Dolazak Hrvata/I
| ← Naslovnica | Dolazak Hrvata — I. autor: Ksaver Šandor Gjalski |
II → |
Nad Salonom stao svitati dan. Sunce se diglo iza visokih planina sa svim svojim ognjenim sjajem, da prosipa i rumene i ljubičaste i ružičaste i zlatne talase svoga svjetla i žara po velebnim zidinama visokih i ogromnih crkvi i po mnogim nedobrojnim palačama s visokim mramornim stupovljem i širokim stepenicama, što su vodile do raskošno izgrađenih ulaza u veličanstvene domove. Noćne sjene pred tim sjajem u tili su časak izginule. Utekle su kano sive mračne pjege u strane, gdje je još u kakvu nastranu kutu i zapuštenu uglu virila kakva ruševina ili su ležali travom i mahovinom zarasli povaljeni stupovi razrušenih domova, što je ostalo nepodignuto i nepopravljeno iz posljednjih strašnih barbarskih navala, pogotovo gotskih i karpskih. Ali to je posve iščezavalo pred ostalim sjajem i veleljepotom velegrada, koji se s pravom ponosio da je tek umanjeni Konstantinov Novi Rim.
Iako je bilo još vrlo rano, ipak je u gradu sve već bilo na nogama. Krasne, kamenom popločene široke ulice bile su pune i prepune ljudi. Danas je imala krenuti svakogodišnja dalmatinska vojnička straža na Dunav, da straži i čuva carstvo od barbarskih, osobito avarskih i slavenskih navala.
Na sve su strane odjekivali koraci teških vojničkih cipela i konjskih potkova, svakojaki povici u raznim jezicima i od silne žurbe. U brzini i naglosti vođeni zauzdani konji rzali su vriskom kao da su se pozdravljali kod sretanja. Iz kuća rivali se na ulicu radoznali stanovnici, da promatraju taj grozničavi život napolju. Ovdje-ondje vidjelo bi se kakvo mlado prekrasno djevojče kako si kradom briše suze, što bi joj kapale niz svježe obraze. A na kapijama gradskih bedema svaki su čas još pridolazile s vanjskih strana oružane konjičke čete, gdje im se davala uputa da je vojni zapovjednik dao nalog, neka se čete sakupe izvan grada dolje kod mora na zemljištu bogataša i uglednika Severa, koji je blizu carske Dioklecijanove palače podigao bio lijepu uglednu palaču s bezbrojem visokih zelenih, ružičastih, sivih i bijelih mramornih stupova, kojih su se temelji gotovo iz mora dizali. Došlo je nekoliko puta do nesuglasica između pridošlih oboružanih konjanika i stražara kod bedema. Nisu se naime razumjeli. Došljaci iz daljih krajeva nisu govorili romanskim jezikom, a gradski stražari opet nisu bili vješti jeziku kojim govorahu vojnici. Morali su se dozivati i tražiti ljudi, koji su ih razumjeli. Srećom što su dolazili vojnici većinom k istočnim i sjevernim vratima, gdje je vojni zapovjednik bio tako uredio da se tu našlo nekoliko tumača. Znao je naime da će biti vojnika koji ne znaju ni latinski ni grčki govor.
Kad bi koja četa, dolazeći iz dalje unutrašnjosti prostrane Dalmacije i ne poznavajući dotada Salonu, pitala kuda se ide na određeno mjesto, kazalo joj se da pođe pokraj Dioklecijanova vodovoda prema carskoj palači, te će brzo dolje stići. A ogromna se Dioklecijanova palača vidjela već izdaleka. U jasnom jutru pokazivala je svu svoju velebnu raskoš i svoje nedohvatno veličanstvo. Na tim carskim dalekim i visokim zidinama i njihovim arhitektonskim savršenostima opažali su se istina tragovi barbarskih pustošenja i divljega bjesnila, ali je ipak veličanstvo same zgrade i njezinih razmjera ostalo netaknuto, pak je nad cijelim ogromnim prostorom još lebdjela i veličajnost negdašnjega rimskog imperija i sva snaga i sav čar negdašnjega Jupitera Pobjeditelja! U čudu i divljenju i strahopoštovanju gledali su pridolaznici na tu veličajnu ljepotu, i sa strahom se okreću od nje, bojeći se nisu li još uvijek u njoj sakriveni poganski bogovi, za koje im je njihov kršćanski svećenik pričao da su isto što i Sotona.
Dolje kod mora na dalekoj čistini pokraj krasne Severove palače bilo je već sakupljeno na stotine i stotine konjanika, koji su radosno pozdravljali nove pridošlice. Čekalo se samo još zapovjednika i u tom se čekanju razgovaralo o dalekom Dunavu, o straženju protiv Obra i Slavena, o najsigurnijem načinu kako da im se prepriječi prijelaz na ovu stranu Dunava i Save. Znalo se već da imaju najprije stići do Sirmiuma, a onda do Singidunuma. Isto su tako znali da će taj put morati osobito čuvati veliki most kod Sirmiuma, za koji se znalo da ga obarski kagan svakako želi imati u svojoj vlasti, pa je već dapače i diplomatskim putem u Bizantu pokušao da mu ga bazilej kao svome vjernom vojskovođi preda u stalan posjed. O tom je baš pričao neki stari vojnički veteran nekolicini mlađih konjanika, koji ga nisu pravo razumjeli. On je govorio pučkim latinskim govorom, koji se govorio ovdje u Saloni i Aspalatu. Oni su pak tek nešto i dosta slabo bili vješti latinskom pisanom jeziku, jer im je materinski jezik bio kao veteranu nepoznato ilirsko narječje. Veteran je već duge godine vojevao u podunavskim krajevima, pa je imao često prilike da čuje govoriti i Obre i Slavene. Dapače je pomalo i razumio nešto od slavenskoga govora. Tako je i sada, čuvši karpske mladiće kako među sobom razgovaraju, kliknuo začuđeno i nekako sumnjičavo da govore istim jezikom kojim govore i Slaveni, obarski saveznici. Pa im to i spomene. No oni mu se izrugaše i rekoše da se tim njihovim jezikom po čitavoj Dalmaciji najviše govori, te i Iliri vole da se služe tim jezikom, a napuštaju svoj stari govor.
- Nećemo ni dva sata hoda proći pa dolazimo u kraj gdje se govori ovim našim jezikom. Ovako, kako ti, starče, govoriš, govori se samo, evo, kod vas pokraj mora. Pa se ogledaj i po cijeloj kohorti, naći ćeš i tu više naših ljudi našega jezika negoli ljudi tvoga jezika. Vas imade najmanje ovdje. Govori se tu svakojakim jezicima. Baš sinoć, malo prije no što smo stigli ovamo, sreli smo četu koja govori gotskim ili kakvim li jezikom. Nismo je razumjeli pa smo morali i mi i oni govoriti vašim rimskim govorom. Tako je odvratio veteranu mlad, visok, rusoglav snažan mladić, koji je na sebi imao i rimsku vojničku kabanicu i rimsku kacigu i rimski kratki mač, ali je uza to nosio i neki barbarski ovjesak iz krzna, a uz mač još nekakvo oružje i luk takav, koji nije izgledao rimski, pa mu je to i veteran rekao, gotovo spočitnuo.
- E - pusti, latinče moj - s ovakvim buzdovanima i s ovakvim lukovima i strelicama naši su očevi i djedovi svaki put natjerali u bijeg vaše rimske čete, te su se mogli ovdje nastaniti i postati bazilejovi podanici kao i vi - odvrati rusoglavi mladić, kojega su drugovi zvali Dragomir.
Veteran, imenom Kaj, slegne tek ramenima i pusti mladiće da se dalje otpute među druge hrpe konjanika. Brzo se uvjerio da mu je mladi Slaven govorio istinu. Gotovo svagdje, na svim stranama sakupljenika, neprestance je slušao govore i razgovore u tuđim jezicima. No to mu napokon i nije moralo biti čudno. Znao je odavna da u rimskim vojskama imade u velikoj većini najmljenih barbara. Uostalom, to ga i nije zanimalo. On se sada posve prepustio užitku što mu je pružao pogled na sakupljenu četu od tisuću snažnih oboružanih ljudi. Mlado se sunce lijevalo zlatnim i srebrnim blijeskom po tim dugim, teškim kopljima i sulicama s njihovim oštrim metalnim šiljcima i oštricama, po tim sjajnim kacigama, zakićenim i konjskom grivom i zelenim mladim lišćem šumskih hrastova, polijevalo se i po okovanim štitovima i po metalnim oklopima, u koje su bili vojnici stisnuti i preko kojih su visile vojničke lacerne, a gdjegdje i dragocjeniji paliji. Iste "calige", vojničke cipele, blistale su se svojim teškim i čvrstim kopčama u svjetlu rana jutra. Konji su pak isto tako bili čvrsto i sigurno opremljeni i osedlani. Svojim rzanjem i lupanjem okovanih kopita pokazivali su nestrpljivost. Kaj se tu sjeti i svoga konja pa pobrza onamo, gdje ga je bio pustio, da mu ga drug pridrži i čuva.
Uto je dolazio odozgo iz grada zapovjednik čete, legat Ligurije. Sjedio je na krasnome visokom bijelcu, koji se čisto poigravajući i poskakujući spuštao niz dosta kosu strminu. Jahač je čvrsto držao uzde i svaki čas konja po vratu podragao i pogladio, da ga umiri. Uz legata Ligurija jašilo je još nekoliko centurija, sve mladi, pustopašni, veseli momci. Ta radovali su se svome putu. Veselilo ih da će doći u one krasne vinorodne predjele na Dunavu, gdje ima svega u izobilju, a osobito prekrasnih i tračkih i slavenskih djevojaka. Uglavnom su razgovarali grčkim jezikom i glasno se podsmijevali ljudima sto su se vukli gore gradu ili s kakvim trhom ili pak lijepo omotanim darovima za crkve. Ligurije nije pratio ni slušao svojih pratilaca niti gledao na prolaznike. On je sasvim zamišljen upravio oči onamo dolje, kud se sterala daleka Dioklecijanova palača, koja je mnogo pretrpjela od barbarskih navala, pa su na mnoge strane virile pukotine i ruševine i ležali povaljeni dragocjeni stupovi, ali koja je ipak u tome sjajnom ranom jutru sjajila svom svojom veličanstvenom ljepotom i neizrecivim dostojanstvom. Ligurije je u duši gotovo proklinjao gotske i druge barbare, što su dirnuli u tu savršenu građevinu, ali u isti čas također osjetio kako Dioklecijanovo sjajno veledjelo još uvijek svom svojom veleljepotom čuva veličinu rimskoga svijeta i svu svoju arhitektonsku savršenost. Pri tome zažali što Dioklecijan nije izveo svoj naum, pa da svu tu ogromnu, daleku, gotovo nedoglednu zgradu pokrije istim jednim jedincatim krovom. Dakako, dosjeti se odmah da i tim ne bi bio osigurao divnu građevinu protiv bijesa barbara i protiv još strašnijeg zuba vremena.
Kad se pridošla povorka već približila primorskoj nizini i prošla zidove Severove palače, sakupljene čete pozdraviše mladoga zapovjednika. Orilo se nadaleko od uzbuđenih pozdravnih povika: Te salutat! -
Ligurije je podbo konja i pojurio k četama. Odmah je sa časnicima pristupio k poslu, da poreda ljude po centurijama. Kada je bio s tim gotov, po starome rimskom običaju nagovorio je četu oduljim govorom. To se možda nije sasvim sviđalo njegovim mlađim drugovima časnicima, koji su većinom bili grčkoga podrijetla. Ali on je bio iz prave rimske, dapače senatorske porodice iz akvilejskih strana. Na to je bio silno ponosit pa je čuvao što više rimsku tradiciju. Stoga on, na primjer, nikada cara u Bizantu nije nazivao bazilejom, nego uvijek Augustom imperatorom. Dapače, kad bi i grčki govorio, tako se izražavao.
Svojim latinskim govorom predočio je vojnicima važnost i znamenitost današnjega pohoda. "Mi smo straža čitavoga velikog carstva, da čuvamo carstvo protiv strašnih barbara, što navaljuju na granice carstva lakomi i željni plijena, krvi i ognja. Od vaše valjane službe, od vaše pažljivosti i od vašega junaštva zavisi hoće li carstvo imati mira ili sve zlo, sve prokletstvo, sav pakao što ga divlji barbarin nosi sa sobom. I nije samo sigurnost života i imetka građana carstva u pitanju, radi se tu također o sigurnosti naše svete kršćanske vjere i njezinih hramova, podignutih u čast i slavu našega božanskog Spasitelja Isusa Krista i njegove majke Bogorodice sv. Marije. Na to treba da mislite, vojnici i junaci", - govoraše Ligurije ozbiljno, svečano i elegancijom pravoga rimskoga govornika. No naskoro prestane, jer se iz držanja vojnika brzo uvjerio kako ga u velikoj većini malo i slabo razumiju. Samo kod riječi Spasitelja i Bogorodice zamijetio je veće gibanje među vojnicima i pobožno križanje nad čelom. Četa je naime imala najmanje latinskih i grčkih vojnika. Najviše ih je bilo iz novonaseljenih slavenskih krajeva i dosta još iz mjesta i strana što su ih nastavali još ilirski Dalmati, koji su dakako u velikoj većini bili napola polatinjeni ili poslavenjeni. Slabo su još govorili ilirskim jezikom.
Po sata kasnije krenula je četa širokim, zidanim drumom, što je vodio u unutrašnjost zemlje. Što su dalje dolazili, sve ih je više poklapala strašna opustjelost prouzrokovana vjekovnim upadima barbara sa sjevera i istoka. Zapuštena i tek na brzu ruku popravljena državna cesta svak čas je bila provaljena rupama. Istrgano je kamenje ležalo u visokim hrpama i kupovima, tako da je na nekim mjestima bilo teško proći s konjima. Na satove je četa oštrim kasom jurila naprijed, dok bi naišla do kakva nastanjena mjesta ili barem do pastirskih naselja. A stanovnici tih ljudskih nastavanja u najrjeđem su slučaju bili latinskog jezika, a još manje grčkog. Zlo su prolazili Ligurije i njegovi grčki oficiri, a isto Kaj sa svojim veteranima. Svi su se morali utjecati Dragomiru i njegovim drugovima, ako su htjeli da se sporazume s ljudima, jer su ti ljudi govorili istim slavenskim jezikom, kao što je govorio Dragomir sa svojim drugovima. Što su konjanici dalje dolazili i bližili se gorskom kraju s visokim, neprohodnim vrhuncima, nailazili su na takve ljude, s kojima se ni Dragomir nije mogao sporazumjeti. Govorili su sasvim drugim nekim nepoznatim jezikom, a nisu se bavili poljodjelstvom kao Dragomirovi sunarodnjaci, nego su bili pastiri i timarili i čuvali ogromna stada koza i ovaca, a uza to su još držali goveda; ali tako sitna i neznatna da su ih konjanici, većinom iz strana primorskih i iz pitomih ravnica, u prvi čas držali za nešto tek veće koze. Uz koze i ovce još su imali više čopora svinja, pa kao da im je ta životinja bila milija od ostaloga blaga. A gotovo nije bilo moguće da se povede kakav razgovor s njima, jer su bili silno divlji. Na pitanja vojnika odvraćali bi ili ludim bijegom ili zamahnutom ćulom. Istom od poljodjelaca po dolinama i ravninama mogla je četa nešto pobliže saznati o tom narodu. Poljodjelski svijet, bio on latinske, dalmatinske ili slavenske riječi, nazivao ih Tribalima, Tračanima, a sami nisu sebi davali nikakva narodna imena, niti su stalno zapremali iste prostore. Vječno su mijenjali svoja nastavanja. Isto tako nisu poznavali ni obiteljska ni plemenska prezimena, već samo prvo ime. U najrjeđim su slučajevima bili pokršteni. No najznačajnija bila je u njih jedna crta. Odlikovali su se time što su lako i brzo prisvajali jezik onih, s kojima su došli u susjedstvo, pa su taj jezik tako naučili te su poslije mislili i tvrdili, da su ti njihovi susjedi, čiji su jezik prihvatili, uzeli i naučili taj jezik od njih, a ne oni od tih svojih susjeda.
Stari veteran Kaj svaki se put ljutio kad bi takva pastirska rulja došla u blizinu konjaničke čete. Tvrdio je da ih odavna poznaje - te strašne pastire, koji sve ukradu i svakud pljačkaju i otimaju. Znao je on to još iz prijašnjih svojih pohoda na Dunav, pa je trčao od jedne centurije do druge, da upozori momčad neka čuva svoje stvari.
No još je više ljutosti i boli u starca Rimljanina izazivalo, što je četa već nekoliko puta nailazila na mjesta, koja su svjedočila da je tu prije bio nekoć rimski vojnički logor, a sada tek vire amo-tamo iz visokih trava, gusta drača i još gušćega grmlja, ruševine utvrdnih zidova. Kaj je bio dosta načitan čovjek. Svoje duge i mnoge dane po vojničkim logorima od svoje je mladosti još rado ispunjavao čitanjem debelih zavežljaja svakojakih pisanih djela. Tako je poznavao i često pročitao pisma sv. Jerolima, pa je iz njih znao da su ti razrušeni logori ostaci onih strašnih barbarskih provala gotskih, vandalskih, alemanskih. I sućut i bol zbog svih onih strahota ponovno bi mu potresla dušom, dok je gledao sada ove ruševine, da to jače uzbukti u njemu želja i potreba osvete.
Već su dva dana prošla, a konjanička četa nije došla ni do kakvoga većega mjesta. Ligurije, koji je prvi put vodio četu na Dunav, već se počeo plašiti da je zakrenuo krivim putem, te ga je Kaj morao umirivati da se nalaze na pravom putu, jer on poznaje taj put, budući da je već nekoliko puta bio na Dunavu i svaki put je išao istim pravcem.
Radi zla i razrušena druma trebala je četa mnogo dana dok je došla do Castra Lamatis. I tu su bili užasni tragovi i ostaci mnogih barbarskih provala, ali je ipak još bio negdašnji rimski vojnički logor i s njim spojen gradić u kakvom-takvom stanju, da su se ljudi mogli nastaniti i pomisliti da se odmore i oni i konji od toliko napornog putovanja. Odavle je nakon trodnevnog počivanja krenula dalje prema Marsoniji, gdje se nije dulje zadržala, nego još isti dan nastavila put prema Sirmiumu. Tu se Ligurije nadao da će se sastati sa četom, koju je imala zamijeniti njegova četa, i koja se imala vratiti u Salonu. Napokon stigoše do Sirmiuma, glavnoga i najpoznatijeg grada u ovome dijelu carstva. Kao i svi gradovi i sva mjesta, kroz koja su konjanici dosad prolazili, bijaše i Sirmium gotovo napolak razvaljen. Krasne i sjajne kršćanske crkve, nastale i građene na temeljima i zidovima negdašnjih Jupiterovih i Venerinih hramova, bile su u velikoj većini porušene i popaljene. Među nedoglednim ruševinama tek bi se ovdje-ondje skromno i napolak sakriveno uzdizala kakva sitna, niska kapelica i crkvica, a pred svakom takvom božjom kućom uvijek se tiskao narod, da usrdnom žarkom molitvom prosi božju zaštitu i božju pomoć protiv vječne barbarske pogibelji. Kao što se pred crkvama gomilao i tiskao narod, tako se isto skupljao silan svijet kod velikog mosta na Savi, za koji je u pučanstvu vječno vladala briga da ga avarski ili slavenski neprijatelj ne zauzme. Ligurije je ravno upravio četu k mostu. Ali tu nije našao stražu, koju je imao izmijeniti. Niti potpuna kohorta nije tu stražila. Ligurije, a isto i Kaj, silno su se radi toga razljutili. Zamjerali su što je most tako slabo čuvan. Ali mu vojnici na straži kazaše, da je glavni dio straže kod Singidunuma, pa da je legat dosadašnje straže odredio neka se nova straža otputi do Singidunuma, gdje će se izvršiti predaja straže i službe. Ligurije je uvidio da je ovako bolje, jer Singidunum leži već na Dunavu, pa je tako najbolje zaštićena granica na najpogibeljnijoj točki, jer vlast rimska ondje ne seže više preko Dunava. Dakako, potom je morao dulje putovati sa četom no što je mislio. Stoga je odmah drugi dan krenuo dalje. A nije pošao običnim putem. Kod Bassiane zakrenuo je na sjever do Acumincuma, da bude odmah i što prije na Dunavu, kojemu korito vrijedi kao granica carstva. U Singidunumu je našao sadašnju stražu gotovo svu na okupu. Vojni je logor bio na brdu, što se diže nad ušćem Save u Dunav. Logor se širio i na istok po visoravni nad Dunavom i u dolinu k Savi, gdje se spuštao gotovo do rijeke. Uz logor se pružalo u visine brda mjesto, koje su nastavali žitelji iz obližnjih krajeva, a i s udaljenih južnih grčkih strana, da trguju s vojnicima i sa svijetom, što je bivao preko Save i Dunava. Tako su na veliku svoju radost grčki časnici našli dosta trgovačkog naroda, s kojim su se mogli razgovarati u dragome svom grčkom govoru, koji je, istinabog, malo još sjećao i naličio na helenski govor, što su ga učili u bizantskim i atenskim školama, ali koji im je i ovakav još bio mio i drag. Dakako, malo je to hasnilo da ne bi bio logorski život, ne samo na grčke časnike, nego i na svu drugu momčad izvalio svoju tešku, daleku, nesavladivu dosadu. Nije tu hasnila ni kocka, ni druge igre, ni pijanka - ama ništa.