Oblak nadvi se nad um čovjekov, i ču se kako vjetar jeca.
Da, zao oblk prekri dušu čovječju dok bijasmo djeca.
Znanost oglasi ništavilo i propašću oduševi se umjetnost,
Svijet bijaše star i dovršen_ no nas još grlila je mladost;
U neredu groznom njihovi osakaćeni glasovi dođu nam -
Žudnja što izgubila je osmijeh, strah što izgubio je sram.
Poput bijela pramena sviščeva, koji svijetlio je u besciljnu mraku.
Čovjek ponosno poput perjanice pokaza svoju bijelu dlaku.
Život postade umoran let, smrt trut što ubada;
Svijet je bio veoma star, dok mi mladi bili smo tada.
Čak i grijeh sitan u bezimene su oblike iskrivili:
Čovjek se postidio časti, no mi se nismo posramili.
Bijasmo slabi, i lakoumni, no ne tako da uspjeli ne bismo.
Kad je taj lažan bog pred nebesa došao, mi pjevali mu ode nismo.
Djeca bijasmo - naše pješčane utvrde bijahu slabe poput rose,
No visoko sezale su i mi jačasmo ih da to gorko more pokose.
Zveketavi i nemogući, kao lude u šarenim odijelima bijasmo mi,
I kad crkvena zvona umuknuše, zvuk se kapa i biserja našeg prolomi.
Ne obranismo sami tvrđavu gdje vijorahu se naše zastave male;
I neki divovi u tom oblaku trudili su se da ga od svijeta odvale.
Nađoh opet knjigu do koje skupa smo došli i tren osjetih
kad s dalekog Paumanoka što na ribu sliči, suknu krici stvari bistrijih,.
Zeleni karanfili uvenuše i, poput šume što bi uništena vatrom,
Svih deset milijuna vlati trave svijeta zakričalo je s vjetrom.
Umno i slatko, i naglo kao da se ptica na kiši oglasi cvrkutavo -
Istina pojavi se iz tusitalinih riječi i iz boli zadovoljstvo.
Da, nehajno i jasno, i naglo kao da je ptica po sivim nebom zapjevala,
Dundein prozbori Samoi, i tama u dan se preokrenula.
Bijasmo mladi; živjeli smo da vidimo Boga kako im gorke čari pali.
Bog i čestita Republika skupa naoružani su došli:
Vidjesmo grad Mansoul koji poljuljan bijaše, a sad mu odlanuše -
Blagoslovljeni oni slijepi što vjeruju, a ništa ne vidješe.
Ovo je priča o tim starim strahovima, čak o paklu ispražnjenu,
I nitko osim tebe razumjeti ne će njezinu istinu -
Koji to kolosalni sramni bogovi mogu zastrašiti ljude i propasti.
Kakve to silne đavle skrivaju zvijezde što od bljeska pištolja mogu pasti.
Sumnje bijahu tako jasne, tako grozne da moralo se oduprijeti -
Oh, tko će to razumjeti osim tebe; da, tko će razumjeti?
Sumnje nas povele kroz noć, gdje prozborismo na jeziku burnom.
I dan plane na ulicama, plane zauvijek u umu ljudskom.
Među nama, s mirom Božjim, ta istina sad može se reći.
Da bijaše snage u vezanju i dobrih stvari što zbriše se stareći.
Konačno pronađosmo obične stvari, i brak i kolijevku.
I sad bez straha pisati mogu, a ti bez straha knjigu uzeti u ruku.
