Bijeg/IV.
| ← Bijeg/III. | Bijeg — IV. autor: Milutin Cihlar Nehajev |
Bijeg/V. → |
Prekapam danas svoje papire - i eto što nađem: bilješke iz Zdenaca. Pročitao sam ih - pa mi se sad sasvim lijepo vidi što sam onda u ono nekoliko dojmova zabilježio svoje état d'âme. Čini mi se kao da sam pričvrstio na papir svoju fotografiju uhvaćenu u jedan čas.
Pa - nastavimo! Možda će me proći opet volja da pišem, i prestat ću; ali za koji mjesec opet ću znati na kojoj sam točki svoga puta stajao tada.
Mnogo se toga promijenilo otkad sam posljednji put u Zdencima upisao svoju odluku da poslušam poziv i odem u Zagreb. Mnogo, mnogo - -
Ona noć ne da mi mira. Opiti se - i svršiti još u onakvom društvu - - ne, nemam grižnje savjesti jer znam da ništa ne činimo od svoje volje, ali me ipak boli.
Spominjem se jedne večeri kad sam u Beču slušao Pastorale od Beethovena. Koliko puta svirali smo to Vera i ja! Na koncertu, usred nepoznatih ljudi, bilo mi je kao da je ona negdje u mojoj blizini - zvuci kao da nisu dirali samo moje uši, nego odjekivali u još jednom srcu. Kao da je Vera negdje u dvorani - sakrita u loži, zaklonjena u mnoštvu - ja sam osjećao njenu blizinu: još više - ćutio sam i to kako se nje sada doimlje svaka nota...
A ona mi je zbilja pisala za koji dan da je tu večer bila silno uzrujana i sjećala se našeg zajedničkog sviranja.
San? Mašta?
Ne znam. Ignoramus. Ali meni se činilo da je smiješno tu lijepu istinu potiskivati našim frazama o materijalnosti duševnih funkcija. Što mene briga da li mozgovna stanica misli ili ima neki viši, nematerijalni nosilac naše duševnosti; što ja marim da li je zatreptala kakva nevidljiva opnica i u daljinu ponijela val onoga osjećaja ili je neka nadnaravska moć u isti mah zaigrala na harfi našega "ja" - ! Zvao se taj instrumenat ovako ili onako, bio on od krvi ili od ničesa - meni je poslužio tako da je preskočio stotine kilometara i zakucao njoj, baš njoj na vrata duše.
A što ako je Vera osjetila i moje bjesnilo, moj samorazorni očaj u onoj noći...
Ah, da joj mogu pisati!
Dolazi mi na um češće da prekršim riječ. Ne bi bilo teško: napišeš pismo, pošalješ i - povjeriš sve slučaju. Ako je Vera sama kod kuće, primit će ga.
- A da ne primi?
Ne, ne - bilo bi ružno. Mogao bi mi Hrabar spočitnuti da ne držim riječi. A i u Verinim očima to bi me ponizilo.
Znam dobro da ona iza majčinih leđa ne bi poduzela ništa, osobito sada. Pa - ne smijem da uništujem njenu vjeru u mene, ne smijem da se pokazujem slabim.
Izdržat ćemo.
*
Toša je imao pravo kad nas je korio da opisujemo same slabiće. Još gore: mi ih ne opisujemo, mi jesmo nemoćni. Ljudi smo hira i časa, bez otpora.
Mene je sad kad mislim na posljednji boravak u Zagrebu, gotovo stid. Zašto sam onako u tren bio izgubio svu energiju? Najprije - mogao sam ionako očekivati da ću sada sasvim ozbiljno imati da mislim o Verinoj i mojoj budućnosti - i da o tom dam računa njenim roditeljima. A onda - zar je trebalo odmah pokoriti se, dati si dijeliti lekcije i na koncu pristati na sve što je Hrabarova od mene zahtijevala?
Prvi boj - i ja položih oružje. Nije dobar znak.
Kako sam samo staru psovao one večeri u mislima! I mrzio sam je - jadnu. A ipak - ona nema sasvim krivo. Jedino je od nje nelijepo što se ne pouzdaje u mene. Inače, što ona hoće? Ili da ja Veru doskora uzmem, ili da joj nađe muža. Stara je, pa se boji možda i smrti, boji se ostaviti kćer bez zaštite; - i otuda njena jednostavna logika.
Da sam bio čvršći, mogao sam joj lako dokazati kako time nije ništa pomoženo ako ja Veri ne smijem pisati, jer mi se nećemo radi toga raskrstiti, pa će ona jednako čekati još tu godinu.
Zašto i godinu? Ja bih mogao ispit napraviti već ovoga ljeta. Samo moram da se odmah uhvatim knjige.
*
Još nisam pravo dospio da se snađem u mnoštvu novih dojmova. Novi ljudi - nov život, škola i mali grad - puno je toga ujedanput.
Najviše od svega dojmila me se priroda. Čudna je ovdje - čudna i strahovita.
I na Rijeci ima bure; biva jaka, ruši i lomi. Koliko puta smo se kao đaci znali uhvatiti zajedno pa potrčati da nas nosi zamah vjetra!
Ali Rijeka je grad, ima luku, kavane, tramvaje, buku kola i miješanje ljudi. Tamo se bura ne osjeća kao ovdje: ljudi imaju posla, žure se, bježe po ulici, zaklone se lako u javne lokale, stisnu u društvo. Na Rijeci je bura neugodna zapreka prometa kao i kiša ili prejaka studen; i ništa više.
Ovdje je bura sasvim drugo - tu je živ elemenat koji dolazi kao kakav nadzemaljski zmaj. Ljudi u malom gradu ne rade mnogo i ne žive brzo. Nema ni nervoznih zabava za jedan čas među koje u velegradu pripada i doba određeno za objed ili večeru. Ovdje ljudi bivstvuju više kao biline - i zato osjećaju jače dodir prirode.
Dođe bura - a ovdje i duva jače; - polovica puka ne izlazi iz kuće; čemu da se boriš s elementom kad ti je svrha izlaženja šetnja, ne trčanje do udaljenog ureda ili broda? Zatvoriš se u kući i zakračunaš čvrsto vrata. Ono malo svijeta što mora da se pokaže vani, bježi također brzo u kuće, obavivši najpreči posao. U gostioni ostanu samo oni koji baš nemaju gdje jesti. I bura zavija, huče i srće po praznim ulicama. Ako je pred koji čas pala najjača kiša, ona je osuši u tren. Ide kao nekakva ogromna kosa sa sto noževa, viri iza svakog ugla, zviždi u svakom kutu. Tko da se s njom ogleda?
A ona ide dalje do mora; i ne duva jednako, nego na mahove, ne vitla velike valove, nego kosi. Na moru pokaže se trag njena dodira i leti užasnom brzinom. Kao da se skliže po površini. A prijeko, na otoku, gdje se razbija o pećine - bura uzdiže prave vrtloge pjene.
Ona nije kao požar; ne ubija, ne ništi onoga tko se nje boji. Nije kao poplava, jer ne guta bez milosrđa.
Bura je nešto više i ljepše. Udara te u obraze, upire ti se o rame, guši ti dah, ne da ti naprijed. Bori se! - kao da ti veli njen zvižduk. I korak po korak moraš da joj otimaš pravo, dok te pusti uz ulicu. A nije gotovo nikad tako bijesna, da ne bi poštovala tvoje snage i srčanosti: upri i doći ćeš na drugi kraj.
Samo ne bježi pred njom! Ako se okreneš i pokušaš da trčiš, odmah ti se naruga. Ti - ti hoćeš da se natječeš u brzini s njom koja hrli brže od najpustije lokomotive! Ne kušaj! - Ona te digne kao pero u zrak i baci o zid.
Ona je elemenat za jake i smjele, ne za mudre ni za oprezne. Proti njoj nema štrcaljke ni čamca - ona još gospodari u svom kraju, slobodna kao divljač u prašumi.
A nije ružna, ne prati je ni magla ni taman oblak: nebo je vedro kad duva, i što je vedrije, to veselije slavi ona svoj pir.
Meni živahnije teče krv kad je osjećam. Velika je i ponosna; a ne prezire nas. Jedino je za sebe zadržala neke kutove kud ne smiješ da stupiš nogom.
Ima poslovica da se rađa u Senju. Meni se čini da je ovdje u mladosti, u prvoj snazi.
*
U školi je mnogo ljepše nego što sam očekivao. Ima doduše sva sila dosadnih i suvišnih stvari koje su na žalost spojene s mojim pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom! prekrasna slika); ali je poprijeko ugodno.
Zanimljivo je promatrati djecu. Na sreću nisu mi radi mojih predmeta dali pouku u najnižim razredima, pa nemam posla sa dječurlijom koja se ne umije još ni useknuti. U četvrtom razredu djeca su već začudo razvita. Da li su Primorci izuzetak, ne znam; no ovdje ima zbilja nekoliko otvorenih glava, - momčići ne žacaju se nikakvih pitanja. I što mi je najčudnovatije, sam predmet ih zanima.
U višim razredima malo je teže. U sedmom valja da ih mučim fizikalnim računima, a nisu svladali ni početka algebre. Najugodnije mi je u osmom. Tu su dva mladića od kojih će nešto biti. Možda nije u skladu s pedagoškom mudrošću što se ja dok govorim najviše na njih obazirem a druge puštam više ili manje u miru. Svakako - razumiju me, pače i psihologiju nije im teško izjasniti.
Htio bih znati kako sam se prvi put dojmio svoje mladeži? Opažam jedno: nekako sam prefino odjeven prema ostalim kolegama. U malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Čini mi se da i djeca nisu navikla vidjeti kod učitelja uvijek sasvim bijelo rublje. Bar primjećujem da me je neki dan kolega Zuvić nekako malo zlobno dočekao kad sam došao u školu u svom bonjouru.
Da li su mi djeca već radi toga možda nadjela kakav nadimak?
To je strašno ovdje: nikoga ne zovu imenom. Ja već ne mogu da pamtim bezbroj nadimaka što sam ih čuo ove zadnje dane. Gostiona gdje jedem zove se Pod Nehajem, gospodar Palčić - ali tako ne zovu ni gostionu ni njega. Gostioni vele: "Ispod volte", a njemu - Bog bi znao zašto - Stariša, premda je mlad.
Jedno me osobito veseli: našao sam zgodan stan. Ovdje nije kao u Beču gdje trebaš sobu samo za spavanje (spominjem se da nas je bilo dosta koji nismo nikad trebali lampe nego smo imali samo svijeću za ono par časova dok se svučeš i legneš); tu valja da se naviknem na sjedenje kod kuće. A imam pogled na more - široko, lijepo - i prijeko otok, gol i krševit, veličajan.
Prve dane imam dosta posla. Naprtili mi neke kataloge, statistike i popise - i sve to valja ispunjavati. No toga ću se skoro riješiti pa će mi ostati više vremena za rad u laboratoriju. Nisam već par mjeseci radio ništa praktično pa sad me to opet zabavlja.
U svemu: nije zlo. Ali ja se tu raspisao - a moram danas (to sam čvrsto odlučio) da spremim pismo za dekanat u Beču kako da dođem do prijepisa disertacije.
*
Pročitao sam danas što sam jučer upisao u ovaj svoj dnevnik. Gle! - već se ja nekako privikao bilježiti i sitnice života.
Dobar znak! Dok ne filozofiram, svježe sam volje i spremniji za rad.
Moje zvanje zanima me mnogo više nego što sam prije mislio.
Dosada moj interes za fiziku bio je uvijek nešto sasvim apstraktno. Znam, dok sam učio za ispit, kako bih se znao zadupsti u račune i dokaze - tako daleko da sam znao uopće zaboraviti na vrijeme. Često se događalo da bih od tih naoko suhih brojeva mišlju poletio daleko - sve do granice gdje se prirodne nauke sastaju sa filozofijom.
Istina je, svaki početnik koji se je jedva upoznao sa jednom znanošću rado sanjari o konzekvencijama koje ni ta ni ikoja znanost uopće ne može imati. Kad sam prvi put stao učiti kemiju - tko bi mene bio prisilio da gledam i pazim na sve potankosti, na najjednostavnija svojstva elemenata! Ja sam odmah prelazio preko toga i bio spreman da sa nekakvog tobože višeg stanovišta razmišljam o temeljnim teoretskim aksiomima kemije.
Sanjar ostaje sanjar!
A ipak - jednu znanost tek polako i teško upoznaš. Jedva onda kad prijeđeš mučnu abecedu prvotnih pojmova, smiješ da dopustiš sebi razmišljanje o zakonitosti u prirodi. Valja najprije proći sve jednostavne pokuse, naučiti gotovo napamet silan materijal opažanja ljudskih - i onda tek dozrijevaš, možeš unijeti nešto reda u sve to, vidjeti jednoličnost kojom se zbivaju promjene.
Sad ja idem sasvim drugim pravcem. Trebam da đacima razjasnim nešto, da im koji zakon dokažem pokusom. Moram da se poistovetim sa njihovim mišljenjem i tražim način da djeci sve što jasnije razložim.
Veseli me to. Osobito gdje vidim napredak. I ja, koji sam držao, da me je Bog stvorio za sve prije nego za školnika, sasvim sam zadovoljan kad mi uspije da pokažem kako kamen i pero padaju u isto vrijeme s visine.
Opažam jedino da se za svako takvo objašnjenje valja pripraviti. Znanost i školsko predavanje dvije su sasvim različne stvari; netko je - čini mi se - kazao da je pedagogija umjetnost.
To mi otimlje dosta vremena. U ovo petnaest dana nisam gotovo ni dospio da za sebe što opetujem.
*
Ne mogu se sjetiti u ovaj čas da li postoji u literaturi kakvo posebno djelo o profesorima. Ima o kišobranima i zaboravljanju dosta šala - profesor je nekako postao tip kao i poručnik.
No ja ne mislim tako. Čini mi se naime da bi među profesorima bilo osobito vrijedno praviti studije. Ima tu sva sila zanimljivih a i dubokih tipova.
Od mojih kolega dobra polovica ljudi su vrijedni opažanja. Istina je, druga polovica nisu ništa - ali tako je valjda u svakom zvanju. Za tu drugu polovicu bilo bi svejedno da su postali trgovci, suci ili svećenici. Svagdje bi ostali, što su sad ovdje - ništa, ljudi brojem označeni.
Vidi, vidi - to je zgodna riječ: ljudi označeni brojem. Kažnjenici se označuju brojevima, a inače su jednako odjeveni i jednako ošišani. Ovakvi ljudi imaju zbilja nešto sličnosti sa kažnjenicima - sami za se ne znače ništa, tek u masi vrijede jer, naravski, i oni mogu da viču. Nije to ni radi zvanja ni radi škole, kako neki misle, bit će da je takvih ljudi svagdje kod naroda koji nije bogat inteligencijom.
Najviše me zanima Lukačevski. Čudan tip. Spada u prvi odio, tj. među osobite, i to sigurno na prvo mjesto. Visok, jak, ali suh. Ima nešto strašno tvrdo u licu, a oči su mu sasvim mrtvo - sive. Da nema engleske brade, izgledao bi sasvim kao kakav asketski fratar.
Lukačevski mi se odmah prvi dan svidio: najprije radi svog imena (poljski narod volim silno; njegov otac bio je Poljak, doktor tu negdje u Primorju), a onda radi velike hladnoće kojom me je pozdravio. Ostali su svi više ili manje bili prema meni nekako odviše ljubazni kao prema gostu (eh, prvi dan!), dvojica - trojica kolega polaskaše mi pače radi mojih novela. On mi se samo naklonio i rekao mirno:
- Iz Beča amo - hm, malo prevelik skok.
Kasnije sam vidio da je čovjek veoma finih manira; mora da je iz dobre obitelji. Samo me smeta što je odjeven nekako - ne znam ni sam kako bih rekao: odijelo mu je čisto, dobro mu pristaje - ali se osjeća da ga nosi već treću ili četvrtu godinu. Pričinio mi se kao džokej, odjeven u odijelo sasvim mrtve boje, dok drugi svi imaju na sebi žuto i crveno.
Sada jedem s njim u gostioni. Ne govori mnogo, ali - čini se - čita više od svih. Iznenadilo me je kako dobro pozna Beč. Neki dan govorili smo o kazalištima i varijeteima; i on me po redu pitao za ovo i ono; nisam ni sam znao što da odgovorim na neke potanke upite. Kao da je pred mjesec dana stigao iz Beča. Spomenem mu da neke od tih dvorana i zabava nisu mogle biti još otvorene u vrijeme kad je on bio na sveučilištu (ima mu preko trideset i pet) i zapitam nije li u skoro bio u Beču.
- Ne - odgovorio je kratko i svrnuo razgovor na drugo.
Ne mogu za sada da još nikoga pitam o njem štogod; svakako moram da doznam njegovu povijest.
*
Fuj, danas je gadno. Pljušti kiša - nebo je teško i nekako gadno zeleno. I more je danas blatno - izlijeva se u nj bujica, pa je do pola luke voda sasvim ilovačasto - crvena.
Nervozan sam. Jugo djeluje zlo na moje živce. Pusto mi je - sâm sam -
Vera, Vera, gdje si sad ti? Tri su sata poslije podne - sigurno sjediš uz glasovir -
I toga sam se morao odreći ovdje; nemam instrumenta i ne znam tko ga posjeduje.
Ovo vrijeme ne bi smjelo potrajati. Ja ne bih izdržao - pobjegao bih.
A - kuda? K Veri ne smijem - -
*
Tri je dana trajalo jugo. Čini mi se da bih mogao poludjeti kad bi se češće vraćalo ovakvo vrijeme. Ne mogu raditi, ne mogu misliti ništa. Pokušao sam zabaviti se u laboratoriju; - ali vlaga smeta, a nema dosta svjetla. Bio sam tako nemiran, da nije pomoglo ni ispisivanje kataloga koji sam htio da već jednom svršim. Ne može se! Počneš, napišeš tri imena - i ogledaš se po polutamnoj sobi. Bježiš van.
A kuda? Po ovakvom vremenu mora da je užasan život u malom gradu. Nema druge, nego u gostionu.
I ja sam zbilja tri dana gotovo sve svoje slobodno vrijeme proživio u gostioni. Tamo barem ima svjetla i ljudi...
Kakvi ljudi, bože moj! Ma je li moguće da oni zbilja na taj način proživljuju život? Dok sam išao samo na objed i na večeru u gostionu, nisam mogao da ih upoznam. A u ova tri dana - ti se ljudi nisu makli od stola. Ured i gostiona - naravno samo do 8 navečer; onda dolazi obitelj i san. I što rade! - igraju neku užasno dosadnu igru na karte. Poslije podne od jedan do tri, navečer od pet do osam ili devet. Danas, sutra, prekosutra - svaki dan. Zar oni ne čuju sami sebe? Ja sam u tri dana već saznao sve: i njihove nadimke, i šalu, što će reći umirovljeni nadzornik pučkih škola, i kako se srdi taj i kako viče onaj.
A njima nije dosadno. Jedva čekaju da se nađu. Svaki dan - uvijek.
To se zove - živjeti!
Nisu ti ljudi zli, nisu odvratni. Ali prazni su, užasno prazni. I jednaki - jedan kao i drugi. Imaju gotovo jednake navike, pače i piju isti broj čaša piva.
Da - i ja sam jednom tako živio, mrtvo, bez osjećaja, monotono, jednako. U Beču druge godine i ja sam svaki dan trebao određeni broj čaša. Ali ono bila je posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca iza jedne krize.
A ovi svi ljudi kraj svega toga sasvim su normalni, čini se pače da nisu ni nezadovoljni.
Bože, Bože, - je li moguće, da ću i ja morati tako živjeti?
Ah, to je ludo - ta neću valjda vječno ostati ovdje - ima i većih mjesta u nas.
*
Lukačevski ne igra karte i, čini mi se, nije baš dobar ni s kim od domaćih. Stoji po strani, promatra društvo. Ali pije i on, pače više nego drugi.
Čudno - opazio sam da je i on u one južne dane bio strašno nervozan. Ja sam ga pače upitao od čega to.
- Jugo, gospodine moj.
Saopćio sam mu da i na mene ovo vrijeme jako zlo djeluje.
- Priviknut ćete se na sve. Čovjek je gori od životinje, jer misli da ima volju, pa se još sili da se nečemu privikne. Mnogo toga trebat ćete progutati, mladi moj prijatelju.
On nije baš mnogo stariji od mene, pa sam mu spočitnuo njegov ton u kojem nekako starački i štitnički govori sa mnom.
- Mladi ste još, mladi - znate zašto? Ne ljutite se što ću vam reći: vi ste još svoj. Niste još došli do toga da vas asimiluju. Pogledajte ove tamo što kartaju - ti su već svi jedan kao i drugi. I onaj od trideset i onaj od pedeset godina. Godine nemaju s tim posla - mlad si dokle te ne uhvati u svoje kolo ovaj malograđanski život.
- Ta vi stojite po strani i ne miješate se u nj - rekao sam plaho.
On se odmah smrkao.
- Ja ne govorim rado o sebi. No zar vi zbilja mislite da bih se ja danas htio više i maknuti iz ovoga svoga ugla gdje sjedim već pet godina? Ne bih.
Iza toga razgovora pili smo više nego obično; i Lukačevski, koji inače o službi nikad ne govori, stao me je savjetovati.
- Možda ću vam pokvariti jednu iluziju - rekao mi je. Ali vi ste inteligentan čovjek, pa vam toga ne treba. Čujte me: - slušao sam neke razgovore - vi ćete sami pomalo uvidjeti tko tako može razgovarati - slušao sam neke razgovore i razabrao sam da će vam se zamjeriti što odviše umno predajete u višim razredima. Mogli bi se đaci dignuti protiv toga. A što vam to treba? Ne zanosite se odviše! Radite koliko je dosta, tj. ne radite nego toliko da vas ne mogu otjerati. Vi još ne znate kakva je beštija đak. (Nije lijepo od njega što ne voli mladeži. Čini mi se da on mrzi i školu i djecu.)
A ja da odviše pametno predajem? Valjda me ne razumiju?
Lukačevski se vara - meni se čini da me djeca vole. A zar bi mogao tko imati šta protiv toga da se brinem za svoje sate?
*
Ovako dalje ne smije ići. Opažam da ne radim gotovo ništa. Škola mi otimlje dosta vremena - a osim toga je sa sredstvima što ih imamo nemoguće gotovo išta pokazati djeci. Moram se mučiti da kako - tako skrpam potrebne eksperimente.
Mjesec i više dana ja sam tu - a još nisam ozbiljno pomislio na to da postojano stanem učiti.
Morat ću na silu da uredim nekakvu razredbu sati za svaki dan.
Eh, kad bih samo imao bar kavanu ovdje! Čini mi se da bi onda sve bolje išlo. U kavani prosjedio bih ono vrijeme što mi treba za odmor, pa bih dospio na sve.
Ovako, zavuku me u gostionu - ne mogu da odsjedim cijeli dan kod kuće ili u školi. U gostioni pak uvijek ostanem do večere - i tako nikad van iz ljenčarenja.
Od sutra valja početi drugačije. Kako ću se samo ja, stari magarac, priučiti na to da se točno držim ura kao đače - ?
Svejedno - bar dva sata na dan moram da učim.
*
Na svijetu su samo oni ljudi sretni koji su savim jednostrani. Na te ne djeluju događaji, ono - što su Rimljani zvali vicissitudines vitae.
Rugamo se matematičarima što su tako zabijeni u svoje brojke, da žive potpuno bezazleno, gotovo i ne videći što se događa oko njih. A ipak je to po svoj prilici najljepša forma življenja.
Zavučeš se u svoju sobu, do svoje knjige - i to ti je svijet za sebe. Sam si i nitko ti ne smeta, nikomu ne trebaš davati računa, nitko ti ne može ništa oteti.
To bi bilo još jedino rješenje za život u ovako malom gradu. Živjeti za nešto apstraktno što nema ništa posla sa svim tim dosadnim i suvišnim sitnicama koje samo ispunjuju dan ali ne ispunjuju dosade.
Ali to nije u mojoj prirodi. Vidi se da mi je otac bio nemirne krvi - lutalac po svijetu.
Pa koja bi to stvar mogla i biti da me tako sasvim zanese i obuzme, te mogu kraj toga izdržati svu prazninu života?
Književnost?
Gle, ja već nisam odavna ništa pisao. Ali svakako ni to me ne bi dugo zanosilo. Teško je vjerovati u vrijednost onoga što sam stvaraš. A raditi za druge? - U mene i nema altruizma.
... Što sam ja to sad napisao? Pročitao sam ovaj čas - i malo mi se sviđa.
Ja bih morao misliti na nešto sasvim drugo: na svoje obveze. Za godinu dana imam s ispitom dosta posla. A Vera čeka - -
Ne da mi se biti samu. Salijeću me misli...
*
S mojom se plaćom ne da nikako izlaziti. Kao đak ja sam sasvim lijepo živio u Beču s novcem koji mi ovdje nije dosta. Uzeo sam od majke već sto forinti - a nije mi ugodno pisati joj opet. Starica jadna, zbilja bi već bilo vrijeme da se riješi vječnog hranjenja tuđe djece i životnih skrbi. Baština iza strica Tome nije ništa; ali za majku dvadeset forinti mjesečno znači veliki kapital.
Ja joj ga otimljem, bez sumnje. No što zato, još ovu godinu - onda ćemo je uzeti k sebi.
Gle - ona ni ne pozna Vere, niti zna za nju. Kako sam se ja udaljio od matere u zadnjih par godina!
Ipak joj moram pisati da mi pošalje nešto novaca. Ne znam od koga da ovdje tražim. S kolegama još nisam tako intiman, jedino se s Lukačevskim nađem češće. A baš od njega neću da tražim.
Pa napokon - od kolega bi bilo teško što i tražiti. Kako samo može da živi Radović sa ženom i četvero djece i s onom plaćom? Doduše - na sebe ne troši ništa osim što svaki dan popije (a gdjekad i dobije) dvije čaše piva. Sad shvaćam zašto su se tako borili na početku semestra tko će predavati neobvezatne predmete. Tih dvjesta kruna više mora da je za Radovića pravi spas.
On uostalom uvijek izgleda nezadovoljan. Meni također nije ugodno kad ga sastanem na ulici; ima zimski kaput već sasvim zelen od stareži.
*
Noćas sam se opio - i danas me čitav dan glava boli.
Ludo je što nisam mogao u školu. A baš me je Žuvić morao sresti poslije ponoći vani.
- Tko zna koliko je sati bilo? Lukačevski je kriv. Ima u tom čovjeku nešto zlobno i hladno što me ipak privlači k njemu. To je napokon moja stara manija da svagdje hoću da činim psihološke studije i vidim tragične konflikte.
Ipak, tko bi rekao - taj hladni i mirni čovjek mora da je zbilja očajan u sebi. Očajan dokrajav - tako očajan, da mu je sasvim svejedno što se s njim događa.
Ne znam ni sam kako smo ostali sami noćas. Ah, jest, sad se spominjem - ja sam poslije podne išao šetati riječkom cestom. Dan se našao kao usred ljeta; ovdje kad ne duva bura i kad nema kiše, prava je Nizza. Sredina ožujka - i danas je već bio pravi ljetni dan. More mirno, široko, modre i oštre boje, koja se tako ističe, kao da i nije naravna. Da je Segantini slikao more, bio bi ga uhvatio u ovakvom modrilu. Bio sam krasne volje - brzo sam hodao - mislio mnogo toga - gledao brzojavne stupove uz cestu i sjećao se Vere.
Kad sam se vratio kući, bilo mi je preusko u sobi. Nisam izdržao - valjalo je dokraja užiti lijepi dan.
Otišao sam, naravski, u gostionu. Bilo nas je više kolega, i svi su danas bili veseli. Samo smo pili odviše - tako da se meni nije dalo kući kad su drugi otišli. (Kud je Žuvić mogao otići da sam ga kasnije sastao?)
Lukačevski me je također zadržavao - i ja sam ostao s njim. On baš nije čitavu večer pokazivao da je dobre volje - tek kad je ostao nasamo sa mnom, počeo se smijati i šaliti.
- Vidite kako je krasno po ovakvom lijepom danu. Svi ljudi postanu bolji. Pogledajte kako su večeras bili ljubazni i veseli. Bijednici - sutra će zaboraviti sve: Žuvić će opet s ravnateljem šaputati kako ste vi više literat nego pedagog, Radović će svu svoju mudrost uložiti u ispravljanje zadaća koje nemaju smisla - ukratko, opet će sve poći po starom. Daj izađi ti, brate, iz vlastite kože! Ne da se. Kasno je.
Prigovorio sam mu da odviše zlo sudi ljude. On se smijao i branio:
- Nije, prijatelju moj, vidjet ćete vi još kakve su to životinje. (Životinja i beštija - te dvije riječi on osobito voli). Vi mi se sviđate jer vas još nije zatuklo ni zvanje ni život po ovakvim gnijezdima. Ali ovi drugi - Bože moj! - oni vam svi znadu da sve što rade ne vrijedi ništa, da ne koristi ni njima ni komu drugomu, pa ipak se pričinjaju važni - i govorit će vam o najglupljoj školskoj aferi kao da se radi bogzna o čem.
- Ma to nije tako, zaboga! Uzgajanje djece ipak je stvar u kojoj se lako može naći i nešto plemenitije. Zar zamjerate ako je ovaj ili onaj zbilja tako shvatio svoje zvanje?
- Ta kakvo zvanje, molim vas! Žuvić je postao profesor zato što su mu dali stipendiju; onaj drugi što nije ni sam znao u što bi se upisao na sveučilištu - i tako dalje. Nema tu kakvog poziva, kako biste vi htjeli. A što je, molim vas, ponukalo vas da se idete baviti ovim zanatom?
Ja mu, naravski, nisam htio ništa kazati da sam radi Vere napustio právo; nego sam počeo govoriti kako mi se sviđa i moj predmet i škola uopće. O tom, čini se, da se pred njim ne smije govoriti; on mrzi i slušati kad netko što dobro kaže o školi.
- Proći će vama to, dragi moj. Lijepo je to zasada - i ja sam bio takav. Ali što ćete - nema u tom promjene; daj danas, daj sutra - uvijek isto uči i pripovijedaj, gnjavi se s tom deriščadi - tko da to podnese za dugo vrijeme? A izvan škole - što da počneš u malom gradu? Francezi su uman narod; rade do pet ili šest sati, onda se obuku u salonsko odijelo - i žive za zabavu. Traže promjenu, nastoje izvući nešto za se iz života. A što mi ovdje? - svršiš školu i dođeš u krčmu, i tu te sastaju drugi koji su isto tako svršili ured. Nema promjene, nema veselja, nema nikakve energije u svemu tome; mahinalno je.
- Pa vi promijenite; dugo ste tu, pa potražite drugo društvo.
- Tko? Ja? - Kuda da idem? Žensko društvo ne volim, a muškarci su svi jednaki.
- Radite štogod, ima sportova i zabava dosta.
- Da, to sam kušao. Pokazat ću vam jednom: ja slikam. Ali to je premalo. Sve bi valjalo promijeniti; - ako na silu nešto hoćeš, ne pomaže ništa. Ne spadam ja amo - to vam je sve. A ni vi, dragi moj, ne spadate. Na silu će vas oblanjati kao i mene - i pokorit ćete se ali se nećete priviknuti.
Mi smo sve glasnije govorili i pravdali se pače. U gostioni nije bilo nikoga, jedino je drijemala kelnerica koja nam je nosila pivo. Lukačevski se bio sav zažario i htio mi na svaki način dokazati kako naše zvanje i život u našim krajevima ne vrijedi ništa. - Nema druge, nego priznati da je jadno, moj prijatelju. Recite sami: kako ste živjeli dosada? Možda vam je i zlo išlo; ali bili ste u Beču. Jeli ste u menzi, ali ste poslije toga išli u kavanu i čitali novine iz cijelog svijeta, sjedjeli uz krasne žene i gledali ljude uvijek nove. Išli ste valjda i u kazalište - pa ako i niste, svejedno, grad je grad. Ah, da znadu doktori kako je glupo njihovo hvaljenje svježeg zraka na selima! Ja uživam u jednom poslijepodnevu probavljenom u kavanskom dimu više nego u sto dana kao što je današnji. Nismo mi, moj dragi, više za to! Znate vi, ja svaki dan čitam Pressu i pratim sve bečke sitnice. Znam danas što se daje u Burgu i što je izloženo kod Miethkea. Pa kako ćete da se ja složim s ovim ljudima kojima je ovdje dobro - ili ako im i nije dobro, nisu nikad znali što je bolje.
- Pa tražite premještenje! - rekao sam mu ja.
- Ah, molim vas, a kuda? Bježiš iz zla u gore. Ovdje je bar more blizu; privikao sam se koliko se dalo; i ljudi su se već privikli na me - puštaju me u miru. A da dođem u veći grad - što imam od toga kad ti nigdje ne daju toliko plaće da možeš živjeti?
- Ipak - biti tako sam...
- Da, bilo bi ljepše sjedjeti u kakvom salonu i razgovarati s ljudima u bijelim košuljama i sa damama koje ne kuhaju same. Ali toga nema. Uvjerit ćete se i vi o tom; - mi koji ne spadamo u ovaj milieu, ne smijemo ni da se miješamo u nj. Ostani na strani i zadovolji se tim da imaš jesti, piti i pušiti i da se ne moraš ponizivati time što moljakaš da ti posude novaca.
- Vi ste strašan egoista.
- Nije danas u modi, mladiću moj, zagrijavati se za što drugo. A i ne može se. Pokušajte samo - stisnut će vas o zid - dat će vam po gubici tako da nikad više nećete otvoriti usta.
Mi smo postajali jedan i drugi sve više melankolični. A i svjetlo se stalo gasiti, kelnerica ustala i nezadovoljno se vrzla oko nas. Poskidala stoljnjake - i sve se je priviđalo žalosno, neuredno. Na kraj kraja došli smo i na brak. Rekao sam Lukačevskomu da neće dugo izdržati živeći sam.
- Da se ženim, je li? Ma mislite li vi na to što govorite? Znate li vi da bi nam vlada morala upravo zabraniti ženidbu! To i jest ono najgore. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja - gotov glad, gospodine moj. Radi toga što nisi nikad dosta sit, postaneš plah i kukavan, bojiš se ravnatelja i predstojnika. Posuđuješ od kolega, od štedionice, od oca koga đaka. Ubije te nemir radi sutrašnjega dana. Ako bi što i htio da radiš, da se čim ljepšim baviš, ne možeš. Dan na dan kljuje ti u srcu nezadovoljstvo, postaneš mrzovoljan, slab; zamrziš na ženu i na sebe. Konačno se smiriš - živiš u nirvani da se više nikad nećeš iskopati iz duga i nikad nećeš doživjeti dobroga objeda. Napokon staneš se samo baviti time kako da ispuniš dvije - tri slobodne ure - i tu onda dođeš amo i igraš za razliku od deset ili dvadeset filira ovakve glupe igre na karte kao što smo danas vidjeli. Ženiti se! Ta pristojan radnik ima više plaće nego mi!
Mene su njegove riječi sasvim ražalostile. Lijep dan svršio se zlo; ja sam uz nj sve više pio.
Ne smijem se puno družiti s njim. Ima nešto ružno, mefistofelsko, u svemu što on govori. Najgore je to što i ne govori cinički, nego sasvim mirno, kao da se sve to samo po sebi razumije. Danas ga mrzim.
Od sutra novi red: ostajat ću kod kuće, uzet ću i večeru kod svoje gazdarice - ne ići u društvo, i učiti.
Dosta je odgađanja!