D-dur sonata
| ← Naslovnica | D-dur sonata autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1892. godine. |
U staroga je Rosenzweiga bio jedinac Salamon.
Salamon je bio sva nada, vas ponos Arona starca. — Njega radi kupovao sve, od starih sabalja i zečjih koža sve do starinskoga pokućstva i iznošenoga odijela. Radi njega se dao isturivati iz đačkih i kicoških stanova, njega je radi slagao dan i noć krajcaru na krajcaru.
Da nije bilo Salamona, možda bi već bio mrtav stari Aron. — Bio je to omalen starčić, garav, tamnosive duge brade, surih, oštrih očiju i odugih ušiju. Svaki tko ga je vidio kako teško koraca dugim koracima u svome vječnome, dugačkome, sjajnotavnome ogrtaču, govorili su: — »Stari je Židov pravi, pravcati Ahasver« ili — »Jevrej je personifikacija bolesti i bijede« itd.
Nitko nije znao odakle je. — Govorio je začudo čisto hrvatski i njemački, a mnogi su tvrdili da znade i francuski. Nije se ni znalo kada je došao u mirni grad N. Samo savjetnik, gospodin S., tvrdio je da ga je vidio u Pešti prije trideset godina kad je tamo đakovao. Uostalom, nitko mu — po običaju — nije vjerovao.
Salamon je bio živo protuslovlje očevo. Bio je živ i nemiran. Samo usta su te podsjećala na porijeklo njegovo. — Inače je bio bjeloputan, modrook i plavokos kao pokojna mu majka, koja ga je rodila kad žene ne običavaju više rađati. U rađanju je i umrla.
Aron nije za njom prolio ni suze; ali glava mu se još više spustila prama prsima, a desnica mu je još nervoznije cupkala rukav ljevice. Inače je ostao sasvim onaki kaki je bio prije dvadesetak godina, isti ogrtač, ista dugačka brada, isti »zaista? hm!« poslije duševnih erekcija i kod neobičnih zgoda.
On je bio Salamonu više rob nego otac. — Odijevao ga je onako kao najbogatiji njegovi suplemenici što oblače djecu svoju. Školao ga. Nikada ga nije zagrlio ili poljubio, nego ga običavaše katkada dugo gledati svojim sumrtvim okom tako te se je dječak vazda nekako čudno usplahirio kad je ćutio da ga otac opet onako uporno gleda.
Sada mu je kakih šesnaest godina. Već prevodi Homera, već ga židovske djevojčice pogledavaju vatrenim pogledima.
Prije mjesec dana kupio mu je otac poslije mnogo vrućih molba divot-izdanje Heineovih pjesama. — Salamon ih je već nekoliko puta proštio. Premda znade gdjekoju i napamet, to ih ipak čita i ne osjeća kako mu se uzdižu grudi i kako mu se u srce uvlači čudna čežnja.
Jedne je večeri opet otvorio Heinea u sobici za očevim dućančićem. Sve je bilo tiho i mirno, samo je starac u prednjoj sobi nešto šuškao po ormaru. — Salamon čitaše: »U slatkom snu za tihe noći došla je k meni čarobnom silom u sobicu draga moja...« Iznenada zavijoriše tihim zrakom slatki zvuci. Salamon je samo još pročitao: »Ja ju gledam — osmješkuje mi se blago« i knjiga mu ispuze iz ruku. Iz višega je sprata strujila slatka melodija, praćena skladnim akordima, kao kada prati zuj blagoga vjetra trepetanje lišća.
Momče je časak slušalo drhtava srca, a onda skočilo ocu.
— Što ti je? — upita ga starac svojim mutnim, istrganim glasom.
— Ko to gore svira?
— Šta ja znam! Valjda tkogod od gazde. Danas je došao amo sa sela.
Mladić se smrkne i ode u sobicu. Dugo nije mogao zaspati.
Drugi dan je u školi bio veoma rastresen. — Kad se je vraćao kući, vidio je na prozoru krasno djevojče. Stao je i zagledao se gore. Neki ga prolaznik u hitnji gurnuo u rebra, te je skoro pao. Ono ga je djevojče sada zamijetilo, a kad je Salamon opet podigao oči, vidje da mu se osmjejava. »Ja ju gledam, ona mi se blago osmješkuje.«
Odsele je stari Aron još upornije pogledavao svoga sina: oči su mu upale, postao je nešto nemaran i nemiran.
— Jesi li bolestan? — upitao ga je jednom u dućanu i ne čekajući odgovora stao je još hitrije premetati stare čakšire i kapute.
Kućegazdi — u prvi kat — stao je od neko doba dolaziti nekakav poručnik izlizanih lica i tankih nogu. — Salamon ga je viđao na prozoru sa gospođicom Dragicom. Kada ih je jedan dan poslije predavanja opet gledao kako se na prozoru zabavljaju i cirikaju, opazio je kako je časnik pokazao na njega prstom i okrenuo se smijućke prema djevojci kao daje želi upitati: — Je li to taj?
Opazio je prezirni posmijeh na njezinu licu, problijedio je i otišao u dućan.
— Što ti je opet? — upita ga otac i stade još žustrije slagati robu po starome ormaru.
Mladić je stao venuti, osušio se. Često je »u snu vidio maloga i kicoškog patuljka: iznutra je bio prost i blatan...«
Prošlo je nekoliko godina. U N-oj ulici diže se na mjestu stare jednokatnice ponosna dvokatnica. Nema ni traga starinarskome dućanu Arona Rosenzvveiga. Samo nad kućnim vratima kočila se u obrtnoj ornamentici do dva slova: A. R. Na desnome, razizemnome krilu prostrla se novčara. — Stari Aron nije više u dućanu. Zamijenio ga je neki plavokosi češki Nijemac. — Katkada se samo spušta u comptoir iz prvoga kata, te premeće po debelim knjižurinama, da se Nijemcu Dintenfrassu koža ježi. Oslabio je, noge mu klecaju, crni vječni ogrtač mu iščeznu, a brada mu pobijelila.
Sin mu je već četiri godine u Beču. Koliko se promijenio! Zdravo mu lice krije elegantna španjolska bradica; ojačao, raširio se. Valjda je već zaboravio Knjigu pjesama i gospođicu Dragicu. Kako i ne bi! Ta on je već saradnik nekoliko novina, otac mu šalje dosta novčine, a pomaže ga i bogati stric kod kojega stanuje. Salamon polazi parkete kazališta, prve kafane, najelegantnije zabave, imade dvije krasno uređene sobe i priličnu knjižnicu. — Ali ne mislite, zaboga, da je Salamon možda rasipnik! A, jok! Znade on što je to umjetnost i red! Nije pao ni najednom ispitu, a sada se baš pripravlja za posljednji rigoroz.
Jedne večeri ode u konzervatorij da čuje glasovitoga pijanistu R-a. Sjeo je u prvi red. Za čas se dvorana dupkom napunila. Dugokosi umjetnik sjedne uz gromorni pljesak za pijano i zasvira prvu tačku: Beetho-venovu D-dur sonatu. — Duboka se tišina prostre šarenom dvoranom.
Mladoga Rosenzweiga stane obuzimati neko neugodno čuvstvo. Časak je slušao, a onda se stao vrpoljiti. Bilo mu tako kao da jede na silu slatkiša. Genijalni R. postao mu već silno dosadan. Stao promatrati općinstvo. Uh, kako je i to dosadno! Svagdje začuđena lica, napete uši! Onaj se debeli bankir dapače pretvara; vidi se da ga već i ruka boli jer ju je odviše dugo držao za oširokim uhom. gle! onaj se oficirčić upire da smogne interesentno lice, jer misli da njega djevojke više motre nego umjetnika. Uh! ona se kusokosa, mršava curetina dapače muči da naoči svojih susjeda prolije koju suzicu! Uh, ala je dosadno!
Samo jedna gospođica na desnoj strani starijega gospodina stane ga zanimati. »Tako izgledaju oni koji se interesiraju« — pomisli, i stane je još upornije promatrati. »Ta to je Dragica!« sjeti se. — Umjetnik je svirao allegro. Salamon nije ništa čuo. Gledajući djevojku, zibale se u duši njegovoj stare slatke uspomene.
I ona ga opazi. Kad je vidjela da ju gleda, porumeni, smete se i šapne svome ocu nešto u uho. Stari ga mrko pogleda. Salamon je kroz onu tišinu čuo gdje je starac glasno hrvatski rekao:
— Da, da, imaš pravo. To je zaista sin onoga staroga hajduka.
Premda je R. zasvirao fortissimo, nije Salamon ništa čuo. »Možda bih im se ipak mogao približiti« pomisli i okrene se opet.
Divio se njezinome zanesenom licu, raširenim nosnicama i sjajnome pogledu i stao već pomišljati da će se pokrstiti ... I ona ga pogleda, a njemu se učini kao da ga motri nekako znatiželjno.
Umjetnik se podigao. Nekoji slušaoci skočiše također sa svojih sjedala. Šumni pljesak i urnebesna vika zamnijevaju i miješaju se u burnom vrtlogu.
I Salamon usta i pođe nešto nesigurnim korakom do J-ih.
— Oprostite što sam si dozvolio te se vama približih. Čini mi se da to mogu učiniti u tuđini ... Ime mi je Salamon Rosenzweig ...
Gospođica ga Dragica pogleda čudno, porugljivo i odreže mu ukratko:
— Ja vas se sjećam. Ako se ne varam, vaš je otac nekada u našoj kući prodavao cunje.
— A! Vi ste dakle sin onoga lihvara! A!
Oboje ga pogledavahu začuđeno. Djevojka više porugljivo, a starac ljutito.
— Oprostite! ... Ja, ... ne, šta ću ... — zapenta, pokloni se i ode.
— Kako ti se to Židovče prči! — čuo je kada je odlazio iz dvorane.
— Kukavci! — zašapta na izlazu zgrčivši u džepu elegantnoga zimskog kaputa bijelu šaku.
Bio je silno, silno ponosan!
I opet je minulo nekoliko godina.
U gradu su V. bili saborski izbori. — Kandidati bijahu Ladislav pl. J. i Salamon Rosenzvveig. Mladi se kandidat nastanio u »poboljoj« kući kod nekoga bogatoga znanca svoga.
Poslije večere skloni se u svoju sobu pa stane čitati iz žurnala kojih je čitavu hrpetinu donio sa sobom. Kada se dovolje načitao, pođe k prozoru, utrnuvši lampu.
Bila je divna, krasna noć. Lahor je duhao, a tanki, maglušasti, srebrni oblaci lepršahu oko punoga mjeseca. Pokadšto je zalajalo pseto, a izdaleka čula se je malne zagušena buka i titravi cilik tambure. Iz daljine valjao se šum rijeke. — Nikoga nije bilo na trgu, a i svijetli prozori stadoše malo-pomalo gasnuti. Samo sa susjedne kuće padao je na krivi, prašni tarac žućkasti trak. — Salamon se umiri i zanese. Sasvim se izgubio u noćnu tišinu. Sjetio se one divne, slične noći, kad je na nekom šetalištu — bilo je to još na univerzi — rekao svojoj bogatoj, čupavoj tetki: »Poludjet ću koliko te ljubim!« ...
Bio je on od onih rijetkih koji znadu uz ubave care pune kese cijeniti svaku krasotu.
Iz šarenih se sanjarija probudiše poznati zvuči. Netko je u blizini svirao D-dur sonatu.
Mladi advokat već je dugo nije čuo. Čudna ga obuze čežnja iznenada, kao i iznenada što se katkada sasvim nepoznati sentimentalni i meki događaji zapisuju u suhe sudbene arke ... »Tko to tako skladno svira u tome gnijezdu?« ... »Tko bi mogao nastavati ovdje prijeko? ...« »Možda J-evi?« »Ej, dakako, to svira Dragica!« i opet se udubi u krasne zvukove.
Najedared skoči, šapne, »to je već stara frajla«, zatvori prozor, nasmije se, svuče se i legne.
U snu je slušao D-dur sonatu u stotinu varijacija. Sanjao je dapače da su ga izabrali i da ju je gradska glazba umjetnički odsvirala.
Probudiv se prilično kasno, ispio je svoj uobičajeni kakao i pošao pun nade na ulicu. Obazre se, ni ne misleći na susjednu kuću. Na prozoru opazi nekakvu ocvalu djevojku. I ona ga opazi, pa ga stane motriti dugim pogledom.
»Krasan čovjek«! pomisli i koketno mu se nasmije kad se je još jedared okrenuo. Kad je to nade puni advokat opazio, kad je vidio gdje se ono žuto, nabubreno lice rastegnulo u širinu, prezirno se nasmije i pođe na biralište. Na putu se sjeti riječi: »Ja ju motrim, ona mi se blago osmješkuje«, i rekavši »Do vraga!« stane na sve strane prijazno odzdravljati.
Za nekoliko se je sati čitalo da je dr. Salamon Rosenzweig izabran.
Stari je J. došao očajan kući. Dršćući potraži svoju kćer i nađe je u njezinoj sobi blijedu i rasplakanu. I njemu ćurkom potekoše suze, te stane vikati:
— Ti su me Rosenzweigi totalno ruinirali! ...
I na sjajnome banketu rekao je Jovo Šaralo, posjednik i nekadašnji činovnik ponositome advokatu:
— Uvjeravam vas ili ne želim vam ili... nu, tako je; vi ste — čast mi je reći, nu! onako uništili J. On je sada onako, nu, onako, kako se kaže, šljivar bez šljivarije.
— Tako? — htjede ga zastupnik ispitati, ali na kraju stola ustao neki čovuljak i stao reskim glasom nazdravljati doktoru Salamonu Rosenzweigu, pravom Hrvatu, ponosu stranke, dici domovine, dici najlojalnijega elementa u zemlji, reprezentantu reda i kapitala itd.
| Povratak na vrh stranice. |