To bljesak pade na toliko iscrpljenih sjena,
ili munja posred noćnih duhina,
ili vapaj stigao iz bunarskih starina,
ili jesen iz izgubljen a i smokva zgnječena.
Ne ostaje ništa do dimna gradska ruševina,5
okamenjena stabla, bombe s odloženim paljenjem,
Sarajevo, o prošlosti moja bezkorisna.
Ali, sve je crno u srcu koje govori odbijanjem.
To je jedna ptica ozebla u srcu Sarajeva9
i djeca koja se ne usuđuju iz praćke ubiti nju.
nebo plavo bijaše odmak njenom svijetu
a grad ostaje nijem, bez odjeka.
....
Nemojte do ljubavi poput klimavog starog hrasta držati.13
Naši su poljubci nestali, isparili.
Ti bî mojom bezbrižnošću i ona kojoj su se divili,
Našu tegljenicu čujem rijekom prolaziti.
U daljini se tužna groblja pomlađuju.17
Ima mrtvih oblutaka, naša je zemlja opustjela.
Ja znam da će to jednog dana biti naša opijela.
Zašto tvoje ruke na molitvzu nalikuju?
Kolika su vremena prošla niz naše krovovlje porazbijano.21
Koliko li je greda pocrnilo i već je zima.
Ja ponovno vidim tvoje lice napola izbrisano.
Bilo je to vrijeme kad je proljeće mirisalo našim tijelima.
Hodajmo u prezreloj krvi historije naše.25
Stabla su porasla ja sam tebe vidio kroz tmicu.
Stavimo uzde u zube, obrišimo usne naše.
Jedna poema to su riječi s kojima sam ugasio groznicu.
