Božje i čovječje/XII.

Božje i čovječje/XII.
autor: Lav Tolstoj

XII

Pokušavajući se smiriti, Meženecki hodaše gore-dolje po hodniku. Vrata ćelija nisu se zaključavala do večernje prozivke. Visoki zatvorenik svijetloplave kose, dobrodušnog izraza lica koji nije narušila ni do polovine izbrijana glava, priđe Meženeckom.

- Uznik jedan, u našoj ćeliji, vidio je vaše gospodstvo, pozovi mi ga, kaže.

- Kakav uznik?

- Duhanska država, tako ga svi zovu. Starčić, raskolnik. Pozovi mi, kaže, tog čovjeka. Vaše gospodstvo, znači.

- A gdje je on?

- Evo tu, u našoj ćeliji. Pozovi, kaže, tog gospodina.

Meženecki pođe za zatvorenikom u manju ćeliju s drvenim daskama uza zidove umjesto kreveta, po kojima su sjedili i ležali ljudi.

Na golim daskama, pokriven sivim ogrtačem, na kraju tog dugačkog kreveta od dasaka ležao je onaj isti starac raskolnik koji je sedam godina ranije došao do Meženeckog raspitivati se o Svjetlogubu. Lice starca bješe blijedo, do kraja sasušeno i naborano, kosa mu je i dalje bila gusta, brada sasvim sijeda, rijetka i čupava prema vrhu. Oči plave, dobre i pažljive. Ležao je nauzak i očevidno bješe u vrućici: na koščatim obrazima vidjelo se bolesničko rumenilo.

Meženecki mu priđe.

- Što trebate? – upita ga.

Starac se s trudom podlakti i pruži mu drhtavu, malu, suhu ruku. Pokušavaše skupiti snage da govori, nekako se klatarajući i, duboko uzdahnuvši, tiho progovori:

- Nisi mi razotkrio tada, bog s tobom, a ja svima otkrivam.

- Što to otkrivate?

- O jaganjcu... o jaganjcu otkrivam... onaj momak je bio s jaganjcem. A rečeno je: jaganjcem ću pobijediti, sve ću pobijediti... I tko je s njim, taj je izabran i vjeran.

- Ja vas ne razumijem – reče Meženecki.

- A ti razumij u duhu. Carevi oblast primaju sa zvijeri. I jaganjac će ih pobijediti.

- Kakvi carevi? – upita ga Meženecki.

- I jesu sedam careva. Pet je njih palo, i jedan jest, a drugi još nije došao; i kad dođe za malo će ostati... znači doći će mu kraj... shvaćaš?

Meženecki klimaše glavom i pomisli kako starac u bunilu govori besmislice. To mišljahu i ostali zatvorenici, njegovi drugovi iz ćelije. Onaj obrijani zatvorenik, koji je pozvao Meženeckog priđe mu i lagano ga gurnuvši laktom obrati na sebe pozornost te namigne na starca.

- Sve nešto trabunja, trabunja duhanska država naša, - zaključi. – A što to, to ni on sam ne zna.

Tako su mislili i Meženecki i ostali zatvorenici u ćeliji. Starac je pak dobro znao što to govori, i to što je govorio za njega imaše jasan i dubok smisao. Smisao je bio taj da carstvovanje neće još dugo trajati, da će jaganjac dobrotom i krotkošću pobijediti sve, da će jaganjac obrisati svaku suzu i neće biti ni plača, ni bolesti, ni smrti. I osjećao je da se to već ostvaruje, ostvaruje po čitavom svijetu zbog toga što se to ostvarivalo u njegovoj duši koja je bivala sve vedrija i spokojnija kako se približavao smrti.

- Daj je brzo! Amen. Daj je brzo, Gospode Isuse! – progovori i jedva se primjetno ali značajno, Meženeckom se to učini luđački, nasmiješi.