Drugi san

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Drugi san
autor: Antun Sasin




   Poljem ruža svudi ctiješe
i razliko mnoštvo cvitja,
deveti dan primalitja
obujmi me san i steže.
   Blizu vode u dubravi 5
primaljetnji njeki hladak
moj gojaše slatki sanak,
gdje počivah sam na travi.
I onakoj slatko speći,
doCte к meni gorska vila, 10
dzorom bješe uranila,
luk i strijele zlat noseći,
koja meni tiho reče:
„Nu otvori malo oči,
ter pogledaj put istoči,15
odkud žarko sunce istječe.
Ukaza mi na vrh gore,
ka najviša jes od svita,
i visinom ka dohita
od nebesa čudne dvore, 20
sazidane vrhu stijenja
od priěista svitla zlata,
svi prodzori bjehu i vrata
od dragoga sve kamenja.
Iz daleka viđahu se 25
okol dvora sa svij eh strana
jedno mnoštvo kelomana
ke jak sunce svijetlahu se
jak živi plam od rubina,
njeka bješe od zmeralda, „ 30
njeka od gore od kristalda,
njeka od modra ckla đzafina;
od dijamanta njeka bijela
na daleko svijetjaše se, .
mnim do danas nigdar nije se 35
takoj lijepa stvar vidjela;
gdi se svaka ńih liskata,
er imahu kapitele
i sve baze lijepe vele
od pričista lijepa zlata. 40
Viđaše se vrh od dvora,
vas od srebra koji sjaše,
i većma se taj svijetjaše,
nego sunce povrh gora.
Viđaše se vrhu vrata 45
od perala vijencac savit,
mogaše se u kom vidit
upisano slovi od zlata:
„Ovo je stan slavan dosti,
gdje pjesnici slavni stoje 50
i provode danke svoje
u veselju i radosti;
u komu će uvijek státi
u radosti sved bez. truda
do strašnoga deri suda 55
i s veseljem uživati.
Pak će duše ńih otiti,
gdi je slavni dvor nebeski,
i gdi je stan taj anđeoski,
s anđeli će toj spijevati." 60
Ukaza mi mnoge naše,
koji bješe •'slava-i dika
od slavnoga Dubrovnika,
slavne pjesni ki spjevaše;
slavna Šiška Vlahovića, 65
i prislavni tuj Dum Mavar,
i Andrija bješe zlatar,
i Dum йоги tuj Držića;
tuj Nikola Živon bješe
i Dmitrović tuj Nikola 70
posred divna togaj kola
slavni Vidra (?) tuj idiješe;
slavni Savko tuj Mišetić,
i tuj bješe Maro Lila,
taj družina draga i mila 75
slavni Miho Monaldović.
Togaj kola u_sastavi
Maro bješe tuj Burešić
i Maroje Mažibradić
ki spijevaše od ljubavi. 80
Svakom bješe tuj na glavi
zelen vijencac lovorike
za častan glas slave i dike,
začinahu pjesni u slavi.
Taj čas mene san ostavi. 85



Izvor[uredi]

Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XVI, Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića, str.157-158, Zagreb, 1888