Bugarkinje/Uspomeni Augusta Šenoe

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Naslovnica Uspomeni Augusta Šenoe
autor: Silvije Strahimir Kranjčević
Hrvatskoj




Maglovit vel kad još mi dušu vio,
Djetinjstvo kada grijali me danci,
Kad cvijeća žar mi svaki trn još krio,
I motali se svud još nevin-sanci:
Ah, svud kad milo smijalo se nebo,
I raj kad meni smiješio se cvjetan,
Kad nit sam žalbe nit utjehe trebo:
Tad našah dar, a ne znah, kako sretan!

Izvjedljiv gled mi na sve željan pao:9
I gledat stadoh neba kruge tajne -
I nevin uzdah odaslat sam znao
Pod one zvijezde - božje oči sjajne.
Oj, sve je nešto u tih prstih vrilo,
I čežnja srce morila je neka -
Al nisam znao, što se u njem krilo,
Al nisam znao, kakva kob ga čeka.

I drhtah krajem kao leptir šari,17
A slatki nemir sve me nekud vio -
U prstih bukti, u prsiju žari,
Na javi snivah, u sanku sam bdio.
Tajnovit dah sve nosio me hitra
U krilo majke, sad iz krila njena;
Baš tako perce na lahorku titra
I dršće grana vjetrom polomljena.

Al u taj tren i pune ove grudi25
Taj tajan dašak izdisat su stale,
Romonit glasak jedan ih probudi,
Trepereć s njega žice zaigrale!
Zaneso pjev me junačkog mu grla
I u svijet pjesma prenula me sveta;
To tvoj bje glas - oj, slavo neumrla,
To tvoj bje pjev - oj, diko našeg svijeta!

Poimat stadoh i svoj zanos rani,33
Po cvijeću tvom sam kao pčela lijeto,
A duši novi zasinuli dani,
Otkad pjenje slušo sam ti sveto!
Ah, na tih pjesmah grudi moje mlade
Odgajale se ko na majke krilu,
I sretan čas, kad Bože meni dade,
Te tvoju začuh pjevalicu-vilu!

Na vrućem onom tvoga srca žaru41
Ja učio sam. što je dar s nebesa!
I onom stoput začudih se maru,
Gdje plamna duša zemske brige stresa.
Ah, tebe, tebe nisu cijenit znali,
Ti mrtva glavo al pjesniče živi,
Poimat sad tek genija su stali;
Al pravda zbori: nek se kaju krivi!

Ti trudne nam noći si žrtvovo,49
Zaradit krušca dok si moro danju!
A tad si plaman i plamno maštovo
O ljepšoj dobi, ljepšem ob uzdanju!
Gospoda naša raj su slađan snila,
Dok ti nam slavu pisao si znojem,
Al nisu onda nikad pomislila,
Da klet ćemo ih - a na grobu tvojem!

Baš živom željom nekoć sam se nado,57
Da i mom oku čas će sreća donit,
Kad pred te čelo spustio bih mlado,
Kad geniju bih mogo se poklonit!
I čas je došo! ali, jao, jao,
Još prije tvoja slomiše se krila,
Kod kriuža tvog mi korak zadrhtao,
Nad grobom mi se želja ispunila!!

Al spavaj mirno; grob, gdje genij snije,65
Vjekovita je knjiga otvorena,
U kojoj ljudstvo prerođeno štije
Zakònar svijeta po njem posvećena!
Ah, daj, da i ja na toj stazi mojoj
Božanstvu s grijeha ne budem si kriv;
Nek duh se misli uvijek klanja onoj:
"Vilovat dovijek, il mrtvovat živ"!