Bura u tišini
| ← Naslovnica | Bura u tišini autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena u Nadi broj 23, 1. prosinca 1901. godine. |
Un jour, une actrice fameuse
Me contait les fureurs de son premier amant.
Moitié riante, moitié rêveuse,
Elle me dit ce mot charmant:
»Ah! c'était le bon temps, j'étais bien malheureuse.«
Uzaman dakle tražah, draga Nino, ovu dugo čekanu i često snivanu nesvjesticu, čistu odabranicu nespokojnih noći. Uzalud je tražah sedam godina, preko sedam mora i sedam carevina. Najzad je nađoh. Slučajno. U širokoj miriji[1] dičnih mi otaca. Bijaše na sajmu, hraneći pjesmom i igrom slijepa oca, ostarjelu majku i troje braće Cigančadi, nejačadi. Mitila tek petnaestu i obezumila me sa petnaest svojih pramaljeća kao sa petnaest vrčeva petnaestgodišnjaka vina.
— Dođi, oj Dobro i Nevinko moja, dođi, crno zlato moje! Ljubim zelenu tvoju mladost kao sijedu pjesmu. Pođi na moj carski čardak i budi mi vjerna ljuba...
Pogledala u mene, pogledala niče, pobijelila kao ruža pod koprenom tije mjesečine i napustila troje braće nejačadi, slijepca oca, ostarjelu majku i dahire sa praporcima zlatnoglasnijem. Obodem konja i krenem bijelom dvoru, pjevajući, srećujući, cjelivajući joj kosu, punu najžeženijeg arapskog zlata i tamjanskiju od svih mirodija sabajskih.
Otkinuvši prvi san na latinskim dušecima, gasim plamen ljubavi mirisom mladine kože kao melemskom hladovinom proljetnog jezera i strepim kao vlat na sunašcu, osjećajući srce kako nadbrojava njeno, brojanišući srećne, nijeme ko sreća časove.
Odjednom mi stane nešto šaporiti iz busije:
— Iako ti je na nabreknuloj desnoj mišici, iako kao nevinašce sniva na arslanskom ti srcu, iako te miluje, ona ipak nije tvoja i nikad tvojom biti neće. — Ko da mi se savila ledena guja oko toplijeh bedara!
— Divna li je, more, ta tvoja prijestonica — veli garavo zlato, pustivši rosni pogled sa davori-prozora, i zadrijemavši slatko od ziike potajnih poljubaca koji sipe iz tisućgrlog, rumenog od ljubavne želje žamora varoškog na njene uši i usta kao medene kapljice iz zujnih rojeva... Pred okom mi zatitralo, a uveče nije trebalo našoj visokoj ložnici znojnih buktinja i zlatnih žižaka, jer grad mojih predaka izgaraše, padaše u prah do temelja. Krvavo nebo paljaše noću moju ljubav kao usijano željezo, a na uranku se, zadimljeno i crno, survalo na nas kao pokrov pohabao, tavan, crn, mrtvački.
— Čili momci, ti tvoji mrki perjanici! — veli suđenica, a kada je probudi prvo sunce, prosu po zelenom perju drevnog drvoreda obilate suze i krvave, jer opazi među lipovim žutim cvijećem uveli, crni cvijet cijele moćne carevine. Kao crni netopiri po bijednim tavanskim gredama — ljuljahu se pod platnima moje gospodske kule nametljivi dvorani, oblaporni vrtirepci, laskavi dvorski lale i ponosni sojlije, konjušari i vatreni binjedžije, hitri ulaci i spretni sokolari, rizničari, čelnici, perjanici i tisuć mojih vjernih oklopnika i plahovitih, mrkih perjanika.
— Što mi, more, nema babajka, ostarjele majke i troje braće garavaca ispod dalekog i gladnog čadora? — roni moja kobnica suze od očiju. Dodijala mi... dodijala... i jedne ponoći ugasi jeftina krvca ognjište na pustom raskršću, pod čergom neke Jeđupčadi...
— Lijepa li oka i junačke li desnice u tvog grlatog dželata! — zbori nesrećnica — ubilo je moje uzdisanje! — a moja ljuta krivošija rasiječe utoma jakog krvnika, posljednju mi podaničku uzdanicu.
— Prem ti je rajsko Ciganče na naduloj desnoj mišici, prem drijema kao spokojno nevinašce na lavljem ti srcu, prem te miluje, ipak nije tvoja i nikad... nikada tvoja biti neće! — čemeri me iz potajka otrovom zavodničkog gmizavca, dok crno moje grle cjeliva ljubaznijem pogledom urvine drevnog, potavnjelog dvora, a iz njega tako zavodnički žubori usahnuo istočnik bujnog života.
Naopako!
I moj krvožedni mač dvorezac zakolje sve živo: posljednje sluškinje, vjerne hrtove i zagare, sive sokolove, paune sa stookim repovima. Burno vino, od ljubavi postadoh gorkim sirćetom. Očajanje malo te mi ne savi vladarska leđa, olovna se tuga sorila na viteške grudi, i da ne gledam iskopane kuće pradjedovske, jučer još najstojnijeg doma pod lijepim božjim sunašcem, povedem moju zlovajnu pustošnicu u pustinju, u jučer još najstočniju i žutom jaricom pšenicom najrodniju moju županiju.
— Hoj, sad ću opet moći ciganski ljubiti toplu prigrevicu, pjesmu vjetrova, blijedi melem jesenje mjesečine i ples zvjezdica, sićanih udovica — govori kobnica puna milošte, kao začarana čarolijom potajnog, ljubljenog čarovnjaka. Bol, tinjajući kao drhtava vatra na ugarku, bukne i opet požarom, pa pošto sam uzalud kidisao zavodljivim zjenicama jednookog Dana i podmukle Noći, pisnuše mojoj nesrećnici čarne oči na zelenu travu, da više ne motre kletog silnika — sunca i mjeseca, blijedog lažova...
Izgarasmo na ljubavi kao leptiri na večernjoj svjetiljci.
Pokle je jedared poslužih u našoj pešteri najprozirnijim saćem, najkrupnijim kupinama i mesom najrogatijeg jelena, ne vrati mi strašna sljepica običajnog cjelova. Pitoma i garava joj se lica zarumenjela, uvehle usnice procvjetale, a ja, vajmeh! — opazih da miluje, da ljubi, više nego mene, te klete ptičice koje joj sa našeg strmog griča hihoću ljubavne vragolije — zamijetih da miluje, da ljubi, više nego mene, zelenu paprad i šapatljivo cvijeće, leden naš vrutak i taj kleti uzduh koji joj eto dan i noć mazi baršunastu kožu i galice predugačku kosu, tu bijednu, tu bolnu kosu, koju sarevnjiva moja ljubav ispreplete sre-brnijem nitima sinje skrbi i staračke brige. Mračan me vihor skovitlao u ljubomorne, memlave bezdane, i hladni telut svirepog mog handžara uništi, ubije mog posljednjeg takmaca: život, taj njen ljubavlju odviše puni život.
Rasparam svoj izlaptani carski plašt, probijem si uši, da ništa više ne slušaju, iskopam si oči, neka budu slijepe i krvave kao krvavi i slijepi taj trenutak... Vaseljena se nada mnom zdušila i mlavila me takmačkom svojom težinom. Iz rane pod lijevom sisom moje dragane ćurkom curi slatka ljubav kao sok iz nagrizene naranče. Pritisnuh pepeljava usta mojoj pokojnoj nejačici na usne, hladne i mekane kao sanljivi, večernji cvijetak dan-i-noć, naslonih preteško srce neka se na njenom živo raspadne. Izgaram bez plamena kao guba, čeznem da iščeznem za mrtvim mojim sunašcem. Već me ziba crno šestarenje hladnih razapetih krila, već me uspavljuje krvava uspavanka klepetavih kljunova. Već čujem crva, krotkog žreca, kako se — točeći — žuri mračnom žrtveniku mog vječitog vjenčanja, noseći u carsku moju krvcu kapljicu blagdanske trusovine.
O, kako je to slavno — ne ljubiti nikada, ne poznavati ljubavi, tog umiranja prije smrti!
— Prestanite, molim, prestanite! — probesjedi sva blijeda lijepa glumica Ninon Nikoli plemiću Orloviću, a on putovaše incognito kao Catilina grof Nunquamabo.
— U vas su, draga Nino, živci kao puževe crnopiknjaste pipaljke. Šteta što nijesam Boccaccio...
Kratka pauza.
— A što htjedoste reći svojom fabulom? Da pravi ljubavnici moraju umirati, a vi da ste za taj posao odviše zdravi, odviše srećni, odviše živi?
— Ne znate li, draga moja — veli Orlović dokono — da je Don Juan, junak ljubavi, bez ljubavi; i da se varaju koji me drže Don Juanom...
Preko tamnog, bezbojnog ljubavnikovog lica zatitra sumnjičav smiješak, i lijepa Nini uzalud čitaše, griskajući nervozno lepezu, u strasnim i sumnjalačkim očima drskog uskočkog potomka. A on, jak i mekan kao svila, plandujući na sjedeljci-njihaljci, zapali bezbeli cigaretu i zadimi slasno, kao da želi u dimu popiti ugodan mir sitog zraka. Pritvori oči, smješkajući se regbi satirskim posmijehom.
Lijepa se Ninon stane na sebe samu ljutiti te je tako lako zaplaši sfingoviti dragan svojom ludom pričom, šarenim mjehurom svoje bajke koji kao da se digao iz kužne močvare. U to zazuje iz nedalekog kur-salona zvuči, siti, srećni, obijesni, pakosni.
— Unesrećio, ubio me! — pomisli, i da zagonetni rugalac ne opazi prvih njenih suza, lijepa Ninon pobježe dolje, u park, u samoću, da se sita naplače na klupi sa vidikom na tirolske bijele vrhunce.
Kroz salon proleti po koja ćeretava lasta, i kane spolja, sa vodoskoka, po koja kapljica. U popodnevnom se uzduhu, modrušastom i toplom poput kuhanog mlijeka, koprcaju tusti golubovi, padajući sa surog tornja crkvenog, punog sunca, gukanja i golubica. Vjetrić ćepirka mirisom župnikovih ljiljana i golica kosu Orloviću spokojnom poput blaženika. Raspuhario, razbašio se kao Derzelez Alija i tako slasno dimio kao da vuče u grudi sav taj ljetni sjaj, miris, muziku kupališnog orkestra i pospanu pjesmu šuškavih topola i javorova. Preko muževnog mu brka drhtne smiješak kao odsjev sa krila kraj prozora proletjele ptice, kao odsjev sa kreljuti utve zlatokrile.
— Ja sam zacijelo najsrećniji čovjek u ovoj idilskoj pastvi! — pomisli bez sjenke bojazni od take drzovite, gotovo uročljive misli i slatko zadrijema.
I u snu se smješkaše, kao da se smješka onom crvenom smješkanju crljene vrpce oko zelenog ružmarina, dike momačkog klobuka.
- ↑ Mirija, država
| Povratak na vrh stranice. |