Brojevi (Šarić)/Glava 14.
| Brojevi (Šarić) |
1 Tada sva zajednica podiže viku i graju, i narod je plakao onu noć.
2 Svi su sinovi Izraelovi mrmljali proti Mojsiju i Aronu, i sva se je zajednica tužila pred njima: "Ah, da smo bili pomrli u zemlji egipatskoj ili ovdje u pustinji. Ah, da smo mrtvi.
3 Zašto da nas vodi Gospod u tu zemlju? Zar da izginemo od mača? Zar da žene naše i djeca sitna postanu roblje drugima? Ne bi li bolje bilo za nas, da se vratimo natrag u Egipat?"
4 I rekoše među sobom: "Mi ćemo izabrati sebi vođu i vratiti se natrag u Egipat."
5 Tada Mojsije i Aron padoše ničice pred svom skupljenom zajednicom sinova Izraelovih.
6 A Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, koji su također bili zemlju uhodili, razdriješe haljine svoje,
7 I rekoše svoj zajednici sinova Izraelovih: "Zemlja, koju prođosmo, da je uhodimo, jest zemlja doista vrlo dobra.
8 Ako nam je Gospod milostiv, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je, zemlju, u kojoj teče mlijeko i med.
9 Samo se ne bunite proti Gospodu i ne bojte se stanovnika te zemlje, jer ćemo ih posve istrijebiti. Odstupila je od njih sjena njihova, A s nama je Gospod. Ništa ih se ne bojte."
10 Kada je sva zajednica mislila da ih kamenuje, pojavi se slava Gospodnja svima sinovima Izraelovim nad Šatorom sastanka.
11 I Gospod reče Mojsiju: "Dokle će me još prezirati taj narod, dokle mi neće vjerovati uza sve znakove čudesne, što sam ih učinio pred njim?
12 Udarit ću ga kugom i istrijebiti ga. A tebe ću učiniti narodom, koji je veći i jači od ovoga."
13 Ali Mojsije reče Gospodu: "Ako čuju to Egipćani, između kojih si svojom moću doveo ovamo taj narod,
14 Pripovijedat će to stanovnicima ove zemlje, Oni su čuli, da ti, Gospode, prebivaš među ovim narodom, da mu se ti, Gospode, oči u oči ukazuješ, i da oblak tvoj stoji nad njima, i da ti danju u stupu oblaka, a noću u stupu ognja ideš pred njima.
15 Ako sad taj narod pobiješ sve do jednoga, onda će narodi, koji su čuli o tebi glas, reći:
16 Jer Gospod nije mogao taj narod dovesti u zemlju, koju im je bio zakletvom obećao, zato ih je pobio u pustinji.
17 Neka dakle, Gospode, vlada tvoja velika strpljivost. Pa ti si obećao:
18 Gospod je strpljiv i obilan dobrotom. On oprašta zlodjela i grijeh. Ali posve ne otpušta kaznu, nego pohodi zlodjela otaca na djeci do u treće i četvrto koljeno.
19 Oprosti dakle ovomu narodu zlodjela njegova po velikom milosrđu svojem, kao što si uvijek opraštao ovomu narodu od Egipta do ovamo."
20 Gospod odgovori: "Opraštam mu, kako si zamolio.
21 Ali tako ja živ bio i tako sva zemlja bila puna slave Gospodnje:
22 Svi oni ljudi, koji vidješe slavu moju i sve znake čudesne, što sam ih učinio U Egiptu i u pustinji, a ipak me deset puta kušaše i glasa mojega ne poslušaše,
23 Oni neće nikada vidjeti zemlje, što je zakletvom obećah ocima njihovim. Ne, ni jedan od svih onih, koji me prezreše, neće je vidjeti.
24 Samo slugu svojega Kaleba, koji pokaza drugi duh i posve pristade uza me, njega ću dovesti u zemlju, u koju je već jedanput stupio, i posjedovat će je potomci njegovi.
25 Pustite samo, da Amalečani i Kanaanci stanuju u ravnici. Sutra se vratite i pođite u pustinju prema Crvenome moru."
26 Još reče Gospod Mojsiju i Aronu:
27 "Dokle će još trajati, da ta nevaljala zajednica mrmlja proti meni? Dobro sam čuo psovke sinova Izraelovih, što izbacuju proti meni.
28 Kaži im: Tako ja živ bio, to je riječ Gospodnja, kako vi izgovoriste pred mojim ušima, tako ću ja postupati s vama.
29 Ovdje u pustinji popadat će mrtva tjelesa vaša, svi vi, koji ste bili izbrojeni, po cijelom broju vašem od dvadesete godine i više, jer mrmljaste proti meni.
30 Nikada nećete ući u zemlju, koju vam pod zakletvom obećah za postojbinu, osim Kaleba, sina Jefuneova, i Jošue, sina Nunova.
31 A sitnu djecu vašu, za koju rekoste, da će postati roblje drugima, njih ću uvesti. Oni će se obradovati zemlji, koju vi pogrdiste.
32 A mrtva tjelesa vaša raspast će se ovdje u pustinji.
33 Četrdeset godina vaši će se sinovi kao pastiri povlačiti u pustinji i tako će trpjeti za vaš otpad, dokle se tjelesa vaša posve ne zatru u pustinji.
34 Po broju četrdeset dana, za koje uhodiste zemlju, jedan dan za jednu godinu uračunan, morat ćete četrdeset godina nosit će krivnje svoje. Morat ćete osjetiti, što znači, kad ja uskratim milost svoju.
35 Ja, Gospod, kažem to. Doista, tako ću postupati s tom cijelom zajednicom nevaljalom, koja se je strkala proti meni: ovdje u pustinji naći će oni svoj kraj, i ovdje će pomrijeti."
36 A ljudi, što ih je bio poslao Mojsije, da uhode zemlju, i što nakon povratka svojega pobuniše svu zajednicu proti njega, kad krivo izvijestiše o zemlji;
37 Ti ljudi, što su bili lažan izvještaj dali o zemlji, pomriješe pred Gospodom od nagle smrti.
38 Samo Jošua, sin Nunov, i Kaleb, sin Jefuneov, ostaše na životu između onih ljudi, što su išli da uhode zemlju.
39 Kad Mojsije priopći ove prijetnje svima sinovima Izraelovim, narod se veoma ražalosti.
40 Drugo dakle jutro ustaše rano, da uzađu navrh gore; jer rekoše: "Sada smo spremni da uzađemo na ono mjesto, za koje nam je govorio Gospod; jer sagriješismo."
41 A Mojsije reče: "Zašto hoćete da prestupite zapovijed Gospodnju? Neće vam uspjeti.
42 Ne uzilazite; jer Gospod nije u vašoj sredini. Inače bit ćete potučeni od svojih neprijatelja.
43 Jer Amalečani i Kanaanci stoje tamo pred vama. Popadat ćete od mača, jer se odmetnuste od Gospoda, neće Gospod biti s vama."
44 Ali oni u svojoj tvrdokornosti pođoše navrh gore. A kovčeg zavjeta Gospodnjega i Mojsije ne ostaviše tabora.
45 Tada siđoše Amalečani i Kanaanci, što su stanovali na onoj gori, potukoše ih i potjeraše do Horme.
| Brojevi (Šarić) |