Božićna priča
| ← Naslovnica | Božićna priča autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena u Nadi broj 6, 15. ožujka 1899. godine. |
Draga Marice!
To je pismo najbolji dokaz koliko mislim na te, jer je danas treći dan što ništa ne okusih. Već tri mjeseca kako mi umrije otac, već tri mjeseca kunatorim ko pseto. Zbog toga se ne javih pismom nikomu. Samotujem ko remeta, obuzela me acedia, spleen nesrećnih kaluđe-ra. Htjedoh otpješačiti kući, no pošto pregladnog nekog jutra zaloiih zimski kaput......Okakoj zaradi ili službi ni govora; grdna konkurencija, pa onda moja prosjačka spoljašnjost... Pišem u krevetu jer mi prije tri dana platiše posljednju večeru — cipele. Hlad hladujem, ko u grobu. Gazdarica mi srećom prekjuče otputova u Bregenz. Vjeruje mi, jer mije lice povjerljivo. Jutros htjedoh da se ubijem — ali nikako! Nemam revolvera. Zbog istog se razloga ne mogu zagušiti ugljenom. Marice! ja nemam ni užeta... Zamisli, mjesto ovih crtica fraze o životu i smrti. Marice, je li: ko u romanu i više nego u romanu!
Pa onda još i ti! Odrasla kao kneginja, »niti znade na čem žito raste, na čem žito, na čem rujno vino«, prvi bolovi, zaruke sa visokim i starim činovnikom, pismo, idealno pismo idealnom ljubavniku — i pif-paf ubija se tvoj bankrotirani otac gotovo u isto vrijeme, kada umire moj... Još ne zamijenih pravo pandecta sa kičicom, kada dobijem pismo — iz Budimpešte. Oprosti te ne odgovorih: ne bijaše iz »osvete«. Zar nije ko u romanu i više nego u romanu?
Pišem ti ovo pismo modrim i otuđenim prstima, olovkom i na papirićima za cigarete — kako vidiš. Oprosti mi te nepristojnosti. Pomisli: i Flock, moj Flock, moj najvjerniji drug, moj otac i majka, moje me pseto napustilo već dva dana.
Sada ću ogrijati prste, zatvoriti oči i gledati — tebe... Trube, grme orgulje zagrebačke katedrale; svečani zvuči i tamjan — i sve se to slijeva pod onom crvenom »štrikanom« kapicom. Pa vaš salon u Gornjem — tihom — gradu! Tvoja majka veze, ti udaraš Chopina, krv mi brboće, a živci bruje i tamburaju: Marice, blijeda i slatka Marice! Pa tvoj otac, glup i mršav kao vaša hrtica, a dobričina kao — Hrvat. Pa onda ono veče, ono predvečerje, u kojem si plovila, vjeruj mi, plovila! Beethoven, Rembrandt, širaske vrele i rosne ruže, ljubičasto nebo, zlatni herubini sa mačevima suncotracima... Porajila si me, Marice, i još drhtim, noseći na čelu onaj proljetni, prvi i posljednji poljubac. Onda mišljah da Bog stvori, smo zato ljubičicu i sunce da grije i plavi iz tvojih očiju. Onda čitah Shelleya, Platona, na počinku i uranku klicah drsko: »Kud ću tebe, oj ljubavi moja, sad uzvisit kad si procvjetala...« i nazivah te »Alelujom«, a ne »Maricom«. Blago-sloveni da su oni brucoški dani, amen!
Pišem više zbog tebe nego zbog sebe. Kada mi je već pismo neplaćeno, neka vrijedi sadržaj bar ono kazne. Za koji ću časak biti pokojni. Odlučih zadržati dah i poginuti kao najumniji Grk — Dioge-nes. Da mi bude lakše, gledat ću da mislim kao da umirem radi tebe. I odista, Marice: evo ti mog posljednjeg daha, primi puhor od ove krpe koja će netom izgorjeti! Držim da si odviše umna i da me odviše poznaš, pa da nećeš ove riječi držati burlikanjem poludjela. U ovom sam času neopisivo jak, a bliza smrt znam da će pretvoriti moje riječi u serum, u nekaki ekstrakt iz najkrepčijeg dijela tijela moje krepke volje, kojim daj da orosim tvoju slabu dušicu. Poslušaj me, i ne žalim svoje oporuke, kojom ti namjenjujem prekaljeno biće bića moga, svu energiju koju bi razvio moj život da ostadoh živ. Smrt, koja je jaka kao ljubav, stoji uza mene pa me vjenčava, i ti si navijeke moja, slatka Marice, blijeda Marice, suzooka Marice! Ne plači, Maro, jer su i moje oči suhe kao žeravica, ne plači i slušaj:
Ti si lijepa, i to najljepša, što ti je ljepota rjeđa. Nedavno vidjeh kopiju portraita kojim Botticelli obesmrti divnu Simonettu, i osupnuh se zbog sličnosti s tobom. Ti si još umna i muzikalna. Srce mi klepetaše kada si mi javila da glođeš sa majkom nevolju. Rođena si za sreću, sreća je tvoja, i to mora biti, jer ja to hoću i jer i ti moraš htjeti što ja želim. Tvoj odgoj — kao u većine tvojih zagrebačkih drugarica — nije taki da možeš na običan način sticati koricu. Gledaj dakle da se ćušneš kao pjevačica u kako kazalište ili variete. Ako ne možeš, a ti budi što drugo. Tek glavno je da sepopneš na daske i da te vide — gourmandi, bogati pomodari. Ako mrziš javnost te vrste, baci se nafranceske romane, skupi svoju majku i posljednje dvije-tri stotine, prodaj ono čemernog namještaja, idi u Pariz, javi se modelom znamenitim slikarima ili kiparima i nećeš se požaliti. Prezri ljude iz dubine duše i nećeš učiniti glupost da se zaljubiš. Budi milostiva samo najbogatijemu i najodvratnijemu. Strast neka ti omrzne kao zanat rđavom zanatliji. Tako ćeš ostati čista u duši, vječna muka i žudnja svoje žrtve, jer pravi velegrađanin gine samo za onom koja je nesavladiva. Ne dršći, Marice, jer kao učiteljica glasoviranja veliš i sama da ne možeš živjeti, a udomiti se nećeš, jer ne možeš više nikoga ljubiti i jer si sirota, a kao prosta sluškinja, »dekla«, postala bi — silom prilika — ljuba kakvog kočijaša ili sluge. Da nemaš matere, savjetovao bih ti sa Hamletom da ideš u manastir. Da te ne volim, savjetovao bih ti da učiniš kao što ja što ću učiniti. Ne plači, Marice, jer su i moje oči suhe kao žeravica.
Marice! Poljubi, Marice, svako mjesto u tom pismu gdje piše »Marica«, jer i ja to činim, Marice. To je posljednje, Marice, što od tebe tražim, lijepa Maro! Marice: nije li čudnovato kako se rastajemo? Mjesto tvojih usana — »Grijfon«-papirići, Marice! Marice, Marice, po stoput slatka Marice, blijeda Marice, suzooka Marice, nesrećna moja Marice!
U sobi već se mrači. Skoro će pasti mrk na vas svijet, jer ja ću umrijeti, umrijeti od gladi, Marice! Zbilja, danas je Badnji dan... Srećan ti praznik i pozdravi, Marice, majku.
P. P. Molim, ne javi o tome ništa mojoj majci. Spalit ću sve hartije; gazdarica i vratar me drže za Poljaka, i tako majka neće ništa doznati. Iza mjesec dana možeš joj pisati da sam u Americi. A sada da legnem u crveno makovo polje; već me obuzima olovni, makov miris smrti.
Smiljanić ustane, uzme sa golog stola jedinu knjigu koju ne mogaše u Monakovu[1] prodati: — Vrazove pjesme. Zapalivši ono fitiljčeta od svijeće, adresuje Marici na kuverat s imenom nekake pivare i stane čitati riječi na prvoj strani Vrazove zbirke, premda ih znađaše naizust:
Danas me, 12. maja 1889, zaručiše. Primite, dragi Pero, ovu knjigu — kao uspomenu. Mladost i sreću vam s njome poklanjam. Ah, je I' te, to vama nije dosta.
Fitilj zapucketa i ugasnu. Smiljanić legne i gleda tupo u krov susjedne kuće. Premda mu se već ukrutiše prsti, nema snage da ih podvuče pod jorgan. Život mu se već čini kao nešto što je odavna izgubio, pa bi mu bilo uzaludno tražiti ga. Smrt je tu, ali što da se k njoj žuri? Sat prije ili kasnije: svejedno. Glad ga više ne mori kao glad. Na jezik mu se nešto popelo te mu se čisto smučilo: ko daje izio kamen sadoviti. Boli ga, užasno ga svrdla nad desnim okom, ali ne na sljepočici nego izvan nje: kao da mu lubanja nekuda otekla. Noge zebu i nikako da se ugriju; tijelo strepi, trepti ali ne izvanjac nego iznutra. Sjeća se dosadnih melodija, te ga muče, te zuje poput cvrlje-nja mokrog panja na ognjištu. Bim — bim — bim — na zvoniku udara tek četiri! Do četiri i četvrt mu se čini čitav sat, do po — čitav dan, do četiri i tri četvrti — nedjelja, do pet — mjesec, do šest — godina dana. Jedva jedvice podvuče ruke i broji na zglobovima od prstiju do sto i natrag. Kratak ga obuze san. Već htjede odista usnuti, ali pošto to kroz san opazi, trgne se i probudi. Misli da se naspavao, a prokleti sat kuca tek sedam! Vjetar stade bičevati i drmati prozore, kroz daleke uglove zamre zlokobnički fijuk, a kroz blijedo se i zeleno veče prospu bijele i rumenkaste pahuljice kao iz proderanog rešeta.
O prozor bubnulo nešto crno, okruglo i sitno dva, tri li puta: kaki smrznuti vrapčić. Smiljanić osjeti nešto vrelo u očima, no uto se sjeti kako bi mu ugodno bilo plakati — ne zaplače. Nehotimice skoči i stade tražiti po svim kutovima kaki ostatak od cigarete. Nađe očajan »čik« od po nokta, krpicu žuta papirića sa vlakancem duhana i, pošto ožeže dobrahno usne posljednjom žigicom, pritisnu vrelo čelo na staklo od prozora, a lepršanje pahuljica čini mu se tako očajno, svjetlo od ulične svjetiljke tako neizrecivo, tako strahovito beznadno i glupo... I pade na ležište kao santa topla leda.
Stille Nacht, heilige Nacht — zaojkali u sobi iznad njega muški, ženski i dječji glasovi kao plačući od radosti. I Smiljanić se nađe na svoje čudo u čarapama na hladnom hodniku. Wie gliiht er im Glase! wieflammt er so hold! — zapjevaše u sobi pred kojom stoji. Reći ću im onako šaljivo: — Oprostite, dobri ljudi, ali nije lijepo da blagujete, dok ja pored vas umirem od gladi.-------Da uhvati za kvaku, ali unutra neko Tierschutzverein, a Smiljanić pobježe zastiđen. U krevetu zamišlja daje anarhista, gleda scenu u kojoj se, ubijajući, osvećuje podlom društvu. I pade mu na um majka koja iza očeve smrti postade gazdarica u nekog bogatog slavonskog župnika. Vidi ju kako sada žvače sa debelim velečasnim Matićem, dok on-------Oh, licemjeri, podli licemjeri! Majka? Ne: — mačka!
— Oh, alaj sam bijedan i nizak! Kukavnih li sofizama!
Iščupa punu šaku kose i bijesno zadrži dah. Osjeća u sebi hulju i toga nitkova hoće uništiti... Grudi i lubanja da puknu, oči da iskoče... Smiljanić zarije glavu pod dušek i pritisne nos i usta šakama. Od muke stane na noge i nasloni se uza zid.
Vani se međutim razvedrilo, a mjesečev modruljasti sjaj pao po stolu, obasjao Vrazove pjesme, ono pismo, a na pismu zapalio srebrom paperke na stručku Maričine kose, zlaćane kose Maričine... I Smiljanić pade nauznak i udahnu punim i žednim grudima daha životnoga. Bijaše mu kao da ga neko spasao od sigurne smrti, kao da je pijan prešao na trulom brvnu preko vratolomije, kao da se prijeko otrijeznio, i obuzme ga grdan strah. Klepeću zubi i koljena, premda se stisnuo i ukočio. Zvono udari deset, i to ga malo ojunači i pribere. Sada mu se čini da vrijeme protiče dosta naglo. Opet osjeti račac, jer ga glad stade tako mučiti kao da mu neka muzgava ruka obrće utrobom ledenu ognjaricu i ognjen led. Glava sopti kao da kuha mozak. — Oh, da ne dobijem zapalu crijeva, tifus-----------! I vidi bijele bolničke ponjave: na jednoj leži on s iskeženim zubima u okviru zele-nomodrih i krvavih usana, suhih, krvavih, bijesnih i polumrtvih očiju, a pored njega brojaniše sušičava milosrdnica... Obuze ga žudnja za toplim i sočnim životom. Misao na smrt tako ga poražava, da se grčevito uhvatio za krevet, jer mu se čini kao da pada sa nebotične stijene u kostolomiju, sa oblaka u nedođiju, sa zabitne visine u zabitnu smrt. Smrt, smrt je ova siva i zabitna kosturnica, smrt je svaki njegov dah, smrt mu pleše u lubanji i obrće se u crijevima. Njemu je kao daje svezao za noge težak kamen da bi se što sigurnije utopio, a u padanju sa mosta pruža u kajanju slabačke ruke za vazduhom, za suncem... Hoće da zamoli za pomoć susjede, ali tek što ga obuzme zima, sjeti se mrskih mu novina:-------»Spašen od gladi«; ili: »Umro od gladi«. Stane ga moriti smijeh kao onaj na sprovodima ili kod gledanja tragedija. Pomišlja na opaske njemačkih novinara o »izgladnjelom Slovjenu«, o »prosjačkom Slovaku«. U dotičnoj bi vijesti stajalo zacijelo: »...Bolje daje ostao kod kuće kozarom ili daje došao u Miinchen kao drotar...« I Smiljanić stao očajavati...
Na hodniku zalaje njegovo pseto. Dobio ga u Grazu još kao đače od rođaka, ulanskog satnika. Flock, buldožić mrke gubice i izbulje-nih očiju, crnih kao u ždrebeta, a rumenih ko u bijela kunića, bijaše grdan vragolan i Don Juan, a Smiljanić ga čuvaše ko oči u glavi. Pisaše svaki dan njegov dnevnik, koji htjede iza Flockove smrti štampati kao monumentum aere perennius. Evo nešto iz tog journala:
...Danas kličem i ja: izgubih dan!
Danas razgovarah na uglu Stankovićeve kuće sa hrticom gospodina Kamenara. Pošto joj prikazah svoju davno pritajivanu ljubav, reče nemušti, a suze joj se sustižu blijedim obrazom, rose mi obrezane uši i elegantni okovratnik:
— Ah, ja i vas obožavam, dragi muškiću, jer ste »čeče«, kako vele te lude Zagrepčanke. Vaše duhovito crno oko, vaši zubići, što kao biseran vijenac kite njušku mrku i baršunastu poput noći, a nad njuškom vaš grčki nos kao mistična svjetlucava planeta, kao mjesečina iza oblaka... Pa ta vaša genijalna fizionomija! Floče, tako mi vitog repa, nikada je zaboraviti neću! Ne znam je li igra sudbine ili afektacija, te vam je desna laločica uvijek nategnuta na sardonski smiješak, dok lijevo lično krilo ostaje tragičnog izraza, ali znam da bi vas zbog toga ludi dvo-nošci trebali da poštuju kao utjelovljenje svog četveronožnog duha. Ne možete mi poreći daje klincov, vaš gazda, ono malo soli u svojoj tikvi od vas uzajmio...
— Ne komplimentujte, ljubljena hrtice, ne komplimentujte-------
— Ah, Floče, ja vas obožavam, ja sam nesrećna, mi smo nesreć-ni! Ljubav Abailarda i Heloise je prama mojim, prama našim mukama ono što su četiri noge prama osam nogu. Oh, Floče, Floče! Što se rodi-ste tako ogroman duhom, a tako sitan, tutušak tijelom, te bih vas mogla nositi u zubima?! U to čujem poznati ljubomorni lavež. Kudravi glupan Otelo juri prema nama ispruženim šapama, mrseći kroz zube: — Čekaj, čekaj, mali huncute! Ja kubac pa u prvi hodnik, ali već zijeva čeljust Otelo-va. Mene i nju stane zapomagljavina. U taj odlučan čas pade nekaka budža višnjevača na Otelova pogana leda, te hulja zapomognu da se do Maksimira čulo, i zavivši metlastu repinu med noge junačke, uhvati maglu niz Ilicu i sve ruši mirne građane. Podignem k nebu zahvalne oči i vidim mog Smiljanića...
... Moj gospodar ima rđav običaj da mi pri ručku meće iznad samog njušnog organa mirišljivog mesa koje moram da držim nepomično do svršetka. Smiljanićev smijeh kod takih tantalskih prizora daje mi pravo zaključivati na njegov zloban značaj. Ako hoće dvostruku budalu, neka uzme drugoga! No ja se uostalom više smijem njemu nego on meni. Najsmješniji mije kada se u ogledalu divi svom grabežljivom nosu koji drži orlujskim, rimskim, aristokratskim i što ti ja znam. Za nosove se ne mijenjam s njime. Tolicni mu je koja cio cjelcit. Ne volim Smiljanića što sam u njega od male šake, nego stoje on moja dvorska budala, pa još besplatna.
... Danas bili smo sa Maricom, tj. sa Kamenarovima, kod Punti-jara u Gračanih. Marica je mene prvoga ćukila, i to na vrh nosa, a glupan Smiljanić ne bijaše ni najmanje ljubomoran.
... Da je u mog gazde tolika renta kolik mu je nos i sujeta, blago nama obadvoma.
... Oj Münchene, ognjem izgorio! Radovah se već svom — iako ne vjernom — portraitu, a moj budalasti gazda postao meloman i piše note — ponotio se, da bog da!
Münchenke su ipak druga sorta od zagrebačkih frajlica. Ubit će me taj pusti švaljerluk. Padam iz avanture u avanturu: poginut ću ko Heinrich Heine. Meni je dobro, jer me izdržava baronica Reinfels, tj. njena kujica (ne znam joj imena)...
...Moj gazda gladuje: duša mu — štono rekli — već došla u nos. Pošto me više ne amizira, morat ću ga ostaviti.
— Spašen sam! — dahne Smiljanić i podviče na kerče koje dere šapicom po vratima. Skoči iz kreveta, dohvati iz ormara hartiju sa nešto morske soli i traži škljocu, šapućući grozničavo:
— Mir, Flock, mir!... Duša me boli: psić mi bijaše dobar ko bratac rođeni... Uostalom, kajafa me bezobrazna, berekinče me nijedno u ova dva dana napustilo kao Iškariot. Ha, čekaj mi se!
Baci pored peći Vraza i dvije stolice kojima će naložiti vatru. Uzvrpao se po sobi kao muha bez glave i spotiče se preko stola. Nađe štap koji će mu biti ražnjem. Otvori tupu, staru i rđavu kosturu, uhvati za kvaku i odjedared je ne može otvoriti. Uševrdao se i jedva jednom otvori vrata, a vižle doskakuće radosno. Smiljanića napopastila vatra po rukama i obrazu.
— On...on...hm... svijeću.—Zašaptalo nešto u hodniku, a Smiljanić se skupi na stolicu i metne pseto na krilo... Stalo ga lizati po licu i uz-drhtalim rukama. Smiljanić mu prijeđe rukom preko rebara; mogao bi ih prebrojiti, tako je za ovo dva-tri danaomršavilo. Ne vidi ga u onom mraku, ali osjećakako mu sve do duše prodire zvjerajući pasji pogled...
— Hoću... ne... pst... unutra... jaoh — šuška odnekale...
— Huljo, zar posta u ovo dva dana Bauchredner — rekne Smiljanić glasno, ćušne psa nemilosrdno po gubici, a on uplašeno lanu i bolno zacvili. Smiljanić iznebuha sklopi oči, pritisne psića zdvojno na stolicu i opuči ga klati. Ne opaža da kolje tupom oštricom — poderani rukav svoje košulje...
— Uđi... uđi... bojim se... on je lud... pusti me — čuje Smiljanić sasvim razgovijetno, a psetance drhturi ćutećke, ćutećke i cvili, cvili kao zabludjelo, ostavljeno djetešce.
— Što se ajnačiš! — drekne Smiljanić promuklim od straha i zlobe glasom, digne nož visoko nad glavu, pa da zamahne...
I nešto ga spopalo za desnicu. Flock lizne u hodnik, razjareni Smiljanić dohvati stolicu. No nešto mu se bacilo oko vrata, poljubilo ga, na licu osjeti tople kaplje...
— Majko, draga mamice! — uzdahne kao koporeći i silno obuhvati nešto u bundama i maramama, što badoljaše* i jecaše, jecaše, jecaše...
— Ranče moje, nesretnice moj! Hvala bogu te nas večeras u jednoj gostionici nađe Flockica te nas dovede ovamo. Oh, mišljah jadna da si mi poginuo. Velečasni Matić je dao pet stotina, pa da te dovedem kući. Ajde odma' s nama, doli je kočijaš... uf, ogulit će me, ne-srića švapska!... i stvari koje ti ponesoh iz Pešte. Znala sam da će ti tribati. Ajde, sinko, s nama!
— Tko je još tu? Velečasni?
— Ona. Marica. Izmolih je u Pešti od gospođe Kamenarove. Još te nosi u njedarca. (Ove posljednje riječi šanu mati tijacko i smijućke.)
Smiljanić ispadne na hodnik, ponese onako gladan i slab nešto veliko što zamiri kao smiljem i bosiokom, spusti teret kraj prozora na mjesečinu, zagleda se u nekako zorno lice, zaglavinja i obujmi neka-ka koljena, bulazneći i žalostivo i veselo!
— Marice... ja... oprosti... nemam ni cipela... umrijet ću od sreće... oh, bože moj slatki!
— Lako za cipele, ludo jedna! Dao popa pare! Ajte vi, dico moja, sa mnom dolje u Horvatsku; mladi ste, jaki ste, naći će se i za vas krava — veli Smiljanićka svojim gotovo muškim glasom.
Marica ćuti kao da se omramorila, a Pero jednako jecajući penta:
— Umrijet ću, umirem, dušo... dušice moja. Tri dana bez hljeba, a sit sam, očiju mi, Marice, sit sam, ko šaran...
— Juf, Pero, ti ćeš se opametiti ko Tirolac u trideset i petoj! — veli Smiljanićka.
Došuljao se i bitanga Flock, začuđeno zaštektao i pustio se u neka duboka razmatranja. Marica tek lagacko — lagacko treperi prstima vrhom Petrove bujne kose.
I zabruji prvo ponoćno zvono, tajanstveno i tuhano kao skrušena molitva. Zaslavi drugo i treće, zapjeva noćni vazduh, u mironosnim se zvucima kao da rastopiše i splinuše uzdasi utješenih srdaca.
— Srećan ti Božić, Pero! — veli Mara, tijo tijacko. On utihnuo, no iznebuha sjedne na krevet i stane brbljati, brbljati, brbljati. Mara ciknu, zagrli ga rukama, ogrće ga svojim šalom.
— Pero... Bože... To nije ništa. Ne šali se...
On se ućuta. Nikada više ne čuše ni riječi od njega.
- ↑ München
| Povratak na vrh stranice. |