Dekret o krepostima oca Pia iz Pietrelcine

Izvor: Wikizvor

Otac Pio iz Pietrelcine, poput sv. Pavla apostola, na vrhunac svoga života i apostolata stavlja Sveti križ koji je bio njegova snaga, njegova mudrost i njegova slava. Slobodan od ispraznosti svijeta, raspaljen ljubavlju prema Isusu Kristu, suobličio se Njemu prinošenjem samoga sebe za spasenje svijeta. U nasljedovanju i u suobličavanju nebeskoj žrtvi bio je tako darežljiv i savršen da je mogao kazati: „S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2, 59). Nije htio za sebe zadržati bogatstvo milosti, koje mu je Bog obilato podijelio; zato je bez prekida svojom svetom službom služio muškarcima i ženama koji su dolazili k njemu te je sakupio neizmjerno mnoštvo duhovnih sinova i kćeri.

Taj najdostojniji sljedbenik sv. Franje Asiškog rodio se 25. svibnja 1887. g. u Pietrelcini u nadbiskupiji Benevento, od Grazia Forgiono-a i Marije Giuseppe De Nunzio. Kršten je bio sljedećeg dana na ime Franjo. Djetinjstvo i mladenaštvo proveo je u vedrom i mirnom ambijentu: kuća, crkva, polja i kasnije škola. U 12. godini primio je sakramente Potvrde i Prve pričesti.

Sa 16 godina, 6. siječnja 1903. g. ušao je u novicijat Reda Manje braće Kapucina u Marconeu, gdje je 22. istog mjeseca obukao kapucinski habit i dobio ime fra Pio. Završivši godinu novicijata položio je jednostavne zavjete, i onda 27. siječnja 1907. svečane.

Poslije svećeničkog ređenja, koje je primio 10. kolovoza 1910. g. u Beneventu, ostao je kod svojih do 1916. g. radi zdravstvenih razloga. U mjesecu rujnu iste godine bio je poslan u samostan San Giovanni Rotondo i tamo je ostao sve do smrti na veliku izgradnju mnogih vjernika. Oni su od godine 1918. vidjeli na njemu znakove Muke Gospodnje i druge karizme.

Raspaljen Božjom ljubavi i ljubavlju prema bližnjemu, fra Pio je u punini živio zvanje da pridonese spasenju ljudi prema posebnom poslanju koje je obilježilo cijeli njegov život. Taj je program ostvario trostrukim sredstvom: vođenjem duša, sakramentalnim izmirenjem grešnika, slavljenjem svete mise. Ispovijediti se kod oca Pia nije bio lak pothvat radi velikog mnoštva pokornika. Najuzvišeniji trenutak njegova apostolskog djelovanja bio je onaj kad je slavio svetu Misu. Vjernici koji su joj prisustvovali vidjeli su u njoj vrhunac i puninu njegove duhovnosti.

Na socijalnom planu otac Pio se mnogo brinuo za olakšanje boli i trpljenja tolikih obitelji naročito ustanovljenjem „Kuće olakšanja trpljenja“ koja je otvorena 5. svibnja 1956. g. Na duhovnom je planu osnovao „Molitvene grupe“ koje sam naziva „rasadnici vjere i žarište ljubavi“, a Vrhovni svećenik Pavao VI. „velikom rijekom koja moli“.

Za Slugu Božjega život je bio vjera: sve je htio i sve je radio u svjetlu vjere. Da bi je hranio stalno je molio. Kroz dan i veliki dio noći doista je bio u razgovoru s Bogom. Govorio je: „U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je ključ koji otvara Božje srce“. Vjera ga je uvijek nosila da prihvaća tajanstvenu Božju volju. Bio je redovnik uronjen u nadnaravnu realnost i sve je zahvaćao svojom vjerom, osvjetljavajući njome one koji su mu se približili.

Ne samo da je bio čovjek nade i potpunog predanja Bogu nego je te kreposti ulijevao u duše riječima i primjerom.

Ljubav Božja ga je ispunjala i zadovoljavala svako njegovo očekivanje; ljubav je bila nadahniteljsko načelo njegova dana: Bog daje ljubav i daje da činimo ljubav. Njegova je posebna zabrinutost. Rasti u ljubavi i poticati rast u ljubavi. To je bila tajna njegova posvećenog života koji je proboravio u ispovjedaonici i u vođenju duša. Najvećma je izrazio svoju ljubav time što je kroz 50 godina primao mnoštvo osoba koje su dolazile k njemu na ispovijed, na savjetovanje, tražiti utjehu. Bilo je to gotovo opsjedanje ljubavi: tražili su ga u crkvi, u sakristiji, u samostanu. A on je svima dijelio svoju ljubav, tako da je oživljavao vjeru, dijeleći milost, donoseći svjetlo i evanđeosku utjehu. U siromasima, u patnicima i u bolesnicima vidio je sliku Krista i njima se naročito davao.

Na uzoran je način vršio krepost razboritosti, sve je radio i savjetovao u svjetlu Božjem. Njegov je interes bio slava Božja i dobro duša. Sa svima je jednako postupao, po pravdi i s velikim obzirom.

U njemu je zablistala krepost hrabrosti. Ubrzo je shvatio da će njegov životni put biti put križa i brzo ga je prihvatio hrabro i iz ljubavi. Godinama je osjećao boli rana sa čudesnom snagom. Prihvatio je u šutnji i molitvi brojne naredbe crkvenih i svojih redovničkih poglavara. Pred kletvama je uvijek šutio.

Molitva i mrtvljenje bila su sredstva kojima je stalno služio da bi postigao krepost umjerenosti, prema franjevačkom običaju. Bio je umjeren u duhu i načinu života. Svjestan obaveza koje je preuzeo posvećenim životom, velikodušno je obdržavao redovničke zavjete. Ljubio ih je jer su bili Kristovi i jer su bili sredstva savršenstva. Bio je u svemu poslušan zapovijedima poglavara pa i onda kada su bile mučne. Njegova je poslušnost, bila nadnaravna u nakani, sveobuhvatna i cjelovita u izvršavanju. Živio je duhom siromaštva s potpunim odreknućem samoga sebe, od zemaljskih dobara, od udobnosti i od časti.

Uvijek je davao prednost kreposti čistoće. Njegovo je ponašanje bilo posvuda i sa svim skromno.

Iskreno se smatrao nekorisnim, nedostojnim Božjih darova, ispunjen bijedom i ujedno božanskom naklonošću. Među tolikim ljepotama svijeta on je ponavljao: „Želim biti samo siromašan fratar koji moli“.

Njegovo zdravlje počevši od mladosti nije bilo cvatuće i napose u zadnjim godinama života naglo je venulo. Sestra smrt ga je zatekla pripravna i vedra 23. rujna 1968. g. u 81. godini života. Njegov je sprovod obilježilo izvanredno veliko mnoštvo naroda.

20. veljače 1971. g. tek tri godine nakon smrti Sluge Božjega, Pavao VI. je govoreći poglavarima Kapucinskog Reda kazao o njemu: „Gledajte kakav je glas imao, koliku je svjetsku klijentelu privukao oko sebe. Ali zašto? Možda zato što je bio filozof? Zato što je bio učenjak? Zato što je imao na raspolaganju sredstva. Zato što je ponizno služio svetu misu, što je ispovijedao od jutra do večeri, i što je bio, teško je to reći, pravi otisak rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i trpljenja“.

Još je za života uživao široki glas svetosti, koji je odgovarao njegovim krepostima, njegovom duhu molitve, žrtve i cjelovitog predanja za dobro duša.

U godinama nakon njegove smrti, glas svetosti i čudesa je stalno rastao tako da je postao jedan izvanredan crkveni fenomen koji se proširio po cijelom svijetu kod svih kategorija ljudi.

Tako je Bog očitovao Crkvi svoju volju da želi na zemlji proslaviti svog vjernog slugu. Nije prošlo mnogo vremena, da je Red Male braće kapucina učinio korake koje predviđaju Kanonski propisi da bi započeo proces beatifikacije i kanonizacije. Ispitavši sve stvari Sveta Stolica, prema odredbama Motu Propria „Sanctitas Clarior“ dobio je 'nihil obstat' 29. studenog 1982. g. Tako je nadbiskup Manfredonije mogao započeti uvođenje procesa i slavljenje spoznajnog procesa (1983-1990). Sedmog prosinca 1990. g. Kongregacija za kauze svetaca potvrdila mu je pravnu valjanost.

Kad je bila završena Positio raspravljalo se je kako je uobičajeno da li je Sluga Božji vršio kreposti u herojskom stupnju. 17. lipnja 1997. g. održan je Posebni kongres Konzultora bogoslova sa pozitivnim uspjehom. Na sljedećoj redovitoj sjednici 21. listopada, kada je Mons. Andrea Maria Erba, biskup u Veletri-Sergni, podastro Podnošenje procesa, Oci kardinali i biskupi su utvrdili da je otac Pio iz Pietrelcine obdržavao kreposti teološke i spojene kardinalen kreposti u herojskom stupnju. Potpisani Pro-Prefekt je obavijestio papu Ivana Pavla II. o onom što je urađeno u Procestu. Njegova Svetost, prihvaćajući i potvrđujući sud Kongregacije u procesu o Svetima, odredio je da se sastavi Dekret o herojstvu kreposti Sluge Božjega.

Kad sam to izvršio po propisima, imajući oko sebe sabrane na današnji dan, potpisani Pro-Prefekt, Podnositelja Procesa, mene nadbiskupa, tajnika Kongregacije i druge koje se redovito poziva, u njihovoj prisutnost Sveti je Otac svečano izjavio:

Potvrđeno je da je Sluga Božji Pio iz Pietrelcine, u svijetu Franjo Forgione, svećenik, zavjetovanik iz Reda Manje braće Kapucina, živio u herojskom stupnju teološke kreposti vjere, ufanja i ljubavi kako prema Bogu tako i prema ljudima kao i temeljne kreposti razboritosti, pravednosti, jakosti, umjerenosti, i kreposti s njima povezane, u svrhu i s ciljem o kojem se radi.

Vrhovni Svećenik je odredio na koncu da taj dekret bude objavljen i pohranjem u dokumentima Kongregacije za Procese svetih.


Dano u rimu, 18. prosinca godine Gospodnje 1997.


† Alabano Bovane,

titularni nadbiskup od Cesareje Numibijske,

Pro-Prefekt


† Ekward Novak,

naslovni nadbiskup Luna,

tajnik