Farizej
| ← Naslovnica | Farizej autor: Ivan Goran Kovačić |
Mati je cijepala staru stolicu da njome naloži vatru, cijepala ju ravnodušno, kao što je ravnodušno prodavala komad po komad rublja, odjeće, posteljine i pribora. Sin je znao da to mati radi zbog njega, znao je da ga ona ne može vidjeti gdje dršće u sobi došavši iz škole i previja se od gladi na starom divanu. Ali njega je sve to boljelo, sva njihova bijeda, i u njemu se zametnu strašan bijes, a nije znao na kome bi ga iskalio, pa vidjevši mater, kako šutljivo cijepa, on osjeti mržnju spram nje i prosikta:
— Sve si ti kriva, ti i nitko drugi! Ti si kriva da mene zovu u školi lopovom i prevarantom i svinjom. Posudim knjigu da učim, a ti je odneseš prodati. Dovedem prijatelja i upoznam te s njegovom majkom, a ti posudiš od nje novce, koje nikada ne vratiš! Da, tako ti radiš. A gadom ne ostaješ ti nego ja, ja, razumiješ! Svi me isprijeka gledaju, svi me mrze i preziru, kao šugava psa! Zašto si me rodila...
I sin je, zelen od bijesa, nasrnuo na mater s mržnjom, s golemom mržnjom. On je znao da je mati prodala tuđu knjigu da on ne bude gladan. On je znao da je mati bila svjesna te njegove vike i napadaja kolega, ali ona je držala manje bolnim ovu viku nego onu, kada bi on došao kući iz škole, umoran i gladan, a ne bi imao što da založi. Jer mati je mislila i na njegovo zdravlje, koje se od briga stalo brzo narušavati, a pogotovo bi stradao, kada bar jednom na dan ne bi jeo.
— Meni je svega dosta! Ja ću se ustrijeliti, ustrijelit ću se pred tobom, gle, ovak pred tobom, da znaš kako te mrzim...
Odjednom zaori sobom glasni jecaj, grčeviti plač.
Tiha, mirna majka bacila se licem na divan i grcala.
Sin se ukoči i zagleda u sijedi majčinu kosu, koja podrhtavaše i blistaše, kao suzama orošena...
— Mama, mamica, oprosti mi. Ne ljuti se... Pa je na nju i zajedno s njome bolno, bolno zaridao.
No, čujte, kako to skandirate! — slušao je sutradan profesora iz latinskog, gdje opominje ispitanika — i razmišljao o tom, kako bi trebalo napisati jedno veliko djelo o njemu i o majci, jednu veliku optužbu. Nestao je razred u njegovoj svijesti, i on gledaše svoje lice u najborbenijim scenama, slušao je njegove plamene govore...
— No, neka iziđe naš literat! — trpko se oglasi profesor zastavši na njegovu imenu. On ga zvao literatom, jer je naslutio pred godinu dana u novelici svoga đaka, koja bijaše štampana u srednjoškolskom listu, sebe i svoje postupke.
— No, zar vam je pegaz oglušio?!
Netko ga gurne pod rebra i on se trgne iz sanjarija.
Izišao je van.
— Dakle, čitajte!
— Oho, a gdje vam knjiga?!
Đak obori glavu i stisne vilice.
— No, uzmite ovu i počnite novu strofu.
"Literat" zapne, osjeti da se prevario — i umukne.
— Hm, dobro. Kada ne znate praktički, znate sigurno teoretski. Jer bit će da nemate sluha, i to se događa... — primijeti profesor zlobno, pa ga stane ispitivati o stopama, o heksametrima, o strofama.
— Slušajte, recite mi glavne karakteristike alkejske strofe. — Nooo?! — Onda, na primjer, kada vam to ne ide, okarakterizirajte mi Saphinu strofu.
Đak se smrknu, uporno šutljiv, i začuje svoga junaka, gdje govori, govori. Grmi! Onda mu padnu na um njegovi stihovi, te mu bude toplo u srcu od njihove bolne ljepote.
— No, to prevršuje sve! — prekinu ga u snatrenju profesorov uzvik. — Dragi moj, vi želite pjevati, vi želite pisati stihove, koje li drskosti — a ne znate i nemate smisla za temelje, za osnove poezije! Nemate pojma o građenju stiha, o stopi, o strofi. Ne shvaćate krasote Virgila i Horaca. Vi niste pjesnik, vi nećete biti književnik nikada — vi ste farizej! Farizej!
| Povratak na vrh stranice. |