Domovina (Iz nepoznatih Heineovih Uspomena)
| ← Naslovnica | Domovina (Iz nepoznatih Heineovih Uspomena) autor: Antun Gustav Matoš |
|
postumno objavljeno |
...Sinoć bijah kod Tuilerija, misleći na njemačke kvargle i na njemačku ljubav, na njemačke knezove i na njemačke kobasice. Teško tebi, Deutschland, kada tvoj pjesnik šeta u samoživoj tuđini sa pustim džepom! Teško tebi, Galijo, kada bijele nožice tvojih grizeta tako zavode crno srce germanskih poeta!
— Zdravo, mosje Ejn, turobna moja gubico!
— Vrag te odnio, dugačka moja Kitty! Da sam se vozio firšpenig na vrh Jungfraua, ipak bi mi još ostalo da ti platim večeras souper, strašna moja djevice!
— Zut!
Prešavši na drugu stranu, poprska mi blatom visoka kočija novo odijelo koje platih gotovim novcem, primivši honorar od kesaroša-nakladnika koji se zove Campe i kojega veže sa mnom samo slovo e i palača koju mu sagradih. Viknem za kolima, opsujem nešto svim svjetskim skorojevićima, kad al kočija stane i opazim najprije jednu cipelu sa pet prstiju, tj. pet Hühneraugena, onda drugu cipelu sa pet ovakvih prstiju i, konačno, cilindar ispod kojeg se ljuljahu dražesno oko dražesnog jevrejskog nosa takozvani Laushutscheni, kao oblaci što se ljuljaju oko strmog vrha sinajskog.
— Jojkeles, Harry, šta ti tu radiš? ...
Bijaše mi kao da me Jehovah pretvori u zlaćano tele. Gledam malog žutog Jevrejčića koji se stisnuo poput čvarka o korizmi: — Hm, to nije moj nesuđeni tast Salomon, to nije stari Rothschild, to nije ni veseli Gumpelino ...
— Harry, jojkeles, alaj si pled! Na moja brsa!
I snažni lakaj baci Harryja, Laushutschene, njemačku poeziju, deset Hühneraugena i mene, onako zagrljene, u mekani hintov. Kroz ugodno jurenje čujem kao kroz san da je starkelja naš nekadašnji sluga Šmul sa kojim izjedoh toliko »šaleta«.
— Što si saprinut, tete moje? — pita Šmul ispričavši kako Jehovah umnoži njegove ovce, volove, magarce i kamile.
— Zabrinut sam, jer se bojim da je tvoje Gospodstvo već supiralo.
On se nasmije i reče:
— Mi paroni kasno fečeramo. Ja se ne sofem fiše Šmul nego Isaak paron Dolcefanti.
Evo nas u kraljevskoj, u Šmulovoj kući. Slike, kipovi, svila, zlato: — sve eht. Najednom stolu opazim i svoja djela u draguljima i bogatom povezu. U blagovalištu me obuku sluge na čičin mig u odijelo talijanskog abbéa.
— O, znam ja, Harry, tvoj ugus!
Kod gospodske sovre zaboravih na sve, jer me dvorijahu djevojke tako divnih i vidljivih forama, da osjetim u očima nešto kao onaj Goetheov kralj. No bacivši nehajan pogled na domaćina, opazim ga u nekakom kao beduinskom odijelu sa nekakom čalmom — onakom kaku vidjeh naslikanu u Bibliji onog mog romantičnog rođaka »Arapina«. Šmul se uozbiljio, jede samo hljeba, pije samo vodu, pa još iz zemljanog krčaga. Žvačući gomoljike i digavši čašu Johannisbergera, upitam ga:
— Čujte, dragi barone, zar me zato pozvaste da držite ovdje meni, Grku, vaše čivutske asketske nijeme prodike? Kaka ti je to zemljana lončina?
— Moj sinko, svak se časti kako zna i umije. Taj je vrč od zemlje, ali ta je zemlja od one na kojoj stajaše hram mudrog Salomona. Ovaj je mršavi hljebac slađi od svih tvojih gojimskih ića, jer rastijaše na polju kojim se razlijegaše harfa našeg kralja Davida. Kusni, Heine, malo od tog kruha! Gucni iz tog drevnog krčaga i laknut će ti prognaničkoj, ahasverskoj duši, jer ovo piće nije iz franačkih rijeka ili iz Pariza-Babilona, nego iz svete vode, iz tihog Jordana.
I razderem krabulju rimskog, šokačkog vrkoča, padnem na grudi čestitom starkelji, a na gorki hljebac sa tužnog Judinog polja i u vodu iz tihog, svetog Jordana kaplju jevrejske suze novog francuskog novčara i novog njemačkog pjevača ...
Da je proklet Juda Šmul i da je prokleto ono veče, jer uđoh u dvor kao vedar Atenjanin, a iziđoh kao Job. Ona me voda i onaj kruh baciše u taj kobni Matratzengruft. Što znadu doktori o tvojoj bolesti, Lazare, Lazare!
| Povratak na vrh stranice. |