Attulit alabastrum etc.
Remittuntur tibi peccata.
Vjekuvječni višnji Bože,
ko ima krila od anđela
za uzletjet da znat može
čudnovita tvoja djela?
Danu djelo nijedno nije 5
nad sva djela tva velika
zamernije i čudnije
negli opravda od grešnika.
Opravdane od opaka
djelo je uprav ruka tvojijeh, 10
moć je umrla prem nejaka,
čudan Bog si u svetijeh svojijeh.
Svak se može ukinuti
svojijem htinjem, svojom moći,
nu nije moć se uzdignuti 15
bez velike tve pomoći.
Sred neizmerna tvoga znanja
pritvoriti lasno ti je
u sud tvoga izabranja
sud od smrti ki bi prije. 20
Nedohitnoj tvoj mudrosti
lasno 'e učinit tej pritvore
da ko bi ogled izpraznosti,
bude ogled od pokore.
Tvoj blag pogled milostivi 25
tako slatko dušu ustrijeli
svojom smrtim da oživi
čijem za grijehe sve procvijeli.
Tomu 'e izgled Mandalijena
gospodična djevojčica, 30
prije izprazna i ljuvena,
sad pokajna pokornica.
Ka buduć se pojavila
ko se biješe prinemogla,
tere zraku dana bila 35
nazreti je opet mogla.
Zatreštena, zapanjena,
puna jada, smeća i tuga,
kako da je razbuđena
od smrtnoga sana duga, 40
trudne oči obrativa
k sebi i sama pogleda se,
veće mrtva nego živa,
danu sama ne pozna se.
Vidi gdi je sva odrta 45
i gdje krv joj odsvud vrvi,
gdi je na zemli sva prostrta,
sva u suzah, sva u krvi.
Vidi da 'e problidjela
kakono snijeg od planina, 50
ali rusa kako bijela,
ali cvijetak od čemina.
Gleda u rukah kako nosi
nemilosne tej uviti,
od zlaćenijeh svojijeh kosi 55
plijen bogati i čestiti.
Razabra se i osvijesti,
nu se ončas razbudiše
cvili, plači i bolesti
s kijeh mlađahna dikla izdiše. 60
Uze zlobe sve nedrage
glasit pjesnim pritužnome,
ali joj tužnoj nije snage,
tijem umuknu mramorkome.
Nu u jeci i jauku 65
tužno srce i bez glasa
kaže boles, trud i muku
unutarnjega od poraza.
Skončava se mlada i krši,
oči svodi, svud se vrti, 70
ko na ognju da se prži,
tijem bolesti ćuti od smrti.
Spomenuje i razbira
sve što začu, sve što vidi,
sahne, gine i umira, 75
vene, čezne, gasne i blidi.
Smišlja u svem svom životu
svu neharnos toli mnogu,
a neizmernu pak dobrotu
u milomu svomu Bogu. 80
Gleda ujedno sve svoje stare
zlobe, opačtva i krivine,
a zna koje primi dare
od nebeske veličine.
Zna da se je porodila 85
gospodckoga od koljena,
nu da 'e ona pocrnila
čas lijepoga od imena.
Sebi se istoj sramna krije,
nu se tužnoj njojzi vidi 90
da svaki mir bezoči je,
od česa se srami i stidi.
.......
Sve to bježi i prolijeta
i ostane u nescjeni
prije neg rosa pade s cvijeta,95
prije neg pade cvijet s zeleni.
Za zrcalo i zabavu
vele bi ti bilo bolje
da si uzela mrtvu glavu,
da znaš kako smrt nas kolje. 100
Da si se u zemlju ogledala,
spovidjela ona bi ti
što 'e umrla sva zahvala,
što bi, što si, što ćeš biti.
Ogled ti je pravi bilo 105
za uzkrsnut dušu od zloba
tvoga braca mrtvo tilo,
usmrđeno usred groba.
Nu moć, Bože, bila 'e veća
dušu meni uskrsnuti 110
neg Laзara što smrdeća
ti uskrsnu u svoj puti.
On u grobu četr dana
sto je u smradu i tamnosti,
mrtva u paklu ukopana 115
ja bih s prve me mladosti.
Pleme, ljepos, mlados, znanje
u zlo moje teško stratih,
misli, snagu i imanje
u grijeh stvorih i obratih.120
Nu ti iz pakla (ah jaoh meni,
spomena me čini mriti)
Spasitelju moj ljubjeni,
htje me mrtvu izvaditi.
Ti, ti okom milosnime, 125
Isukrste moj primili,
od zlijeh duha slobodi me
ki me bijehu posvojili.«
U ove pjesni svoje vaje
sve dni glasi za krivine, 130
a sniženo ne pristaje
dvoorit tebi, Gospodine.
S tobom trudi, s tobom muči
i bremena čas ne gubi
da tvoj sveti zakon uči,135
er goruće sasma ljubi.
Razmišljanja nad sva dobra,
ti nju hvaleć ču se rijeti,
dio najbolji ona obra,
koji neće njoj se oteti. 140
Nu ko začu dikla mila
da je Juda zli zamićen,
da te tjera mnoštva sila
i u vrtu da si uhićen;
da si izbjen vas bićima, 145
da 'e puk na te vas nabunjen,
krunjen tmini da si oštrima,
da si na smrt križa osuđen,
bez razbora i bez svijesti
sva se prostrije zemlji nica 150
neizmerne od bolesti
zatravljena ljubovnica.
Nu, jaoh, opet kad te vidi
dikla tužna, bolježljiva,
gdi križ nosiš, gdi te slidi155
mrtva majka već neg živa,
zatječe se zamamljena,
nu razabrat ne ima moći
al će sinka utruđena,
ali majku prije pomoći. 160
Pod tegotom križa pada
tužni sinak s teška truda,
a mre majka s tuge i jada
videć gdi mre ne razbluda.
Jednom rukom izčeznuta 165
majku diže plačnu u svemu,
drugom Sina ogreznuta
svega u krvi, i križ njemu.
Au jo' trudnoj nije snage
da pomoći može obima 170
i da uzdrži svoje drage,
tijem padaju, i ona š njiima.
Tako i vita jela pade
kad ju plahi vihar skrši,
ter zajedno š njom opade 175
loza i brštan kijeh uzdrži.
Tužna pjesni, stoprv spravi
tužbe, cvile i jauke,
ter spomenu, jaoh, pojavi
Jezusove smrti i muke.180
Gledaj, plačna Mandalijena,
na Kalvariji gdi podižu
razapeta i pribjena
tvoga draga, jaoh, na križu.
Blagi Jezus tvoj ono je, 185
(ko bi reko, ah jaoh meni!)
drag vjerenik duše tvoje,
naučitelj tvoj ljubljeni.
Gledaj, gledaj pomno njega
na što sada, ter prosudi, 190
mnoga ljubav dovede ga
i tvoj i moj grijeh prinudi.
Gledaj noge obljubljene,
noge bijele i snježane,
suzam prane, kosam trene 195
i od tebe celivane.
Gdje ne imaju ljepos prvu,
svaka ljutu ima ranu,
pribjene su čavlim k drvu
s ove strane na onu stranu. 200
Gledaj glavu priblaženu
dragom masti ku ti maza,
svu, jaoh, krvim oblivenu.
Gdi jo' 'e jasnos od obraza?
Gledaj ko se muči i mori,205
vene, gine i uzdiše,
kako s ćaćkom svojim govori
i ko tužan, jaoh, izdiše.
Umro ti je, jaoh, umro je
tvoj pridragi na tve oči, 210
tamnom noći pomrklo je
tve sunačce od istoči.
Smrt je vrla priklopila
dragu rajsku tvu ljepotu
i nemiлo umorila 215
po kom sva su u životu.
Zatim s križa prisvetoga
dižu mrtvo božije tilo,
tim primaju draga svoga
svi na ruke blago i milo. 220
Majka tužna zagrlja ga,
nu spovidjet tko da bude
ko procvili ljubka i blaga
vrhu mrtve sve razblude?
Ivan prsi celiva mu 225
na kojijeh prije počiva,
Mandalijena umiva mu
noge ko ih prije umiva.
Danu s toga što je bole
kad u smrtnom plaču i vaju 230
vidjenje im srca kolje,
suze rane odkrivaju.
Sred majčina tužna skuta
odkriva se put prostrta,
sve da 'e jedna rana Juta,235
tako 'e ranam sva odrta.
Hoće opeta da izusti
jadnu pjesan u svom cvilu,
ma riječ mre joj usred usti
videć mrtva Sinka u krilu. 240
Nu stravljena Mandalijena,
trgajući zlatne vlase
da bi pukla tvrda stijena,
kliče u ove jadne glase:
»Majko tužna, Majko blaga, 245
ovo 'e Jezus tvoj ljubljeni,
pogledaj ga svega naga -
poznaš li ga? Ah, jaoh meni!
U njegovoj poznaj krvi
priblaženo mlijeko tvoje 250
ka mu obilno odsvud vrvi
za krivine težke moje.
Veselo ga ti porodi
i u skut primi lijepa i zdrava,
sad ga u skutu držiš odi, 255
ah jaoh, mrtva i krvava.
Kraji mu se pokloniše
onda kad se porodio,
sad se rugan s križa diže
gdi je s lupežim propet bio. 260
Tad anđeli od nebesa
pojuć Bogu slavu daše,
sad strašiva sva čudesa
sva stvorenja ukazaše.
Sunce stamni, a mrkline 265
skriše zemlju ka se strese,
puče templo do dna i stine,
mrtvi uzkrsnut vidješe se.
Nu 'e tvoj dragi, vjeruj meni,
u razbludi koga zvaše,270
moj mio bijeli i rumeni
obilježe za najdraže.
O goruća ma ljubavi,
o nebeski vjereniče
koji život moj zatravi, 275
duše moje ljubovniče,
nije li ti dosta bilo
što mi grijeh se htje prostiti,
neg još prope sveto tilo,
neg još za me htje umriti? 280
Umro mi si, jaoh, umro si,
moj jedini razgovoru,
lijepi cvijete, svenuo si
ki u rajskom niče dvoru.«
Pak se k svetom križu obrati 285
drago grlit ki poteče
i još draže celivati,
komu cvileć ovo reče:
»Za Marijom mož' se rijeti,
druga majka obljubljena 290
Jezusova, križu sveti,
koga drža zagrljena.
Zasve dragom da blagosti
ona tebe sad prihodi
er ti odrije bez milosti 295
tijelo koje ona rodi.
U krilu ga 'e sveđ vrućila,
ti ga sledi sred sjevera;
mlijekom ga ona jes dojila,
ti mu poda sad čemera. 300
U kolijepci njega zavi
pelenami mekahnima,
ti ga pribi bez ljubavi
tvrdijem čavlim i oštrima.
Nu za sve to ti si veći 305
jer ga ona umrloga
rodi na svijet, ti moreći
neumrla daćeš Boga.«
Dilje bi se prodiljilo
ne žalosno naricanje, 310
аli odniješe božije tilo
na pokonje pokopanje.
Nu s Marijani pospješi se
mrakom hodeć veomi izrana
kupeć pomas i mirise 315
za namazat ukopana.
»Ah, gdje si se uputila?
Znaš na grobu ke su straže?«
— »Od Jubavi gdi je sila,
nijedne zgode tuj ne straše.« 320
Među sobom tim veljahu:
»Ko će odvalit sada nami
ploću s groba?« jere znahu
da 'e veoma velik kami.
Svaljena ga nu nađoše, 325
svaka u grob ter poteče,
u kom mlaca iznađoše,
izčeznutim ki im reče:
»Ne bojte se! Znam da ištete
vi Jezusa raspetoga, 330
grobnice mu evo svete,
on uzkrsnu s mjesta istoga.«
Dikla slavna potekla je
brza iz luka kako strijela,
Petru i Ivanu ter rekla je 335
što je čula i vidjela.
Ki najbrže dotekli su
i u grobu priblaženu
bijela platna iznašli su
i s glave mu još koprenu.340
Najposlije se svi dijeliše,
samo staše Mandalijena
grozno plačuć ter uzdiše
nad grobome ucviljena.
Poniknući čim pogleda 345
jeda 'e u grobu što viditi,
dva anđela eto ugleda
sva u bijelu tuj siditi.
Rekoše joj što tu cvili,
odgovori tužna odviše: 350
»Boga moga jesu odnili,
ne znam gdi ga postaviše.
Nu ako meni dio najboji
ki obrah neće vik se uzeti,
ko po svetoj tvojoj volji 355
ti isti, Bože, htje mi rijeti.
I ako si ti, Jezuse,
taj najbolji meni dio,
i iz groba tko mi te uze,
tko te i mrtva još mi odnio?« 360
Ko to reče, ой obrati
nazad plačna i žalosna
ter Jezusa vidje stati,
nu Jezusa tad ne pozna.
Ki joj reče: »Stvar koja je 365
za ku plačeš?« Koga isteći
ona cijeneć vrtar da je
veli grozno procvileći:
»Gospodine blagi i mio,
ako ga odnije, htjej mi rijeti370
gdi mi ga si postavio,
a ja ću ga plačna odnijeti.«
»Ti da odneseš ki sva stvori?
Znaš li božiju ti tegotu?«
Ne zna tužna što govori, 375
smamljena je u životu.
Tada Jezus svu nje žeju
za izpunit, »Marija!« - reče,
a ona njemu: »Učitelju!«
i grlit mu noge teče. 380
On joj veli: »Ne tegni me,
još ne uzidoh k ocu momu,
ti pođ' z glasom čestitime
k mojim bracim, rec' svakomu
Ja ushodim privišnjemu,385
k momu i k vašem ocu gori,
k momu Bogu i vašemu
ki sva vlada, ki sva stvori.«
Sveta dikla, Bogu mila,
k učenicim otišla je 390
i sva im je navijestila,
i ko Boga vidjela je.
Ke je čudo, Mandalijena,
da ti prva Boga vidi
kad najvruće užežena 395
najveće ga ljubi i slidi.
Učenici utekli su
i Jezusa ostavili
svetom križu ti si blizu
gdi bi propet tvoj primili. 400
Ni mrtva ga ne ostavi,
nu bez straha blago i milo
noćno stupaj sveti upravi
za pomazat božije tilo.
Svak se z groba slavna odijeli 405
ne nahodeć svoga draga,
samo mlados tvoja cvijeli
nad grobome i čeka ga.
Tijem velika prije grešnica
tako ljubeć bi ljubljena, 410
navjesnicim navjesnica
da bi od Boga određena.
Ti pogledaj s neba doli
vrh tužnoga bitja moga,
i ko za te, za me umoli 415
tvoga draga ljubljenoga.
Ti, ti daj mi suze tvoje
da ja ugasim plam nečisti,
da utopeć grijehe moje
stečem sveti tvoj plam isti. 420
Da moj stupaj, koji zađe,
ko tvoj s tvojijem se i upravi,
da i ja nađem, ko ti nađe,
Boga, i vidim gori u slavi.
Svrha od svega.
