Hvala ti, Bože! – Ja se dakle smrznuti
Ko stara baka ne ću;
Jer prije no se plamenovi ugase,
Što moje žile kreću,
Dogodit će se ono, što je suđeno5
I meni: smrt će doći;
Al' umiranje ne će mi se desiti
U mraku mrzle noći.
Ja ne ću tokom milijuna godina
Sveđ osjećati, kako10
Sve veća studen utrobu mi prožima
I umirem polako
Od zime, dok se svaka trese žilica,
I staračke mi bore
Na licu dršću!… Ne će Adam posljednji15
Po ledu moje kore
Šarati noktom upitnike, bogovi,
Dok mru i čeljad jadna,
A ja se vrtim oko sunca, sablasna
Ko avet bl'jeda, hladna.20
٭
I – deo gratias! – zahvatiti ne će me
Ni repatica plamna,
Da ovije me svojom mrežom vatrenom,
I na dno jaza tamna
Skotrlja da me niza staze nebeske25
Ko izgorjelu kuglu
U pepel, što će raspasti se svemiru
U kojem mračnom uglu!
Vučena k suncu koncima nevidljivim,
Ko leptir svršit ne ću30
Što prvim mrakom leti, lud i nestašan,
U ognjen grob, u sv'jeću.
٭
O velje sreće! Ja se ne ću smrznuti
Ko baba bez ognjišta,
Niti ću jednom biti hrpa ugljena35
Pod pepelom garišta.
Ja sada znadem, kako mi je svršiti!
– Te mezgre, koje teku
Po žilama, i žl'jezda gnoj, i sokovi,
Što grizu i što peku,40
I žuč, i pepsin, i fermenti kiseli,
I gnjilež trulih rana,
I žute r'jeke alkohola, morfija,
I otrovi duhana,
Dimovi ludih oholosti, hlapovi45
U močvarama slasti,
Gorčina starih zelen vir, zli nagoni,
I mutni talog strasti:
Sve to će dalje vreti, rasti, bujati
U meni – al' ću ipak50
Plod postat sit i prepun slatke truleži;
I onda ću ko šipak
Da zreo prsnem – i, dok se u komade
Tijelo moje mrvi,
Da sve zvijezde i planete poprskam55
Gnjilobom svoje krvi.
