Cviljenje drugo

Izvor: Wikizvor
Cviljenje drugo
autor: Ivan Bunić Vučić




                           Attulit alabastrum etc.
                           Remittuntur tibi peccata.



Vjekuvječni višnji Bože,
   ko ima krila od anđela
   za uzletjet da znat može
   čudnovita tvoja djela?
 
Danu djelo nijedno nije 5
   nad sva djela tva velika
   zamernije i čudnije
   negli opravda od grešnika.

Opravdane od opaka
   djelo je uprav ruka tvojijeh, 10
   moć je umrla prem nejaka,
   čudan Bog si u svetijeh svojijeh.

Svak se može ukinuti
   svojijem htinjem, svojom moći,
   nu nije moć se uzdignuti 15
   bez velike tve pomoći.
 
Sred neizmerna tvoga znanja
   pritvoriti lasno ti je
   u sud tvoga izabranja
   sud od smrti ki bi prije. 20

Nedohitnoj tvoj mudrosti
   lasno 'e učinit tej pritvore
   da ko bi ogled izpraznosti,
   bude ogled od pokore.

Tvoj blag pogled milostivi 25
   tako slatko dušu ustrijeli
   svojom smrtim da oživi
   čijem za grijehe sve procvijeli.

Tomu 'e izgled Mandalijena
   gospodična djevojčica, 30
   prije izprazna i ljuvena,
   sad pokajna pokornica.

Ka buduć se pojavila
   ko se biješe prinemogla,
   tere zraku dana bila 35
   nazreti je opet mogla.

Zatreštena, zapanjena,
   puna jada, smeća i tuga,
   kako da je razbuđena
   od smrtnoga sana duga, 40

trudne oči obrativa
   k sebi i sama pogleda se,
   veće mrtva nego živa,
   danu sama ne pozna se.
 
Vidi gdi je sva odrta 45
   i gdje krv joj odsvud vrvi,
   gdi je na zemli sva prostrta,
   sva u suzah, sva u krvi.
 
Vidi da 'e problidjela
   kakono snijeg od planina, 50
   ali rusa kako bijela,
   ali cvijetak od čemina.

Gleda u rukah kako nosi
   nemilosne tej uviti,
   od zlaćenijeh svojijeh kosi 55
   plijen bogati i čestiti.

Razabra se i osvijesti,
   nu se ončas razbudiše
   cvili, plači i bolesti
   s kijeh mlađahna dikla izdiše. 60

Uze zlobe sve nedrage
   glasit pjesnim pritužnome,
   ali joj tužnoj nije snage,
   tijem umuknu mramorkome.

Nu u jeci i jauku 65
   tužno srce i bez glasa
   kaže boles, trud i muku
   unutarnjega od poraza.
 
Skončava se mlada i krši,
   oči svodi, svud se vrti, 70
   ko na ognju da se prži,
   tijem bolesti ćuti od smrti.

Spomenuje i razbira
   sve što začu, sve što vidi,
   sahne, gine i umira, 75
   vene, čezne, gasne i blidi.

Smišlja u svem svom životu
   svu neharnos toli mnogu,
   a neizmernu pak dobrotu
   u milomu svomu Bogu. 80

Gleda ujedno sve svoje stare
   zlobe, opačtva i krivine,
   a zna koje primi dare
   od nebeske veličine.

Zna da se je porodila 85
   gospodckoga od koljena,
   nu da 'e ona pocrnila
   čas lijepoga od imena.
 
Sebi se istoj sramna krije,
   nu se tužnoj njojzi vidi 90
   da svaki mir bezoči je,
   od česa se srami i stidi.
.......
Sve to bježi i prolijeta
   i ostane u nescjeni
   prije neg rosa pade s cvijeta,95
   prije neg pade cvijet s zeleni.

Za zrcalo i zabavu
   vele bi ti bilo bolje
   da si uzela mrtvu glavu,
   da znaš kako smrt nas kolje. 100

Da si se u zemlju ogledala,
   spovidjela ona bi ti
   što 'e umrla sva zahvala,
   što bi, što si, što ćeš biti.

Ogled ti je pravi bilo 105
   za uzkrsnut dušu od zloba
   tvoga braca mrtvo tilo,
   usmrđeno usred groba.

Nu moć, Bože, bila 'e veća
   dušu meni uskrsnuti 110
   neg Laзara što smrdeća
   ti uskrsnu u svoj puti.
 
On u grobu četr dana
   sto je u smradu i tamnosti,
   mrtva u paklu ukopana 115
   ja bih s prve me mladosti.
 
Pleme, ljepos, mlados, znanje
   u zlo moje teško stratih,
   misli, snagu i imanje
   u grijeh stvorih i obratih.120

Nu ti iz pakla (ah jaoh meni,
   spomena me čini mriti)
   Spasitelju moj ljubjeni,
   htje me mrtvu izvaditi.

Ti, ti okom milosnime, 125
   Isukrste moj primili,
   od zlijeh duha slobodi me
   ki me bijehu posvojili.« 

U ove pjesni svoje vaje
   sve dni glasi za krivine, 130
   a sniženo ne pristaje
   dvoorit tebi, Gospodine.

S tobom trudi, s tobom muči
   i bremena čas ne gubi
   da tvoj sveti zakon uči,135
   er goruće sasma ljubi.

Razmišljanja nad sva dobra,
   ti nju hvaleć ču se rijeti,
   dio najbolji ona obra,
   koji neće njoj se oteti. 140

Nu ko začu dikla mila
   da je Juda zli zamićen,
   da te tjera mnoštva sila
   i u vrtu da si uhićen;

da si izbjen vas bićima, 145
   da 'e puk na te vas nabunjen,
   krunjen tmini da si oštrima,
   da si na smrt križa osuđen,

bez razbora i bez svijesti
   sva se prostrije zemlji nica 150
   neizmerne od bolesti
   zatravljena ljubovnica.

Nu, jaoh, opet kad te vidi
   dikla tužna, bolježljiva,
   gdi križ nosiš, gdi te slidi155
   mrtva majka već neg živa,

zatječe se zamamljena,
   nu razabrat ne ima moći
   al će sinka utruđena,
   ali majku prije pomoći. 160

Pod tegotom križa pada
   tužni sinak s teška truda,
   a mre majka s tuge i jada
   videć gdi mre ne razbluda.
 
Jednom rukom izčeznuta 165
   majku diže plačnu u svemu,
   drugom Sina ogreznuta
   svega u krvi, i križ njemu.

Au jo' trudnoj nije snage
   da pomoći može obima 170
   i da uzdrži svoje drage,
   tijem padaju, i ona š njiima.

Tako i vita jela pade
   kad ju plahi vihar skrši,
   ter zajedno š njom opade 175
   loza i brštan kijeh uzdrži.

Tužna pjesni, stoprv spravi
   tužbe, cvile i jauke,
   ter spomenu, jaoh, pojavi
   Jezusove smrti i muke.180
 
Gledaj, plačna Mandalijena,
   na Kalvariji gdi podižu
   razapeta i pribjena
   tvoga draga, jaoh, na križu.

Blagi Jezus tvoj ono je, 185
   (ko bi reko, ah jaoh meni!)
   drag vjerenik duše tvoje,
   naučitelj tvoj ljubljeni.

Gledaj, gledaj pomno njega
   na što sada, ter prosudi, 190
   mnoga ljubav dovede ga
   i tvoj i moj grijeh prinudi.

Gledaj noge obljubljene,
   noge bijele i snježane,
   suzam prane, kosam trene 195
   i od tebe celivane.

Gdje ne imaju ljepos prvu,
   svaka ljutu ima ranu,
   pribjene su čavlim k drvu
   s ove strane na onu stranu. 200

Gledaj glavu priblaženu
   dragom masti ku ti maza,
   svu, jaoh, krvim oblivenu.
   Gdi jo' 'e jasnos od obraza?

Gledaj ko se muči i mori,205
   vene, gine i uzdiše,
   kako s ćaćkom svojim govori
   i ko tužan, jaoh, izdiše.

Umro ti je, jaoh, umro je
   tvoj pridragi na tve oči, 210
   tamnom noći pomrklo je
   tve sunačce od istoči.
 
Smrt je vrla priklopila
   dragu rajsku tvu ljepotu
   i nemiлo umorila 215
   po kom sva su u životu.

Zatim s križa prisvetoga
   dižu mrtvo božije tilo,
   tim primaju draga svoga
   svi na ruke blago i milo. 220

Majka tužna zagrlja ga,
   nu spovidjet tko da bude
   ko procvili ljubka i blaga
   vrhu mrtve sve razblude?

Ivan prsi celiva mu 225
   na kojijeh prije počiva,
   Mandalijena umiva mu
   noge ko ih prije umiva.

Danu s toga što je bole
   kad u smrtnom plaču i vaju 230
   vidjenje im srca kolje,
   suze rane odkrivaju.

Sred majčina tužna skuta
   odkriva se put prostrta,
   sve da 'e jedna rana Juta,235
   tako 'e ranam sva odrta.

Hoće opeta da izusti
   jadnu pjesan u svom cvilu,
   ma riječ mre joj usred usti
   videć mrtva Sinka u krilu. 240

Nu stravljena Mandalijena,
   trgajući zlatne vlase
   da bi pukla tvrda stijena,
   kliče u ove jadne glase:

»Majko tužna, Majko blaga, 245
   ovo 'e Jezus tvoj ljubljeni,
   pogledaj ga svega naga -
   poznaš li ga? Ah, jaoh meni!

U njegovoj poznaj krvi
   priblaženo mlijeko tvoje 250
   ka mu obilno odsvud vrvi
   za krivine težke moje.

Veselo ga ti porodi
   i u skut primi lijepa i zdrava,
   sad ga u skutu držiš odi, 255
   ah jaoh, mrtva i krvava.

Kraji mu se pokloniše
   onda kad se porodio,
   sad se rugan s križa diže
   gdi je s lupežim propet bio. 260

Tad anđeli od nebesa
   pojuć Bogu slavu daše,
   sad strašiva sva čudesa
   sva stvorenja ukazaše.

Sunce stamni, a mrkline 265
   skriše zemlju ka se strese,
   puče templo do dna i stine,
   mrtvi uzkrsnut vidješe se.
 
Nu 'e tvoj dragi, vjeruj meni,
   u razbludi koga zvaše,270
   moj mio bijeli i rumeni
   obilježe za najdraže.

O goruća ma ljubavi,
   o nebeski vjereniče
   koji život moj zatravi, 275
   duše moje ljubovniče,

nije li ti dosta bilo
   što mi grijeh se htje prostiti,
   neg još prope sveto tilo,
   neg još za me htje umriti? 280

Umro mi si, jaoh, umro si,
   moj jedini razgovoru,
   lijepi cvijete, svenuo si
   ki u rajskom niče dvoru.« 

Pak se k svetom križu obrati 285
   drago grlit ki poteče
   i još draže celivati,
   komu cvileć ovo reče:

»Za Marijom mož' se rijeti,
   druga majka obljubljena 290
   Jezusova, križu sveti,
   koga drža zagrljena.

Zasve dragom da blagosti
   ona tebe sad prihodi
   er ti odrije bez milosti 295
   tijelo koje ona rodi.

U krilu ga 'e sveđ vrućila,
   ti ga sledi sred sjevera;
   mlijekom ga ona jes dojila,
   ti mu poda sad čemera. 300

U kolijepci njega zavi
   pelenami mekahnima,
   ti ga pribi bez ljubavi
   tvrdijem čavlim i oštrima.

Nu za sve to ti si veći 305
   jer ga ona umrloga
   rodi na svijet, ti moreći
   neumrla daćeš Boga.« 

Dilje bi se prodiljilo
   ne žalosno naricanje, 310
   аli odniješe božije tilo
   na pokonje pokopanje.

Nu s Marijani pospješi se
   mrakom hodeć veomi izrana
   kupeć pomas i mirise 315
   za namazat ukopana.

»Ah, gdje si se uputila?
   Znaš na grobu ke su straže?« 
   — »Od Jubavi gdi je sila,
   nijedne zgode tuj ne straše.« 320

Među sobom tim veljahu:
   »Ko će odvalit sada nami
   ploću s groba?« jere znahu
   da 'e veoma velik kami.
 
Svaljena ga nu nađoše, 325
   svaka u grob ter poteče,
   u kom mlaca iznađoše,
   izčeznutim ki im reče:

»Ne bojte se! Znam da ištete
   vi Jezusa raspetoga, 330
   grobnice mu evo svete,
   on uzkrsnu s mjesta istoga.« 

Dikla slavna potekla je
   brza iz luka kako strijela,
   Petru i Ivanu ter rekla je 335
   što je čula i vidjela.

Ki najbrže dotekli su
   i u grobu priblaženu
   bijela platna iznašli su
   i s glave mu još koprenu.340

Najposlije se svi dijeliše,
   samo staše Mandalijena
   grozno plačuć ter uzdiše
   nad grobome ucviljena.

Poniknući čim pogleda 345
   jeda 'e u grobu što viditi,
   dva anđela eto ugleda
   sva u bijelu tuj siditi.

Rekoše joj što tu cvili,
   odgovori tužna odviše: 350
   »Boga moga jesu odnili,
   ne znam gdi ga postaviše.

Nu ako meni dio najboji
   ki obrah neće vik se uzeti,
   ko po svetoj tvojoj volji 355
   ti isti, Bože, htje mi rijeti.
 
I ako si ti, Jezuse,
   taj najbolji meni dio,
   i iz groba tko mi te uze,
   tko te i mrtva još mi odnio?« 360

Ko to reče, ой obrati
   nazad plačna i žalosna
   ter Jezusa vidje stati,
   nu Jezusa tad ne pozna.

Ki joj reče: »Stvar koja je 365
   za ku plačeš?« Koga isteći
   ona cijeneć vrtar da je
   veli grozno procvileći:

»Gospodine blagi i mio,
   ako ga odnije, htjej mi rijeti370
   gdi mi ga si postavio,
   a ja ću ga plačna odnijeti.« 

»Ti da odneseš ki sva stvori?
   Znaš li božiju ti tegotu?« 
   Ne zna tužna što govori, 375
   smamljena je u životu.

Tada Jezus svu nje žeju
   za izpunit, »Marija!« - reče,
   a ona njemu: »Učitelju!« 
   i grlit mu noge teče. 380

On joj veli: »Ne tegni me,
   još ne uzidoh k ocu momu,
   ti pođ' z glasom čestitime
   k mojim bracim, rec' svakomu

Ja ushodim privišnjemu,385
   k momu i k vašem ocu gori,
   k momu Bogu i vašemu
   ki sva vlada, ki sva stvori.« 

Sveta dikla, Bogu mila,
   k učenicim otišla je 390
   i sva im je navijestila,
   i ko Boga vidjela je.

Ke je čudo, Mandalijena,
   da ti prva Boga vidi
   kad najvruće užežena 395
   najveće ga ljubi i slidi.

Učenici utekli su
   i Jezusa ostavili
   svetom križu ti si blizu
   gdi bi propet tvoj primili. 400

Ni mrtva ga ne ostavi,
   nu bez straha blago i milo
   noćno stupaj sveti upravi
   za pomazat božije tilo.

Svak se z groba slavna odijeli 405
   ne nahodeć svoga draga,
   samo mlados tvoja cvijeli
   nad grobome i čeka ga.

Tijem velika prije grešnica
   tako ljubeć bi ljubljena, 410
   navjesnicim navjesnica
   da bi od Boga određena.

Ti pogledaj s neba doli
   vrh tužnoga bitja moga,
   i ko za te, za me umoli 415
   tvoga draga ljubljenoga.

Ti, ti daj mi suze tvoje
   da ja ugasim plam nečisti,
   da utopeć grijehe moje
   stečem sveti tvoj plam isti. 420

Da moj stupaj, koji zađe,
   ko tvoj s tvojijem se i upravi,
   da i ja nađem, ko ti nađe,
   Boga, i vidim gori u slavi.
 
Svrha od svega.