Duga/II.

← I.

Duga —  II. autor: Dinko Šimunović

III. →

II.

Dani postajali sve kraći, a obilni i kratki pljusci kiše rashladili zemlju. Nastajala šarena jesen kad Lug opusti, a brežuljci njegovi ožive veseljem i vikom. Tada se Glibuša razlije po njivama i livadama, dok se humci zakite žutim i rumenkastim lišćem loze među kojim proviruju puni grozdovi.

Ljudi ne pamte tako obilne i rodne jeseni. Pa i u svemu drugom bila ta jesen čudna.

Golema zvijezda repača svake noći krasila južni dio neba, pa mjesto da donese rat, glad i kugu, donijela svako obilje u bijela selašca oko Luga.

A još se nešto te jeseni dogodilo čudno: jedne ljetne večeri nebo se rastvorilo više stare tvrđave! To bijaše tako rumenilo i taki sjaj, da se ni kazati ne može. Ukazali se rajski dvori, ali samo dok bi nekoliko puta trenuo okom.

A kad se nebo rastvori, dosta je onaj čas zapitati u Boga što mu drago, a već imaš. Samo treba reći brzo i da ti pane na pamet upitati zgodnu stvar.

Tako su pripovijedali da je kći kovača Miće kad se nebo rastvorilo, htjela zapitati veliku sreću, no u brzini viknula:

»Daj mi, Bože, veliku vreću!« — a vreća — bub! — s neba preda nju. Kažu da veće vreće nigdje nema.

A poljar Sinovko sa Buline glavice zaželio veliko blago pa zapitao veliku glavu — i glava mu buknula ka var'ćak. Ništa ga ne boli, ali glava postala veća nego ičija u selu.

Više ih pitalo ovako i onako, no nikomu da je pošlo za rukom upitati pravu stvar.

Isto kao u luškim selima, tako se i u Čardacima govorilo o tim čudesima mnogo, a nije bilo čuda u koje se ne bi vjerovalo. Ta starci i starice pripovijedahu i čudnijih stvari, i samo ono što su svojim očima vidjeli, pa što bijaše nekad, moglo bi i sada.

Kišice učestale, a sunce iza njih veselo sjalo i oživljavalo još ljepše one tisuće boja na lišću vinograda i voćnjaka.

Trganje već je dovršivalo, a selima se širio opojan miris zgnječena grožđa. Sve nekako od obilja nabujalo, pa se i ljudima činilo da im je u mišice prispjela neka nova snaga i moć.

Jednoga takog jasnog sunčanog dana odlučiše Serdar i Serdarovica da će sa Srnom u vinograde na Marčinkovoj glavici gdje se najkasnije trgalo samo bijelo grožđe.

Ta je Marčinkova glavica uru od Čardaka, po dnu obrasla starim vinogradima a po vrhu mladom šumom. A ta je šumica bila puna siromašnih kućica najsiromašnijih u svemu Lugu. Gdje jedna, gdje više njih pušile se kroz ševarate krovove puneći svu šumicu oštrim ali ugodnim mirisom vlažna dima. Vidjelo se odmah da gospodari tih kućica nijesu bili gospodari i tih starih vinograda s bijelim grožđem.

Marčinkovi su bili siromašni ljudi koji su se hranili sa nekoliko siromašnih njivica za glavicom, a vinogradi su bili čardačkih trgovaca ako i ne od davnine.

Ti su Marčinkovi bili na glasu radi kljaste Save koja nije ni jedne imala ruke, a bila taka vezilja, da je nema gdje se god čuje našega svijeta.

U čardačkoj su krajini žene i djevojke na glasu sa sitna i lijepa veza, ali ni jedna, ni izdaleka, ne veze tako krasno kao ta bezruka Sava.

Nije baš bila bez ruku do ramena, nego bez prstiju i dlana sve do zašaktica, a to je za vezenje kao da ih i nema.

Dok je bila mlada, lijepa je cura bila ta Sava. Može biti da nije ljepše bilo ni u svem Lugu, i mnogi je momak požalio njezinu sudbinu. I pametnica je bila, da te u čudo natjera kad govori, ali eto ruku nije imala, a siromašna da ne može siromašnija.

Ona i ne zna kad je izgubila ruke: odgrizla joj ih svinja dok je još u kolijevci bila i dok je njezina majka trgala bijelo grožđe čardačkim trgovcima.

A Sava je ostala živa i živi eto otada već dvadeset i petu godinu.

Kad je došla na razum, zamukla je Sava, a prije bijaše tako vesela i brbljava. Samo je gledala kako joj drugarice šiju i vezu, te plakala i onda kad joj se ne bi rugale. No bila je u nje neka strina, dobra duša, pa je tješila i pomagala joj u sitnim poslima.

Ne zna se kako, te Sava kad joj bilo šesnaest godina, stala šiti pak i vesti. Prve su njezine radnje bile kao u djeteta od tri godine, ali u dvadesetoj godini stala vesti tako da su i gospođe iz Čardaka dolazile gledati to čudo.

Tako je Bog nadario!

Pune četiri godine mučila se Sava svojim batacima i zubima s poslom pa ga suzama zalijevala. I po noći ustane pa kod uljenice veze i veze. Sva se zgrčila vezući, a mlado joj lišce došlo ozbiljno i mrko.

No kad je stala slušati oko sebe pohvale i čuđenje, razvedrila se, i tamne joj oči stale opet sijevati milinom i dobrotom. Neke je zime nestalo i za cijelu je godinu nije bilo.

A tada se povratila s djetetom u naručju, te sada ne veze nego sve njeguje i ljubi svoje dijete. Ne plače, ali je tužnija i mrkija nego prije, a na licu joj se vidi da suza u nje više i nema.

Govorilo se i govorilo i to i ono, ali prave istine nije niko znao. A Sava muči, pa muče i njezini stari — bit će da su i oni čemu krivi.

Sad Sava bježi od svijeta, zakloni se sa svojim djetetom gdje god u grmlje pa mu pjeva i razgovara se s njim. A njezino je dijete tako lijepo da bi ga svako grlio i ljubio, no ona ga ne da iz svojih kljastih ruku.

I tako je Marčinkova glavica izišla na glas i dalje od Čardačke krajine.

Baš na tu se glavicu uputiše Serdar i Serdarovica sa svojom Srnom da kupe bijeloga grožđa od koga je Serdar mislio da učini bijelo vino jer je u drugih Čardačana bilo samo crvenoga i crnoga.

Bilo je vrijeme prvih jesenskih kiša kad se mutni i tužni dani izmjenjuju s vedrim i veselim i kad nas sve okolo sjeća proljeća što zlatnim i jasnomodrim bojama šara obzorje, a nježnim zelenilom brda i polja.

I baš je taki zlatan dan bio kad su oni pošli.

Išli su i išli poljskim putima među brijestima i jablanjem a s njima i debela udovica Klara, gospodarica onih vinograda gdje se trgalo samo bijelo grožđe.

Ta je Klara bila dobra i mila žena, nimalo slična gospođama čardačkim, pa iz Čardaka nije ni bila. Muž joj je davno umro, te s ono vinograda gojila dva sina negdje u školama. Ljubila svakoga bez razlike, a naduvati se nije znala.

Tako je dobra bila, pa sretne li prosjaka ili vidi bolesnika, malo što ne zaplače. A i nju su svi ljubili: pogledaš je, pa ti je već srcu prirasla.

Idu oni i idu, a Srni se sve iskri od radosti pred očima. Udovica namolila Serdarovicu i Serdara da taj dan puste naskakati se Srni: ionako je niko neće vidjeti.

Molila i molila ona, a Srna trčala i trčala sad pred njima a sad iza njih i zavirivala u svaki grm i pod svaki kamen, pa joj se činilo da i nije na ovom svijetu.

Prije je mislila da je ona jedno a Čardaci drugo, a sad je ćutjela da je i ona i sve ostalo oko nje jedno te isto.

Htjela je da zagrli i jablan i potok i kamen na kojem je počinula, i da se zarije u vlažnu zemlju. Ali nije imala kad već je neprestano trčala da sve vidi, i stajala svaki čas da prisluškuje.

No kad se jednoć zadihana povratila k roditeljima, čula je udovicu da im govori: »Grehota što vam nije sin!«

Srna u taj par nije razumjela tih riječi, već je iznova poskočila pred njima u taktu: — Gre— ho — ta — što — vam — nije — sin! — Gre — ho — ta — što — vam — nije — sin!

Ali se ujedanput zamislila i stala mirno hoditi držeći udovicu za ruku.

Još su malo hodili i popeli se kroz vinograde na Marčinkovu glavicu. Tu se Srna i grožđa nazobala.

Krasno je bilo gledati pod tom mladom šumicom više vinograda u kojima se ovdje — ondje viđali trgači: djevojke i djeca.

Serdar i Serdarovica odoše u vinograde trgačima da izabiraju grožđe, a udovica sa Srnom stade tražiti kljastu Savu ne bi li joj pokazala svoj vez i svoje dijete.

Dugo su je tražili dok je nađoše na maloj ledinici okruženoj grmljem jorgovana i zovine.

Krasno je tu moralo biti u proljeće.

Kod nje je, blizu, bilo još nekakve dvoje djece i njezino malo dijete u naručju, zdravo i nasmijano.

Kad se udovica javila, diže se Sava i stade nijemo gledati zemlju.

Imala je zagasito, duguljasto lice, još svježe i u taj čas mirno i spokojno, pa bi ga mogao dugo i dugo gledati i bivalo bi ti sve milije.

Sava podigne svoje duge i mrke trepavice te mirno i bistro pogleda u gospođu Klaru koja je očima punim suza gledala sad njezino dijete a sad njezine kljaste ruke. Kad im se pogledi sretoše, obadvije se kroz suze nasmijaše jedna drugoj i sjedoše mučke na vlažnu ledinu. A Srna sva uzbuđena i blijeda nije svraćala očiju sa Savina lica. Ono se Srni pričinjalo tako plemenito i anđeosko kakvo još nikad nije vidjela.

Bilo je nešto malo iza podneva, i sunce je u obilju sipalo sjaja i topline na luške brežuljke obrasle vinogradima i mladom šumom.

Veliki, no rijetki oblaci stajali mirno, obrubljeni modrinom, zlatom i jarkim rumenilom, pa cijelo nebo bilo baš onako kao što ga slikaju oko glava svetačkih.

Otale se vidio i velik dio polja skupa s rijekama Glibušom i njezinim mnogobrojnim pritocima što se gdjegdje pretvarali u ševarate bare, ljeti pune žaba i visoke trstike a zimi srebrnih, ledenih ploča ili beskrajne vode.

Sva ta ledinica na kojoj su sjedile, bila pokrivena laganim modrim dimom što se dizao iz hrpe vlažna granja i lišća i što ga ono dvoje djece nabacalo na nešto žerave u kutu te sakrivene ledinice.

Pa i na više mjesta bilo malih, okruglih crno-žutih prostora, sve nedavna ognjišta Marčinkove djece što su se tu grijala i pekla kukuruze te lijepe, pozlaćene jeseni.

I nije prošlo mnogo vremena, a Savi se srce pred udovicom rasplakalo, pa sve kazuje i kazuje kako nikome dosad onako nije kazivala.

Sljedeća stranica→