Hrvatska je iskala živote u Hrvata
i moj tata
Vladimir Dretar sin Aleksandra i Jelke Čorak
znajući da doma ne sme biti i da mora u
u rat iti
mlad i nedužan očiju u kojima se upravo plotilo
svjetlo
i ruku na pregršti lišenih punine topline moje
majke
mene milosti molbe mira množine miline
dodirivanja
topline nedokučive u mjestu gdje je rođen
mjestu
gdje smrt i njega i svakog drugog postavlja
vraća
na mjesto gdje se nađe tražena domovina
zemlja
procvjetalog zvuka svanutljivog drveća
raspjevanih
obala mora otvorenog našim lađama svjetla
ukrcanog
duboko u utrobu tog stuba uskovitlanog od neba
na ovamo
i uvijek iza nas ispred nas u nama
dok
buja zvuk po poljima dok barjaci ivinih kosa
lebde
u uzduhu koji recitira pjesmu prešutanu
u noći
kad su pirovale nježne kože hrvatskih
siflanata
i u tavanici noći iskrili prštavi hrvatski
vibranti
u toj zemlji od jama i gromača svoj od trnja
krunskog
na čelu u križu nad mukom i nad
jaukom
