Bogoljubnoj i svake hvale dostojnoj mladici graciosi Lovrinčevi

Izvor: Wikizvor
Bogoljubnoj i svake hvale dostojnoj mladici graciosi Lovrinčevi
autor: Petar Hektorović


Sestro poštovana kriposti mnogimi
  Kâ si vazda zvana dobra mev dobrimi,
Koju grad ovi Hvar ne poznaje listo,
  Split i njegov kotar i Trogirsko misto,
Da po svoj daržavi ovoj kâ nî mala,
  Tvoja čast u slavi svuda je procvala.
Ja videći dare složene naredno,
  Kakove nigdare ne vidih zajedno
Kimi te nadili vičnji Bog odzgora,
  Kimi te okrili kako jutro zora,
Misleć u sebi sam, čim tebe darova,
  Stavši mu hvalu dam cić čuda takova.
Dal ti je to ime hvaljeno zadosti
  Po kom prosu sime razlike milosti,
Da cvateš milostju s takovim imenom
  I svakom vridnostju imenu takmenom.
Dal ti je razum taj za druga tvojega
  Ki ima parvi kraj od straha božjega.
I božje ljubavi zatim ti hti dati,
  Bogoljupstva, pravi put u svem daržati.
Tvoje dobre ćudi brojit se ne haju
  Koje vridni ljudi hvalom uznašaju:
Tihost umiljenu kâ t' nigdar ne umire
  I u svem svaršenu dobrotu brez mire,
Poste i moljen'je, k iskarnjim dragosti,
  Pokorno življen'je od parve mladosti.
Kad skladan'ja vidih prilična k živin'ju,
  Je l' tko njoj takmen, rih, u svakom umin'ju?
Kâ biše pisala tad prijateljici
  S kom se biše stala, božjoj službenici,
U kojih nauke duhovne nahode
  Kî tiho brez buke pravim putem hode.
Ufam da će biti vazda mojoj svisti
  Čim budu živiti s pruda i s koristi,
Kâ u svako misto tko god bude štiti,
  Tvoje sarce čisto po njih će sciniti,
Kako se s' čuvala od griha svakoga,
  Sarčeno iskala stvoritelja tvoga,
Brašno spravljajući kud si putovala,
  Družbu nukajući da bi te ne ostala.
Još nam će zavidit mnozi, želijući
  Stope vaše slidit, spasen'ja išćući.
Dal ti je pristal kip, pozrin'je sa stidom,
  Izgovor vele lip s narednom besidom.
Kad rič progovoriš, oda svake strane
  Človika zatvoriš varh sebe da stane,
Da stane misleći, tvomu govoren'ju
  Vele se čudeći i tvomu življen'ju.
Bud' da toj čudo nî čut od tvojih usti,
  Jer, ča se meni mni, Bog ti toj dopusti.
On bo je tako htil jazik tvoj da bude
  Umić, sladak i mil, narešen odsvude,
Da ga vazda slavi, gdi godi ga čuje,
  U pravoj ljubavi spovida i štuje.
Lipa t' je toj srića bit na svitu semu
  Vridna i umića i svaršna u svemu,
Tuj milost imiti, bit mlada i zdrava,
  A vazda živiti u svem Bogu prava.
Tilu ne daš pokoj, navrime moleći,
  Ne hajuć mraz ni znoj tegom se moreći.
A od ruk tvojih teg kî god bi imio
  Knez, ban ali herceg, njim bi se dičio,
Kî bi ga vidili mladi ali stari,
  Svi bi ga hvalili, kralji ter cesari.
Zatim ti još poda sve tvoje potribe,
  Ne znaš ča je škoda ni ča su pogibe,
Ne znaš ča je tuga ni šćeta kâ je stvar,
  Jer ništar u druga ne pitaš nikadar,
Obilna i sita svega za do volje
  Kako voća kita gdi je rodno polje.
A posli imaš glas od koga govore
  Da vas svit ovi slas veću dat ne more.
Zamani t' ne diju tî kî voća sade
  I ki zemlju riju i siju livade:
Od dobra korena dobra je mladica,
  Od dobra simena dobra je pšenica.
Kažeš stanovito svude po svaki kraj
  Da se zna očito otkud je vridnost taj
Otkud si izašla tolike kriposti
  Kâ s' pri Bogu našla brez broja milosti.
Ti si potvardila, nitkor se već ne dvoj,
  Kako je živila majka i ćaćko tvoj.
Zato ja sasvima učinih odluku
  Da dojde knjiga mâ tebi sad u ruku,
Ku pisah i složih oto vidiš kako,
  Ne prem sve kako htih, da ne umih inako,
Ne da t' ona pravi čano ti znaš bolje
  Ni da te proslavi hvalom za do volje.
Ovi bo je broj mal, jer nisam ni tretu
  Ča bih reći imal rekal, ni desetu.
Jer gdi su slabosti ali moći male,
  Skraćuju se dosti velike pohvale,
Kako su u meni, sama mož toj znati,
  Za koga veće nî jur pisni skladati.
Ovo te sad molim jednu stvar ku ć' čuti,
  Ku veće ja volim neg sanan usnuti,
Ku veće želim ja sa svakim vrimenom
  Ner trudan pokoja pod teškim brimenom,
Ter moleći molju tvoj razum izbrani
  Da mi spuni volju i milost dohrani,
Kada se spomene za druzih moliti
  Da priloži mene u ta broj čestiti,
Jere ćutim mnogu s gorčinom nevolju
  I grihov nalogu kî mi dušu kolju.
Kad bo se ozrim zad, tuge me obajdu,
  Sarce mi projde jad, ne znam gdi se najdu,
Kamo mi biže dni, kako vrime projde
  U nikoj maglini, a starost da dojde,
U grisih ležeći kako se oblinih,
  Dobra ne čineći, da sebe prihinih.
A kad sprîd pogleda nevoljna svist moja,
  Od straha uspreda, ne da mi pokoja,
Misleći strašni sud na kom će sva dila
  Vidit se odasvud kakova su bila,
Da će grišni ljudi slišavši odluku
  Kom jih Bog osudi u vičnju pojt muku.
I kad zbrojim lita, vim da mi govore:
  Diliti od svita spravljaj se, nebore.
Ča s' pripravil nosi, malo t' je tuj stati,
  Jer da te pokosi smart stoji za vrati.
Nu vij u kom stan'ju najdem se to znajuć,
  Al u kom ufan'ju smartni rok čekajuć,
Tere mi pomoć daj ča mož sarčenije
  Da mi pakleni zmaj dušu ne ubije,
Zacića ljubavi Boga nebeskoga
  Mene ne ostavi kad moliš za koga,
Jeda naš Gospodin, jedini Bog oni,
  Otac, Duh tere Sin pakla me ukloni,
Jeda me posvoji, tere s obranimi
  Plaću mi odbroji i misto shrani mi
Pored s ostalimi kihno milo zove
  Težaci vernimi od njive njegove,
Kako je po riči rekal od istine
  U vanjelskoj priči u kojoj nî hine,
Nukajuć svakoga da se ne lini speć,
  Slaba i jakoga kih vidi zaman steć
Da pojdu al rano al kasno težati
  I da će ufano svi plaću imati.
Pak večer kad pride zazvavši težake,
  Svih lipo obide dav plaće jednake.
Jeda s' ne razmiri vrime u kô pojdoh,
  Ter mi ne zamiri ča prija ne dojdoh,
Jeda sarce vidi i volju prignutu
  Kâ želi da slidi stope mu po putu,
Da čini pokoru ku more podnesti,
  Ter mi dâ u dvoru njegovom prisesti.
Sestro, ne zamiraj mojemu moljen'ju,
  Običaj jer je taj u ljudskom življen'ju,
Kada kî nastoje za zla se ukloniti
  U gospode svoje milosti prositi,
Tad slugam posal svoj uspriporučuju,
  Pri gospodi onoj prijatih kih čuju.
I ja mojim tugam prosih pomoć tvoju
  Kâ si božjim slugam pridragim u broju.
Veruj mi, neharan da ti neću biti,
  Ako još koji dan budu živ na sviti.
Jer i oni dug mal kî molitvom zaja,
  Nî ti na tašće pal, kako se prigaja.
Plaćam ga svaki dan, dim ti brez lagan'ja
  Ne hteći da jedan projde brez saznan'ja.
Još ću t' spomenuti ovu stvar za bolje,
  Ku znam da ćeš čuti vele s dobre volje.
Da ju ne zabudeš stoj s pomnjom velikom
  Da saznana budeš na daru tolikom.
Na take kriposti ke ti Isus mili
  Po svojoj milosti obilno udili,
Harna mu, dim, budi i zimi i liti,
  Mori se i trudi za njemu zgoditi.
I u svako vrime, svaki čas, svaki dan,
  Njega slavno ime slaviti ne pristan';
Hvale mu dajući obilne i nove,
  Zakone štujući vazdakrat njegove.
Sa svim se usiluj, koliko mož' veće,
  U dobru napriduj, inako se neće.
Kî ne napriduju ter se nazad varnu,
  Tî zaman putuju i rado posarnu,
Kako se toj čuje čestokrat i vidi,
  Jer svit napastuje, a pohlep ga slidi.
Nisu tî svaršeni do sride kî pridu,
  Oni su spaseni do konca kî idu.
Riči koje prostrih na dobar broj kladi,
  Jere jih istom rih milošće zaradi.
Samo te svituju ne da te ozdrave
  Ni da t' potribuju ni da t' ćud isprave.
Jer kî te takoga dara častju kruni,
  Vim da te svakoga nauka napuni.
Li škodu t' ne nose nit dobroti ude
  Nit kriposti kose, da prija barž prude.
Kako kad konj teče pustiv se niz polje
  Kad mu konjik reče, kliknuvši: nu bolje!
Snažnije se gane kad mu rič začuje
  Da ne izostane družbe s kom vojuje,
Jizdeć kad ga takne šibicom gdi godi,
  Prene se i makne i bolje ushodi.
I plav jaka bude, u njoj vozci mnozi,
  Ter kad se otkude na vesla uzvozi,
Kad nje vitar dojde more joj prikrivši,
  Vele barže pojde jidro otvorivši.
Ino na svaršen'ju neću ti reć sada
  Ner da t' u pošten'ju Bog svoj mir vazda da.
Ovdi te obrani od svake nezgode
  I raj ti dohrani gdi se sveti shode.