Božje i čovječje/I.
| ← Naslovnica | Božje i čovječje/I. autor: Lav Tolstoj |
II. → |
I
Zbilo se to ranih sedamdesetih godina u Rusiji, u jeku borbe revolucionara i vlasti.
General-gubernator južne oblasti, staložen Nijemac nisko podbrijanih tankih brčića, hladnog izgleda i bezizažajnog lica, u vojničkom mundiru, s bijelim križem oko vrata sjedio je uvečer za stolom osvijetljenim četirima svijećama pod zelenim sjenilima pregledavajući i potpisujući spise koje mu je priredio tajnik. «General-ađutant taj i taj...», brižljivo pisaše dugim potezima ruke i odlagaše ih u stranu.
Među ostalim papirima bijaše i osuda na smrt vješanjem kandidata Novoruskog sveučilišta Anatola Svjetloguba zbog sudjelovanja u uroti, cilj koje bješe rušenje tadašnje vlasti.
General potpisa i to, pri čemu se posebice namršti. Bijelim, njegovanim, od starosti i sapuna smežuranim prstima poravna rubove listova papira, te odloži u stranu i njih. Sljedeći dokument ticaše se sume namijenjene za prijevoz vojne opskrbe. Pažljivo započe čitati i taj dokument nastojeći dokučiti jesu li ili ne naznačene svote novca točne kad mu iznenada na pamet pade razgovor koji je vodio sa svojim pomoćnikom o slučaju Svjetloguba. General stajaše pri tome da dinamit pronađen u Svjetloguba ne dokazuje kriminalnu namjeru. Pomoćnik ustrajaše u tome da osim dinamita ima i drugih dokaza koji upućuju na to da Svjetlogub bijaše vođa terorističke ćelije. I sjetivši se toga general se zamisli, a ispod njegovog na prsima vatiranog mundira, sa reverima tvrdim kao karton, stade nepravilno lupati srce.
I on je stade tako teško disati da se veliki bijeli križ, predmet njegove radosti i ponosa, zanjiha na prsima. Još je bilo moguće pozvati tajnika i ako ne izmijeniti, onda barem odgoditi izvršenje smrtne kazne.
«Pozvati ga, ne pozvati?»
Srce mu kucaše sve neravnomjernije. On pozvoni. Kurir uđe brzim i nečujnim koracima.
- Ivan Matejevič je otišao?
- Nikako nisu, vaša preuzvišenosti, izvolili su prijeći u kancelariju.
Generalovo srce čas zastajkivaše, čas brzo lupaše. On se sjeti upozorenja koje bijaše dobio od liječnika ranije tog dana.
«Glavno je, - reče liječnik nakon što mu je poslušao srce, - da makar samo i osjetili srce odmah prekinete to s čime ste zaokupljeni. Razonodite se nečim. Najgore je uzrujavati se, to si nikako nemojte dopustiti.»
- Zapovijedate li pozvati ga?
- Ne, nije potrebno, - reče general. «Da, - kaza on sam sebi, - od svega najviše uznemiruje neodlučnost. Potpisano – svršeno. Ein jeder macht sein Bett un muss d'rauf schlafen (njem.: kako prostreš, tako ćeš i leći), u sebi reče svoju najdražu poslovicu. To se, na kraju, mene i ne tiče. Ja sam izvršitelj više volje i dužan sam stajati iznad takvih razmišljanja.» - dodao je i pritom se namrštio s namjerom da u sebi izazove okrutnost, koje u njegovom srcu nije bilo.
I tad se sjeti svog posljednjeg susreta s gospodarom, kako je gospodar namjestio strog izraz lica i zagledao se u njega staklenim pogledom: «U tebe polažem nade: onako kako nisi žalio sebe u ratu, tako i sad nikog ne žali u borbi sa crvenima – nemoj se dati ni obmanuti ni ustrašiti. Zbogom!» I car ga zagrli i podmetne mu svoje rame za poljubac. General se sjeti i svojeg odgovora gospodaru: «Ja imam samo jednu želju – položiti svoj život za gospodara i domovinu.»
Svijest o vlastitoj požrtvovnosti i predanosti svom gospodaru izazvaše u njemu, kao i uvijek, stanje ganutljive poniznosti u kojem lako odagna od sebe onu misao koja ga je na trenutak zbunila, nakon čega nastavi potpisivati preostale papire i još jednom pozvoni.
- Čaj je poslužen? – upita.
- Upravo ga poslužuju, vaša svijetlosti.
- Dobro, idi.
General duboko uzdahne i teškim korakom krene kroz veliki prazni salon sa svježe ulaštenim parketom prema sobi za primanje iz koje su se čuli glasovi, pritom rukom trljajući mjesto gdje mu je bilo srce.
U žene generala bijahu gosti: gubernator sa ženom, stara kneginja, velika patriotkinja i gardijski oficir, zaručnik posljednje još neudane kćeri generala.
Supruga generala, suha žena hladnog izraza lica i tankih usana, sjedila je za niskim stolićem na kojem na posebnom držaču stajaše čajni pribor sa srebrnim čajnikom i namješteno žalosnim glasom pripovijedaše debeloj mladolikoj dami, supruzi gubernatora, o svojoj brizi za zdravlje muža.
- Svaki dan novi i novi izvještaji otkrivaju urote i još svakojake užasne stvari ... I sve to pada na Bazila, sve mora rješavati on..,j
- Ah, nemojte govoriti – reče kneginja, - Je deviens feroce quand je pense a cette maudite engeance (franc.: uvijek se razgnjevim kad slušam o tom prokletom soju ljudi).
- Da, da, užasno! Vjerujete li da on dnevno radi po dvanaest sati, i to s njegovim slabim srcem. Ja se otvoreno bojim...
Čega se to otvoreno bojala nije stigla dovršiti jer je spazila muža kako ulazi.
- Da, svakako ga morate poslušati. Barbinni je zadivljujuć tenor, - dovrši sasvim prirodno, ljubazno se smješeći gubernatorici, kao da njih dvije i nisu razgovarale o čemu drugom osim o ponovo gostujućem pjevaču.
Kći generala, ljepuškasta punaška djevojka, sjedila je sa zaručnikom u udaljenom kutu salona, iza malog kineskog paravana. Ona ustade i priđe ocu.
- Kako to može biti, pa mi se danas nismo ni vidjeli! – reče general ljubeći kćer i rukujući se s njenim zaručnikom.
General se pozdravi sa gostima i sjede za stolić porazgovarati sa gubernatorom o posljednjim novostima.
- Ne, ne, ne se razgovarati o poslu, zabranjeno je! – gubernatora usred riječi prekide žena generala. – Evo nam i Kopjeva, kao naručeno, on će nam ispričati štogod veselo. Dobro vam veče, Kopjev!
I Kopjev, poznati veseljak i šaljivčina, zaista stade pričati najnoviju anegdotu koja je nasmija sve.