Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica/VII
| ← VI | Bratac Jaglenac i sestrica Rutvica — VII. autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
VIII → |
Čim je prestalo zvonce zvoniti, povrati se snaga Zatočnicama. Ohrabre se, izvuku se svaka iz svoga skrovišta. Kad one izađoše, vide: sunce po planini! A ničega se toliko ne boje zle Zatočnice, koliko jasnog sunašca. I kad ne mogu tako brzo da zamagle cijelu planinu, brže zamute svaka nešto magle oko sebe i poletješe do rupe, da vide, kako se utopio Jaglenac.
Kad one tamo i kad pogledaše u rupu, rupa prazna. Jaglenca nema!
Huknuše Zatočnice od velike ljutosti i gledaše se po planini, nije li ga gdjegod voda o kamen ubila. Ali kad se Zatočnice ogledaše, vide one: ide Jaglenac veseo svojim putem, sunašce mu po leđima košuljicu suši, a on si tihano popijeva, koliko dijete znade pjevati.
- "Uteći će nam dijete ovo, bude li tako", - zajauče jedna Zatočnica. - "Jače je dijete od nas. Nego da pozovemo Zmaja Ognjenoga, da nam pomogne?"
- "Nemojte se sramotiti, sestre moje", - rekne druga Zatočnica. - "Valjda ćemo i same nadjačati ovako slabašno djetence."
Tako govorila Zatočnica, ali nije ona znala, da je jači mali Jaglenac u svojoj spokojnosti, nego sva zloba i sva mudrost Kitež-planine.
- "Poslat ćemo medvjedicu, da nam umori dijete. Nijema medvjedica ne boji se križa", - reče jedna Zatočnica i poleti ona odmah do medvjede spilje.
Leži medvjedica i igra se sa malim medvjedićem.
- "Hajde, Medunko, na stazu. Stazom ide dijete. Dočekaj ga, umori ga, Medunko kumo", - reče Zatočnica.
- "Ne mogu da ostavim svog medvjedića", - odgovori Medunka.
- "Ja ću ti ga zabaviti", - reče Zatočnica i stane se odmah igrati sa medvjedićem.
Ode dakle Medunka na stazu, - a ono već ide Jaglenac.
Odmah se podigla velika medvjedica na stražnje noge, pružila naprijed šape, i tako ide k Jaglencu, da ga umori.
Strašno je medvjedicu pogledati, al Jaglenac ništa strašno ni zlo ne vidi u njoj i ne može ništa drugo pomisliti.
- "Ide eno netko i pruža mi ruke. Treba da mu i ja ruke pružim."
Podiže odmah Jaglenac obje ručice, pruži ih spram medvjedice i ide prema njoj upravo, kao da bi ga mati u naručaj zvala.
E još malo - zgrabit će ga strašna medvjedica. Došla je već do njega i odmah bi ga pograbila i umorila, da se je lecnuo bježati. Ali vidi ona: ima kada promisliti, otkuda će ga bolje uhvatiti. Pružila se uvis, ogleda Jaglenca zdesna i slijeva - sad će se na njega spustiti.
Al u taj čas zacvili u spilji mali medvjedić. Ujela ga crna osa, što ih Zatočnice oko sebe vode. Zacvili medvjedić strahovito, jer ako je i opako pleme Medunkino, al ne podnosi bez vike opakosti tuđe. U sav glas cvili medvjedić, a kad je Medunka čula, gdje joj mlado cvili, zaboravi ona i Jaglenca i svu planinu! Baci se Medunka na sve četiri noge i otkasa kao bijesna do spilje.
Hvata ljutita Medunka svojom šapom Zatočnicu u kose. Potuku se, povaljaše, počupaše se - i ostaviše Jaglenca na miru.
Pošao Jaglenac za medvjedicom pa gleda časak, kako se one valjaju i kezmaju - gleda on, a onda se samo nasmije u sav glas, dijete ludo, i ode dalje u planinu. I ne zna, da mu je glava bila u torbi!