Ekvinocijo/Prikaza četvrta

Ekvinocijo: — Prikaza četvrta
autor: Ivo Vojnović

Šumski, bregoviti kraj sa crkvicom sv. Nikole na hridi. Crkva je u romanskome stilu, a okružena je gordim čempresima, između kojih se vidi tamni zadak maslinove šume i borâ. Tik do crkve na desnoj strani pozornice malo groblje, zarašćeno brštanom, rusmarinom i divljim ružama. Ploče su grobova tamnosive, starinske. Na lijevu dižu se iz dubina morskijeh visoke hridi, pune vrijesa i agava. Ispod njih kamenita, niska sjedala. Kroz zarez brda i čempresa vidi se daleki rub malakitne pučine. Na kraju se stislo zelenilo brijega i stabala, otkud slazi puteljak u nevid. Sunce sjaje, a nebo tamnomodro.

Prije nego se zavjesa digla, nevidljive orgulje uzdišu kratko preludije. To ima da naglasi svakome da je u crkvi sv. Nikole "blagosov". Na koncu zazvoni iza zavjese zvonce dugo, svečano kao sveđ na "podizanje"; orgulje se gube malo po malo, a zavjesa otkriva polako predio. Ispred crkve ljudi i žene kleče i mole, a Vlaho Slijepi baš prestaje da zvoni. - Do grobišta naslonio se grobar na motiku i skinuo kapu. - Čim je zavjesa sasvijem podignuta, prestaje muzika. Ljudi ustaju i narod počinje izlaziti u raznijem grupama, tiho i pobožno, iz crkve.

Pojava prva

PAVO, KATA, MARIJA OD POSTE, VLAHO SLIJEPI, GROBAR, ŽENICE, MLADIĆI, DJECA, MRNARI, PUK, zatim JELE i IVO

PAVO (izlazeći s Katom i s Marijom iz crkvice, zaustavlja se ispred Vlaha koji je dospio zvoniti): Nigda ljepše funcijoni, Vlaho!

KATA: Pribrojila sam 72 svijeće na velikomu otaru.

MARIJA: Vidi se da ti je kanulo u špag i zlata iz Amerike.

VLAHO: Sve se pritvorilo u blagoslov za naše putnike. (Ulazi u crkvu).

KATA (silazeći niz pozornicu s ostalijem narodom, Mariji): A jesi li viđela Jelu?

MARIJA: Ajme, ne govori! - Sve mi se privrnulo.

PAVO: Psst! to nijesu naši posli. Ivo ide za malo, pa će se vratit po majku.

GROBAR (naprtivši grm šušnja na pleća, govori djetetu između grobova): A sad homo! Drugi put kad dođeš, valja da naučiš legat velika i mala slova. - (Slazi s grobišta noseći motiku u ruci).

MARIJA (grobaru): Nu ti Antuna iz njegove baštine!

GROBAR: Očistio sam je od "ekvinocija"!

MARIJA (grobaru): A je li ti što slomio te tvoje čemprese?

GROBAR: Slomio?!... Da? Očistio im je samo suhe grane.

KATA (gledajući čemprese): Sve što hi više gledam - činu mi se sve to viši - sve to crnji!

GROBAR (gledajući ih blaženo): A kako ne bi?!... Usadio sam im u žilama toliko čeljadi! - S vragom! valja nešto da iznikne. - E! e!... a sad... (Ostavlja motiku na sjedalu kraj grobišta). Eto ti tu! - Neka me čeka! - Imam sutra kopat nešto groba za siromahe, a sad - adio! (Odlazi s djetetom za ruku).

KATA (umukla, pak se u nj zagledala): Bože prosti - reklo bi se da je sretan!

MARIJA: A zašto ne bi?! - Crv kô crv! -

PAVO (Kati i Mariji): Eto Jele! - pomozite joj!

KATA i MARIJA: O! Jadnica! (Jele i Ivo izlaze iz crkve, Ivo je u tamnome odijelu, s pomorskom kapom na glavi. Jele nekako u svečanijem odijelu. Oboje se drže za ruku. Mučaljivi, mirni slaze niz skaline. Kata i Marija idu im u susret, pak se rukuju s njome).

PAVO (Jeli u šali, ali ganut): Coraggio, Nina; pazienza, Carolina!

JELE: Ne straši se, Pavo. Ko ćuti, ćuti do kraja! (Pavo se odaleči sa ženama).

IVO: Viđi, majko, da prinesu stvari na brod. Ja imam još uzet karte.

JELE: Idem, idem. - (Vraća se, pa ga uzme za ruku, gledajući ga mirno u oči). Ivo!...

IVO (smiješeći se, a milujući majku): Sveđ isto pitanje - isti strah, je li? Ne, majko - ne! Nevjera je prošla, a zima je - tu, vedra, hladna i tiha, kako naša volja. Brijeme je došlo da zgradimo novu kuću...

JELE (nemirna, tiho): A zašto ideš s njegovijem brodom?

IVO (porugljivo): Zove se "Sloboda". (Tiše). Ne straši se, majko. Sve sam zaboravio. (Smiješeći se). A znaš li i kako ću te privezat do Amerike? Uzet ću kartu i za tebe i pridat ću ti je da budeš sveđ spravna kad te zazovem! (Vlaho izlazi iz crkve i zvoni). Što je to?

JELE: Netko je umro?

SVI (približe se do crkve, ispitujući): Što je? Što to klecaju? (Otvore se crkvena vrata).

Pojava druga

PAROK, STARCI i PRIJAŠNJI, zatim ANICA i FRANO

PAROK (izlazi iz crkve, dohodi do skalina, okružen starcima, ter glasno govori): Po starijem zakonima ove slavne dubrovačke zemlje neka znadu svi, veliki i mali, bogati i tužni, svi koji trpu nepravdu i vapu milosrđe, da je danas osmi dan iza Sv. Mihajla - Dan Božijega suda.

STARCI (u žamoru): Danas je, danas! -

PAROK: S pomoći Gospodina Boga, sudit će starci ovoga puka svakomu, bilo u životu, bilo u smrti, bilo u pravdi, bilo u krivdi. Ko kuca, otvorit će mu se - ko pita, dat će mu se.

STARCI (oko paroka): Amen! (Parok i starci ulaze u crkvu i zatvaraju vrata).

VLAHO SLIJEPI (slazeći niz skaline iz crkve): Jeste li čuli? Tu ne služi ni đandarama, ni avokata, ni žbira! - (Smijeh).

PAVO: Jedino je još to što nam je ostalo od stare slobode.

JELE (Ivu): Da smo pitali sud u našoj tuzi?

IVO: Ne služi, majko! Osudili smo se mi sami. (Ugleda Frana i Anicu, koji ulaze s desne). A!

JELE: Što ti je?

IVO (muklo): Vidiš! - došla je! -

FRANO (Anici, skoro porugljivo): A sad - liberamente možeš ga pozdravit! (Odalečuje se s mladićima).

JELE (Ivu): Budi joj milostiv!

IVO (Jeli): Je li ona bila sa mnom?

MARIJA (Kati i Vlahu): Kad vidim onega staroga, ja bih mu još nešto poslala...

VLAHO: Možeš rivalsu! (Smijeh. Jele im se približila).

ANICA (u strahu, tužno, hitro, približila se Ivu i stavila mu dršćući ruku na rame): A meni - ništa?

IVO (nazaduje nehotice, nešto u jedu i u žalosti): Došla si da mi se rugaš!

ANICA (u velikoj tuzi): A što ću?! Slomio me er sam slaba.

IVO (muklo): Reci: "Draže mi je zlato, nego poštenje"!

ANICA (zgraža se i sakrije lice rukama): Ah!...

MARIJA (dotrčala, pak je drži, da ne padne): Ajme! ćerce!... (Ivu muklo). Hoćeš li je ubit?...

DJECA i MLADIĆI (trčeći i vičući odozdo): Evo ga!... evo ga!...

Pojava treća

NIKO i PRIJAŠNJI

NIKO (ulazi iz sredine, a za njime rulja čeljadi. Veseo, zapijehan): Ala mi posla! - Da ga sad vidite! - Caramba! - čini se vapor Lojda. (Dijeli biljete). Eto vam, djeco!... A sad brzo! - Sve je spravno. Stavio sam vaš bagalj u štivu. Ne manjka ni bokun! - Ukažite biljete kapetanu... pa eto vas tu. Za kvarat ure i vi ste se uputili!...

MLADIĆI (zapjevaju, pak odlaze pozdravljajući): Oj!... - Oj!... (Čuje se tihi lelek rodbine, pak svi odlaze na dno).

IVO (približio se mirno Niku, s rukama u špagu): Bit će Vam rekô gospar dum Mato - i ja ću u Ameriku!

NIKO (ugledavši ga, posprdno): Ah! ti si, meštre! - Ma bravo! Imam ti još zafalit što si me one noći pomogô! Eh! ako ste svi taki junaci...

IVO (kao gori): Jedva što ste pošli, ekvinocijo mi je raznijelo kuću.

NIKO: A meni je bacilo brod na kraj. (Osorno). To je, kad se čovjek uzda u take... Dunkve!... Ideš - a đe?

IVO: U San Frančisko.

NIKO (piše nešto u bilježnici): Sam?

IVO: Daj mi dva biljeta: - za mene i za majku.

NIKO (pišući): Meštar Ivo - a? Kako se zoveš?

IVO (prosto, skoro nehajno): Piši: Ivo Ledinić i majka Jele, pokojnoga kapetana Paska ći.

NIKO (trzne se. Ruke mu zadrhtale. Polako podiže glavu, blijed, presenećen. Dug, strašan pogled. Zatim zadušeno, gledajući ga u lice): Ti... Ti si?!...

IVO (kao gori): Jelin sin.

NIKO (muklo, tik njega): Lažeš!

IVO (zgrabivši ga za ruku, još tiše): Reci još jedanput!...

NIKO (trzajući se da izvadi ruku): Gledaj dobro! - Ti ne znaš! - -

IVO (prezirno mu odrine ruku, a sveđ poluglasno): Zafali Bogu da znam!

NIKO (grčevito razdere dva biljeta iz bilježnice, pa u velikoj smetnji): Zašto ideš?

IVO (muklo, oko u oko): Idem - da me ne uvedeš opet u napas! (Istrgne mu iz ruke biljete, pa se polako i mirno odalečuje).

NIKO (gledajući ga neprestano, pun gnjeva, za sebe): On je! - on! -

FRANO (za sebe): Da mu je što rekô!

GLAS (iz daleka): Ko je od broda, neka se miče. (Žamor puka. Pavo, Kata, Marija, Vlaho ulaze, prateći Jelu).

JELE (pada u naručaj sina, zavapivši): Ivo moj! (Jele odlazi, držeći zagrljena sina. Svi je prate. Sam Niko ostade nepomičan, gledajući taj rastanak. Frano mu se približi, ter veselo lupka štapom o zemlju).

NIKO (mrko i zlobno): Da ga zadržim? Ne! - Ubio bi me! (Hoće da ide na dno, pa se zaustavlja). Neka ide! (Ode s desne).

Pojava četvrta

JELE sama, pak ANICA

JELE (ulazi odozdo skoro trčeći. S'rvana je u velikoj nutarnjoj muci. Došla je do sred raskrsnice, pak baca pogled pun molitve na crkvu. Čuje se još slabo pjevanje putnika, koje domalo sasvijem prestane. Jele došla do zida, odakle se vidi more, i tu se nasloni, uzdahnuvši duboko): Ah! - Ne! - nijesam više mogla! Još čas - pa bih bila zavikala: "Ma ne vidiš, Ivo, da mrem?! - Ostani!" - (Skrije za čas lice rukama).

ANICA (zamotana u nešto ubručića, s malim zamotkom u ruci, dolazi s lijeve, trčeći u strahu i razgledavajući se sve na okolo): O! - Bože moj! - hoću li doć na brijeme?...

JELE (se obrne, ugleda je i zaviče muklo): Anica!

ANICA (prestrašena): Jele! - (Hoće da bježi, ali se predomisli i najedanput obrne se neizrecivim, blaženim posmijehom). Što ćeš, Jele, da ti rečem sinu?

JELE (začuđena): Ivu? - (Stavi se, usklikne i zgrabi Anicu). Ti bježiš! - -

ANICA (muklo, a sve hitro): Jes!

JELE: Š njime?

ANICA: Rekô mi je da volim zlato nego li poštenje!...

JELE (u velikoj uzrujanosti): Svijet će te pripoznat!... - uhitit. - A jadan ti ćaće?!... O!... dijete moje!... promisli - promisli...

ANICA (očajno): Promisli ti da ću do osam dana biti Nikova žena!...

JELE (usklikom): O! to pak ne! (Diže sa sebe mahramu i šal što je pokrivaju, pa preoblačiva Anicu). Evo ti moje haljine! - Ne, neće te poznat! - Trči, bježi, docna je. Išti Mariju; ona će te uvuć u brod. (Hitro). A! da ne zaboravim... (Vadi iz njedara kartu od prolaza). Ukaži Ivu ovo i reci mu: majka me poslala. (Poljubi je žarko). Trči... bjež'!...

ANICA (trči do dna, pak, prije nego nestane): Majko! - bit će ti sretan! - (Ode trčeći).

Pojava peta

JELE, pak NIKO

JELE (uzrujana, uznesena, hoće hrlo da siđe niz pozornicu prema strani, odakle se more vidi): Bože moj!... samo da dođe na brijeme! - - - (Ugledavši Nika koji dolazi s desne). A! - sad i on?!... (Nazaduje, piljeći mrko u Nika). Pa neka! - Danas ili nigda! -

NIKO (uljegao nekako smrknut. Sve nešto traži. Htio bi na dno, ali Jele mu je na putu. Pripoznao je pa se zlovoljno, naglo zaustavio. Prezirno, izazovno): Ha! Đe su ti danas prokletstva, Jele?

JELE (izlazi polako, podbočena, a posprdnim smiješkom): A što će mi više, kad hi je uslišô Bog?!...

NIKO: Svekolike?

JELE (triumfalno, naglo): Svekolike!

NIKO (približi joj se sasvijem, pa zlobnim izražajem, a rukama u džepu): Čujmo, dunkve!... Ta tvoja osveta... đe je?

JELE (pokazujući pučinu): Tamo!

NIKO (nešto ga kosnulo, pa lice u lice, brutalno): Manje ćakulâ!... to hoće rijet?...

JELE (riječ po riječ, tik do uha mu): Hoće rijet, da Bog ne plaća svake subote!... Hoće rijet i to, da ćeš s te hridi - tu - viđet do mala tvoju "Slobodu" krcatu moje sreće!...

NIKO (bljeskom gnjeva, razumio je, pa zaviče): Ah!... Anica!... pobjegla je?!...

JELE (u jedan hrepet strahovitog smijeha, koji odjekuje po svemu kraju, kao Hosana slavlja): Jes!... jes!... pobjegla!... Ha! Ha! Ha!...

NIKO (onijemio, prekrstio ruke, zagledavši se u Jelu): I ti se smiješ?!

JELE (u neobuzdanome, skoro nečovječnome veselju): Smijem se!... smijem!... i još tebi u facu!... Ha! ha! ha!... Promisli samo! - Vas život u strahu, u tuzi, u jadu - pa sve te sramote, siromaštva, plač - brez kraja ni konca! - A sad?!... O! ne!... ti ne znaš što je lijepa, što je zdrava, što je velika ova rados siromaha koja ti se smije - koja se ruga tebi i tvojijem gnusnijem, lupeškijem milijunima! - - -

NIKO (kao gori, a lice mu sve više potamnjelo): Ah! - Dunkve tako!... Bravo da!... Ma... (približio joj se, pa je zgrabio za ruku)... ma... ako hoćeš da gledam osvetu tvoju, valjat će da i ti dođeš do pôrta sa mnom, da saznaš ko će se vratit do koji dan ovamo, vezan, u tamnicu...

JELE (protrnula od užasa): Ne!... ne - ti nećeš to učinit!...

NIKO (kao gori): Ne?!... Anzi, vidiš!... hoću da subito prijavim oblasti ko krade djevojčice u bogatog oca... (Hoće da je vuče za sobom). Ha! ha! - dođi!... dođi!... bit će sad pravoga smijeha, ti, jadna osveto siromaha!...

JELE (pala na koljena ispred njega, u velikome strahu): Ah!... Nemoj, Niko! pušti ga!... pušti!... Eto - ubij mene - ma neka on bude sretan...

NIKO (trgnuo se nad njome, pa joj baca zloću u lice): Ne! - Hoću da mu se bezočne oči isprid mene prignu! (Jele se malo po malo podigla, pa nazaduje do grobišta praćena nesmiljenom njegovom prijetnjom). Ha! ha! Nijesi li ti sama rekla da mi je sin?... I jes!... jes!... pripoznô sam u njemu tu moju prokletu krv!... Pa zato... baš zato hoću da i on bude što i ja: Hala!... Hala!...

JELE (teturajući natražice pala je na mirac grobišta i s objema rukama tegnula hladno gvožđe položene grobarove motike. Plamen krvi potamnio joj vid. Neviđena zgrabi oruđe i drži ga skrivena pa, kad je došao Niko sve do nje - ona se podigla strahovita, al mirna i tvrda, pa tupim, dubokim, udesnim glasom): Tako ti Gospodinove muke! Je li ti to zadnja, Niko?...

NIKO (hoće baš da je zgrabi): Altrocche! zadnja... i prizadnja, Jele!...

JELE (kao munja, zamahnula motikom, pa ga pogodila posred glave): I bila ti taka!

NIKO (zaurliče i pade na zemlju mrtav).

JELE (podigla opet motiku, pa ostala nad njime kako anđeo osvete. A najednom baci je daleko od sebe i prigne se do njega, pa bijesno): Tako!... tako!... umri! - - (Slijedi požudnim, groznim zadovoljstvom zadnje trzaje Nika). A!... i ti se, dakle mučiš!... (Ustajući naglo). Oh! - pravedno je! - - (Prodrhne, prođe rukama preko čela, pa se u tišini zanijemljene naravi osvješćuje). Ja?!... Ja?!... (Ugleda Nika, vrisne i bježi od užasa). Mrtav?... Ne!... nije... nije... (Trči, kao da je mrtvac slijedi, sve do crkvice. Pomamno lupa na vrata). - Otvorite!... čujte me!... (Vrata se otvaraju, i ona u silnome strahu uhvati konop i počne zvoniti zvono). Ajme!... pomozite! ljudi Božiji!... pomozite! - - -

Pojava šesta

FRANO i PRVAŠNJA, pak SVI osim IVA i ANICE

FRANO (dohodi hrlo s lijeve. Vas u čudu): Ko zove Božiji sud? - (Ugledao Jelu). Jele?... ti!

JELE (slazi niz skaline, a pogled, pun strahote, viri tamo, gdje leži Niko): Muči!... Da me ne čuje Ivo!...

FRANO (vidi mrtvaca. Kao gromom ošinut, vikne): Niko!... (Jedva mu se približava, vas drhtav i pristrašen). Na zemlji?!... Vas krvav!... (Opazivši da je mrtav). Strahote! - Mrtav! (Prema Jeli u skrajnjem paroksizmu). Ti?!... prokleta kučko!... (Trči na donje raskršće i viče u sav glas narodu koji je već počeo dolaziti na poziv zvona). Ubila ga!... Ubila ga!... (Sa svijeh strana vrvi narod, a s njime Pavo, Kate, Marija, Vlaho. Ujedno se otvaraju vrata od crkve, otkle se pokazuje parok i starci).

NAROD (bučeći): Što je?... Ko zove sud dobrijeh ljudi? - Jele?! -

FRANO (kao gori): Ubila ga!... eno... eno... gledajte! - Mrtav je Niko!...

NAROD (velikim glasom): Ubila Nika!... Majko Božija! smiluj nam se!... Prebila ga kako vola!...

JEDAN MRNAR (trči odozdo vas zapijehan, pa sve do Frana): Gosparu!... Ajme!... pobjegla Vam je s brodom Anica!...

FRANO (brez glasa, brez daha): A! Pobjegla?!... (Prema paroku). I to... i to je učinila ova prokletnica!... (Hoće da na nju navali, ali ga zadržavaju susjedi).

MARIJA (Franu): Lažeš, kapetane! - spasila se od tebe, da ne umre kako i pokojna joj majka! - A ja... znaš... ja, ona od poste,... poslala sam ti je per rivalsa!

FRANO (u silnome gnjevu, jer ga drže sa svijeh strana): Zmije!... Živine!... Ubojice!... Puštite me! - -

NAROD: Na se!.... Mučite!... Sud dobrijeh ljudi neka govori!...

PAROK (ulazeći sa crkvenijeh vrata, Jeli): Ispoviđi tvoj grijeh - nesretna dušo! - -

JELE (sama usred svijeta, klekne ispred paroka, poljubi zemlju i govori duboko, skoro bešćutno): Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama ljudima dobre volje! - Ovi čovjek što tu leži, privario me u mladosti, mučio u starosti, pa još u skrajnji čas ćio zatvorit kako lupeža i ugrabit mu dragu... njemu - Ivu - sinu svome!

SVI: Ivo mu je sin?! - Strahoćo!...

JELE (kao gori, prodirno): Tako mi sunca Božijega, zato, i za ništa drugo, ubila sam Nika Marinovića - a vi, braćo, sudite kako zakon pita! - (Poljubi opet zemlju, pa ostane klečeći).

FRANO (planuvši): Kamenujte je!... kamenujte!...

NAROD (silovito, uzbunjeno): Muči! - Judita je ovo! - Krvnik je bio! - Otole!... Otole!... Ponesite ga! - - proklet će vam zemlju!... (Nekolicina naprtila mrtvo tijelo, pa ga nose iza grobišta).

PAROK (dolazi naprijed, prekrstivši se. Svi se otkrivaju): U ime Boga i svetoga Vlaha, sudimo danas da je žena ova u pravdi Božijoj ubila krvnika za čast i sreću djeteta svoga! Za to neka žive! (Žamore sve ženice oko Jele, koja skoro malakše. Frano kao bijesan bježi s lijeve). Ali vječni zakon da ubistva nema, hoće da svaki grijeh nosi za sobom pedepsu. Za to ja te pitam, Jele, možeš li s tijem rukama što su kalale Nika,... zagrlit mu sina?

JELE (sva protrne i zgražanjem nehotice plane): Oh! Ne!...

NAROD (muklo): Ah!...

PAROK: Riječ tvoja - osuda tvoja. (Jele vrisne. Snaga je ostavlja. Mare, Kata, Vlaho, ženice - svi su okolo nje i tješe je).

JEDAN MRNAR (uspet na hridi, zaviče): Eno broda!... Pozdravlja svetoga Nikolu! (Čuje se daleko pucanje topa).

NAROD (trči do hridi): Evo ga,... evo! (Svi pozdravljaju rupcima, klobucima. Parok blagosivlje s visine. Pucanje sve to dalje).

JELE (opkoljena i uzdržana od Marije, Vlaha, Kate, Pava, podiže se polako sva preobražena. Velikim pogledom gleda svakoga u lice, kao začuđena što je drže): A zašto da ne vidim više nigda svoga sina?... Ubila sam zvijer, a ne oca! (S užasom, ali sve to uzvišenije, gordije). Ko ste vi da me držite? - On je moj... moj... u tijelu i duši moj! - Ne vidite li da sam ga danas sretno povila?... (Rve se sa svojom pratnjom). Na se! Na se! - kad prohodi majka!... (Sama se penje na hrid, dok je zapadni žar obasjava krvavim odsjevom). Evo me!... evo!... u tebe!... (Na vršku, ugledavši u daljini brod). Ivo!... sinko moj!... (Velikim vriskom protegnula ruke i ostala za čas kao kip, uzvišena i sama. Još jedan vrisak, i pada mrtva).

NAROD (sletio se oko nje): Jele!... Jele!... viđet ćeš ga opet. - Jele!...

PAROK (prignuo se nad njome. Pauza): Hoće - gôri!... (pokazujući nebo).

SVI (muklo pristrašeno): Ah! mrtva! - (Razne tugaljive grupe).

Zavjesa polako pada.