Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/XVII
| ← XVI | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — XVII. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XVIII → |
Uniđoše oni dakle u kolibicu i malo sjedoše. Rutvica znajući za majčino ubogarsko spremište, nađe u kolibici malo suhoga sira, pa založiše.
No Relja sada nije pravo znao, što će ni kako će sa ovo dvoje siročadi. Otkad sađoše u dolinu, Relja neprestano opet mišljaše i na tvrdi grad i na svoje obećanje, koje bijaše zadao majci, da će joj donijeti križić i pojas.
Zato reče Relja Rutvici:
- "Slušaj, djevojčice, ti i tvoj brat morate mi sada dati zlatan pojas i križić, jer je to moje."
- "Pa i mi smo tvoji, gospodaru", - reče Rutvica i pogleda začuđenim okom Relju, gdje on toga ne zna.
Nasmijao se Relja, al onda reče:
- "Ali ja moram križić i pojas da odnesem svojoj majci."
Kad je Rutvica ovo čula, kliknu ona radosno:
- "Ako majku imaš, gospodaru, idi tamo, dovedi nam majku, jer mi majke više nemamo."
I sam bi kamen proplakao, gdje mala Rutvica spominje svoju majku u ovoj maloj i pustoj kolibici. I sam bi kamen proplakao, gdje ovako krasna dječica sama na svijetu ostadoše, i pomoć mole u kneževića Relje, da im dovede majku, kad majke nemaju.
Ražalio se opet Relja, gotovo junaka suze podbile. Zato on reče djeci zbogom i ode, da im dovede majku.