Dolazak Hrvata/III
| ← II | Dolazak Hrvata — III. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
IV → |
Novonadošla straža upravo je zavidno i jalno pomišljala na bogati plijen pređašnje stražarske čete. Vojnici nisu gotovo mogli na išta drugo misliti, nego kako bi i oni došli do istoga uspjeha. Ali opet se nisu mogli odvažiti da pređu Dunav. Nagovarali su ih doista nekakvi ljudi, što su se sa svojim stadima ovaca i koza, a ponajviše sa čoporima svinja nalazili po brdima i šumama kod Singidunuma i Sirmiuma. Vazdan su se po okolici skitali i govorili vojnicima da bi prešli Dunav, i gotovo su im jamčili da će se u jednom dosta blizom hrinku naći sva sila blaga i bogatstva. Vojnici im nisu mogli pravo vjerovati, jer su od stalno nastanjena svijeta saznali da su to nekakva tračka ili tribalska plemena, koja nisu nigdje stalno nastanjena, već se jednako sele iz planine u planinu, iz jedne ravnice u drugu, prema tome kakvu gdje nađu pašu; ali uz to su čas u službi carstva, čas u službi Avara ili drugih barbara. Vojnici su stoga i onda kolebali kada su ti ljudi nuđali svoju pomoć za stanovit dio plijena. Sam zapovjednik čete, taj put tribun Onogost, proslavljeni ilirski Dalmata, nije im nikako mogao vjerovati. Nipošto nije htio da ih sluša. Upravo ih se plašio. Znao je da su od onih nomadskih plemena što se ganjaju i skiću od obala Ponta Euxina do obale jadranskoga i jonskoga mora, i koji nisu znali, ili nisu htjeli kazati, kojemu većem narodu pripadaju, a govorili su jezikom tračkim i ilirskim i jezikom grčkim - dapače sarmatskim i skitskim govorima. Izgledali su kao pravi šumski ljudi, obrazi su im bili crnomanjasti, a kosa bujna, crna i duga. Onogostu nisu smjeli ni blizu doći.
Tako su prolazili mjeseci, a da nije rimska straža mogla izvršiti svoje želje. Međutim su vidjeli i raspoznali na drugom brijegu Dunava da su ovoga puta Avari muževi kod kuće. Nisu više bile same žene s djecom i starcima. To je još više suzdržalo Onogosta da popusti želji svoje čete. Tako je došlo vrijeme nakon minule godine da se straža vraćala kući, te na veliku žalost vojnika nije prije toga provalila na obarsku stranu, pak se vraćala prazna bez plijena. Kako ova, tako i slijedeća straža nije došla u zgodu da provali prijeko. Ali je naravno tradicija o velikom plijenu straže od prije dvije godine sveudilj jednakom upornošću i jednakom snagom dražila duhove i srca vojnika na straži. Ali dakako - Avari se vazdan vide na suprotnom brijegu Dunava.
Zbilja su se Avari odavno vratili na Dunav u svoje logore i hrinkove. Kod svoga povratka bijahu upravo preneraženi kad su naišli na provaljene i razrovane hrinkove, a nisu nigdje mogli naći svojih žena, djevojaka i djece. Trula tjelesa staraca, napolak već okosnice, bijahu jedino što im je od roda ostalo! Ni Avari ni Slaveni nikako se nisu mogli tome dovinuti ni saznati otkale im je zadan taj strašni udarac. S velikom su brigom i strahom pomišljali da su možda navalili njihovi strašni neprijatelji s istoka, Pečenezi ili kakvi novi Goti, Vandali ili Sarmati. Već su dapače stali misliti da su možda kuda probili Bjelohrvati iz Velike Hrvatske, s kojima su bili baš ratovali, pak je onaj njihov strašni Samo i ovo čudo mogao izvesti! Nikako se nisu mogli domisliti da bi to bili mogli učiniti rimski vojnici.
Međutim su se tribalski skitnice nomadi nekako prokrali prijeko na drugu stranu Dunava. Rimska ih je straža propustila, jer su obećali da će sve točno izvidjeti među Avarima, pak po tome saznati kada će biti najzgodnije da se navali. Tribalski su pak nomadi već kod svog polaska bili odlučili da će stupiti u avarsku službu, jer ih Dalmatinci odbijaju.
Tako i učine. Došli su k Avarima kao prijatelji. Obri ih prilično sumnjičavo primiše. Znali su iz svojih pređašnjih prekodunavskih navala i provala u carstvo, da su ti Tribali u službi navalnika, bili to Goti, Slaveni ili Obri.
No svoje držanje promijeniše Avari kad su po tim Tribalima saznali napokon tko je ono prije tri godine provalio na njihovu stranu, i oteo im i odvukao toliki plijen i njihove žene, kćeri i djecu! Uzalud su dosada slali i postavljali na sve strane izvidnice i straže, zabadava su najveći trud ulagali da saznadu za krivce. Stoga im je tim milije bilo da su sada sve saznali. U svome zanosu bogato su nadarili Tribale, pa su se čudili kako im to nije ni izdaleka bilo na um palo, pa nisu ni časak posumnjali na rimsku stražu. Tribali su im međutim pružili sigurnih dokaza, da nisu više mogli sumnjati. Strašna mržnja i potreba osvete ispuni im razjeđena srca. "Salona se mora sa zemljom sravniti!" vikahu bijesni i ojađeni Avari od jednoga hrinka do drugoga.
Tribali su tom prilikom saznali da su se Avari morali povući sa sjeverozapada, jer su se ondjašnji Slaveni oslobodili njihova gospodstva i osnovali veliku, silnu državu pod imenom Velike Bijele Hrvatske, a pod kraljem Samom. Ta je vijest malko pokolebala njihovu odluku, da budu u službi Avara. No videći silno blago u avarskim hrinkovima i bogato već nadareni, prosudili su da bi u svakom slučaju po njih dobro bilo da se tu zametne kakva borba između rimske straže i Avara. Tom bi prilikom mogli doći do toga blaga u hrinkovima. I tako nastaviše svoje dogovore s Avarima. Bude dakle ustanovljeno da se Tribali što prije vrate preko Dunava na rimsku stranu, gdje su imali nagovoriti i zavesti rimsku stražu, da pređe preko Dunava na obarsku i slavensku stranu. Imali su rimskoj straži kazati da su Avari i Slaveni opet otišli nekud daleko, pa da su kod kuće samo starci, žene i djeca, baš onako kako je bilo prije tri godine. Avari će se pak sakrivati i neće ih vidjeti.
Tako i bude. Kad su vojnici rimske straže saznali da Avara opet nema kod kuće, te da su žene same s djecom i starcima, nije bilo više moguće da se umiri i utaloži uzbrkana grabežljivost i pohotnost vojnika. Neki su se doista protivili još, osobito neki stariji centurioni i tribuni nisu htjeli uzeti na sebe toliku odgovornost, ali kada su Tribali počeli pričati o silnome blagu u hrinkovima, brzo je nadvladala volja većine. Svi su upravo izgarali od želje da se domognu silna bogatstva iz avarskih hrinkova, pa će i oni moći da grade sebi vile u Saloni i u Aspalatosu. A mlađi su pomišljali također na lijepe slavenske djevojke.
Kada se dakle približavalo uskrsno vrijeme, da ih izmijeni druga straža, nisu nikako više mogli dalje krzmati. Udese opet onako kao što se udesilo ono prije tri godine. Bijaše među njima nekolicina koji su onda kod one provale sudjelovali, pa su po tome točno znali što treba i kako treba da se sve poduzme. I sada su noću priredili lađe, splavi, galije i trijere. Za veću su svoju sigurnost, uzeli sa sobom još jaku tribalsku četu, koju su u prvi čas htjeli naoružati svojim oružjem, jer Tribali, osim svojih pastirskih ćula i kratkih noževa nisu imali nikakva oružja; no onda se ipak predomisle i odustanu od te namisli, jer nisu htjeli da barbarima dadu svoga rimskoga oružja. Tribali su opet bili s tim zadovoljni. Nisu bar dolazili među Avare u izgledu i vidu neprijatelja. Međutim je rimska straža bila, osim svega, uvjerena da neće ni trebati oružja, jer borbe i boja neće biti, kad nema Avara kod kuće, a i Tribalima bi samo smetalo oružje, jer im je bila namijenjena jedino uhodarska služba i služba goniča.
Pređoše Dunav i stigoše na drugu stranu, kad još nije ni začelo svitanje dana. Duboka ih je tmina prikrivala. Ipak se neko vrijeme zadržaše na nadbrežju Dunava, pa najprvo poslaše Tribale, da se ogledaju oko avarskih hrinkova i logora. Ovi su odmah pošli i prema dogovoru s Avarima najavili ovima dolazak dalmatske straže. Ujedno su točno ustanovili i utanačili s Obrima kuda imadu voditi rimsku stražu, i gdje će posakrivene avarske čete dočekati rimske vojnike u zasjedi. Sve je bilo sasvim točno ugovoreno, a Tribali su morali nekolicinu svojih ljudi ostaviti Avarima kao taoce, koji će jamčiti da će sve biti učinjeno prema dogovoru. Dotle je rimska straža čekala na Dunavu i dan je već bio visok, kad su se Tribali vratili od Avara. Rimska je straža zahtijevala da ih odmah povedu dalje. Tribali, iako umorni, pokorno su se odazvali nalogu. Najprije su odveli rimsku stražu protiv strane najbližega velikog slavenskog sela. Tu nisu Rimljani istinabog našli nikakva blaga ni bogatstva, ali su uistinu zatekli same žene i starce, koje su taj čas povezali i spremili za roblje. Ali to nije bilo vojnicima dosta. Zahtijevali su da ih Tribali vode najkraćim putem do Avara i do njihovih hrinkova. Psovali su ih i izricali im sumnje da su ih Tribali prevarili. Sada ih Tribali zakutnim putovima po šumama i visokim ritovima u gotovo neprohodnim močvarama povedoše u pravcu najbližega hrinka onim putem, kako su se s Avarima dogovorili. Već se iz daljine prepoznavahu visoki zemljani opkopi, kojima je hrink bio opkoljen. Rimska straža zapadne u taj čas u veliko veselje i požuri gotovo trkom svoje korake, zaboravivši na svaku opreznost, sasvim sigurna da nema Avara kod kuće, jer nigdje nije srela ni vidjela avarskih muževa. Gdjegdje bi tek na dalekim pašnjacima vidjeli i opazili kako avarske žene muzu kobile i nose mlijeko u kožnatim posudama prema svojim šatorima.
U toj posvemašnjoj sigurnosti kod jednog zakreta uz gustu duboku šumu skoče ujedared iz guštare oboružani ljudi uz silnu i strašnu viku. A bilo ih je u tili časak barem deset puta toliko, koliko Rimljana. Tribali su taj čas prestupili na stranu ovih protivnika i pokazali im gdje se nalazi zapovjednik. Rimski su se vojnici junački suprotstavili, osobito ilirska i slavenska momčad. Ali protiv tolike premoći nisu ništa mogli. Za kratko je vrijeme gotovo preko polovice Rimljana ležalo već mrtvo. Uzalud su se vojnici grčkoga i romanskog jezika predavali i polagali oružje. Avari su ih u svome osvetnom bijesu nemilosrdno sjekli i klali. Nije potrajalo dugo, te od hiljadu ljudi nije ostalo možda ni pedeset. U svome su strašnom bijesu htjeli Avari još i ove poubijati, ali njihov se predvoditelj, po časti tudum, dosjetio da će biti bolje ako ih puste na životu i stave na muke, da od njih onda točno saznaju odakle dolaze i kuda vode putovi, otkuda su došli.
Tako su Avari saznali da je četa iz Salone, iz one Salone otkuda je bila i četa što je prije tri godine bila izvela onu užasnu provalu. Saznali su također da naskoro dolazi izmjena straže, te je ova propala četa imala na dan Velike Subote pred Uskrsom stići u Salonu.
Tudum je bogato nadario Tribale i poslao odmah svoje brzohitne glasnike do glavnog hrinka u blizini velikog jezera, gdje je stolovao kagan, da mu točno sve izvijeste i pitaju za njegove daljnje zapovijedi. Već je treći dan stigao kaganov nalog da se spremi, ne časeći ni časa, velika vojska za bezodvlačnu navalu na Dalmaciju, posebno na grad Salonu. Ujedno je kagan izdao nalog da se jedna četa ima odjenuti u odijelo palih rimskih vojnika, naoružati njihovim oružjem i ostalim znakovima, uopće učiniti sve po čemu će izgledati kao rimska straža. Pod predvodstvom ove preodjevene čete ima ostala avarska vojska odmah krenuti protiv Dalmacije. Nalog se kagana taj mah počeo provoditi i izvršavati. I kad je kagan, imenom Bajan, za kratko prispio u podunavski logor, našao je spremnu golemu vojsku. Avari ionako uvijek pod oružjem i vazdan u ratnom stavu, brzo su sabrali i sastavili ogromnu vojsku. Bilo im je to utoliko lakše što su imali već gotovih četa iz nedavnog rata s Bjelohrvatima, a osim toga, bijaše tu još na okupu vojska iz nedavnih avarskih navala u Traciji i Meziji. Podvrgnuti su im Slaveni pokraj Dunava morali također staviti na raspolaganje svu svoju oboružanu momčad.
Tu je ogromnu vojsku poveo sam kagan protiv Dalmacije. Na životu preostali vojnici rimske straže poslije prelaza Dunava i Save morali su pokazivati putove koji su najravnije vodili prema Saloni. Putem su sreli novu određenu rimsku stražu, koju je avarska vojska u tili časak uništila. Sada je još odlučnije i sigurnije kretala na zapadne strane i svoj žurni pohod nije nimalo sustavljala. Istom u blizini Salone prekinula je vojska svoj brzi i hitni korak. Od tjeranih sa sobom dalmatinskih vojnika bivše rimske straže, i od svojih tribalskih uhoda, saznali su Avari da se vojska približuje Saloni, o kojoj su im jedni i drugi kazivali, kako je to velik, bogat i sjajan grad, gotovo isto što i Carski Grad na trima morima. To je još jače uspalilo žudnju Avara da osvoje to mjesto, da se domognu bogata plijena i da zadovolje svojoj osveti te kazne grad radi zlodjela njegove straže. No ipak su se savladali u svojim svirepim porivima i beskrajnoj grabežljivosti. Uzeli su polaganije naprijed stupati. Uz to su po svojim izvidnicama ustanovili da je prije navale na samu Salonu potrebno da se osvoji tvrđava Klis, što je bila više Salone i služila kao njen čuvar.
Kagan smjesti svu vojsku po gustim šumama, što su pokrivale planine i bregove i svu okolinu. Izabere najprije četu od najizvrsnijih bojovnika, pa je preodjene u rimsko vojničko odijelo i opremi rimskim oružjem i rimskim znakovima. Tako preodjevenu četu pošalje protiv Klisa i tek kriomice polagano puštaše za njom ostalu vojsku.
U tvrđavi smještena malobrojna straža veterana i invalida prepoznala je izdaleka rimske znakove i rimsko odijelo pridošle čete, te je bila uvjerena da se to vraća dalmatinska straža s Dunava, znajući da baš toga dana imade i stići. Osim toga su Avari zarobljene dalmatinske vojnike stavili u prvi red, naloživši im da započnu govoriti sa stražom kod kapije. No straža nije na to ni čekala. Prepoznala je rimska veksila i rimske vojničke kabanice, dapače su ljudi dobrog vida mogli prepoznati i vojnike u prvom redu i naći u ovom ili onom svoga znanca, za kojega se znalo da je pošao sa zadnjom stražom. Sa slavljem i radošću otvorila se teška vrata tvrđave slavnim znakovima rimskoga carstva. Avari su najurili u tvrđavu, posjekli straže i poklali sve što su mogli dohvatiti, i odmah poslali po ostalu vojsku. Porušili su tvrđavu, a onda ravno protiv Salone!
Krasan, velik grad na svojoj divnoj visoravni nad morem sav je plamtio i odsijevao u žarkome sjaju sunčanih trakova. S kubeta i tornjeva, zvonika, visokih zidova mnogih crkvi i nedobrojnih palača gotovo se bliještilo i caklilo od sjaja zlata, srebra, mramora i prekrasnih raznobojnih mozaika. Visoko u zrak dizali su se sa božjih hramova jednostavni latinski i dvostruki bizantinski križevi, pozlaćeni i dragim, raznobojnim kamenjem obloženi i okićeni, da u zračnim jasnim visinama odsijevaju i odbacuju na sve strane sjaj sunca i dragost tamnomodroga neba. I u tom sjaju i mekome proljetnom zraku zamnijevaše duboki, blagozvučni, metalni tutanj mnogih i premnogih zvona, koja su naviještala svijetu uskrsnuće Sina božjega, da se skladno slože s glasnom himnom i pobožno pjevanim koralom sakupljene i oko crkvi i u crkvama natiskane nabožne svjetine; svečano odjevene u svoje raznobojne dalmatike, po kojima se klizalo svjetlo, da iznese što jače i što više žarke boje i nakite toga narodnog odijela.
- Aleluja - aleluja! - orilo se zrakom na sve strane velikoga grada, a iz sviju crkvi izlažahu duge procesije, iz kojih se dizala k nebu i molitva i zahvalnost i nada k božjoj svemoći, božjoj svemilosti i nepresušnoj samilosti!
Iz crkve, gradske i biskupske bazilike, izašla je posljednja, najsvečanija procesija, koju je vodio sam nadbiskup s presvetim otajstvom. Nad njim se dizao bogati i prekrasni baldahin, nošen od najprvih dostojanstvenika u gradu. U taj čas dojure dva, tri sasvim izderana i zakrvavljena vojnika iz kliške posade. I kao što je već nekoliko procesija u projurenim ulicama, tako je i ova procesija iz metropolitske crkve stala i saslušala nesretne glasnike. I dok su glasnici javljali pad Klisa i bliženje barbara, već se onamo sa sjevera i istoka razabirao mukli, strašni šum i tutanj pridolazećih neprijatelja, njihov štropot, njihova divljačka vika, oštri kas konja i letimično valjanje teških kolija. Nadbiskup i svi drugi crkveni dostojanstvenici skupa s nižim klerom i pobožnim vjernicima prije svega su pohitjeli da na sigurna mjesta posakriju svete moći, kojih je toliko mnogo bilo u salonskim crkvama. Zatim se građanstvo odmah baci na brzo utvrđivanje i popravljanje gradskih okolnih zidova. Gradski su starješine odmah pristupili da podijele oružje među stanovnike, pa su se i stari i mladi vrstali u obrambenu četu.
Pribiralo se i zgrtalo ogromno kamenje te se nosilo k četverouglastim kulama na gradskim zidovima, da se odanle uzmogne bacati na neprijatelja. Iste su se žene i djevojke dale u obrambenu službu i nosile gorljivo i požrtvovno ma i najteže kamenje. Isto se tako svratila sva pozornost na osiguranje kapija u opkolnom zidu, te su se posebice kamenjem i velikim balvanima učvrstila ne samo sjeverna i istočna vrata, porta Andetria, nego dapače i južna vrata, porta Caesarea, a veliku su obrambenu jamu na sjevernoj strani brzo napunili vodom visoko do samoga ruba. I svagdje su se uz zidove namještali ogromni kotlovi, u kojima se odmah uzela kuhati smola, kojom će se neprijatelj polijevati, kad bude uskipjela.
Uto se Avari sve više i više primicali. Gotovo se već približavahu i gradskim zidinama. Iz gradskih se visina razabirala već nedogledna, tamna gomila, što se sa sjevera i istoka valjala prema gradu. Brda i doline upravo su bile natrpane i natisnute dugim crnim redovima, iz kojih su blistali kovni vršci oružja, da je izgledalo kano bljeskanje munje u crnom oblaku. Već su se razabirali konjanici na niskim dugodlakim konjima. Uz galamu, viku i psovku sad se još jasnije raspoznavao štropot teških kolija i zveket oružja. Nadođe i čas kad su se te nepregledne gomile toliko približile da su građani mogli vidjeti divlji izgled barbara, njihova u neizrađene kože zaogrnuta tjelesa, njihova žutotamna lica bez brade, a crnih, glatkih vlasi, ili opet obrijanih glava s dugim strukom crne, glatke kose s tjemena. Dapače su ljudi dobra vida mogli raspoznati da uz ove crne spodobe ima mnogo plavih ljudi visoka rasta, a odjevenih u platno. Ovi su u velikoj većini pješačili. I sve je bliže dolazila strašna gomila. Građani su Salone s tim gorljivije radili oko obrambenih poslova i s tim se odlučnije prihvatili vojne dužnosti. Sve je hrlilo u bojovne redove. Posvuda se vježbalo oružjem, iste su žene i djevojke tražile lukove i tobolce sa strelicama, a mnoge su i mnoge podrezivale svoju krasnu kosu, da je dadu za pletenje potrebnih užeta. U svačijim se pak ustima ponavljala molitva, uklesana nad vratima u bazilici: Deus noster propitius esto reipublicae romanae, tj.: Bože naš, budi milostiv rimskoj državi!