Galiotova pesan

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Galiotova pesan
autor: Vladimir Nazor




Pȍkle sũ me prikovȁli zlĩzāne za ȍvē dȁski,
Ja nisãn već dȏma vȉdēl, ni svojẽ zaglȅdāl mãjki.
Sĩ l' cēlȁ mi, kȕća bẽlā? Sĩ l' mi, mãjko, prebolȅla?
Mȏre, mȏre, sĩnjē!

Pȍkle sũ me zakopȁli va ovȗ drevȅnū rȁkvu,
Vȉdēl nĩs' borȁ va šȕme, ni na nȅbe sȗnce žãrko.
Si l' se, drȇvo, osūšȉlo? Si l' se, sȗnce, ugāsȉlo?
Mȏre, mȏre, sĩnjē!

Nȍgi sũ mi polomȉli, strli sũ mi dȗšu mlãdū.
Brȋžān sãn ti na tẽn svȇte!... Gȁlēbȋ, õj bẽlī tȉći,
Poletȉte dȍle k jȕgu, ter mojȕ pozdrȁv'te mãjku!
Mȏre, mȏre, sĩnjē!

Pȇst zemljȉ mi prnesȉte! Bašēlkȁ mi strȗk darũjte!
Sȗho vȅslo će procvȁst mi i dūšȁ će utēšȉt se.
Pȁk ću õnpūt mȋrno slȕšat, čȁ mi šapćeš skrōz galȉju.
Mȏre, mȏre, sĩnjē!

Mȕklo ćȅš mi pẽsān pȅvat: „Utopȉt ću brȏd proklẽtī;
Dubokȍ ću ja peljȁt te, mȋr kadȅ je, hlȃd i sȅna;
Ko dētȅ ću čūvȁt slẽpō i zībȁt te lȇpo, lȇpo:
Trãjna, nȋna, nȅna!“ –