Božje i čovječje/VI.

Božje i čovječje/V.

Božje i čovječje/VI. autor: Lav Tolstoj

VII. →

VI

U istoj toj tamnici, gdje sjedjaše Svjetlogub, bijaše držan i starac raskolnik, bespopovac, koji je bio posumnjao u svoje poglavarstvo i tražio istinsku vjeru. On se bio odrekao ne samo nicejske crkve, već i poretka iz vremena Petra, kojeg smatraše Antikristom, carsku vlast nazivaše «duhanska država» i smjelo kazivaše to što misli, razotkrivajući popove i činovnike, zbog čega je i bio suđen, zatvoren i premještan iz jedne tamnice u drugu. To, što nije na slobodi nego u tamnici, što mu se rugahu čuvari, što mu stavljahu okove, što ga ismijavahu ostali uznici, što su se svi oni, kao i rukovodstvo, odrekli Boga i međusobno se svađali i oskvrnjivali sveti u sebi lik Božji, sve to ga nije zanimalo, sve je to vidio svugdje na svijetu i onda kada je bio na slobodi. Sve je to, znao je on, izlazilo iz toga što su ljudi izgubili istinsku vjeru i raštrkali se na sve strane kao slijepi štenci od matere. No međutim, on je znao da istinska vjera postoji. Zno je to po tome što je tu vjeru osjećao u svome srcu. I on je posvuda tražio tu vjeru. Više od svega polagaše nadu u to da će je naći u Otkrivenju Ivana.

«Ko čini nepravdu, neka čini još nepravdu; i ko je pogan, neka se još pogani; i ko je pravedan, neka još čini pravdu; i ko je svet neka se još sveti. I evo ću doći skoro, i plaća moja sa mnom, da dam svakome po djelima njegovijem.» I on ustrajno čitaše tu tajnovitu knjigu i isčekivaše svaki tren «skorašnjeg», koji ne samo da će svakome dati po djelima njegovim, već će i otkriti svu božju istinu ljudima.

U jutro smaknuća Svjetloguba začu bubnjeve i popevši se na prozorsko okno, kroz rešetke spazi kako su dovezli kočiju i kako je iz tamnice izašao mladić vedrog pogleda i gustih kovrča i, smješeći se, popeo se na kočiju. U maloj bijeloj ruci mladića nalazila se knjiga. Mladić je knjigu stezao k srcu – rakolnik je kasnije saznao da je to bilo Evanđelje – i klimajući glavom zatvorenicima, susreo se pogledom s njime smješeći se. Konji krenuše i kočija u kojoj je sjedio vedar, kao anđeo, mladić, okružena stražarima, treskajući se po kamenju, izađe kroz dvorišna vrata.

Raskolnik se spusti s prozora, sjede na svoj krevet i zamisli se. «Taj je poznao istinu, - pomisli. – Antikristovi sluge će ga i zadaviti zbog toga, da je ne bi nikome otkrio.»