Duševni čovjek

Izvor: Wikizvor
Naslovnica Duševni čovjek
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Brankovom kolu broj 11, 14. ožujka 1902. godine.


Peštanskog univerziteta đak i pitomac Tekelijanuma, dođe Stojan Vasić u jesen 188* u Pariz da se dotjera u francuskom jeziku i spremi tezu O Jevripidu i francuskoj tragediji. Prvo je vrijeme kuburio sa trideset forinta mjesečno. Nadao se da će mu oko Božića doći stipendij zaostao za nekoliko mjeseci, ali stipendije nema i nema, i Vasić legne u postelju, oslabio i omršavio od stradanja, živući o litri mlijeka i nešto hljeba dnevno. Na samu Staru godinu, predveče, kucnu neko na vratima.

— Ko je?

— Pismonoša.

Vasić malne viknu od radosti, nadajući se stalno amanetu. Pismonoša mu pruži rekomandovano pismo i kalendar, čestitajući Novu godinu.

— Oprostite, oprostite, Monsieur le Facteur — porumeni blijedo đače sve preko čela. — Ostavit ću vam bakšiš ovih dana kod vratara.

Otvorivši uzdrhtalim rukama službeno pismo, pade nemoćno na uzglavlje. Javljaju mu da ne može primiti stipendija na stranom univerzitetu! U mansardu, tako uzanu da se može u isto vrijeme zatvoriti vrata nogom i krovski prozor rukom, uvukao se žut, siv, maglovit, olovan mrak, a Vasić zuri tupo i umorno na prozorče, slušajući mučno štropotanje fijakera, omnibusa i dosadno jurenje po kojeg automobila. Odjedared đipi s golim nogama na hladan patos opeke, razdere na paramparčad pismo i pruži obadvije ruke nijemo, škripeći zubima, uvis, u mrak, grčeći konvulzivno prste, kao da želi zadaviti večernji uzduh. Onda se obuče, siđe stubama, klecajući pri svakom koraku kao pred vađenjem zuba, i zamoli, mucajući, hotelskog momka za nešto novaca, ostavivši mu u zalog sat sa lancem i prsten, debeo i zlatan prsten: dar ujaka, pokojnog ... čkog prote Teofana.

U gostionici se vrlo čudio te ne mogaše jesti unatoč silnoj gladi. Popivši nešto vina, osjetio se lak, regbi veseo. Na ulici dade prosjaku dva dinara, rekavši mu svojim strašnim, tuđinskim naglaskom:

— Evo vam, moj brate! Živjelo bratimstvo, živjela sloboda!

Premda bijaše već puna tri mjeseca u Parizu, gledaše na sve oko sebe kao da sniva, kao da živi u romanu. Budeći se noću u svojoj sirotinjskoj ćeliji, bijaše mu prva misao: — Ej, ja sam u Parizu! — I to ga tješilo. Obilazio je muzeje, crkve, historijska mjesta. Poznavaše kuće gdje življahu Musset, Hugo, Balzac, Taine, Renan. Vjerovaše tvrdo u konačnu pobjedu ideala, svoga ideala i u nepobjedivost naroda, mase. Posjećivaše socijalističke sastanke i predavanja. Mišljaše da je socijalizam još jedino što može spasti sve: ponižene narode i ponižene ljude. To mu je bilo više vjerovanje nego osvjedočenje, i zbog toga je bio pun oduševljenja bez cilja. Kao mnogo mladih ljudi, Vasić bijaše materijalista — ne poznajući egzaktnih nauka, ekonom — ne poznajući ekonomskih teorija, ukratko: nepozitivan pozitivista. Zakleo se sam sebi da će se žrtvovati, da će raditi za narod, a nije još znao kako, gdje, sa kime. Bijaše besplatni saradnik »najnarodskijih«, najradikalnijih listova. Čekaše da mu život da velike, lijepe doživljaje, pa se spremaše i za ljubav ozbiljno, oduševljeno, asketski. U dvadeset petoj bijaše čist kao iskušenik, jer još ne vidje ljubavne pustolovine svojih drugova bez moralnih i fizičkih bolesti. Bijaše nepovjerljiv, ćutalica, kao većina ponositijih, siromašnih i vrijednih »instruktora« puste i bogate dječurlije. Visok, crn kao gavran; dugokos, bradat i žut kao isposnik, izvrstan pjevač u uskom krugu. Seljački ga drugovi još uvijek zovu »Ciga«. Pariške je zemljake izbjegavao zbog stidne sirotinje. Tako se osamio i podivljao, daje na punoj ulici često gestikulovao i razgovarao sam sa sobom.

Ostavivši, dakle, gostionicu, šetaše gotovo do ponoći Quartier--Latinom. Pođe preko Seine, željan da čita novine u kojoj živoj kafa-ni na velikim bulvarima. Već preko mjesec dana se ne zabavi novostima. Usred Pont-Neufa zastane vedar, udobrovoljen i nešto umoran. Niz rijeku struji svjež, hladan, zdrav vjetar. Nebo je mutno, oblačno, ali puno svjetlosti što struji iz te hrpe kuća i ulica, koja se čini neizmjerna, beskonačna, gubeći se, nestajući u magli šumskoj, bijeloj, žutoj, sjajnoj, crvenoj, crnoj. A rijeka — tiha, sjajna kao ogledalo u koje noćni Pariz nabaca sa svojih mostova i obala rubine, topaze, smaragde, biserje i dijamante: kao da pokupi i pobaca u svoju rijeku zvijezde sa svog mračnog, zadimljenog neba. »Zvijezde bi u toj varoši bile suvišne da nema opservatorija«, pomisli Vasić i sjeti se svojih, banatskih zvijezda, koje brojaše kao čobanče, pred kućom, na dvorištu, zavijen u dedinu opakliju i zavijen u miris, u slatki miris od vune i od toplih ovaca iz tora. »I moj će Božić doskora. Mora se kući, nije fajde. Alaj ću da im pričam!«

Naslonio se na zid na mostu i zagledao u crne, kraljevske, nijeme zidove nedalekog Louvrea. Pored njega probruji po koja kočija ili fijaker. Tek jedna žena stala baš preko puta, okrenula se oprezno uokolo pa se zagledala niz vodu. »I ova je došla ovamo jamačno da fantazira!« pomisli i sav se ugrija, uznemiri, sjetivši se raznih romantičnih događaja i poznanstava, sjetivši se grizeta lijepih kao markize i markiza dobrodušnih kao grizete... Uto sav protrnu, jer ona žena po-trbušne leže na zid. Dvije noge — lepršanje haljine u uzduhu — nestalo je.

Vasić zdere sa sebe kapute, baci škuljave cipele, pretrči most, vidje u rijeci bijeli, mjehurasti trag, rastrga prsluk i okovratnik i skoči strmoglavce, dobro se otisnuvši nogama, da ne udari o kamenje oko stupova i da stigne nesrećnicu strujom zanesenu. Od bola je mislio poginuti, tako ga strahovito štrecnu od ledene vode. Svi ga zglobovi zabolješe, jedva se mičući kao zamrznuti točkovi. Mozak se napre-gao kao da želi slomiti uzanu lubanju, a srce lupa po grudima kao težak gvozden čekić. Taman kada ga voda diže na površinu, učini mu se da nesrećnica potonu po drugi put. Zaroni za njom jedan, dva, tri puta, osjećajući svoje odijelo kao negve od olova. Napipa nešto živo, kosu! Zaboravivši na sve, na život, na smrt, na sebe, povuče svom snagom šaku te kose; i kada je izronio, osjeti na ruci silan bol, jer ga nesrećnica — luđakinja, kako mišljaše — stala grepsti kao mačka velikim i tankim noktima. Zgrabila ga za lijevu ruku i za tren turi mu u usta palac i prst kažiprst, i zagrize ga bijesno, očajno kao u kamen, kao u menažerijsko gvožde.

Potonuše. Vasić jauknu od bola. Nasta mračna, očajna borba. Vasić zadrža dah, zabije ženi nokte, prste kroz meso sve do kostiju, stiš-te joj tanani, mekani vrat te osjeti kako mu sve puckara pod prstima. Ona pusti iz zuba njegove prste. Grudi, uši, glava da mu prsnu kao mjehuri, oči da izgore, a pred njima spirale, zelene i krvave, živi, ognjeni okruži, a u njima plamti, gori i žeže crvena ruka, crvena, krvava kost, oglodana kost od ruke, koju nađoše na groblju njegova sela u jednom strahovitom, oživjelom grobu.

Vasić uhvati nesrećnicu obadvjema rukama za šiju, mahne posljednji put nogama i izroni. Pruživši ju preda se, zapliva polagano prema obali. Mišići ga u vratu i na nogama bodu, žegu kao rane pune soli i sirćeta. U lijevom nemoćnom stegnu osjeća grč. Blizu obale naiđe na njih lađica sa stanice za spašavanje.

Kad ih izvukoše, htjede Vasić govoriti, a odgovaraše tek glasnim, modrim, nemoćnim cvokotanjem. Zima se podvostručila, stala bosti hiljadama smrznutih žalaca. Zavise ih u ćebeta, dadoše im konjaka.

Obala puna svijeta. Vasića spopala muka. Stao povraćati. Spase-nica, odrpana neka babetina, pije, suce konjak i rum kao na patarici i najzad se pusti u viku, u dreku, u cerekavo kriještanje, okrenuvši se svom spasiocu:

— Povrati, dušu i srce izbaci, sinja kukavico, te na Staro ljeto nemaš drugog posla nego da smetaš nesrećnoj sirotinji u njenu poslu. Lijenčino, životinjo, vache d'une vache, nom d'une pipe! Mene si zar, staru, slabu ženu odabrao, pa da dobiješ medalju za spašavanje i novaca, čapkune jedan! Skandal, gospodo moja i gospođe, te u Parizu ne daju raji ni da se ubija! Fi! Zit! Hoću da živim, ne dadu mi. Eh bien! Hoću da mrijem, ne daju mi ovaki bangalozi. I to se zove republika, tas de vaches!

Vasić ne ču dalje, jer se obeznanio usred općeg smijeha...

Za nekoliko dana umre u bolnici. Hotelski gazda držaše da je, po običaju, odmaglio, nemajući novaca za kiriju.

Izložiše ga u Morgue sa bezimenim lopovima i beskućnicima i najzad ga baciše u bezimen grob — kao psa.



Povratak na vrh stranice.