Doktor Kvak

← Naslovnica

Doktor Kvak autor: Ulderiko Donadini

Čovjek je o veleučenom gospodinu profesoru Aktoviću morao pomisliti da je već na svijet došao onako naborana čela, sa onako simetrično raščešljanom kosom i kratkom bradicom, koju zovu »lovac djevojčica«, a što je rodivši se šutio nekoliko godina, to je po svoj prilici zato jer je veliki muž već onda razmišljao o svojoj budućoj misiji u životu, i o prvoj riječi koja će se zabilježiti u njegovu biografiju. Sa strahopoštovanjem se osjećalo kolika harmonija vlada između njegove glave, ovratnika, pa sve do igle pikantno pribodene u kravatu. Velike su, zlatom obrubljene, očale govorile o njegovu znanju, jer da čovjek postane kratkovidan ili dalekovidan, to jest da predmete izbliza ne razbira - a baš to posljednje bilo je u ovom slučaju - moglo se dogoditi samo učenom čovjeku, koji je u svom životu pročitao mnogo zakučastih spisa i knjižurina. U toj se potpunoj harmoniji moglo tek poslije oduljega promatranja opaziti da je vršak nosa gospodinu Aktoviću bio možda odviše okrenut na lijevu stranu.

Za sunčanih dana šetaše veleučeni gospodin, razapevši nad glavom svoj sivi suncobran, gradskom alejom, a uman posmijeh na njegovu licu nikomu nije dopuštao da posumnja u njegov um ni onda kad gospodin Aktović nije ništa razmišljao. Pogled je sa zadovoljstvom putovao od korektnoga cilindra po sedefastim pucetima i kliznuo preko trbuha sivim prugama crnih hlača do lakovanih cipela. Tek pozdrav kakvog prolaznika trgnuo je veleučenoga iz razmišljanja, i tko ga je tad vidio kako dostojanstveno zaokružuje cilindrom, kako mu se od ljubeznog posmijeha rasčihavaju brkovi i bradica, a zrakom razlijeva miris pomade za brkove, osjećao je ne samo harmoniju nego pravu pravcatu simfoniju. Gledajući jednoga dana bog na Aktovićeve oči svoju sliku u velikom obiteljskom zrcalu, nasmija se i bi zadovoljan svojim djelom.

Sad oprezno, da ne pokvarimo toaletu gospodina Aktovića, pogledajmo u njegovu dušu s onom ozbiljnošću, kojom je i on sam gledao kad je jednog dana pomislio: »Kako velik mora da je moj mozak, kad je toliko toga otkrio!« Do kakvih je rezultata gospodin Aktović došao tom zgodom, nepoznato je, jer je razmišljajući potanko o toj temi zaspao poslije vrlo kratkoga vremena. No otkrića su svakako bila zamašna. Veleučeni gospodin nalazi u fosilnim ostacima prelazni oblik između riba i vodozemaca, otvara oči svom vijeku, raskrinkava crkvene nauke, potamnjuje bogove, daje svijetu opet snažan dokaz da žaba potječe od ribe, a čovjek od majmuna.

Kako se dugo morao preobražavati riblji i žablji mozak, dok se nije zatvorio u lubanju gospodina Aktovića, da iskaže tu misao! Kako čudnovati su putovi kojima priroda dolazi do svoga savršenstva! Kakvi putovi! Kakva preobraženja!

Evropa se uzrujala. Održale se konferencije. Aktoviću podijelili zlatni križ. Na sjevernoj polutki svaki čas ga se viđalo sa kovčegom. Pade mnijenje za i protiv. Neke su njegova otkrića oduševila, a drugi su sumnjičavo klimali glavom i govorili: »Tu tezu dokazuje razvoj od punoglavca do žabe. Fosilni ostaci u tom slučaju nisu dakle od velike važnosti!«

No sred sve te uzbune, u koju je zapao svijet, održao se unutrašnji mir gospodina Aktovića, bradica je njegova rasla desno i lijevo, a smiješak čovjeka, koji rađa, nije silazio s njegova lica.

I sad je poslije mnogo godina sjedio s odsjevom tog slavnog događaja na licu veleučeni gospodin u svojoj kancelariji. Sunce kao da je njemu na počast bacalo raskošne sjene sa bijelih gardina, na kojima su bili izvezeni leptiri, kukci, školjke i kojekakve životinje.

Premda je vani sve gorilo od vrućine, u sobi je bila hladovina. Gospodin Aktović sjedio je u svom naslonjaču. Tek pred pola sata digao se od obilna ručka. Ugodna, lijena misao bez ikakva oblika škakljala ga po mozgu, da mu se lice rastegnulo u širok zadovoljan posmijeh. Učinilo mu se kao da se skupa sa stolicom nekamo diže i leti, a sa svih strana iz oblaka mali trbušasti anđeli mašu mu rupčićima. Svi presretni gledaju njega. Svi su se opili njegovom veličinom.

Tako učen čovjek, pa doplovio u nebo!

No odjednom nestalo cijelog tog blaženstva, vrata se otvorila, i dogodilo se nešto što gospodin Aktović nije nikada doživio i zbog čega se upravo razbjesnio.

Oba krila na vratima otvorila se, oblak prašine provalio u sobu, a na pragu je stajao podvornik Sebastijan, gurajući pred sobom u njegovu sobu čitav kup smeća.

Gospodin Aktović najprije od čuda raskolačio oči, ne smažući ni riječi, a onda najednom povikao iz naslonjača:

- Što je, Sebastijane? Zar me ne vidiš?

No na Sebastijanovu licu, koji je inače drhtao na svaki mig gospodina Aktovića, nije se pokazala ni sjenka straha. Činilo se kao da sad još bjesnije maše metlom, pa još malo i pomest će veleučenog gospodina Aktovića kao komadić papira.

U posljednji je čas poskočio oprezno gospodin Aktović pred metlom i uhvatio Sebastijana za rame.

- Ti si poludio! - vikao je. - Zar ne znaš da te ja ovaj čas mogu otpustiti!

No jedva je gospodin Aktović to kazao, uspravio se iznenada Sebastijan, njegovi inače obješeni brci sad se nakostrušili, a oči mu sinule kao mačku. Porugljivo je smijući se pokazao ispruženom rukom prema drugoj sobi i poviknuo glasom od kojega je gospodin Aktović sav protrnuo:

- Tamo idite, i sve ćete doznati!

Gospodinu Aktoviću su koljena tako drhtala da je jedva koračao.

Čim je stao na prag druge sobe, već mu je u susret izišla žena. Od bijesa joj je i ljutosti drhtala svaka žilica na licu.

- A! - ciknula je gospođa Aktović, kad ga je vidjela. - To je dakle s tobom! - Vidjelo se kako se jedva svladava da mu se noktima ne zaleti u oči. Dignula zlatnji lornjet, a sav bijes pretvorio se u pakostan posmijeh. Kosa na zatiljku odletjela joj od gnjeva na vrh glave. Sva se zašiljila;

- Šta je - mucao je gospodin dršćući.

- Šta je? - cičala je gospođa Aktović. - I ti još pitaš! Eto ti novine pa čitaj! Mjesto si izgubio; odlikovanje su ti uzeli, a o tebi se piše kao o najvećoj neznalici i šarlatanu!

Govoreći to pružila mu je praznu malu crnu kutiju, obloženu iznutra baršunom, u kojoj je nekoć bilo pohranjeno njegovo najveće odlikovanje: zlatni križ za zasluge.

Iz gospodina Aktovića nestalo duše. Kao da se zemlja pod njim rastvorila.

»Kako se to dogodilo?« - mislio je zamirući od straha, osjećajući kako mu srce tuče na grlo.

- Sad znaš, što ti je činiti! - govorila je gospođa Aktović.

- Tvoje ime i čast tvoje porodice zablačeno je. Samo jedan je častan izlaz!

Što je sve gospodin Aktović osjećao u taj čas, ne da se iskazati. Dugo je kao ukopan stajao oborene glave, a kad se konačno ipak usudio da je digne, opazi da je sam: njegova žena već je davno otišla iz sobe.

Što mi preostaje! Smrt! Samo to! - zaključio je gospodin Aktović stojeći sa praznom kutijom kraj zida, na kom je visila njegova slika. Onaj je gospodin Aktović na slici imao na prsima zlatni križ i činilo se kao da mu se smije satanski zlobno.

Gospodin Aktović stao razmišljati kako da se ubije. Ustrijeliti se?! Tu čovjek odmah umre. Od otrova se predugo muči. Tada se sjetio da je pred par dana čitao u novinama kako je neki znameniti muž skočio u vodu, i to ga je ponukalo te je i sam odlučio da se utopi. Osim pomisli na smrt, gospodin Aktović želio je u ovom času još samo to da sazna onoga koji ga je upropastio, i kriv je što on sada mora da umre.

Sišavši niz stepenice opazi na pločniku svoju jazavčarku Fidu. Od svih ostavljen i prezren, obratio se njoj, očekujući bar od nje samilost i poštovanje. No Fida, koja se inače uvijek uzvrpoljila kad ga je vidjela, nije sad ni repom mignula.

- Fida! - zvao je nježno gospodin Aktović. - Tvoj gospodar danas će umrijeti, Fida! Još sat i ti ćeš ga izgubiti zauvijek!

Fida ga je promatrala tupo, bez saučešća, a kad je svršio, zijevnula je, okrenula se i odletjela niz ulicu.

»Pseto!« pomislio gospodin Aktović. »Nezahvalno kao čovjek!«

Kudgod se okrenuo, nigdje nije vidio ništa utješljivo. Mračnim nebom su letjeli oblaci. Sijevalo je, spremalo se na oluju. Vjetar nosio mu prašinu u lice.

»Kako bi bilo da se poveze do rijeke kočijom!« - pomislio je gospodin Aktović. No to je ipak bilo neprilično, a gdje da sad i nađe kočiju?!

Oko njega se dizale uvis crne kuće i sablasno stršile u oblake. Što je dalje išao, bivalo je kuća sve manje i manje, dok se napokon nije našao u mračnoj aleji.

- Hej! Veleučeni! - začuje gospodin Aktović najednom iz mraka nečiji podrugljivi glas. - Ovako hladno vrijeme, a vi se spremate u vodu. Prehladit ćete se, a možete i hunjavicu navući!

Gospodin se Aktović na taj glas trgao i okrenuo, no bio je takav mrak da nije ništa razabirao.

- Tko si, gade?! - povikao je gospodin Aktović. - Što se skrivaš? Dođi ovamo, ako si junak.

- Pa zar me ne poznaš?! - smijao se netko porugljivo iz mraka. Ja sam onaj što ti je skinuo masku učenosti. Ja sam smrt svih lažnih veličina: doktor Kvak!

»Kvak!« - stresao gospodin Aktović čuvši to ime, i sve je u njemu zakipjelo. - Lažeš, gade! - viknuo je u mrak.

- Htio si da me mimoiđeš - govorio je doktor Kvak - jer sam ti smetao na putu do karijere, koju si postigao klanjajući se i sagibajući šiju, ali ja sam fakt preko koga se ne prelazi!

U daljini već se vijugala rijeka, a kroz noć se strahovito orio smijeh doktora Kvaka.

Gospodin je Aktović naprezao oči ne bi li ga gdje u mraku opazio, i tada najednom pod uličnom svjetiljkom ugleda neku visoku mršavu pojavu zamotanu u crni ogrtač, čiji su krajevi lepršali na vjetru.

- Ha! Tu si, nitkove! - povikao je gospodin Aktović, poletio prema njemu, i već zamahnuo kišobranom tolikom snagom da se morao razbiti ili kišobran ili glava doktora Kvaka, ili oboje, kad najednom na svoje najveće iznenađenje opazi da doktor Kvak ima žablju glavu. Gospodin je Aktović stao kao ukopan. Okrugle su zelene oči doktora Kvaka buljile u njega bez izraza, a usta se širila u širok žablji posmijeh.

»Čovjek sa žabljom glavom! To je ipak čudnovato!« - mislio je gospodin Aktović gledajući u doktora Kvaka, ali sa njegovih usta nije se više čula ni jedna ljudska riječ. Što je dulje gledao gospodin Aktović, sve je manje razumijevao ovaj neobični slučaj, sve čudnovatije mu je bivalo, a onda najednom stao se nečega sjećati, svijetla neka misao rodila se u mozgu, stala potiskivati sve ostale, i napokon se gospodin Aktović probudio sav u znoju.

Još je uvijek sjedio u naslonjaču kamo je sjeo poslije ručka, i kad je vidio da je sav taj užas samo sanja, sretno je i zadovoljno uzdahnuo. Tad je nekoliko puta protrljao oči, pa čak i za prste se malo ugrizao, da se uvjeri ne sanja li još uvijek.

»Kako lud je čovjek! Obična sanja pa te tako uzruja!« - mislio je gospodin Aktović šećući se po sobi, nastojeći da se riješi neugodnih osjećaja, ali nešto ga je neprestano vuklo ormariću, gdje je bilo pohranjeno njegovo odlikovanje.

»Ako je sve sanja, onda je odlikovanje na mjestu!« - mislio je gospodin Aktović. No u njegovu je dušu ušao strah, koga nije mogao da razagna nikakvim logičkim dokazima.

I mada će se to kome činiti možda i čudnovato, gospodin Aktović, privučen neodoljivom silom, približio se ormariću, otključao ga, izvadio kutijicu s odlikovanjem, i tek kad je svojim očima vidio zlatni križ, pa čak i prstom ga dotakao, tad mu je istom odlanulo. I on se smirio.

Povratak na vrh stranice.