Dolazak Hrvata/XI
| ← X | Dolazak Hrvata — XI. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
XII → |
Pristajanje domaćih Slavena uz sedmeroplemeni narod bijaše u nastalom ratovanju svakako od velike i odlučne koristi. I baš sretan završetak velikoga boja pod Salonom ispao je poglavito stoga, što su ovdašnji Slaveni listom bili pristali uz sedmero braće. I nisu im se priključili samo oni, što su već prije pada Salone ovdje bili nastanjeni, nego i oni Slaveni koji su s Avarima zauzeli Salonu. Bitka ipak nije bila odmah odlučena. Avari, ostavljeni od Slavena, s tim su se sada upornije borili. Njihova konjica bijaše gotovo nepobjediva, a sa sviju unutrašnjih strana dolazila su im neprestano pojačanja. Gotovo iz najjužnijih i najistočnijih strana Dalmacije, koja se je prostirala na jug daleko do Epira, a na istok do Mezije, pridolazile su neprestano i žurno avarske čete i silni čopori. Po sedmero braće bijaše upravo odlučna sreća, što su ono već pod Trsatom uredili bili svoju konjicu iz povislanskih i odranskih krajeva. Tako je hrvatska konjica suzbila strahovite navale avarskih konjanika, koji bi čitave redove pješadije pregazili i svojim mačem pokosili. Ali i te strahovite konjaničke navale nisu mogle odlučiti bitku u korist Avara. Hrvati, združeni s domaćim Slavenima, tako su se junački držali da niti jedanput ni koraka nisu odstupili od jednom zauzetih položaja. Sedmero su braće prava čudesa stvarali u pridizanju duhova i srdaca svojih ljudi, te su se svakud stavljali u prve i najpogibeljnije redove. Iste kneginje Tuga i Buga zašle su u boj, a njihov su primjer slijedile mnoge mlade žene i djevojke. Knez Hrvat uglavnom je ravnao bitkom. On bijaše izvanredan junak i izvrstan vojskovođa, koji je u tančine poznavao sve gotske ratne vještine i propise. U svome zanosnom pregnuću jašio je od jedne strane četa na drugu, svagdje živom riječi sokolio borce, sam srtao na najpogibeljnija mjesta i vijao mač protiv neprijatelja, da siječe i kolje. Nije tek jedan Avar izgubio glavu pod Hrvatovim mačem, pravom zmajskom posjeklicom! I to mu nije bilo dosta. Kad je bitka bila najžešća, pošalje u logor po svoga mladog sina jedinca, četrnaestogodišnjega Porgu, posadi ga na konja i povede u bitku. Bilo je upravo i dražesno i divno pogledati živahnoga dječaka u njegovoj bijeloj opravi, kako se ponosno ali i sasvim sigurno drži na konju, i bez svakoga straha slijedi oca k četama u najžešćoj borbi pa iz svoga luka odapinje strelicu za strelicom protiv neprijatelja. Sve bude uzneseno gledajući mladoga junaka. Svakud, kamo stigoše otac i sin, budu čete još više raspaljene, te je Avar na sve strane morao uzmicati.
Bitka je ipak trajala neprekidno tri puna dana. Avari su neprestano dobivali pojačanja iz unutrašnjih strana. Ali napokon nisu više mogli odoljeti moćnoj hrvatskoj navali. U divljem su bijegu ostavili bojište i krenuli bijesni i očajni prema istoku, gonjeni Hrvatima i domaćim Slavenima. No nisu svi pobjegli. Stalno nastanjeni u podignutim domovima, ne pođoše za odbjeglim čoporima, nego su se pokorili pobjednicima i priznali njihovo gospodstvo, sretni i zadovoljni što ih ovi puštaju na životu i ne gone ih u roblje. Knezovi odluče da se daljnje tjeranje Avara prekine, i da se neko vrijeme miruje. Tako bude zaključeno da se za osiguranje ovoga krasnog posvojenoga kraja sagradi učvršćeno mjesto s kneževskim domom. Knez Hrvat odabere mjesto, na kojem je odmah počeo dizati kneževski grad i nazvao ga imenom što su ga tome mjestu dali već prije ovdje nastanjeni Slaveni, Bihać.
Ali Krešimir Višević nije previše dugo podnosio ovo mirovanje i napuštanje boja. Govorio je stoga sedmeroj braći da bi trebalo što prije nastaviti rat i daljnje osvajanje, pokazujući da je granica Dalmacije daleko još dolje na jug, a po ugovoru s bazilejom-autokratom imadu Hrvati pravo na čitavu Dalmaciju. Knezovi se tog trena saglasiše s njim i odobriše njegovo predlaganje. Svi su bili za to da se što prije zauzme sva Dalmacija i Avari iz nje konačno istjeraju. Samo je knez Hrvat zahtijevao da se u isto vrijeme dosad osvojeni krajevi što sigurnije zaposjednu i urede po običajima i zakonima sjeverne domovine. U državnom dakle saboru, pod zidinama carske Dioklecijanove palače, bude zaključeno da plemena kneza Hrvata i kneginje Tuge i Buge čuvaju krajeve dosad osvojene, a ostala četiri plemena s Viševićevim četama da pođu dalje na jug, i to pod vodstvom mladoga pana Viševića, ili kako su sada već po izgovoru ovdašnjih Slavena govorili - bana Viševića.
Mladi se junak najvećom gorljivošću dao na posao. Uredio je brzo svoje čete, kao i one ostale četvorice knezova, pak krenuo naprijed, obećavši prije toga kneginji Bugi da će se naskoro vratiti kao pobjednik, a ona mu je sa svoje strane morala obećati da će kod uređivanja dosad osvojenih krajeva ona za sebe i svoje pleme zahtijevati predjele, što leže na istoku prema jugu, tako da će graničiti s krajevima što ih on sada ide osvajati.
Budući da su se Avari uglavnom povukli na sjever i istok, napredovao je ban Višević gotovo bez otpora. Čim je poslije okoliša oko carske palače naišao na prvu rijeku, što se spušta u more i pregazio je, nazvavši je u spominjanju na svoj sjeverni zavičaj - Cetinom, mogaše gotovo bez prekida napredovati unatoč gorovitim prilikama. Naskoro su stigli u krajeve gdje su naišli na drugu rijeku, koju si nazvali Neretvom. Tako su nešto nakon dva mjeseca segnuli daleko na jug i stigli do nakraj Dalmacije, zauzevši grad što ga je domaće pučanstvo nazivalo Skodra. Ban Višević po primjeru kneza Hrvata stavljaše sve zauzete krajeve odmah pod vlast sedmeroplemenog naroda, podižući i uređujući stalna učvršćenja i zidane utvrde po čitavom dalekom kraju. Sjećajući se opet svoga sjevernog zavičaja, nazvali su osvojitelji taj kraj, što im se osobito sviđao, Trebinje, a drugi opet takav kraj Hlum. Čitavo su pak osvojeno područje po primjeru i spominjanju na svoj sjever prozvali Crvenom Hrvatskom, za razliku od gornjih osvojenih krajeva, koje nazvaše poput svoje sjeverne domovine Bijelom Hrvatskom. Pa kao što je knez Hrvat osnovao i podigao blizu negdašnje Salone svoj kneževski Bihać, tako je i Višević uredio svoje bansko sjedište u podignutom gradu Hlumu ili Humu, koji su grad domaći Slaveni nazivali i Blagaj.
Nakon takva sjajna uspjeha odluči ban Višević da se vrati u gornje strane. Mnogo je pri tom odlučivala čežnja za kneginjom Bugom, koju je kanio zaprositi, radi čega je uglavnom želio osigurati da njezino područje bude susjedno njegovoj banovini. No baš dan prije odlučenog povratka stiže sigurna vijest da su se Avari opet pojavili. I zbilja su ovi bili poslali dvije velike vojske protiv Hrvata. Jedna je išla protiv Hrvata i kneginja Tuge i Buge, a druga protiv ostalih knezova i Viševića. Prvu je vodio sam mladi kagan, sin i nasljednik strašnoga Bajana. Doveo ju je ravno iz podunavskih i posavskih ravnica. Ta je vojska bila poznata kao najsilniji dio avarske snage. Ona bijaše i pod istim zidinama Carskoga grada. Opsjedala ga nekoliko puta, ali ga nije zauzela, jer je svaki put vješta bizantinska diplomacija po uputama cara Heraklija znala od Avara razdvojiti njihove slavenske saveznike. Drugu je vojsku vodio kaganov brat poznat kao izvrstan i slavan vojskovođa.
Višević je u sporazumu s knezovima Muhlom, Kosencem i Lubelom odmah odredio da se navali na avarsku vojsku. Njegova izvrsna konjica iz povislanskih krajeva opet mu je izvanredno poslužila. Po njoj je mogao silnom i izvrsnom avarskom konjaništvu staviti nasuprot ravna premca i protivnika. I mada su na poziv kneza Hrvata i knezovi Lubel i Kosenec morali svoje čete odmah poslati k njemu u gornje strane, ban je Višević ipak sjajno pobijedio i rastjerao avarsku vojsku, koja nije mogla ni skrenuti prema gornjim stranama da se sjedini s kaganovom vojskom, nego ju je ban neprekidno tjerao prema istoku. Tu je Višević, kao i dosada sav prevaljeni prostor, odmah uzimao u stalan posjed i osvojene krajeve stavljao pod vlast sedmeroplemenog naroda.
Tako ovjenčan slavom i uspjehom krenuo je ban Višević odmah u gornje strane u blizini rijeke Cetine i novopodignutoga kneževskog sjedišta Bihaća i doveo svoje slavodobitne čete knezu Hrvatu. Taj se posve zadovoljio tako krasnim uspjehom. I on je junački uspješno odbijao dosad Avare, ali kako je to bila glavna i najjača avarska vojska pod vodstvom samoga kagana, ipak nije mogao konačno i odlučno pobijediti. U pojedinim je bojevima nekoliko puta ametom potukao Avare i natjerao ih daleko od mora. Izvrsnom gotskom načinu vojevanja hrvatskih četa nisu Avari mogli odoljeti, ali su kaganu neprestance dolazila u pomoć nova pojačanja, nove čete i novi čopori. I tako je knez Hrvat morao neprestano iznova odbijati silne i krvave navale. Lubelove i Kosenčeve čete došle su, istina, za vremena, tako da je knez Hrvat mogao sada još upornije navaljivati i goniti Avare dalje prema istoku, ali rat ipak nije bio dovršen. Kagan se svagda vraćao s novim četama, pa su bojevi neprestano trajali, bitke se neprekidno ponavljale. Pridolaskom Viševićevih i Klukasovih četa pošlo je napokon knezu Hrvatu za rukom da sasvim istjera Avare iz čitave Dalmacije.
I sedmeroplemeni hrvatski narod stavio se u njezin konačni neprolazni posjed, ostavljajući prema ugovoru s bizantinskim carem gradove na moru u bizantinskoj vlasti, kao odsadašnju Dalmaciju, dok je svoje područje nazvao Hrvatskom.
Naravno, naskoro su se hrvatski knezovi, banovi i župani morali uvjeriti da još nije obavljen sav posao. Avari su sa svojim četama doista napustili dosadašnju Dalmaciju sve do ušća Save, a Avari stalno nastanjeni po zemlji pokorili su se i priznali hrvatsko gospodstvo. No avarski su čopori svaki čas ipak provaljivali u Hrvatsku. Osobito s podunavskih strana i krajeva između Save i Drave, s predjela koji su se računali k Iliriku i donjoj Panoniji, dolazili su svaki čas novi avarski upadi i nasrtaji, koje je sedmeroplemeni narod doduše uspješno odbijao i Avare od svoje zemlje gonio, ali željena mira još uvijek nije bilo. Prošlo je već preko dvije godine od dolaska Hrvata. Tada knezovi sazovu veliki narodni sabor na polje, što se steralo oko negdašnjega rimskog grada Delminiuma, ili kako ga Hrvati po svojem prozvaše Dlmno ili Duvno. Na tom narodnom saboru bude zaključeno da se osvajanje ima nastaviti prema istoku i sjeveru, da se zauzme dio Ilirika i donje Panonije. Knezovi se Lubel i Kosenec staviše sa svojim plemenima na čelo toga pothvata, a odmah im se pridružiše i knezovi Muhlo i Klukas. Knez Hrvat sa sestrama Tugom i Bugom, pa i ban Višević, također su dali svojih četa, no glavne su svoje sile pridržali u svojim osvojenim krajevima, da im posjed bude siguran. Svoj su dosadašnji uspjeh saopćili po posebnom izaslanstvu bazileju-autokratu, javljajući mu ujedno da za sigurnost i svoju i samoga carstva moraju i dalje ratovati u dijelu Ilirika i u donjoj Panoniji, koje će zemlje nakon otrgnuća od Avara uzeti u svoj posjed i pod svoju vlast.
Tako se rat nastavio i prenio iz Dalmacije na istok i sjever. Tu je ratovanje bilo i teže i strašnije. Avari su bili bliže svojima zadunavskim krajevima, pak su tim lakše i brže mogli dopremati potrebite čete. Radi toga je napredovanje Hrvata bilo oteščano i zadržavano, ali je u njih bilo toliko junaštva i toliko odlučne nepopustljivosti uz silnu ratnu vještinu gotskih predaja, da su iz svih gotovo bitaka i bojeva izlazili kao pobjednici i osvajatelji. Postigoše, dapače, da su se slijedećega proljeća u Iliriku s istočne strane približili Dunavu i došli do ušća Save, gdje su se sastali s hrvatskom stražom osvojene Dalmacije. Knezovi su bili sasvim očarani ljepotom i vrijednosti tih krajeva. Dvije velike rijeke, pa plodne ravnice i oni ljupki proplanci niskih bregova izazivahu u njima spomen na sjevernu domaju, što još povećavahu nedogledni ritovi s jatima bezbrojnih ptica pa razlite po njima močvare. Grad nad vodama Singidunum ležao je gotovo u razvalinama od posljednjih avarskih navala. Knezovi odlučiše da ga ponovno podignu. Osobito se za to zauzeo knez Klukas, pa je zbilja za kratko vrijeme na ruševinama rimskoga Singidunuma podigao novo mjesto i novi grad, koji je opet u sjećanju na svoju sjevernu domovinu prozvao Bijeli Grad, kao što je to bilo već učinjeno i u Dalmaciji. Iz tih posavskih i podunavskih nizina krenu sada Hrvati prema zapadu, gdje su jednako neprestano napredovali i naskoro došli do bregova Drave. Bilo je tu teških i dugih bojeva, ali Lubel, Muhlo i Kosenec nisu napuštali ni časa svoje odluke da sav taj prostor između Save i Drave podvrgnu pod svoju vlast i da stalno zaposjednu te krajeve. U tome bijahu s tim stalniji, a provođenje njihova stalnog zaposjednuća bilo je to lakše, što su te krajeve našli gotovo sasvim nastanjene slavenskim pučanstvom, koje ih je prijateljski i odano primalo. Pred knezove dapače dođoše one iste starješine, koji su bili pred njih došli u njihovoj sjevernoj domovini, da ih zamole za pomoć protiv Avara. Sada su ih ti ljudi gotovo zahvalno i blagoslovno pozdravljali, svoju im službu i pomoć u svemu pružali i svoju mladež davali u vojsku. Tako su se bojne bjelohrvatske čete unatoč mnogim bojevima sveudilj povećavale. Avari su pak morali neprestano uzmicati i bježati u svoje zadunavske strane. Među ovima ovdje već nastanjenim Slavenima naišli su naši došljaci već na nekoliko plemena, koja se nazivahu Hrvati, a bijahu također veoma vješti boju i ratovanju. Kad je pak knez Kosenec došao sa svojim četama u gornje podravske strane i prekoračio Dravu, došavši do rijeke Mure, saznao je da se daleko prema sjeveru proteže zemlja pod imenom Županija Hrvatska s glavnim mjestom, što ga zovu Gradec. No kako je tu prestajala avarska vlast, knez je Kosenec prekinuo svoje napredovanje, pa je opet zakrenuo k jugu i zapadu, podvrgavši svojoj vlasti prekrasan predjel, što se sterao među tri pogorja, i gdje su mu pripovijedali da ima ondje mjesto, odakle su prije kojih stotinu godina utekla tri kneževska brata Čeh, Leh i Meh pred rimskom samovoljom. A utekla su na sjever, gdje su postali knezovima pojedinih sjevernih slavenskih plemena. Kosenec se tome osobito uzradovao, jer je u Velikoj Hrvatskoj znao za leško pleme, kojemu su na čelu stajali njegovi rođaci knezovi, imenom Pijastovci. Tako je sedmeroplemeni narod očistio od avarske sile sav daleki prostor od bregova Mure i Drave daleko dolje do grada Skodre, kojemu je prostoru zapad zapremalo Jadransko more, osim nekoliko gradova, koji su ostali kao Dalmacija pod bizantskom vlašću, a na istoku se od Dunava spuštao prema stranama Mezije. I nastadoše na tome velikom prostoru mjesta i naselja s imenima starih mjesta iz Velike Bijele Hrvatske, pa kao što gore na sjeveru, tako su i sada na jugu bili Glinjani, Jezerani, Osijek, Žabno, Breznica, Trebinje, Bistrica; Psari, Vranjica, Lomnica, Suhodol, Podoljani, Moravani, Tučepi itd. A što je doseljenike osobito radovalo, naišli su na mnoga mjesta, koja su imala već ista imena s nekim nazivima u njihovoj sjevernoj domovini. Sve je to pridonijelo da se sedmeroplemeni bjelohrvatski narod neobično brzo, gotovo sasvim slio i poistovjetio sa slavenskim pučanstvom što ga je ovdje zatekao. Njihov je sjeverni govor naglo iščezavao i za kratko su vrijeme došljaci poprimili govor i riječ naroda, među kojim su se nastanili i kojim su zagospodovali. Tek uređenje došljaka po plemenima dijelilo ih je donekle od vođe zatečenoga slavenskog svijeta, te su plemena došljaka činila neku vrstu plemstva, a svakako su imala neki prevlasni položaj.
Zaposjednuvši dakle konačno ove krajeve, sedmeroplemeni je narod odmah pristupio državnom uređenju zauzetih krajeva, pa je uredio tako da je prema svome sedmeroplemenom temelju osnovao sedam banovina, i to: prva bijaše banovina Hrvatska, druga Bosanska, treća Slavonska, četvrta Požeška, peta Podramska, koja se nazivala i Cetinsko-Ramska, šesta je bila banovina Albanska, i konačno banovina Srijemska. Banovi tih pokrajina dobili su pravo da u slučaju, kad izumre obitelj vrhovnoga skupnog vladara, mogu birati novoga zajedničkog vladara iz svoje sredine, i iz plemena zato određenih. Sada bude takvim vrhovnim vladarom izabran knez Hrvat, iako je od petero braće bio najmlađi, ali je njemu pripao najvažniji dio osvojene zemlje, a osim toga, sigurno je kod toga odlučivalo njihovo staro djedovsko pravno načelo, po kojemu je uvijek najmlađi brat preuzimao roditeljsku kuću. Bez sumnje, to je od početka imalo tu posljedicu da su banovine među Murom, Dravom i Savom, pa banovina na Dunavu, postale gotovo sasvim samostalne, jer Klukas, Lubel i Kosenec kao starija braća zauzeše položaj što im je po starosti u obitelji dolazio. I Krešimir Višević kao albanski ban jednako je za sebe uredio neki samostalniji položaj. No ipak se i on vjerno i čvrsto držao Hrvatova vrhovništva. A to osobito od vremena, otkad je zaprosio i dobio ruku kneginje Buge.
To vjerenje i vjenčanje bude pravom narodnom slavom, ne samo u donjim i zapadnim banovinama, nego u cijelome zauzetom području sedmeroplemenog naroda. Višević je dapače poslao posebno izaslanstva k svojoj obitelji i rodu na Visli. Pozivao je svoju braću i rodbinu na svoju slavu, s kojom će čekati do njihova dolaska. I doista je rodbina prihvatila poziv, pa je tako između nove kneževske kuće na jugu i one na Visli zadržana neprekidna sveza, koja je poslije još vijekove trajala.
No to je izaslanstvo k rodu na Visli imalo drugu i mnogo veću posljedicu i znamenitost. Izaslanici putujući gore k Visli dođoše i u krajeve, nazivane Bojki, a nastavane slavenskim pukom srpskim, s kojim su bjelohrvatska plemena odvajkada stajala u najužim vezama i koji su prilikom svoga pohoda i seljenja na jug pozvala, da im se pridruži. No Srbi nisu poziva prihvatili, govoreći da će počekati uspjeh sedmeroplemenog pohoda. Sada su srpska kneževska braća i druge starješine saznali za sjajni uspjeh i divotu osvojenih zemalja i krajeva. Dade im se čisto nažao što svojedobno nisu bili prihvatili poziva sedmero braće, no sjetili su se svoga dogovara što su ga bili dali Kosencu i Klukasu, da će i oni poći na jug, kad saznadu kako su Hrvati prošli. Stoga je u narodnom zboru bilo brzo sada zaključeno da i oni pod mlađim knezom pođu na jug, i zamole rimskoga cara da i njima opredijeli i dade zemlje za stalno naseljenje. Na to su mnogi utoliko više pomišljali što su od Viševićevih poslanika saznali da rimski car imade čitave pokrajine puste i opustošene i bez stanovništva. Osim toga, u kneževskoj kući nije još uvijek bila izglađena bratska razmirica, pa je mlađi brat upravo radosno prihvatio tu priliku i zgodu da se riješi bratskoga inata. Tako su Srbi pošli na jug još prije nego se Viševićevo izaslanstvo vratilo.
Rimski je car ljubazno primio poslanstvo srpskoga kneza te je odmah dao Srbima predjele u blizini Tesalonika, koji su bili gotovo sasvim bez stanovništva i potpuno pusti. Srbi se nisu s tim zadovoljili, pa su odlučili da se vrate u svoju sjevernu, žitorodnu domovinu. I doista pođoše natrag. Već su na tom povratku stigli i da Dunava blizu Singidunuma ili Biograda, kako je novodoseljeni hrvatski narod nazvao prijestolnicu svoga srijemskoga bana. Kada su Srbi saznali tko je sada tu, prekinuše svoj put i dođoše do kneza Klukasa. Ovaj se silno uzradovao što vidi svoje ljude sa sjevera. Vanredno ih je ljubazno i gostoljubivo primio, ali ih je ujedno odmah stao odgovarati od nauma da se vrate na sjever, pa da opet poduzmu tegotan, dugotrajan, a i pogibeljan put. Uzme ih nagovarati da se ponovno obrate caru, i zatraže krajeve koji su bili uz zemlje zauzete od Hrvata. Sam je dapače ponudio knezu da će i on poslati svoga čovjeka k caru, što će svakako koristiti, jer ga bazilej-autokrat visoko poštuje, a i odlikovao ga je već naslovom patricija i carskoga stratega. Srbi su se dali nagovoriti te su odustali od naumljena povratka, pak ponovno poslaše odaslanstvo u Carski grad uz Klukosova odaslanika. Tog su puta zbilja uspjeli, pa im je car dodijelio predjele tik uz južne hrvatske županije, a na istok Viševićevoj banovini. Tako, istina, nisu došli na more, ali im je opet bio taj kraj mnogo pogodniji od prvobitne im dodijeljene zemlje. Sam se Višević nije tome osobito radovao. Znao je još sa sjevera da su tu vječne obiteljske razmirice u kneževskoj obitelji, a po tome i vječni nemiri i stalna kolebanja u narodu. Naslućivao je u tome pogibao za svoje hrvatske krajeve, no i supruga mu Buga i njen brat Hrvat umirivahu ga, te se napokon i on snašao u tom novom susjedstvu.