Citati o kontemplativnom životu

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search

Malo čiste ljubavi dragocjenije je pred Bogom i za samu dušu, i više koristi donosi Crkvi, negoli sva druga djela zajedno.

Sveti Ivan od Križa - Duhovni spjev, XXIX, 2.


O, samotište, ti si užas zlodusima; ondje su ćelije monaha uzdignute poput niza šatora u taborištu, poput kula sionskih i bedema jeruzalemskih protiv Asirije i Damaska!

Sveti Petar Damjanski - Liber Dominus Vobiscum, 19.


Monah je od svih rastavljen i sa svima sjedinjen.

Evagrije Pontski - De oratione, 124.


Sadržaj

Dokumenti Drugog vatikanskog koncila[uredi]

Neka nitko ne misli da se redovnici svojim posvećenjem otuđuju od ljudi ili da su beskorisni u zemaljskoj državi. Jer premda katkad izravno ne pomažu svojim suvremenicima, ipak su im na dublji način prisutni u Kristovu srcu te s njima duhovno surađuju kako bi se izgradnja zemaljske države uvijek temeljila u Gospodinu i prema Njemu usmjeravala, da ne bi možda uzalud radili oni koji je grade. (LG 46)

Što se oni (redovnici) gorljivije sjedinjuju s Kristom predanjem samih sebe, koje obuhvaća cijeli život, to plodnijim postaje život Crkve i življim njezin apostolat. (PC 1)

Redovničke ustanove koje su posve usmjerene na kontemplaciju tako da se njihovi članovi u samoći i šutnji, u neprestanoj molitvi i revnoj pokori bave samo Bogom, uvijek zauzimaju istaknut položaj u otajstvenome Tijelu Kristovu – u kojem „svi udovi nemaju isto djelovanje“ (Rim 12,4) – ma koliko bila velika potreba aktivnoga apostolata. Oni, naime, prinose Bogu izvrsnu žrtvu hvale, a narod Božji obasjavaju najobilnijim plodovima svetosti, primjerom ga potiču i otajstvenom apostolskom plodnošću promiču njegov rast. Tako su oni ures Crkve i izvor nebeskih milosti. (PC 7)

Kontemplativni život pripada u puninu prisutnosti Crkve. (AG 18)

Ustanove kontemplativnog života svojim molitvama, djelima pokore i patnjama imaju vrlo veliko značenje u obraćenju duša jer Bog, ako Ga molimo, šalje radnike u svoju žetvu, otvara duše nekršćana na slušanje evanđelja i oplođuje riječ spasenja u njihovim srcima. (AG 40)

Zakonik kanonskog prava[uredi]

Ustanove koje su potpuno usmjerene na kontemplaciju u otajstvenom Tijelu Kristovu uvijek zauzimaju istaknut položaj: prinose naime Bogu izvrsnu žrtvu hvale, svjetlo su Božjem narodu obilatim plodovima svetosti i primjerom ga potiču te otajstvenom apostolskom plodnošću pomažu u njegovu rastu. Zato, koliko god silila potreba djelatnog apostolata, ne mogu se pozivati članovi takvih ustanova da pomažu u raznim pastoralnim službama. (kan. 674)

Kongregacija za redovnike i svjetovne institute[uredi]

Venite Seorsum – Instrukcija o kontemplativnom životu i klauzuri monahinja, 15. kolovoza 1969.[uredi]

Dopušteno je, dakle, i potrebno da neki Kristovi vjernici, obdareni od Duha Svetoga tom milošću, osobitim načinom života izražavaju ovu kontemplativnu značajku Crkve povlačeći se u pravu samoću, da se u neprestanoj molitvi i velikodušnoj pokori bave samo Bogom. (br. 1)

Ako su ljudi posvećeni kontemplaciji na određen način u srcu svijeta, onda su još mnogo više i u srcu Crkve. Njihova molitva, osobito sudjelovanje u Kristovoj euharistijskoj žrtvi i u slavljenju božanskog časoslova, izvršava najvažniju dužnost one zajednice molitelja što je Crkva – da slavi Boga. Ta molitva je ono štovanje kojim se prinosi Ocu po Sinu u Duhu Svetomu „uzvišena žrtva hvale“. Po njoj oni koji joj se posvećuju ulaze u tajnu onoga neizrecivog razgovora što ga Krist Gospodin neprestano vodi s nebeskim Ocem te u krilu Očevu iskazuje Mu svoju beskrajnu ljubav. Napokon molitva je vrhunac ka kojemu teži sva djelatnost Crkve… Nipošto ne zaboravljaju svoju braću dok se predaju molitvi u samoći. Ako su se udaljili od čestog općenja s ljudima, to nisu učinili zato što su tražili mir radi svoje lagodnosti, nego da bi na sveobuhvatniji način sudjelovali u njihovim tegobama, mukama i nadama. (br. 3)

Kontemplativna dimenzija redovničkog života, 12. kolovoza 1980.[uredi]

Redovničke zajednice moraju predstavljati molitvene, a ujedno i pokorničke zajednice u Crkvi, sjećajući se koncilskih uputa da pokora „ne bude samo unutrašnja i pojedinačna nego također vanjska i društvena (SC 110). (br. 14)

Oni koji su napose pozvani na kontemplativni život prepoznati su kao jedno od najdragocjenijih blaga Crkve. Zahvaljujući posebnoj karizmi, oni su „izabrali bolji dio“ (Lk 10,42): onaj molitve, samoće, kontemplacije, izuzetne ljubavi prema Bogu i potpunog predanja Njegovoj službi… Crkva mnogo računa na njihov duhovni doprinos. (br. 25)

Bitni elementi naučavanja Crkve o redovničkom životu, 31. svibnja 1983.[uredi]

Zatvoreni kontemplativni život ima vlastitu skrovitu apostolsku plodnost: svima proglašava da Bog postoji i da je Bog ljubav. (br. 24)

Potissimum Institutioni – Smjernice za formaciju u redovničkim ustanovama, 2. veljače 1990.[uredi]

Ljubav koja nadahnjuje redovnike potpuno posvećene kontemplaciji i koju oni nastoje učiniti savršenom, oživljuje istovremeno mistično tijelo Kristovo. U toj ljubavi oni dotiču prvi izvor svega što postoji, s pravo nazvanim „amor fontalis“, i zbog toga se nalaze u srcu svijeta i Crkve. „U srcu Crkve, svoje majke, bit ću ljubav.“ (sveta Terezija od Djeteta Isusa, Povijest jedne duše, Zagreb, 2005., 187.). To je njihov poziv i njihovo poslanje. (br. 80)

Verbi Sponsa – Instrukcija o kontemplativnom životu i klauzuri monahinja, 13. svibnja 1999.[uredi]

Crkva, Zaručnica Riječi, ostvaruje otajstvo svoga isključivoga jedinstva s Bogom na uzoran način u onima koji su posvećeni u cijelosti kontemplativnom životu. (br. 1)

Kontemplativni život postaje tiho ižaravanje ljubavi i preobilne milosti u pulsirajućem srcu Crkve-Zaručnice. (br. 5)

Monahinje pružaju kršćanskoj zajednici i današnjem svijetu, koji više neko ikada ima potrebu za istinskim duhovnim vrijednostima, tihi navještaj i ponizno svjedočanstvo otajstva Božjega, čuvajući tako životom karizmu proroka u zaručničkom srcu Crkve. (br. 7)

Monaška zajednica može biti uspoređena s Mojsijem koji je u molitvi odlučio o ishodu Izraelovih bojeva (Izl 17,11) ili straži koja bdije u noć iščekujući zoru (Iz 21,6). (br. 8)

Učenje pape Ivana XXIII.[uredi]

Causa Praeclara – Pismo kardinalu Ferdinandu Centu, papinskom legatu u Avili, povodom četvrtstoljetne obljetnice reforme karmelskog reda svete Terezije od Isusa, 16. srpnja 1962.[uredi]

Crkva, dok mnogo cijeni vanjski apostolat, toliko potreban u našemu vremenu, ipak najveću vrijednost pripisuje životu posvećenom kontemplaciji, i to upravo u ovom dobu prenaglašenog aktivizma… Spasitelj je otkupio svijet, koji je robovao grijehu prvenstveno uzdižući Svoju molitvu Ocu i žrtvujući sama sebe. Zato onaj koji nastoji živjeti ovaj intimni vid Kristova poslanja premda se ne posvećuje nikakvom vanjskom djelovanju, ipak na najizvrsniji način vrši apostolat.

Učenje pape Pavla VI.[uredi]

Optimam Partem – Pismo ocu Andre Poissonu, generalnom ministru kartuzijanskog reda, povodom genaralnog kapitula, 18. travnja 1971.[uredi]

S pravom se kaže da su izabrali najbolji dio (Lk 10,42) oni koji su napustili prolazne stvari svijeta i služe Bogu životom sasvim posvećenim Njemu, u samoći tijela i uma. Ovako oslobođeni od zapreka koje sputavaju ljudski duh u kontempliranju božanskih istina, lakše postižu ono o čemu je sveti Teodor Studita odlično izjavio kao vlastito za monaha: „Uistinu je monahom onaj čovjek koji se obazire samo na Boga, žudi jedino za Bogom, posvećen je isključivo Bogu, nastoji samo Boga častiti i tko živući u miru s Bogom postane izvorom mira za ostale.“ (Mala kateheza) Ovo je jedinstvena vrsta života, u kojem je nebeski način života anticipiran ovdje na zemlji. Onima kojima je darovano ovo pustinjačko zvanje, za njih su najprikladnije riječi svetoga Augustina koje je uputio općenito svima koji su se posvetili redovničkom životu: „Koliko li vas možemo cijeniti, vas koji već prije smrti započinjete biti ono što će ostali ljudi biti nakon uskrsnuća.“ (Propovijedi, br. 132,3)

Učenje pape Ivana Pavla II.[uredi]

Vita Consecrata – Apostolska pobudnica o posvećenomu životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, 25. ožujka 1996.[uredi]

Ustanove potpuno usmjerene prema kontemplaciji, koje sačinjavaju žene ili muževi, Crkvi su dika i izvor nebeskih milosti. Osobe koje su u njima svojim životom i poslanjem oponašaju Krista u molitvi na brdu, svjedoče Božje gospodstvo nad poviješću, anticipiraju buduću slavu. U samoći i šutnji, slušanjem Božje riječi, vršenjem bogoštovlja, osobnom askezom, molitvom, mrtvljenjem i zajedništvom bratske ljubavi, oni cijeli svoj život i djelatnost usmjeruju prema kontemplaciji Boga. Tako crkvenoj zajednici pružaju jedinstveno svjedočanstvo ljubavi Crkve prema svom Gospodinu i, tajanstvenom apostolskom plodnošću, pridonose rastu Božjeg naroda. (br. 8)

Poruka ocu Marcellin Theeuwesu, generalnom ministru kartuzijanskog reda, povodom devetstote obljetnice smrti svetoga Brune, 14. svibnja 2001.[uredi]

Neka sinovi i kćeri svetoga Brune, po primjeru svojega oca, nastave neumorno kontemplirati Krista, uspostavljajući tako „svetu i ustrajnu stražu, u iščekivanju povratka svojega Učitelja kako bi Mu otvorili čim pokuca“ (sveti Bruno, Pismo Rudolfu, br. 4). To pruža ohrabrujući poziv svim kršćanima da ostanu budni u molitvi sve dok ne dočekaju svoga Gospodina. (br. 1)

Kako možemo posumnjati, pa i na tren, da takav izraz čiste ljubavi ne daje kartuzijanskom životu čudesnu misionarsku plodnost? U povučenosti samostana i samoći ćelije, strpljivo i tiho, kartuzijanci tkaju svadbenu haljinu Crkve koja je „opremljena kao zaručnica nakićena za svoga muža“ (Otk 21,2). Oni svakodnevno prikazuju svijet Bogu i pozivaju cijelo čovječanstvo na svadbenu gozbu Jaganjčevu. Slavlje misne žrtve čini izvor i vrhunac svega života u pustinji. Ono suobličuje Kristovoj osobi one koji se predaju ljubavi, sve dotle da čine vidljivom u svijetu Spasiteljevu prisutnost i djelovanje, za spas svih ljudi i na radost Crkve. (br. 2)

U ovim danima slavlja za red, gorljivo se molim Gospodinu da probudi u srcima mnogih mladih poziv da napuste svaku stvar te slijede Krista siromašnoga, duž zahtjevnog, ali i oslobađajućeg kartuzijanskoga puta. (br. 4)

Pismo ocu Andre Poissonu, generalnom ministru kartuzijanskog reda, povodom devetstote obljetnice utemeljenja reda, 14. svibnja 1984.[uredi]

Drugi vatikanski koncil je veoma valorizirao život u samoći u kojoj braća iz bližega nasljeduju Krista u kontemplaciji na brdu, i potvrdio je tajanstvenu plodnost koja od tuda izvire u Crkvi… Ljubljeni kartuzijanski monasi i monahinje, daleko od buke svijeta, „izabrali ste najbolji dio“ (Lk 10,42). Stoga u vrtlogu zbivanja kojim su zahvaćeni ljudi današnjice, važno je da ustrajete sa čvrstom voljom u vašem svetom cilju, vi koji ste se stalno vraćali na izvorni duh vašega reda. Ova vremena traže koristan primjer vašega načina života. Ljudi koji se raspršuju u najrazličitijim mišljenjima u tolikom kretanju duha… i koji katkada odbacuju istinu i kršćanski nauk, imaju potrebu naći i razmatrati ono na što vi upućujete svojim životom kao na apsolutno.

Nagovor kartuzijanskim monasima održan 5. listopada 1984. tijekom pastoralnog posjeta Kalabriji[uredi]

Vaš specifičan i herojski poziv ne stavlja vas na rub Crkve. On vas štoviše postavlja u njezino srce. Vaša prisutnost je stalan poziv na molitvu koja je pretpostavka svakom autentičnom apostolatu… Crkva vas cijeni, računa puno na vaše svjedočanstvo i povjerava se vašim molitvama, također i ja u svojoj apostolskoj službi pastira sveopće Crkve. (br. 3)

Moja je želja da s ovoga mjesta krene poruka prema svijetu i dospije napose do mladih, otvarajući pred njihovim očima horizont kontemplativnog poziva kao Božjega dara. Danas su mladi pokretani od velikih ideala, stoga ako vide dosljedne ljude, svjedoke Evanđelja, slijedit će ih s oduševljenjem. Predložiti današnjem svijetu nasljedovati „život skriven s Kristom“ (Kol 3,3) znači potvrditi vrijednost poniznosti, siromaštva i nutarnje slobode. Svijet koji zapravo žeđa za ovim krepostima, želi vidjeti čestite ljude koji ih vrše sa svagdašnjim junaštvom, pokretani sviješću da ljube i služe braći ovim svjedočanstvom. (br. 4)

Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 17. studenog 1996.[uredi]

Kakvo li su samo neprocjenjivo blago za Crkvu i društvo zajednice kontemplativnog života!

Poruka sudionicima plenarne sjednice Kongregacije za redovnike i svjetovne institute, 7. ožujaka 1980.[uredi]

Kontemplativni život redovnika bio bi nepotpun ako se ne bi okrenuo sinovskoj ljubavi prema Onoj koja je Majka Crkve i posvećenih duša. Takva ljubav prema Djevici očituje se u slavlju njezinih blagdana i posebno u svagdašnjoj molitvi na njezinu čast, napose krunicom. Stoljetna je tradicija redovnika svakodnevno moljenje krunice i nije stoga beskorisno podsjetiti na prikladnost, miomiris i učinkovitost ove molitve koja predlaže na razmatranje otajstva Gospodinovog života. (br. 2)

Pismo svim posvećenim osobama u redovničkim zajednicama i svjetovnim institutima, povodom Marijanske godine, 22. svibnja 1988.[uredi]

Gledajući u Mariju, u ovoj posebno milosnoj godini, Crkva osjeća naročitu pažnju i poštovanje prema bogatoj tradiciji kontemplativnoga života što su ga muževi i žene, vjerni toj karizmi, znali uspostaviti i gajiti na korist crkvene zajednice i na dobro cijeloga ljudskog društva. Presveta Djevica je imala tako silnu duhovnu plodnost koja ju je učinila Majkom Crkve i ljudskoga roda. U tišini, u ustrajnom slušanju Božje riječi i u svom tijesnom sjedinjenju s Gospodinom, Marija je učinila sebe sredstvom spasenja uz svoga božanskog Sina Isusa Krista. Neke se, dakle, utješe sve duše posvećene kontemplativnom životu, jer Crkva i svijet koji ona mora evangelizirati primaju mnogo svjetla i snage od Gospodina zahvaljujući njihovu skrovitom životu u molitvi; i neka, slijedeći primjer Službenice Božje u poniznosti, skrovitosti i trajnom zajedništvu s Bogom, rastu u ljubavi prema svome zvanju kao duše posvećene kontemplaciji. (br. 4)

Učenje pape Benedikta XVI.[uredi]

Poruka sudionicima plenarne sjednice Kongregacije za redovnike i svjetovne institute, 20. studenog 2008.[uredi]

Ove godine plenarna sjednica vaše Kongregacije posvećena je posebno dragoj mi temi: monaštvu – forma vitae koja se uvijek nadahnjivala prvotnom Crkvom rođenom na Pedesetnicu (Dj 2,42-27; 4,32-35)… Želim istaknuti uzoritost monaškog života tijekom povijesti, ističući da je njegov cilj istovremeno jednostavan i esencijalan: quaerere Deum – tražiti Boga i to putem Isusa Krista koji nam Ga obznani (Iv 1,18), tražiti Ga sa stalnim pogledom usmjerenim na nevidljive i vječne stvarnosti (2 Kor 4,18), iščekujući pojavak slave našega Spasitelja (Tit 2,13). Christo omnino nihil praeponere (Pravilo sv. Benedikta, br. 72,11; sveti Augustin, Enarr. in Ps 29, br. 9; sveti Ciprijan , Ad Fort, br. 4). Ove riječi koje pravilo sv. Benedikta preuzima iz ranije tradicije, jasno izriču dragocjeno blago monaškog života dandanas življenog na kršćanskom zapadu i istoku. To je gorući poziv za uprisutnjenjem monaškog života kao evanđeoskog znaka Crkve. Kada je on autentično življen postaje „referentnom točkom za sve one koji su kršteni“ (papa Ivan Pavao II, Orientale lumen, br. 9). Po vrlini potpunog prvenstva zadržanog za Krista, samostani su pozvani biti mjesta proslave Slave Božje, gdje otajstvena, ali stvarna božanska prisutnost u svijetu biva čašćena i hvaljena; gdje pojedinac nastoji živjeti novu zapovijed ljubavi i međusobnog služenja – pripremajući tako posljednje „objavljenje sinova Božjih“ (Rim 8,19). Kada monasi radikalno žive Evanđelje, kada se u potpunosti posvete potpuno kontemplativnom životu u dubokoj zaručničkoj ljubavi prema Kristu, o kojoj je instrukcija Verbi Sponsa opsežno razmatrala – monaštvo može postati za sve oblike redovničkog i posvećenog života spomen na ono što sačinjava bit i ima primat u životu svake krštene osobe: tražiti Krista i ništa ne pretpostaviti Njegovoj ljubavi.

Opća audijencija o molitvi, 10. kolovoza 2011.[uredi]

Samostani su noseća struktura svijeta.

Nagovor kartuzijanskim monasima održan 9. listopada 2011. tijekom pastoralnog posjeta Lameziji Terme i Serri San Bruno[uredi]

Želio bih da naš susret ukaže na duboku poveznicu koja postoji između Petra i Brune, između pastoralne službe za jedinstvo Crkve i kontemplativnog poziva u Crkvi… Služba pastira crpi iz kontemplativnih zajednica duhovnu limfu kojoj je Bog izvor. Fugitiva relinquere et aeterna captare – napustiti prolazne stvarnosti i nastojati doseći vječno. U ovom izrazu iz pisma vašega utemeljitelja koje je upućeno Rudolfu, upravitelju u Reimsu, sadržana je srž vaše duhovnosti (sveti Bruno, Pismo Rudolfu, br. 13): snažna čežnja za jedinstvom života s Bogom, napuštanje svega ostalog, svega što priječi ovo zajedništvo i prepuštanje zahvatu neizmjerne Božje ljubavi kako bi se živjelo samo od te ljubavi. Draga braćo, vi ste pronašli skriveno blago, dragocjeni biser (Mt 13,44-46). S radikalnošću ste se odazvali Kristovom pozivu: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ (Mt 19,21). Svaki samostan – muški ili ženski – je oaza u kojoj se s molitvom i meditacijom neprestano kopa duboki bunar iz kojega se izvlači „živa voda“ koja utažuje našu najdublju žeđ. Kartuzija je posebna oaza, gdje su tišina i samoća čuvane s posebnom brigom, slijedeći oblik života koji je pokrenuo sveti Bruno i koji je kroz stoljeća ostao nepromijenjen. „Obitavam u pustinji s braćom“ je sažimajući izraz koji je napisao vaš utemeljitelj (sveti Bruno, Pismo Rudolfu, br. 4). Posjet Petrova nasljednika ovoj povijesnoj kartuziji ide za time da utvrdi, ne samo vas koji ovdje obitavate, već i cijeli red u njegovom poslanju, više nego ikada aktualnom i značajnom za današnji svijet.

Vaše mjesto nije rubno. Niti jedan poziv u Božjem narodu nije marginalan: jedno smo tijelo, u kojem je svaki ud važan i ima isto dostojanstvo, te je neodvojiv od cjeline. Čak i vi, koji živite u slobodno izabranoj samoći, zapravo ste u srcu Crkve i tjerate njezinim venama krv čiste kontemplacije i ljubavi Božje. Stat Crux dum volvitur orbis – tako govori vaše geslo. Kristov križ je fiksna točka usred promjena i prevrata u svijetu. Život u kartuziji je sudioništvo u stabilnosti križa, zapravo Boga u Svojoj vjernoj ljubavi. Ostajući čvrsto ujedinjeni s Kristom, kao loze na trsu, i vi ste pridruženi otajstvu spasenja, poput Djevice Marije koja je stajala podno križa, sjedinjena sa Sinom u istoj žrtvi ljubavi. Kao Marija i zajedno s njom, i vi ste duboko usađeni u otajstvo Crkve, sakrament jedinstva između ljudi i Boga, te međusobnog.


Unutarnje poveznice[uredi]