Crvena gnijezda

Crvena gnijezda Antun Gustav Matoš

Svi ste čitali o pogibiji automobilskog bandita Bonnota. Sa svojom družinom počinio je od lane do sada dvadesetak drskih, nečuvenih zločina. Policija ga traži pomoću publiciteta i vascijelog dijela čestitog pučanstva i hvata ga slučajno u neposrednoj okolici Pariza tek mjesec dana iza posljednjeg haranja. Garniera, njegovog druga i drugog harambašu, do danas (2. maja 1912) uopće još ne uhvatiše, a Bonnot pada kao kakav junak sa jedanaest teških rana. Moraju dinamitovati njegovu jazbinu, uhitivši mu druga, ruskog anarhistu Duboisa, opkolivši njegov automobilski brlog kao opsadno mjesto, pa dok tučom udaraju metkovi o prozore lopovskih sobica pod krovom, on mirno, krvav i ranjen, piše svoju oporuku i proglasuje ponosno kao Herostrat svoju žalosnu slavu, bacajući u posljednjem času rukavicu društvu, zakonu, životu i smrti, padajući sa browningom u poganoj ruci i sa nepomirljivom kletvom u poganim ustima... Francuska, leteći kao na svojim aeroplanima nad savremenom kulturom, pokazuje se velika i u svojim zločincima. Koliko negativne energije!

Lopovsko automobilsko spremište, vlasništvo anarhiste Duboisa, nalazi se u Choisy-le-Roy,1 na zemljištu milijunara-anarhiste Fromentina, Reclusovog2 prijatelja, što je Duboisu tu zgradu jamačno poklonio, sagradivši u Choisyu, pariskom Pantovčaku, svu silu ljetnikovaca, punu anarhista i njihovih pomagača, te naseobinu prozvaše Crveno gnijezdo. Fromentin je oženio milijunarsku nasljednicu, stekao je i sam dosta kao inžinir, pomažući svim silama propagandu anarhističku, drugujući sa Ferrerom3 i napisavši nakon njegove krvave smrti Istinu o djelu Francisca Ferrera. Inače taj bogataš ne odobrava kao tolstojevac propagandu činom, mada revolverom ustrijeli nekad svog poslovnog kompanjona, ne sluteći jamačno da su anarhiste iz njegovog automobilskog garaža ordinarni banditi kojima kao svim lopovima dobro dolazi izgovor etičnih i društvenih teorija. Zločin se ne oruža samo najnovijim tehničkim već i najnovijim filozofskim sredstvima. Gospoda hitroprstići i razbojnici pozivaju se na Stirnera, Guyaua,4 Nietzschea, pa činiti velike mislioce odgovornima za čine ljudske zvjeradi tako je smiješno kao kada bi se izumitelji baruta i dinamita okrivljavali zbog fišeka u banditskim rukama. Proglasivši vlasništvo krađom, Proudhon5 svakako nije lopovskih krađa odobravao kao zakonit posjed. Utopiste, nalazeći nezakonitosti i u zakonitoj imovini, moraju nalaziti nezakonitost i u nezakonitoj otimačini. Nema velike misli kojom se ne pokri veliki zločin.

Čitajući o strahotama automobilskih apaša i o jazbinama u filantropskim crvenim gnijezdima, padaju mi na um podzemni ljudi i crvena gnijezda u koja sam u boemskom svom živovanju znao zapasti. Ljubitelju svih životnih oblika, naročito pripovjedaču, čovjek je zanimljivost i onda kada luta tamnim i krivim putovima i stranputicama. Pokojni moj prijatelj, srpski pisac Janko Veselinović, drugovaše kao mačvanski učitelj sa čuvenim užičkim hajdukom Josovcem, imajući kasnije toga radi neprilika. Ima i drugo nešto osim neobičnosti što nas privlači k zločincu, a to bi bilo osjećanje da je onaj koji ubi drugoga i sam sebe ubio, jer je svaka krivica drugome sebi učinjena.

U Ženevu dođem jedared preko savojskih planina pješice, sasvim »abgekocht« — kako vele Švabe: poderan, gladan, neošišan, bez mangure u džepu. Na granici me ne htjedoše propustiti švajcarski žandarmi, pa sam se morao prokriomčariti. U gradu nađem prijateljske studentice i one me, naročito gđica Lebedeva, otpute k nekom M...skome. Izvan grada, blizu gore Salèvea,6 imađaše u najmu cijelu kuću, crveno gnijezdo. Primio me kao da smo znanci iz djetinjstva, natovario me knjigama, anarhijskim djelima i letacima, odvedavši me na tavan pun mansarda, u sobu s minderlukom za spavanje, stolom i stolicom. Ručak i večeru donašaše mi on sam, i ni živa duša nije se dalje za mene brinula. Danju bijaše na tavanu mirno. Tek noću davahu susjedne sobe znakove čudnog života, a pred vratima čuh mnoge tamne korake... Tek sa jednim susjedom se upoznah. S medicinarom Lichtensteinom, što je tu živio sa ženom, prekrasnom ruskom studenticom. On je baš došao iz Njemačke, gdje je izučio bravariju, jer je kasnije kao bravar u Rusiji širio »ideju«. M...ski je otišao u Kanadu i tu je kolonizovao rusku emigraciju. Mjesec dana bijah na njegovom tavanu. Bijaše to baš iza tragične smrti naše kraljice.7 Tu osjetih svu gostoljubivost i nevjerojatnu solidarnost crvenih gnijezda, pa nije čudo nađe li se i zločinaca što ih upotrebljavaju za zakloništa.

Došavši u Pariz, morao sam zbog sirotinje stanovati u najzloglasnijem, najsirotinjskijem dijelu, tamo blizu crnih tamnica Roquette, pred kojom se onda noću giljotiniralo između Bastille-trga i Trga Republike. Apaši se onda tek pojaviše. Već drugi dan mog tamošnjeg boravka dođem s njima u sukob. Sjedim u kafanici, pored mog hotela u ulici Sedaine, brbljam sa zemljakom, a nekoliko mangupa s karakterističnim kačketama, obućama bezglasnih đonova i s onim dugačkim pletenim rupcima oko golih vratova uđu silom s nama u razgovor. Iza kratkog vremena stade se hrvatski tužiti moj zemljak da mu je neko od njih usuo u vrat prašak što ga kao otrov pali sve nesnosnije. Od bola je već sav blijed. Opazivši kako mu je fakin i opet primaknuo ruku za okovratnik, ščepam lopova, udarim ga, pa kad u gužvi ispadosmo na ulicu, ja sa zemljakom — šta ću?! — na vrata mog hotela, a lopovi opale po bijelom danu iza nas iz revolvera i začas nestanu kao parcovi...

Grozne one zime desio se u neposrednoj blizini zločin, nazvan »l'homme coupé en morceaux«8 (izmesaren čovjek). Na ulici Folie-Méricourt nađoše vreću s tako iznakaženim lešom da policija nije mogla pronaći ni identičnosti a kamoli zlikovce. Godinu dana je izmesareno truplo, izloženo u la Morgue9, držalo Pariz u groznici i usuprot nagradama i svim naporima štampe i policije ostade zločin neobjašnjen.

Apaši, kako već rekoh, nose pored dugačkog, obično crvenog pojasa, dugačke šalove o vratu. To je za »coup du père François« — za »udarac čika-Franje«. Idete ulicom i dok vas sprijeda zabavlja jedan, drugi lopov baci vam oko vrata svoj šal ili dugački pojas kao zamku, natovari vas na leđa, spreme na sigurno mjesto, već ste poharani, zagušeni, i odoste bogu na istinu. Ovakovi napadaji događaju se obično kod Seine. Žrtva se baca u vodu i kod ovakovog utopljenika se rijetko može pronaći pravi uzrok i uzročnik nesreće.

Pomažući kod izložbe u bosanskom paviljonu dobrotom dvorskog savjetnika, g. Koste Hörmanna,10 mog dobrog urednika kod Nade, brinuo sam se za tamburaše, većinom Srijemce, angažovane u paviljonu i odjevene sjajnim, divnim haljinama bosanskim: svi u srmi i u suvom zlatu... Jedne večeri odemo u pučku kafanu tik do našeg hotela. Sva su mjesta bila puna osim stola sa djevojkom, pored koje zasjedosmo. Galantni tamburaši, ako i ne znajući jezika, ponudiše joj čašicu, a moji »Turci« u onim bogatim haljinama brzo namamiše u kafanu silu radoznalog i zijačkog radničkog svijeta. Djevojka bijaše kod prozora, s leđima na ulicu, i usred tihe tamburaške pjesme dođe nekakva bitanga sa svim apaškim obilježjima i stane curi prijetiti. Tamburaši, ne znajući jezika, u onoj gunguli ništa od svega toga ne primijetiše. — Poznate li gospodina? — upitam djevojče. — Ne poznam. Čuvajte se, to je samo izgovor da vas i ove »Turke« — napadne! — Pogledam i pred ulazom opazim nekoliko gulanfera — očevidno napadačevih drugova, i ukratko upozorim na opasnost moje Srijemce među kojima bijaše kršnih momaka. Za boj nisu sa raskida naši svirači — kako je poznato. Apaš je nastavljao svoje prijetnje i kada ga zamolih da ostavi nepoznatu žensku u miru, on zamahne prema njoj šamarom, pa kad odbih podli udarac i opazih mu u desnom rukavu nož, pogodim ga sifonskom bocom u leđa i pohrlim s tamburašima za njim na ulicu. On je bježao, iznenada čučnuo, okrenuo se i ispalio na mene hitac iz revolvera, bacivši ga na zemlju i udarivši u parcovski apaški bijeg: »brijući zidove«.11 U taj tren opazim najstarijeg tamburaša krvave glave naslonjenog uz ulaz. Noge se poda mnom ohladiše! Mišljah da je ranjen tanetom. Čiča je, međutim, izletjevši među prvima na ulicu, srećom dobio od drugog apaša nožem po glavi. Ranu, dosta laku, zavijemo u prvoj ljekarni. Već se skupilo dosta redara, pješaka i na biciklima, a neki starac nam reče da je zločinac pobjegao u prvi sumnjivi hotel. S policajcima krenemo onamo, nađemo lopova u jazbini s nekom ženskom propalicom i teškom mukom ga uhapsimo. Na svoje oči vidjeh kako pariška policija liječi te bandite. To se zove »passer à tabac«.12 Lopov je na ulici urlao kao zvijer i jednog detektiva je do krvi ujeo kroz solidnu cipelu. Jedni su ga nosili kao vreću, a drugi su ga tako mlatili da mu je glava do komisarijata na boulevardu Voltaire13 otekla kao bundeva te sam ga jedva prepoznao... Te noći sam i ja morao spavati na komisarijatu jer me policija uvjeravaše da bi me inače morala zbog apaša pratnjom voditi do stana. Majka i mala sestrica zlikovčeva me naskoro pohode sa molbom da im sina i brata tako izvučem te reknem na sudu kako ne vidjeh jasno oružja u njegovoj ruci. To i učinih na sudu. Napadač je osuđen na osam mjeseci.

Jedared se vraćam iza ponoći kući. Nisam imao revolvera već sam kao praktičnije oružje vazda nosio u džepu turpiju (»rašpu«) šiljastu kao bodež. Blizu stana u mraku opazim pod nekom kapijom čovjeka i posegnem u džep za svojom turpijom. Neznanac se nasloni o zid i kad mu se blizu prikučim, procijedi kroz zube glasom kojega nikad ne zaboravih: — Salaud! (Izmete!)... Moj stari znanac bje pušten iz zatvora, a ja, držeći moj bodež pod kaputom kao revolver, ostanem nenapadnut, ali se odmah drugi dan preselim u Quartier Latin.14

Tu jedne noći do praskozorja šetam s pjesnikom Jovanom Dučićem. Naiđu tri gulanfera, dobacujući nam pogrde, ja im ne ostanem dužan, oni se okrenu i jedan me iznenada baci na asfalt, gurnuvši me naglo laktovima u prsa. Nisam se branio i začudo me ne izmasakriraše. Siromah Duka (Dučić) nije htio kući te noći od uzrujanosti.

Drugom prilikom me napadoše nasred boulevarda Saint-Michela15 rufijani i jedan me udari kod Rudarske akademije (Ecole des Mines) nogom o koljeno, te sam morao cijeli lijepi mjesec maj odležati. Ima u Parizu mostova i ulica gdje vam vele noću redari: — Gospodine, ne savjetujem vam sad ovuda prolaziti! — Ima čuvenih lokala što ih pohađa samo blud i zločin. Najodvratnija takva jazbina, danas zatvorena, bijaše »Čiča Naočari« (le Père Lunettes), u ćorsokaku Rue-des-Anglais, pored boulevarda Saint-Germaina,16 blizu Notre-Dame. Već zid bijaše pun tako sablažnjivih »fresco-slika« te me danas hvata gađenje iza tolikog vremena! A tek gosti! Tamo, pa kod »Anđela Gabrijela« i u »Podrumu nevinih«, gadnoj podrumskoj rupetini u Halles17 (glavna pijaca), gdje na stubama uzanim i krivudastim kao u raubriterskom tornju, stoji lopov-stražar kao vratar, tamo sam kroz dim, ciničnu pjesmu, reski alkoholski vonj i žigove zločina i sifilisa na bestijalnim licima osjetio da zločinac ima posebnu zduhu kao divlje životinje i da zlikovački zbjegovi smrde kao menažerije i kao treće klase u ludnicama.

Iz kurioziteta znao sam otići u redakciju Novih vremena u ulici Mouffetard,18 k starom anarhistu J. Graveu,19 čudeći se kako ti utopiste napadaju zločine društva i istodobno brane zločine gospode zločinaca... Sa P. Monatteom, onda đakom, a danas sa Griffuelhesom, vođom pariških sindikalista, gledao sam na Place de la République20 juriš vlasti na zgradu revolucionarnih sindikalista-socijalista. I sad evo vidim bijeg dječaka niz stravične boulevarde. Dečko bježi, u desnici mu odrezana ljevica, a iz rukava lopti krv. Sa mnom se dugo hranio anarhista Siegfried Nacht,21 uhvaćen ono u Gibraltaru, spasen intervencijom Herberta Spencera. On mi je preporučio medicinara Španjolca, liječničkog sina Vallinu, tihog, slabašnog, marljivog đaka što bijaše često bez stana... Iza nekoliko godina listam francuski Illustration22 — koga vidim? Vallinu! kompromitovanog u atentatu na španjolskog kralja u Parizu... Elisej Reclus, sa Kropotkinom glava anarhistične savremene doktrine, smatra zločinom ubiti životinju i živi kao vegetarijanac. Zločinac Bonnot, automobilski bandit, izjavljuje da je anarhista i daje svom zločinu revolucionarni, anarhistični izgovor...

Zločin je neiskorjenjiv dok se ne iskorijene mnogobrojni njegovi uzroci. Najprije prostitucija. U Parizu ima na stotine tisuća prostitutkinja, a gotovo svaka hrani i oda zla brani po jednog rufijana od kojih je svaki gotov na sve. Onda — hereditarnost, rođeni zločin. Pa glupi filantropizam koji mazi zločinca, opravdavajući ga kad ubije, i ne opravdavajući društva kada ga u korisnoj samoobrani ubija. Zatim takozvani državni rezon, moral državni, koji je često krvava negacija svakog morala. Zatim apologiste zločina što gledaju u zločinu čin energije. Publicitet, novinarstvo, što stvara — kao u slučaju Bonnot-Herostrata, herostratizam, podlo, nestalno djelo kao put do slave, pa detektivski i kriminalni roman, što čini zločinca zanimljivom, poetičnom osobom. Onda — pauperizam; utilitaristički, egoistični moral našeg vremena s teorijama što u banditu gledaju žrtvu i osvetnika, pa žalosna činjenica da mnogo zločina ostaje nekažnjeno. Kriminalista Ferri tvrdi statistikom da tek oko pedeset postotaka zločinaca biva kažnjeno... Sve je to vrlo žalosno i ne služi na čast modernoj civilizaciji, jer tako dugo neće biti pravoga napretka dok moralna reforma, dok moralna kultura ne postane prvim i najvažnijim pitanjem vremena.

Obzor, 5. 5. 1912.