čija ličnost degradirala, ako jedna žena promijeni portfelju!

- A ipak je tako, - odgovori Giga.

On se još jače uzbudi, kao da se sve to njega tiče:

- Je li Napoleon i za liniju manje velik, jer je njegova Josefina doživljavala galantne pustolovine, dok je on junački vojevao u Italiji? Je li i jedna strana njegove historije potamnila od toga, što je grof Neipperg živio s Marijom-Luizom?

- Historija! Historija! - zamahne ona glavom, kao da omalovažuje njegov primjer.

- Ona dolazi prekasno i ne može da bude utjeha ni naknada za to. Čovjek trpi i osjeća u svome vremenu, u okolini koja ga okružuje, i ma kako bio velik i slavan, sitan je i jadan u razočaranjima i poniženjima. Uostalom, što mislite, kad bi taj vaš Napoleon mogao danas čitati tu svoju historiju, što mislite, bi li ga više boljelo, kad bi čitao Waterloo ili kad bi uz sliku Marije-Luize našao portret onoga austrijskog grofa? Projicirajte taj slučaj sami na se. Recimo, pruža vam se mogućnost, da se tako proslavite, da bi vaše ime ostalo neumrlo, ali to morate otkupiti nevjerom žene, koju volite, ili ne volite, svejedno, pa da je i glupa, neznatna i isprazna jedna lutka, - bi li ikada na to pristali?

- Ja nisam po naravi slavičan, - zaobiđe kapetan direktan odgovor.

- Sad se izvlačite! - reče ona. - Jest, slavični niste, ali ne može se reći, da niste tašti. Ni za što tako osjetljivi, ni u čemu tako sitničavi, nigdje tako nepopustljivi i nekompromisni kao u tome. Vi kao Napoleon, kao onaj moj Florijan tamo, a Florijan kao i svi ostali, koliko vas god ima, što na krštenju dobivate muško ime.

I Giga se sve to više zagrijavala, tako da je kapetan jedva dolazio do riječi. Izgledalo je, da ona uživa u toj debati. Ali to nije bilo radi same stvari, o kojoj je bio govor, sve je bila samo izlika, da se nečim ispuni još ono malo vremena, što su zajedno. Kad je već mislila, da se više ne da mimoići bilo kakva kapetanova izjava, eto, nametnuo se predmet za razgovor sam od sebe. I ona ga je iskorištavala. Čak se i njena radoznalost u taj mah sustegla. Nije marila da pita za ono kapetanovo razočaranje, na koje je bila toliko radoznala.

Njega je taj razgovor ispočetka izazivao, napokon ga umorio. Po naravi nije volio takvih teoriziranja, a onda u taj čas zanimalo ga nešto drugo. Pri koncu ga je sve već nervoziralo. I tim više, što je i ona počela da se ponavlja, kao što je uvijek u drugim debatama običavala. U prvih nekoliko replika iscrpila bi svoje argumente, a kasnije bi se, nešto tipično žensko, neprestano na njih vraćala. Pritom je i retardirala tempom, pravila velike pauze, oblizavala usta i podeseterostručila svoju uzrečicu »znate«.

Kapetan je bio već razdražen. Nije replicirao, nego sa svojim običnim: Unsinn, ili: Molim vas, što govorite! ili: šutio i klimao glavom.

I dok je tako njihova debata izdisala u nekakvoj umornoj disharmoniji, čuli su najprije neko kričanje, koje se približavalo i napokon izgledalo kao da je u vagonskom koridoru, i nekakvu svađu i buku muških glasova.

- Šlojme! - skoči Giga i izleti u koridor.

Kapetan poleti za njom.

Čim je Giga izašla, poleti joj u susret rasplakan, zacenut, sav izobličen od užasa Šlojme i obujmi je grčevitim rukama, kao da traži zaštite.

Na kraju koridora čupala su se dva vojnika kao dva kokota: Florijan i još jedan drugi, koga oni nisu poznavali, natezali se, psovali. Vojnik je htio naprijed i vikao bjesomučno: Verräter! Verräter!, a Florijan ga je gurao natrag i odgovarao: Zurück, oder ich schlag dir die Nase kaputt!

Kapetan stupi među njih i rastavi ih.

Florijan pokaže na onog vojnika i reče, kako je najedamput, dok je onaj drugi tamo svirao u harmoniku i pjevao, opazio Šlojma, proverao se kroz gomilu onih, što su slušali, uhvatio ga čvrsto za rame, da je djetetu skoro leđa prelomio, i izdrečio se surovo na nj:

- Što radiš ti ovdje, bagažo jedna!

Mali je očajno kriknuo, kad ga je vidio pred sobom. Kao da ga je odnekuda poznavao. Zaklonio se, sav prestravljen, u njegov, Florijanov, naručaj i povlačeći ga kričao nešto, kao veli: Idimo, bježimo!

Onaj se međutim derao kao mahnitac:

- Napolje! Napolje! Kroz prozor s njim! Bacite ga na tračnice! Bagaža jedna špijunska!

I poletio je za dječakom i za njim. On nema pojma, što je Šlojme skrivio tome vojniku ili odakle ga poznaje.

Kapetan je iz prvih riječi razbješnjelog vojnika razumio, da je on jedan od onih, koji su tamo na onom platou pred Stanislavovom ispod vješala stajali uz onog feldvebla, što je Šlojma kajišem učio patriotizmu.

On ga izgrdi žestoko. Ako se samo usudi nešto reći ili prekoračiti ulaz u njihov vagon, dat će ga aretirati. Bezobrazna marva jedna, marš u svoj kupej i da se nije makao odanle.

Sletili se tu i drugi časnici iz ostalih dijelova vagona i pitali, što se desilo. Kapetan im nije mnogo razjašnjavao stvar. Njegov se burš zakačio s nekim vojnikom. I vratio se Gigi.

Tamo je mali sjedio na njenim koljenima, sav zaplakan i još zadihan, a Florijan je pričao avanturu u detaljima:

- Da mene nije tamo bilo, zacijelo bi ga izbacio van.

Kapetan pomiluje Šlojma po glavi, prigne svoje lice do njegova i reče:

- Nemoj se bojati nikoga. Hvala Bogu, i mi smo tu.

Dječak nije možda sve točno razumio, ali se lako nasmiješi. Po svoj mu je prilici bilo drago, što ga je oficir pomilovao. Uopće prviput, otkad su zajedno.

I u tom razgovoru o sukobu s vojnicima i u umirivanju Šlojma prošlo je ono posljednje vrijeme njihove zajedničke vožnje. Najednom je ušao kondukter i najavio, da je Budimpešta blizu, i oni, koji putuju za Beč i uopće za zapad, treba da izađu na Istočnom kolodvoru, a tko na jug, taj prelazi u Kelenfeldu na drugi vlak.

Domalo se pojaviše prve kuće gradske periferije. Kuće, magazini i tvornice. Puste ulice sa škrtim ratnim osvjetljenjem, koje se odražavalo o vlažne trotoare u ranoj večeri.

- Ovdje se rastajemo, - reče kapetan Gigi. - Žao mi je, što ne idem s vama do kraja puta.

- I meni, - reče ona toplo, - vjerujte, i meni.

- No sada ste brzo kod kuće. Doći ćete, nadam se, sretno i bez mene.

- Hvala vam za sve, - reče ona držeći već od prije njegovu ruku.

- I nikad vas ne ću zaboraviti.

Oči joj se zacakliše od ganuća.

Šlojme je gledao u njih čudnim, pitajućim pogledom i osjetio odmah, da se ono dvoje rastaje. Osjetio je također, da im je žao, što se moraju rastajati. Pa uhvati najednom Gigu ispod ruke i pritisnuvši se čvrsto uza nju zaplače.

Giga primi Šlojmovu glavu, i da ju ganuće ne bi zanijelo, reče kušajući naći što ležerniji akcent:

- Familija se rastaje.

Ali i njoj kao da je grcaj prekinuo riječ.

Vlak je ulazio u kolodvor, na kome u taj čas planuše svijetla.

- Tu smo, - reče kapetan, - ostajte zdravo!

Primi njezinu ruku i pritisne na nju svoja usta. Onda pomiluje raširenim dlanom maloga preko glave i pođe k izlazu.

Giga vikne za njim:

- Pišite skoro.

On se ustavi i odgovori:

- I vi meni.

Sad se ona nečemu dosjeti, nasmiješi se i reče:

- Bože moj, toliko smo skupa pretrpjeli i tako smo dobri prijatelji, a ja ne znam ni kako se zovete.

- Da, uistinu, to je vrlo smiješno, - reče on i izvadi iz svoje lisnice posjetnicu.

- Tu je moje ime i stan. Stanujem kod svoje majke.

Izađe i izgubi se u metežu svjetine, u žamoru povika i zaglušnom žvižduku mašina. Giga je držeći neprestano njegovu kartu u ruci gledala za njim s vagonskog prozora, ali se njegova uniforma, koju je uzalud tražila, pomiješala s drugima, a i lica mu nije vidjela, jer se izgleda nije ni okrenuo.