Bijeg/XI.

Bijeg — XI.
autor: Milutin Cihlar Nehajev

"Ta cio život, cio svijet, sanak je samo, sanak lijep..." - pjevaše Jagan promuklo, visoko držeći čašu.

U krčmi Talijana, koji je prije tri tjedna u starom magazinu kraj obale stao točiti vino, nije bilo nikoga osim Đure i njega. Po danu dolazili su Talijanu na skok mjerači lijesa, mešetari i druga čeljad što se vrze po poslu uz more. Noću nije nikad bilo gosti; Talijanov lokal nije bio ni uređen za bolju publiku. Niska, tmična soba navečer bijaše slabo rasvijetljena. Polovicu su prostora zauzimale bačve; ogledalo u kutu i dvije slike iz vojnâ Radetzkoga bile su sav ures. Talijan bio je nov krčmar i htio da pribavi goste, pa je rado davao na vjeru. Zato su se u njegovoj "gostioni" utaborili, kako je govorio Jagan, Đuro i on.

- Pepa, još jednu!

Raskuštrana djevojka đavoljih očiju i napola otkritih prsiju donese novu litru.

- Kud bježiš, sjedni malo uz nas!

Pepa odmah posluša i sjedne ravno na krilo Andrijaševiću. Talijan nije bio strog sa svojom služinčadi, a "suhi doktor" ušao je u volju djevojci koja je, prije nego je postala "kelnerica" kod Talijana, prala suđe i dvorila u najgorim krčmicama uskih ulica grada.

- Pij, Pepa! To ti je ionako jedino u čem još ima nešto pametno!

- Piti i ljubiti, a? - nasmije se Pepa zvonko i pritisne svojom nogom Đurinu.

- Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se - filozofirao Jagan. Vino je bolje od žene; kušaš ga, i ako ti se ne sviđa, izbaciš; a žena ti sjedne na vrat. U vinu je ljepota i omama - treća litra otkriva ti cijeli Muhamedov raj. U vinu je sloboda, jer te ne veže ni o što. A ljubav - do vraga! - od toga zaboli i srce i glava. Ljubiti se može samo Pepu i žene što su kao ona; ne traže ništa nego čas.

- Tako je, živjela Pepa!

Djevojka cmokne masno Andrijaševića.

- Doktore, golube, opet ćeš se opiti. Ne lijevaj toliko u se.

- Pusti mu bar to, curo, - naljuti se Jagan. Mi drugo i ne zahtijevamo, je li Đukane?

- Pogledajte se samo u zrcalo kakvi ste! - oči vam se svijetle kao mačku - rugala se Pepa.

- Krasan sam! Pravi tip čovjeka koji je načistu sa samim sobom - hvalio se Jagan porugljivo, promatrajući se u ogledalu. A vas dvoje baš ste lijepi u zrcalu; kao da vas je tko naslikao. Ima u ovoj krčmetini nešto šekspirsko.

Pepa se okrene prema zrcalu, a s njom i Andrijašević. Nije mogao dugo gledati svoju sliku. Vlastite oči zurile su u nj iz stakla ispite, bez izraza; crveno, nabuhlo lice, okruženo raskuštranom, neurednom, davno nestriženom bradom, imalo je vid kao u teško bolesnog čovjeka.

- Eh, negda smo bili ljepši, - vrati se Jagan k stolu. Đukane, da li tebi kad dođe na um vrijeme kad smo mi još svaki dan mijenjali manšete?

- Pij, ne filozofiraj - razljutit ćeš me.

- A da, ti si još prošlog ljeta pazio na to. A ja već tri godine ne znam da valja mijenjati košulju ni svaki tjedan. Imao je pravo onaj Englez što se ubio radi dosadnog svlačenja i oblačenja. A kakva je u tebe košulja, Pepa?

- Prste k sebi, razbojniče! - udari ga djevojka lako po ruci. To je samo za moga doktora - i privine se usko uz Đuru.

Ovaj uzdahne.

- Ti si zbilja još jedino što mi ostaje. Pijmo!

- Opijajmo se vinom, ljubavlju, ljepotom - stane Jagan deklamovati stihove Baudelaireove.

Talijan zazove Pepu u kuhinju.

- Prošlo je već preko pol sata da se nitko nije javio za riječ; javljam se ja, i molim da me slavno društvo sluša - digne Jagan čašu. Napijam u zdravlje najkrasnijega od svih doktora i njegove jedine prave ljubavi, naše vile, Pepe! Živjeli!

Đuro iskapi nadušak.

- Pusti ljubav - što ti je to danas uvijek na jeziku.

- Oh, smetam te u kakvoj uspomeni? Oprosti. I ja sam sentimentalan; ljuti me ta Miloševićeva bolest. Pljuje krv, kao da je plaćen za to. Vidiš, on će prvi svršiti. Onda dolazimo mi na red. "Dva krasna cvijeta ko usred maja" - haha! Što je od Minke? Ti već ne ideš k njezinima?

- Ne idem!

- No govori nešto, zaboga; ja sam moram da brbljam cijelo vrijeme. Što te napalo? Andrijašević izvadi iz džepa omot.

- Na, čitaj.

- Vera Hrabar - Tito pl. Ljubojević - vjenčani. Tko je to?

- Moja zaručnica.

- Bravo, to je prekrasno. A kad je svadba?

- Ne muči me.

- Bilo bi baš zgodno da je danas. Ja bih držao govor u slavu toga; a na koncu bismo tebe za šalu zaručili s Pepom. Svemu ti je uvijek žena kriva. Neki Švaba izmislio je ko luda koka lijepu riječ: Er ist ein Dichter stets und hängt am Weibe. Ali to ne vrijedi za Švabu. On pije pivo i rađa djecu. Nas Slavene ubija žena; baš visimo o njoj ko bršljan o deblu. Ej, Pepa! Dođi, da nam ne proplače vitez...

Držeći se za ruke da ne padnu, izvukli se Jagan i Đuro iz Talijanove krčme. Sasvim ih ostavila svijest; jedino su imali još snage da mehanično zakopčaju kapute i vuku se naprijed. Travanjska noć bijaše topla, suha. Kiša koja je padala posljednjih dana, prestala; ulica se osušila od južnog vjetra. Na moru bijaše silno jugo - negdje iz ogromne daljine dolazili valovi, površina dizala se više od obične plime, prelazila razinu obale i zalijevala prolaz. Kao da se razbjesnjelo i htjelo progutati kuće na dohvatu, zaletavalo se more i odnosilo prašinu i smeće sa ceste. Zrak je bio pun teškog, neugodnog mirisa.

- Fuj, to zalijeva kao da nas hoće progutati! - stisne se Jagan uz prijatelja.

Prođu mimo gata što je usred luke. Uz gat napravljene su kose, popločane udubine na koje se mogu izvući lađice za potrebu. Tu nije vala razbijala kamena obala; on se široko razlijevao i činio ogromnu kaljužu.

Andrijašević stane i zagleda se u val koji je bio dopro gotovo do njegovih nogu.

- Što čekaš? - upita Jagan.

- Vidiš kako zove! - promuca muklo Đuro.

Nije mogao da pravo kaže što misli; pleo mu se jezik, a u mozgu živjela je samo slutnja nečega teškoga što ipak valja učiniti.

- Sasvim polako moglo bi se danas u more - rekne šapćući, zakorači i nađe se na skliskom tlu kosine.

- Stani, kuda ćeš!

Ali Đuro se nije dao ustaviti. Jagan, teturajući, pokuša ga držati za kaput, no val ih zalije obojicu do vrata i povuče korak za sobom.

- U pomoć! - zaviče najednom Jagan, osjetivši da mu pod nogama nestaje tla.

Dotrčaše dva financijalna stražara i piloti, i s mukom izvukoše ih na suho.

Andrijašević bio je kao u magli, niti je osjećao mokrine niti čuo Jaganovih psovaka.

Ovaj se bio učas rastrijeznio.

- Baš smo uspjeli! Kud ćemo sad ovako mokri? Začas će zora. Ako nas uhvati dan, bit će lijepa parada. U gradu će se sutra djeca smijati za nama. Nećemo u grad. Idemo kuda van.

Đuro pođe za njim bez misli. Ukrcaju se na parobrod što je za čas odlazio put Rijeke i odu do prvog stajališta.

*

Vi se niste mogli tužiti na mene glede moga postupka prema vama - govorio je ravnatelj Đuri, stojeći i uprto gledajući u nj. Zatvorio sam i jedno, a i oba oka, odbijajući mnogo toga na vašu mladost i vašu pjesničku narav.

"Govori, govori samo - svejedno je što brbljaš" - mislio je Đuro, gledajući neodređenim pogledom preda se.

- No ova posljednja stvar ne da se ni ispričati ni oprostiti. U pijanom stanju - naravno s jednim kolegom koji na žalost spada u naš zavod, ali, nadam se, neće dugo - u pijanom stanju skoro ste se utopili prekjučer. Jučer vas nije bilo u školi - niste se ispričali, pače vas nije bilo u gradu!

"Govori! govori koliko hoćeš - to sve nema smisla."

- Zar nema u vas stida? Stida pred građanima, pred mladeži koja lako doznaje za vaše čine? Došli ste amo prije dvije godine; ja sam se od vas mnogomu nadao... ravnatelj stane nizati čitav niz opomena i savjeta.

"Ah, što ga ja slušam! Bilo bi najpametnije otići i ostaviti ga. Ionako je svejedno, danas ili sutra - otjerat će nas, veli Jagan."

- Bili ste mladić inteligentan, naobražen, miran, uredan...

"Taj meni drži pogrebni govor; a ja tu živ stojim pred njim."

... ukratko; sada sam prisiljen da postupam sa svom strogošću: podjeljujem vam službeni ukor koji će biti prijavljen na nadležno mjesto.

"Samo me pusti da odem! ne muči me - podjeljuj ukore, ali mi ne kidaj živaca!!"

- Nadam se da ćete ovaj ukor ozbiljno shvatiti i misliti na posljedice. Premda sam prisiljen latiti se ovog strogog sredstva koje je jedno od najzadnjih, upamtite, najzadnjih, računam na to da ćete se popraviti.

"Ako ne prestane, ja ću pobjeći. Ne mogu da ga slušam - izgubit ću hladnokrvnost.

- Svi mi zabrinuti smo za vaš napredak. Zašto se ne pripravljate za ispit? Rok vam je blizu; a znate koji vam je uvjet postavila visoka vlada kad vas je imenovala suplentom. Ostavite se svoga druga koji vas zavodi i koji je za vas najgore društvo; svi ćemo vam biti na ruku da se uzdržite u svom zvanju, da napredujete...

Andrijašević osjeti bijes u sebi i volju da nešto razbije. Oči mu se zaliju krvlju i suzama.

- Vi, vi ćete pomoći! Vi ste krivi što ste me ubili, uništili, - vi - i vama slični! - zaviče dignuvši ruku drhtavo, gotovo u plaču. Ravnatelja opale njegove bolne, upale oči, sjeti se sukoba s Lukačevskim i uzmakne za korak natrag.

Andrijašević opazi u crtama ravnateljeva lica strah. Ogroman prezir i samilost u isti mah ispuni mu svu nutrinu.

Suze mu poteku niz lice; cijelo mu je tijelo drhtalo.

- Ne boj se, ne - neću ti ja ništa. Maknut ću se ja sâm - otići ću - pobjeći sâm - reče polako. I jedva se dovuče do vrta.

*

Žega je ovoga ljeta bila strahovita. Sunce nije dalo ljudima ni da rade ni da se kreću. Kupanje i šetnja u kasnu večer bijahu jedini lijek u uspavljujućoj omari.

Sa svim tim Andrijašević nije izlazio danju iz svoje sobe. Stidio se i bojao ljudi. Sjećao se kako su se svi pomalo odbili od njega; kako napokon ni Gračar nije htio da govori s njim, srdeći se što mora za nj neprestano suplirati. Pod kraj godine nije ni išao u školu svaki dan; orgije sa Jaganom svršavale se često u zoru, a pokoji put izvan grada, kuda su bježali njih dva da ne moraju po svjetlu zore teturajući tražiti kuću. Javljao se bolesnim i krišom išao uvečer k Talijanu.

Kod kuće mučili ga vjerovnici. Prijašnja gazdarica, kojoj je ostao dužan dva mjeseca, tražila ga svaki tjedan. Privikao se na to da ga psuje na stubama, pred služinčadi. Na vjeru nije više nitko davao ništa; cipele mu bijahu poderane, a na hlačama visile su zamazane niti na rubovima. Rublje se bilo izderalo, a nešto je zaplijenila i prijašnja gazdarica; na odijelo nije ni mislio.

Isti Talijan otkazao mu veresiju kad je doznao da su Jagana otpustili od službe. Valjalo je jesti, i Đuro nađe krčmicu ispod svoga stana gdje se sastajalo društvo nižega soja. Tu je sjedio navečer bilo s kim, sa gradskim pisarima, paziteljima daća i propitim ljudima, za koje se nije znalo od čega žive.

Jagan je pod kraj školske godine otišao k nekim rođacima da potraži drugo zvanje. Na rastanku bilo je obojici teško oko srca. Andrijašević je poslije toga ostao sam - tako sam, da mu se činilo kao da je zatvoren u tamnici iz koje će ga jedino izvući - na stratište.

Na Veru mislio je rijetko, vrlo rijetko. Gdjekad došlo bi mu na um, što je sve ona morala pretrpjeti radi njega prije nego je pošla za drugoga; - ali uvjerenje o sudbini, koja ga je nefaljeno stigla i kojoj nije sam kriv, nije mu dalo da se kaje i da žali za izgubljenim životom.

Opijanje postalo mu fizičkom potrebom. Jeo je jedva toliko koliko je dosta djetetu; ali navečer nije mogao da spava ako bi došao kući trijezan. U takve večeri progonile bi ga strašne misli; bježao je od ljudi, ali nije mogao pobjeći od sebe samoga. Zato se omamljivao i u praznicima iza svršetka godine živio u vječitoj omaglici.

Događalo bi se da bi čitavu noć ostao u krčmi i drugi dan sve do objeda. Kući nije htio da ide jer se bojao da neće zaspati od uzrujanosti i nemira (živci bili su već sasvim slabi, ruke osušile se i drhtale). Ostajao bi i poslije podne uz vino, vraćao se kući kasno u noć. Ali ni alkohol nije često mogao da svlada živčane napetosti; Đuro bi legao u krevet i uzalud nastojao da zaspi. Svaki šuštaj zabolio bi ga, kao da ga je netko bocnuo u mozak; gdjekad činilo bi mu se da je netko drugi uza nj u sobi.

Svjetiljka je morala gorjeti čitavu noć. Da se umiri, uzeo bi knjigu i napeo sve sile da prati slova. Ali riječi nisu imale smisla, a kad god bi okrenuo stranicu, stresao bi se, misleći da je nečiji obraz na novoj strani. Znao je jasno da je sve to halucinacija; ali badava - slike su se dizale iz kutova: ljudi živi i jasni, koji su se maknuli tek načas kad bi zatvorio oči, da odmah zatim izmile na drugom zidu, na podnožju postelje, u udubini prozora. Događalo bi se da je sate i sate trajala ta borba s halucinacijama; bio je kraj toga ipak napola pri svijesti i znao da će poludjeti ako povjeruje u realnost tih prikaza. Bojao se toga i u takvim noćima govorio glasno sam sebi da je sve to obmana - samo da ne popusti bolesnom mozgu; - ali lica poznatih osoba, pače literarnih ličnosti, stupala su jednako živo pred njega, koji se otimao njihovom zapovjednom, porugljivom pogledu.

Jedne noći učinilo mu se da je na podnožju postelje Milošević, polumrtav, sa krvavim mrljama na obrazu, i da mu govori. Čuo je jasno sipljiv, bolesni njegov glas. Tu ga ostavi zadnji trunak svijesti za koji se je uvijek borio da ga zadrži, misleći da poslije toga dolazi ludilo - i stade vikati u pomoć. Njegova stanodavka preplaši se nasmrt našavši ga gdje se napola gol, u krpama (nije već davno imao ni jedne cijele košulje), stisnuo za postelju, kleknuo na tlo i, zureći luđački u svjetiljku, digao ruke proti nečemu nevidljivomu...

Iza te noći ležao je dva dana. Treći dan budne mu gore; nije mogao da izdrži bez vina; i premda se jedva držao na nogama, otiđe u krčmu.

Tako proživi mjesec dana, bojeći se da će poludjeti i ubijajući taj strah svagdašnjim besvjesnim pijanstvom. Koncem ferija dobije od ravnateljstva gimnazije službenu obavijest da je visoka kr. zem. vlada obnašla riješiti ga službe namjesnog učitelja u kr. realnoj gimnaziji u Senju, pošto nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita, prema naredbi od dana x. g. x.