Prijeđi na sadržaj

Bijeg/VI.

Izvor: Wikizvor

Bijeg/V. Bijeg —  VI.
autor: Milutin Cihlar Nehajev
Bijeg/VII.


Sporo i jednako tekli su dani. Iza krasnoga proljeća učas zazelenješe se bogato vrtovi, na surom kamenju oko Senja tu i tamo diglo se sitno grmlje i trava. Sunce pripeče već u svibnju punom snagom.

Đuri bivaše sve teže ostajati navečer u svojoj sobi uz knjigu. Primorske noći mamile ga na zrak - i čitave večeri znao bi probaviti šećući uz more. Stara njegova navika da u mašti proživljuje najnemogućnije kombinacije, zahvati ga kao nikad prije. Ljubav za Veru postajala je za nj sve više nekom teškom i bolnom uspomenom. Svaki dan donosio mu novih razočaranja: u školi bivalo mu sve dosadnije otkad je morao da napusti svoj slobodni razgovor sa djecom i da se drži suhe šablone zadavanja i ispitivanja lekcija. Materijalne brige tištale ga svaki dan nemilije; a što je najgore bilo, neprestano se morao uvjeravati kako neće nikad biti kraja toj oskudici novaca koja sve njegove kolege muči jednako kao i njega. Na ženidbu s Verom nije se ufao da misli niti da o tom ozbiljno računa; podao se misli da će se morati promijeniti ili neočekivano doći nešto što će popraviti svu nevolju.

Odluka "podavati se životu" nije za nj bila ništa novo. Svaki put kad bi ga nešto zateklo što se nije dalo odmah svladati ili je bilo u neskladu sa njegovom duševnošću koja je žudjela za harmonijom i mirom, kad god bi se našao oko u oko s neprilikama običnog života koje se nisu dale protjerati ni mislima ni sanjarenjem, Andrijašević bi bez otpora doskora zaključivao da nema smisla s tim razbijati glavu, i - čekao što će doći. U dnu duše bilo je negdje sakrito tajno uvjerenje da u zvijezdama nije za nj upisana sreća - i to uvjerenje izbijalo bi u obliku pravog fatalizma čim bi Andrijašević na svom putu našao zapreku kojoj nije bio sam kriv. Ne hoteći ni da to sam sebi prizna, on se sve više izmirivao s mišlju da se valja začas pokoriti svoj ovoj nevolji koja ga je stigla - da nema smisla boriti se, jer ionako nema nikakve nade u uspjeh. Još je uvijek svršavao svaki dan svoj određeni dio opetovanja ispitne materije; ali pri najmanjem duševnom neraspoloženju bacao bi nevoljko knjigu i bježao iz svoje sobe, govoreći sam sebi: Jedan dan više ili manje, svejedno je; ionako treba tegliti još dugo dok budem mogao misliti na to da će Vera biti moja.

I sama ta misao "kad će Vera biti moja" polako, svaki dan za korak, odaljivala se od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike; uviđao da ni sam ne može sada a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju ima i koju će dobiti. Vera je pomalo postajala za nj nedohvatno biće; lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da sebi priušte i nešto luksusa - sve to postajalo je za nj nečim što se tako malo slaže sa njegovim sadašnjim životom, te je uzalud tražio izlaz.

Kao đak u Beču živio je prilično dobro; potpora stričeva, stipendija, a nešto za sitne potrebe i literarni rad - to je skupa iznosilo mjesečni prinos koji je dostajao za uredan život. Od mladosti nije bio naučan na veliko obilje, pa se je u običnim stvarima, osobito u jelu, lako stegnuo na najpotrebnije. Nije mu nimalo smetalo da za večeru ima samo komad šunke i kruha sa čajem. Ali tim više navikao se bio na neki drugi luksus: na to da češće posjećuje kazališta i izložbe, da prati muzikalne novosti. Općenje s Verinom obitelju donijelo je k tomu još nešto: brigu za odijelo.

I - čudo! U velikom gradu ipak se dao sastavljati kraj s krajem i Đuro je bio zadovoljan svojim životom. Ovdje pak nije bilo gotovo ničesa od onih zabava i potreba na koje je u Beču znao trošiti dobar dio svoga novca; ali oskudica bila je svaki dan veća. Đuro je već tri puta pisao majci po novce; drugi put učinilo mu se da mu ih je ona poslala preko volje, a treći put morao je pače da ode sam k njoj na Rijeku. Posao sa Tominom baštinom išao je vrlo slabo; pokazalo se da bi trebalo popraviti kuću i u to uložiti dobar dio gotovog novca što ga je Tomo bio ostavio. Mati nije pravo shvaćala u što Đuro treba "tolik novac"; njoj se činilo da je sad gotov s naukama, na vlastitim nogama, pa kako je - pohađajući sve više crkve i udaljujući se od svijeta - svaki dan slabije poimala potrebe života, jedva se dala skloniti da mu izruči jedan mali dio novca.

Uza sve to Đuro je opet sada, na početku lipnja, bio u velikoj neprilici. Sam se je čudio da za tako jadan život toliko troši. No jednostavan račun uvjeri ga da stan, hrana, prinosi za društva i za mali jedan đački dug, i napokon sitne potrebe, iznose preko sedamdeset kruna više od njegove "plaće". Nije u tu svotu računao odijelo koje je platio od novaca "posuđenih" od majke. Račun se slagao; deficit je bio veći od svih novaca što ih je mogao da pribavi. Pomisli čas na to da potraži instrukcije; ali pod kraj godine toga nije bilo - a inače nije se dalo ništa zaslužiti. Prvoga lipnja dogodilo mu se pače da je morao ostati svojoj gazdarici dužan polovicu novaca za stan i jelo - a u džepu mu ipak nije ostalo ništa.

To ga je gotovo još više mučilo nego sve drugo. On, stari čovjek, morao se stidjeti pred tom jadnom bakom, udovicom pisara, da joj kaže: "Platit ću vam kasnije". Baka nije ništa rekla; ali Đuri je dva dana poslije te izjave bilo nekako teško i neprilično kad je ušla u njegovu sobu.

"Ah, da je to veliki grad, bilo bi lako. Stisneš se jedan - dva mjeseca, uzmeš jeftiniji stan, prištediš na hrani - i opet sve prođe dobro. Na dva-tri mjeseca odaljiš se iz jednoga kotara u drugi, ne ideš među drugove - i sve se uredi. A kuda da pobjegneš ovdje? Profesor - valja da večeraš; na stanu se ne da prištedjeti ništa, odijela ne mogu da založim - a ostalo su sve troškovi koji se ne dadu smanjiti".

Sredinom mjeseca stala ga smetati oskudica gotova novca. Na petnaestoga gazdarica mu saopći da je siromašna i da nema od čega davati hranu ako joj ne plati; Andrijaševića prisili to da joj dade posljednjih deset forinti - i još ostane nešto dužan. Ostavši poslije toga sa tri krune u džepu, sasvim se preplaši; bojao se ići u ikakvo društvo, da ne mora otkriti svojih žalosnih prilika.

Više od te nužde nego od prave volje privikne se na duge šetnje. Dva puta pozvao je Gračara da idu zajedno do obližnjeg sela; ali iza toga morao je da ide sam, jer se oba puta šetnja svršila sa boravkom u seoskoj gostioni koji ga je lišio zadnjih novaca.

A priroda bijaše zbilja prekrasna. Duge ceste, kamenite, tvrde i vijugave, idu uz more na dvije strane. Na sjeverozapad i na jugozapad širi se pogled na more, svaki čas drugačiji. Kako se kreće oblak, kako se diže sunce ili umire svjetlo, tako i more mijenja boju. Ujutro je gotovo jednako kao i nebo, pa ne vidiš granice između beskonačne vode, gola ostrva i obzorja. Glatko je - i ružičaste gole klisure odsijevaju se u njem kao u zrcalu. Uz obalu je svijetlozeleno, u daljini sivo. Sjene su kod kraja prozirne, tamnozelene, daleko su ljubičaste, jake. Ali tek u predvečerje otkrije voda svu svoju ljepotu. Krvavo sunce spušta se za otok koji izgubi sasvim plastično obličje i kao tamna ploha sa oštrim konturama strši na obzorju. Svaki valić prelijeva se ko rujni biser, - svako jedro odrazuje se u sto drhtavih nijansa rumenila. A na drugoj strani: brijeg od samoga kamena, mrk i jednoličan kao da stište zube pripravljajući se na smrt. Nema ni kuća na njem ni ljudi - sam on penje se u zgrbljenoj crti visoko - do pod glavicu Velebita, prekritu lakom maglom.

Kasno podvečer znao se Đuro vraćati sa svojih šetnja, hodajući jednomjerno, ne promatrajući pojedinu ljepotu prirode, nego uživajući u cijeloj toj veličajnoj slici, sastavljenoj od mekih i toplih boja mora i od puste osame nenapučenog kamena. Sve ga to unosilo u neku ekstazu u kojoj bi sasvim izgubio osjećaj za onaj čas u kom živi - i mislio, maštao bez granica.

Još od najranije mladosti u njega je jaka sanjarska žica. Život sa svojim formama nije ga nikad zanimao mnogo; - tako mu ostadoše tuđi i javni pokreti i sve ono što ljudi trpaju pod široku kapu socijalnih znanosti. Njegova fantazija nije podnosila niti okova ljepote same za sebe; makar ga je oduševljavala harmonija boje i linije, u njegovoj duši slike, misli i osnove redale se naglo, dotičući se svih mogućih stvari. Zna da je kao dječak dane i dane znao sanjariti o tom kako bi bilo da naglo postane bogat. I sada mu dolažahu na um jednake misli - a u sanjarenje uvlačila bi se i ozbiljna refleksija. U isti čas mislio bi i koliko vjerojatnosti ima igra na lutriji i kako bi uredio svoj život da ima dohodak od pet ili deset tisuća forinti na godinu. Birao bi u mašti različne forme blagostanja: putovanja, život miran na kakvom lijepom jezeru u ukusnoj vili, pravio kombinacije o svom literarnom zvanju, o neizdanim knjigama, o užicima glazbe, o ugodnostima života ljudi koji se ne trebaju brinuti za svagdanji kruh. Drugi put sasvim bi ga zbunila novinska vijest o napretku tehnike - i odmah bi pomislio sebe kao velikog obretnika umjetnog dragog kamenja ili kakve savršenije mašine. Trgovci dolaze k njemu, obret se ocjenjuje, on ga prodaje - bude direktor ogromnog poduzeća sa tisuću radnika, čovjek slavan. Ili: on piše dramu, djelo koje će zadiviti ljude. Gotovo te vidi pred sobom glumce u kolosalnoj sceni u kojoj novi Nero, vladar pariške burze, žrtvuje tisuću egzistencija. Čuje tišinu i napeti dah općinstva - i onda pljesak, oduševljenje, opojnost. On je slavan, bogat, cijenjen... znameniti svjetski nakladnik nudi mu veliku rentu pod uvjetom da smije izdavati njegova djela...

U takvim beskrajnim fantazijama Andrijašević je dnevice sam sebe znao lišavati dojmova neugodnog svog sadašnjeg života. Nikad mu nije palo na um da zbilja nešto počne (jedino je kupovao redovito srećke), da radi što na književnom polju - taj svijet mašte postojao je sam o sebi i Đuro bi se navijek utjecao njemu kad je htio da pobjegne od neprilika realnosti.

  *  

A te se neprilike gomilale dan na dan. Kod kuće bivalo mu je sve dosadnije; od gazdarice nije se ufao tražiti da mu kupuje neke malenkosti koje je do ovoga mjeseca naknadno plaćao. Zaostane sa otplatom đačkoga duga i odmah dobije pismo od odvjetnika. Osjećao je potrebu da govori s nekim, da dođe malo u društvo, da se razbadri (tu ga bijahu već proglasili čudakom, samoživcem i oholicom) - a nije se mogao nikako odlučiti na to da ode u gostionu i ostane dužan par čaša piva. Kad ga je Rajčić jednom uhvatio na ulici i poveo k sebi "na čašicu razgovora", nije se nimalo skanjivao makar da poslije one večere nije ni bio u posjetima kod njegove žene. Rajčićka ga dočekala ovog puta hladno; ali Đuro je ipak bio zadovoljan da s nekim probavi večer. Rajčićkina zlovolja nije se uostalom ni toliko opažala jer su u društvo kasnije došle dvije gospođice: Rajčićeva sestra i gradska učiteljica.

Ova posljednja svidi se Andrijaševiću. Bila je djevojka već davno prešla tridesetu; ali nikomu nije padalo na um, da se ruga njenom usidjeličkom životu: ona nije tajila svojih godina, bila dobre volje kraj toga i rado se zabavljala. Njeno zvanje i godine pribavljale su joj slobodu koje u malom gradu obično nema mlađi ženski svijet; uza to su je svi poštivali i - kao s učiteljicom djece - bili gotovo svi dobri s njom. Gospođica Darinka živjela je veoma lijepo i zadovoljno i većinu svoga slobodnoga vremena upotrebljavala za to da sudjeluje kod zabava, diletantskih predstava, glumeći vrlo rado stare gospođe; bila je pače članica čitaonice i dolazila redovito čitati novine.

Uvijek spremna da novo poznanstvo izrabi, Darinka odmah predloži Andrijaševiću da se udesi stalno diletantsko društvo i da on primi upravu. Đuro se jedva oteo toj njenoj želji, na što je ona sa komičnom rezignacijom, tobože uvrijeđena, stala koriti velegradske ljude koji se "s nama pužima" neće da miješaju.

- Pa vi ste i mladi gospodin - a kod nas ima toliko veselih djevojčica, te nije pravo što živite tako sami. Dođite malo k nama, vidjet ćete da nismo tako divlji.

Konačno joj je morao obećati da će sudjelovati kod izleta u bližnje selo, u kojem će Darinka sa još dvije gospođice, Rajčić, Rajčićka i dva druga gospodina posjetiti jednu Darinkinu družicu iz škole.

Dan izleta bio je određen upravo na prvi od dva svetka što su dolazili na kraju mjeseca. Dva dana prije toga sjeti se Andrijašević da će za taj izlet trebati novaca.

"No, pet forinti ću valjda naći negdje" - utješi sam sebe i pođe najprije do Gračara. "Neće imati novaca, ali bar će mi znati savjetovati."

No Gračar se pokaže veoma zabrinut.

- Pet forinti! Dragi, to ti je puno. Ja sâm nemam ni novčića, jedva da mi ostaje za cigare. Čekaj, možda ćemo naći koga od kolega...

Đuri se nije htjelo da pita koga drugoga osim Rajčića.

- A, taj nema sigurno; a da slučajno u njegovoj kući i ima koji novčić, znaš i sam, ne bi imao on nego njegova žena. A zašto trebaš novce?

Đuro iskaže.

- Hm - za izlet, to valjda nije tako velika potreba.

- Ma zaboga, pet forinti nije nikakva svota!

- Poslije dvadesetog to ti je više nego na prvoga trideset. Da bar možeš čekati do konca semestra - onda ljudi dižu honorare za ispite. A što je s Lukačevskim?

- Nisam s njim pravo govorio već dugo, pa mi se ne da pitati ga.

- Ti si sam kriv što je to sad tako teško; ne družiš se ni s kim. Znaš što - pokušaj pitati ravnatelja.

- Ah, molim te, da mi odbije, morao bih ga opsovati. Napokon se dogovore da će ipak pokušati kod kojega kolege. Gračar je sam preuzeo na se posredovanje i otišao najprije do dvojice za koje je mislio da će imati. Navečer saopći Đuri da nema nikakva uspjeha.

- Nema druge nego traži ti sam u Žuvića. Dat će ti. On voli da su mu ljudi obvezani. Računa na to da će naslijediti direktora. Andrijašević se teško odlučio. Ipak se svlada i zamoli ujutro između satova Žuvića za uslugu.

- Gle, trebate novaca. A mi smo mislili da dobro stojite. Ne družite se ni s kim, živite sami za sebe, nismo očekivali da ćete imati potrebe od koga od nas. Na žalost, ja nemam; nego znate što - upitajte Maričića... Ah jest, vi se nekako ne gledate najbolje; hoćete li, pitat ću ja za vas?

"Ne, toliko se ipak neću da ponizim" pomisli Đuro, zahvali Žuviću i pošalje gospođici Darinki poštu da je bolestan i da ne može na izlet.

Radi toga morao je dva svetka ostati kod kuće. U sobi bilo je sparno i neugodno. Još je gore bilo što je gazdarica ozbiljno shvatila tu bolest, sasvim zaboravila da joj je Andrijašević dužan dio stanarine i da mu je to već dva puta rekla - pa se dala na to da ga njeguje: htjela mu na silu davati mlijeko i ići po liječnika. Drugi dan već nije mogao da izdrži i pođe navečer ravno u gostionu.

"Što zato! U Beču sam toliko puta ostajao dužan i još tuđim ljudima; moći ću i tu."

  *  

Gle - rekonvalescent! - dočeka ga Lukačevski, napola zabrinuto, napola porugljivo. Kako je? Čuo sam da ste oboljeli - pa niste išli na izlet s Rajčićevima.

- Ah, ništa mala indispozicija!

- Pazite samo da se ne rasrde na vas. Gospođica Darinka ne voli muškarce koji joj se ne pokoravaju (Đuro opazi zlobni prizvuk u tim riječima).

- Ja i nju i cijelo društvo jedva malo poznam, pa su se valjda i bez mene dobro zabavljali.

- Tko zna? Vi ste ipak bili jedina partija među pozvanim muškarcima, a tri gospođice!...

- Ajte, molim vas.

Lukačevski je nekako začudo bio dobre volje. Đuro malo u neprilici naruči prvu čašu, misleći na to da će morati na koncu kelnerici kazati neka ga počeka do prvoga; ali pomalo zaboravi to, pače ne pođe kući na večeru "da ne ostane dužan samo par novčića".

- No, tako je i pravo, ostanite malo sa mnom. Kasnije doći će i Gračar; danas je blagdan, pa on ne bi mogao ostati bez svoje pol litre poslije večere. À propos - htio sam vam nešto kazati - nemojte me zlo shvatiti. Učinili ste zlo što ste prekjučer tražili novaca.

- Otkud vi to znate?

- Otkud ja to znam? Dragi moj, to vam danas zna svatko. Što se ne zna ovdje? A ljudi na koje ste se obratili nisu baš takvi da bi vas štedjeli i čuvali diskreciju. Žuvić je sav sjajio od zadovoljstva, pripovijedajući mi kako ste ipak i vi uvidjeli da nije lijepo što se tuđite od kolega i došli k njemu. Je li vam bar dao novaca?

- Nije.

- Znao sam ja to. On ima, ali vas je htio još gore poniziti - da molite od Maričića. To je od vas bilo vrlo neoprezno. Raznijet će vas na jezike, načinit će od petače stotinjarku i škoditi vam. Zašto niste došli k meni? Ženirate se što niste duže vremena sa mnom bili? Poznam ja to. Vama se nije svidjelo što ja tako otvoreno sudim o svoj ovoj mizeriji u kojoj se mi svi nalazimo, i ja i vi. Strpite se - doskora ćete i vi tako lamentirati i to će vas još tješiti. Par kruna ima uvijek u mene; više ne; ja sam siromah i moram se silno držati reda, da mi se ne dogodi što se dogodilo vama. Ja ne bih Žuvića išao moliti niti bih htio da mu budem dužan. To vam je uopće najgore - biti dužan komu od naše klase. Znate gdje se možete bez straha zaduživati? Ovdje. Vidite, ova kelnerica je u tom najpošteniji stvor. Ona je tu od danas do sutra, pa je nije mnogo briga. Iza nje dođe druga - i ova prepiše na nju dug. One neće o tom kazati nikomu ništa - a vi ne trebate da se za deset kruna blamirate. Uzmite kao pravilo ovo: dugova možete imati koliko hoćete, ali vani. Ja dajem odijela praviti u Pešti - i plaćam beskrajne rate. Ali velegrađanin čeka - što je njemu do vaših pet forinti da li ih dobije ovaj mjesec ili budući! Ali ako vam Rajčić, koji je uostalom pošten dečko, posudi forint - vi mu ga poslije osam dana morate vratiti jer inače nema sam za duhan.

"Forint, pet forinti! To je prekrasno. Došli smo na stanovište koje sam čuo one večeri kod Rajčićevih: pravdati se za krunu." Andrijaševiću te večeri nisu smetale oštre kritike Lukačevskoga ni njegov cinizam.

"Ima on pravo: sve je to tako strašno zlo, da ne može biti gore."

  *  

Odmah drugi dan iza toga Andrijašević uzme olovku u ruke da računa. Pisao je na jednu stranu sve svoje dohotke - to jest mršavu plaću i mali prinos koji bi još mogao očekivati od matere; na drugu izdatke i dugove. Konačni rezultat toga sračunavanja bio je da se s ovakvim dohocima ne da izlaziti. "Ovaj mjesec već sam u deficitu sa stanom i jelom; drugi mjesec taj će se deficit povećati; što će biti onda? Morat ću uzeti novac na mjenicu - i neću moći da otplaćujem; tako će se u godinu - dvije nagomilati toliko duga, da se moje prilike ni kasnije, kad me stalno imenuju, neće poboljšati."

Na svoj brak, na Veru, nije se ni ufao misliti - zasada učinilo mu se glavno to da izađe iz časomične stiske; na prvoga opet valja plaćati sve zaostatke - a sto kruna ne da se dijeliti na mnogo strana. Zato odluči da piše majci i traži od nje novaca, uza sve to što mu je zadnji put samo preko volje dala; osim toga će, čim plati ovo nešto dugova, dogovoriti se s materom neka ona dođe k njemu u Senj.

"Skupa ćemo lakše živjeti, a i meni će biti ugodnije. Napokon ni je ni lijepo da se majka još i sada hrani od toga što uzimlje đake na stan. Pisat ću joj odmah neka dođe već poslije prvoga u Senj."

Ta mu se misao silno svidi. Nije pomišljao na to da bi ga poslije praznika mogli premjestiti u koje drugo mjesto, niti da se mati možda neće lako odlučiti na to da svoj obikli život zamijeni novim i nepoznatim. Kao da od te odluke zazbilja zavisi sva budućnost, Đuro sav zanesen napiše majci dugo pismo, razjasni joj svoje materijalne poteškoće, polaska njenoj vještini u gospodarstvu i kućanstvu, umetne pokoju uspomenu na djetinjstvo i na kraju čeznutljivo zamoli je da dođe "svome sinu koji je jako osamljen." Pročitavši pismo bio je sasvim zadovoljan i izračunao da će ga mati već sutra imati u rukama i sigurno će odmah odgovoriti.

Pismo od matere zbilja stigne odmah. Mati je u tri - četiri suhe izreke, očito ne hoteći da navodi potanje razloge, saopćivala sinu da niti može doći k njemu ni sad ni kasnije, niti može poslati novaca. "Ja sam, mili sinko, mislila da si ti svršio nauke i da ne trebaš više računati ni na čiju pomoć; ja sama ne bih osim tvoje sinovske odanosti tražila od tebe ničega. Zato sam i odredila ovako glede ovo još malo vremena što mi je živjeti: ja sam kuću Tominu zajedno s ono nešto gotova novca što je ostalo iza njega poklonila našem opatičkom samostanu; opatice će me za to hraniti do smrti, a poslije smrti čitat će se vječna misa za spas moje duše. Tebi, dragi Đuro, sigurno nije tako prijeka potreba novaca; a ja sam kad sam to učinila, umirila svoju savjest i pobrinula se za spas duše, za uživanje većih dobara nego što su tjelesna. O tom te dakle obavješćujem i javljam ti da ne mogu doći k tebi. Ja sam već stara i ne da mi se igrati gospođu, kako bih u manjem mjestu kao tvoja majka morala."

Đuro se isprva silno razljutio. Čudio se otkud samo materi ta odlučnost da je poklonila Tominu kući (naravski sa svim dugovima), a da se nije prije dogovorila sa sinom.

"Ostarjela je, nema sumnje, postala je bogomoljka, oslabila joj pamet, smeli su je! - Da im bar nije dala gotovih novaca! I mene je sad spravila u takvu nepriliku!"

No pomalo zastidio se tih svojih prikora. Majka nije čitav svoj život imala nikakve druge misli nego da radi za nj, da mu što više olakša život. A sad da joj on zamjera što je dolučila svršetak svoga života probaviti u molitvi i tih par stotina ostavila za mise!

"Ja sam kriv što se tako dogodilo. Nisam joj prvo pisao ima već godinu dana. Jedino kad mi je trebalo novaca, poslao bih joj kartu. Naravno - nju je to možda boljelo i tim je više tražila utjehe u crkvi."

"Samo je sad veliki problem kako ću se ja riješiti ovih malih dugova. A kud ću na ferije? Ako je kuća već poklonjena, ne mogu tražiti gostoprimstva u matere. Baš je fatalno sve to."

Kako bi se to udesilo, to nije mogao da riješi ni Lukačevski komu je Đuro povjerio nešto o svojim novčanim neprilikama. - Ako nemate kuda da odete na ferije, onda je lako; ostat ćete ovdje, možete nešto otplatiti pa opet dalje uzeti na kredu. Ako morate otići, onda je zlo jer treba gotovih novaca. No vidjet ćemo na prvoga.

  *  

Na prvoga poslije podne, upravo kad je Đuro bio uručio gazdarici za dug svoju pretposljednju forintu, donese mu gimnazijalni podvornik brzojavku.

"Tko meni brzojavlja?... Da nije nesreća s majkom?" Gotovo se bojao da otvori. Unutra bilo je napisano:

"Dođi odmah u Zagreb. Moram govoriti s tobom. - Vera".

............................................................................................................................................................

"Molim, potpišite", turao mu sluga cedulju na stol. Andrijašević ga u prvi čas nije razumio; brzojavka, taj glas od Vere poslije dugih, dugih mjeseci, dojmio ga se tako da nije skretao očiju sa modro štampanih slova. Ovladalo ga ganuće, gotovo suze.

Ostavši sam, sjedne za stol i sav se prepusti osjećajima - upravo onako kao što bi znao zatvoriti oči i uroniti u glazbu, bez određenih predodžaba, kao da lagodno leži na valu što ga nosi dalje.

... "Vera! Vera! Zlatno, drago dijete moje! Tebi je teško, ti hoćeš da ja budem uza te...".

Vidio ju je: ozbiljnu, lijepu, kraj sve nebogatosti njenih poteza, sa očima koje su tako vedro i pouzdano gledale u nj. Činilo mu se da su te oči sad isplakane, sumorne, da traže u njega pomoći i nade.

Ništa, ništa nije te moglo odbiti od mene - ti si moja djevica - lijepa, dobra, draga... i u misli milovao ju je najljepšim riječima, gotovo osjećao njenu blizinu, dragao je po kosi, prislanjao o njeno rame svoje čelo.

Bude mu kao da Verine brige, koje je slutio iz riječi brzojavke, ulaze u njegovu nutrinu. Htio se stisnuti uz nju, uhvatiti je za ruku, šaptati joj kako je uza nju on - i neće je pustiti...

Ali pomalo miješala se s tim osjećajem i spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu.

- Ah, kako smo bijedni nas dvoje - i ti, siromašice moja.


Samilost za Verinu patnju nije više dolazila od čovjeka što je zadovoljan da ona u njega traži pomoći - Andrijašević se u svojim osjećajima sve više približavao njenoj boli i utapljao se u tu bol, zajedno s Verom. Prizori njihove ljubavi prepletali se sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegova života i svaki čas jasniji izlazio mu je pred oči beznadni položaj u kojem je sad...

Sa uzdasima napola rezigniranog čovjeka ustao je od stola kad se vani već stao spuštati sumrak...

"I strašno i glupo je sve to. Vera da mora meni ovako, sigurno potajno, slati brzojavke - i čekat će me prekosutra negdje za uglom, srameći se - sakrito"...

Stidio se za nju, pomišljajući kako će ga ona nestrpljivo čekati na ulici, ogledavajući se da je ne spazi nitko, kao da je kakav grijeh u nje...

"A ja ću joj morati reći da je i meni strašno. Gdje ću ja smoći riječi da je tješim - i govorim joj neka se strpi... Još godinu dana... i više... Pa i onda kad bude sve gotovo, kad napravim taj ispit"...

Dalje nije htio ni u mislima da proslijedi. Vidio je sebe i nju, stisnute u te sitne prilike, sjetio se Gračara i Rajčićke, svih tih ubogih i propalih ljudi koji su postali ružni i neugodni jer ih je takvima učinila bijeda...

"Kakav će to biti susret! Sada, tek par mjeseci iza moga odlaska iz Beča..."

"A zašto mi brzojavlja? Sigurno je došao kakav prosac, hoće da je prisile neka zaboravi na me. Nude joj bogatstvo, luksus, život bez briga..."

"Bijednik - što joj mogu da ponudim ja?..."

Misli bijahu tako teške, da Đuro nije mogao ostati u sumraku između četiri zida. Kako su stvari gubile boju i oblik tonući u neodređenu crnosivu smjesu, tako je i njega sve čvršće obuzimao sumor i strah.

Vani se već bio spustio kasni suton. Na cesti kud ide put do Velebita posljednji šetaoci vraćahu se u grad ispred mraka koji je u širokim plohama dolazio iz daljine. Nebo i more zadobiše jednaku, mirnu boju, a goli krš svuda naokolo kuda dohvaća oko bio je kao ogroman spomenik pokopanih svih nada, smrvljenog svega veselja.

"Da, sutra valja otići k njoj... Dobro da još imam pristojno odijelo... ovdje doskora neću moći ni na to da pazim. Sutra... Kako?"

Mučno mu je bilo misliti o tom da treba negdje naći novaca za put, jer mu je u dnu duše nešto govorilo da neće biti moguće.

"Lukačevski će imati... pa Gračar je također digao svoj honorar za neobligatnu talijansku obuku. Put je jeftin... u Zagrebu bit će dosta ostati dva dana. Trideset forinti bit će dosta... ah, i dvadeset i pet... To će se već naći..."

  *  

Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo svaki čas: ja to neću izdržati, poludjet ću.

Prvu večer došao je u gostionu i tražio od Lukačevskoga novac. Taj ga je odmah smeo svojim mirnim pogledom, zamislio se časak i rekao:

- Nemam, dragi. Ja sam ovaj mjesec morao da platim neke račune. Na ferije ne možeš da odeš ako ne platiš. Mislili bi da sam pobjegao. Tko zna hoću li do godine biti ovdje namješten? A radije bih žrtvovao ne znam što nego da me love ili ogovaraju. Samo tako možeš održati samostalnost. Toliko nemam. Pet forinti mogu vam dati...

Ali ni tih pet forinti nije ostalo u Andrijaševićevim rukama. Kad su htjeli izići iz gostione, opazio je Lukačevski da ih kelnerica nekako nepovjerljivo glada - i upozorio Đuru. Ovaj se sjetio da nije platio nekoliko kruna računa od prošloga mjeseca. Valjalo je smiriti.

Drug ga je tješio da će se sutra možda ipak naći novci. Ali Gračar je izjavio da je njegov honorar za talijanski već pred tri mjeseca založen kod štedione za mjenicu. Lukačevski nije još izgubio nade i pomagao je Đuri. No svi napori bijahu uzalud.

- Sad je najgore vrijeme, svi se spremaju na put kuda na praznike, a i dugove plaćaju koliko mogu.

Pokušaše kod ravnatelja; taj se vrlo službeno držao i izjavio da "nema naslova" za predujam. Andrijašević nije htio da dalje sluša i gotovo je pobjegao iz sobe. Jednako ne uspješe ni ostala nastojanja. Đuro se pače ponizi i pođe moliti u Maričića, no taj ga uvrijedi rekavši mu da on sam ne bi dolazio s takvim zahtjevom k Andrijaševiću "poslije one afere".

- Vi ste prostak! - rekao mu je Đuro u bijesu i pošao dalje. Lukačevski nastojaše da nagovori jednoga trgovca na potpis mjenice, ali za to je opet trebalo par dana vremena, a ionako nije bilo vjerojatno da će ići.

Treći dan Đuro iza uzaludnog trčanja, ponizivanja i muka, postane sasvim apatičan. Vadio bi brzojavku, pogledavao je po stoti put - i spravljao u džep.

Kušao je da se utješi svakakvim izmišljenim razlozima.

"Možda i nije ništa tako ozbiljno; Vera je po svoj prilici u prvoj navali osjećaja pošla na brzojavni ured - inače bi pisala, ne bi brzojavljala. Ja ću što napisati i s honorarom drugi mjesec poći, da, sigurno ću poći u Zagreb."

Ipak se nije mogao smiriti. Četvrti dan ostane sam (i Lukačevski bio je otišao) i bez posla. Napane ga takva čama, da se nije ničim mogao rastresti. U noći, ne mogavši zaspati (već je treću noć proveo napola budan), ustane i napiše Veri list. Nije ni pazio što piše; drljao je dugo stranice gotovo u vrućici. Opisivao joj svoj život (ali se čuvao isticati bijedu), govorio o ispitu za koji treba da ostane preko ferija u Senju da uči - pisao joj takve riječi ljubavi koje mu se inače nisu često izmicale ispod pera i napokon molio je da se strpi.

List otpravi odmah. Treći dan dobije ga neotvorena natrag. Odmah pogodi da ga je primila stara Hrabarova. Sigurno ga je ona sama, ne otvorivši ali poznavajući Đurin rukopis, metnula u nov omot i napisala adresu.

  *  

U Senju, 7. jula

Mili moj Toša!

Imam da te zamolim za jednu veliku uslugu; radi se o stvari tako važnoj za me, da mi je ne smiješ odbiti.

(Tu je ukratko opisan odnošaj s Verom i dodana molba neka Toša ode u Zagreb, neka nastoji na kakav god način doći u dodir s Verom, neka joj preda priloženo pismo i uza to neka ispita kako je sad kod Hrabarovih, što se dogodilo, koji bi mogao biti razlog da je Vera brzojavila).

To te dakle molim - i ne odbij. Ti ćeš lako naći novaca da odeš u Zagreb i da mi to učiniš. Ja ne mogu.

O sebi pisati dalje ne da mi se. Ne mogu. Sve je tako teško i nemilo, da mi se mrači pred očima dok mislim na se. Reći ću ti samo ovo: Toša moj, ja ne spadam među ove ljude. Zašto, ne znam; ali znam to da je meni za život potreban neki milieu, ne možda bogat i luksuriozan, ali svakako takav da ne moram zapinjati pri svakom koraku. Ovi ljudi što su sad oko mene imaju jedinu zadaću života: da svladaju brigu za kruh svagdašnji. Pa i to im ne uspijeva. A ne uspijeva ni meni. Jesam li ja kriv što sam dosada išao preko granica koje nam pruža naše društvo, ili je tomu kriv tko drugi - o tom svemu ne mogu da sebi stvorim suda. Samo osjećam da mi je strašno. U svom zvanju i u ljudima s kojima općim ne nalazim oslona da se oprem navali obične, dosadne skrbi za najprve potrebe života; od kukavne plaće pak za sebe, za svoj duševni život ne mogu da upotrijebim ništa. A za budućnost - kakve se osnove dadu graditi?

Osuđen sam da preko praznika ostanem ovdje. Hoću li se kad izvući odavle, hoće li se to promijeniti? - -

Ah, ti si sretan! Zaviđam ti. A ti mene požali - i ne ostavi bar u ovoj stvari za koju te molim. To je još jedino što me drži. Pozdravi svoje lijepo i srdačno - a tebe pozdravlja

Đuka

P. S. Otiđi odmah i odgovori odmah. Bolestan sam od nemira i očekivanja.

  *  

Zagreb, 21. augusta

Dragi Đuka!

Tvoje pismo nije me našlo u Zdencima kamo si ga upravio. Mi smo dobili dečka i moj stari se - za volju unuka - pomirio s Ankom, pa smo na praznicima kod njega. Tu sam i dobio tvoj list tek ovaj mjesec (Bog zna, koliko ga je seoski knez držao kod sebe)! U Zagreb mogao sam tek sada, jer hoću da me premjeste bliže k ocu; inače ću se odreći službe.

Učinio sam kako si želio i propitao se. To jest nisam pitao ništa nego sam otišao ravno u stan ka Hrabarovima, držeći da će to biti najbolje. Izmislio sam neku pripovijest o učiteljskom savezu (gđica Vera je, kako sam doznao, gotova učiteljica), pa sam se nadao da ću moći s njom govoriti i dati joj tvoje pismo. Međutim Hrabarovih nisam našao. Pazikuća mi je kazao da je gospođica Vera bila bolesna u julu, a zatim da je čitava obitelj otišla na liječenje nekud u Štajersku; kuda, nije mi znao reći. Ispipao sam od njega jedino to da je u kuću zalazio neki doktor Ljubojević (bit će valjda onaj što je odvjetnik i posjednik u Velikoj Gorici). Drugo ne znam ništa. Vraćam ti dakle pismo - i ako još što doznam, javit ću ti.

Računaj uvijek na me ako ti što treba. Ti si veliko dijete, dragi moj, i prepuštaš se očaju gdje nije na mjestu. Bilo bi dobro da opet dođeš k meni na liječenje, kao što si došao onda iz Beča, sjećaš se? Svakako: skupi se malo, jer neću da te ovakva vidim.

Ne čitam od tebe nikad ništa. Zar si zamuknuo?

Kod nas sve zdravo, hvala Bogu, i veselo. Moj Đukica (zove se kao i ti, ali neće biti takva plašivica) već ti je čitav momak. Anka te pozdravlja a i Micika stavlja svoj križ.

Zdravstvuj - i razbadri se!

Toša