Noć prekrila i dolu i brdo,
U Klisu je ićindija prošla,
Samo stričak što po polju striči,
I zvijezde što se svjetlucaju.
Na nečija vrata zakucalo
Na odmorce nekoliko puta.
Netko pita: "Tko kuca na vrata?"
A tko kuca moli i govori:
"Živa da si, Adelova majko,
Daj prenoćit putniku tucaku
Za lijepu sreću sina svoga."
Stara zove slugu Ibrahima,
Kako zove, rekao bi, kroz plač:
"Ibrahime, id' otvori vrata,
I nahrani putnika tucaka,
I sknadi ga gdjegod da prenoći."
Kad je putnik s Ibrom večerao,
Ibro nutka i putnika motri,
Često motri pa ga i upita:
"Ma ja dvaput ništa ne vidio,
Prvi put mi, putniče, nijesi!" -
"Ti si s agom u Spljet silazio,
Tamo mi je i plakat i jaukat,
Tamo mi se od bola nasmijat,
Tamo s' mogô o meni zapeti,
Ako živ me ne ugleda jednom
Kod svog age Seimović Ade,
Ev' u kući, a drugdje nikamo;
Al' je aga još tad živovao,
Bilo ga je čuti i vidjeti,
A sad evo nije njega čuti,
No je čuti opalu staricu,
Što tijelo mrtvo jedva vuče!
Kod kuće je, reče, ne putuje!
Čisto nije, e da Bog da slagô,
Il' boluje ili jadikuje."
Ibrino se namrštilo čelo,
Odgovara putniku zlovoljan:
"Nemoj, brate, zla ni spominjati,
Jer ne može donijeti dobra,
A moj aga, žalibože mladost
I ljepotu krasnu i bogatstvo,
Okupio nekog jada mislit,
Kom ne može da uhvati kraja,
Pa onako gine i opada:
To je njega već odavna snašlo
I nikad ga ostavilo nije;
Ali što je zagustilo danas,
Malo, malo, pa propast svijeta!
Noćas ga je nešto ošinulo,
Čisto nije, ja bih glavu dao,
Jer od zore stao ga je jauk
I stali ga uzdasi i muka,
Previjanje i lomljava ruku.
Starica se jadna uplašila,
Poginut će, da baš drukče nije,
Pa i sama stala jaukati,
Stala sina svoga preklinjati,
Da bar vidi, šta mu je i kako,
Misli l' bolan majci poginuti,
Misli li je u crno zaviti,
Da mu mrtvu bar zatvori oči;
Al' on sobe svoje ne otvori,
Kamo l' koga da pripusti sebi,
Kamo l' štogod da b' okusit htio.
Vjeruj Bogu, dobro biti ne će."
Zamalo se zamislio putnik,
Pa uzdahne i kazuje Ibri:
"Umoran sam, brate, a kasno je,
No ti pamti što ti sada kažem,
Ako želiš tvomu agi dobra;
Sjutra rano za puta sam gotov,
Pa urani Adelovoj majci,
Ti joj kaži, ja lijeka znadem,
Od kojeg bi Adel ozdravio,
Njoj sam rada da kazujem lijek. -"
Ibro oči rastvori od čuda,
Maše glavom, ne će da vjeruje,
Sve pogleda tog čudna putnika.
Kad ujutro prije jarka sunca,
Al' eto ti rasplakane stare,
Kako plače, ne govori ništa;
Nju mi putnik uzima za ruku
Pa joj kaže, gdje ne čuje nitko:
"Oj starice, ne boj mi se ništa,
Bog će dati, sve će dobro biti.
Adel ti je poginuo bio
Za lijepom Vornića Marijom,
Kojano je jutros izdahnula
U tamnici jadna manastirskoj.
Njih su dvoje živjeli daleko,
Koliko je od Klisa do Spljeta,
Al' su srca kucala zajedno.
Zato ti je Adel tužan bio,
Dok je Mara jadna bolovala,
A svijet mu danas potamnio,
Što se život stamnio sirote.
No starice, čini što ti kažem.
Ti mi nemoj koriti Adela
Radi mrtve sirote djevojke,
Da mu na jad gore ne pristaješ,
No ga pusti, da još danas plače,
Dok za suncem suton ne nastupi,
Svako srce tad uzdiše samo,
Tad će Adel najtužniji biti;
Ti otiđi do njegovih vrata,
Pa protuži na glas za djevojkom,
Štono bila cvijet djevojaka,
Štono bila srca golubinjeg.
Tad će ti se Adel potužiti,
A kad prođe nekoliko dana,
Kad mu srce malo poprisvojiš...
Al' šta bi ti više govorio?
Pametna si, stara i razumna;...
Za njim gine jošte jedno zlato,
Gine Melka iz Konjskog dizdara;
Kako znadeš i tješi ga tako,
A kada ga vidiš utješena,
Spomeni mu mene prijatelja,
Spomeni mu iz Spljeta pjesnika."
Što je pjesnik staroj govorio,
To je stara uprav učinila.
Pusti sina da plače u miru,
Da se dosta čitav dan istuži,
A kada je nastupila nojca,
Kad uzdiše svako srce samo,
Sjedne majka Adelu do vratâ,
Protužila kano kukavica,
Previjala kano lastavica
Za Marijom nesretnom djevojkom,
Što je bila cvijet djevojaka,
Što je bila srca golubinjeg,
Odabrana ljuba Adelova,
Nje starice povoljna zamjena,
Odabrana ali nesuđena.
Kad to čuo žalostivi Adel,
U čudu je bio, al' zamalo;
Same krupne niz obraz poteknu,
Srce mu se jače nadimalo,
Pa ne mogô srcu da odoli,
No poleti svojoj dobroj majci,
Svoju slatku zagrlio majku,
S njom se mlađan slatko naplakao,
Njoj je tužan rane pootkrivo.
Ali majka mudra bješe glava,
Ne će ništa prigovorit sinu,
No sve žali za mrtvom djevojkom,
Dok je svoga osvojila sina;
A kada je osvojila sina,
Propustila danâ i nedjeljâ,
Dok će jednoč svome sinu kazat:
"Slatki sinko, ti poslušaj majke,
Imam roda u kršnom Broćancu,
U životu još da ih pohodim,
Jer osjećam: za dugo nijesam;
A sjutra je petak, biva svetac,
Baš poželjeh da sjutra otiđem;
Da ti hoćeš otpratiti majku!"
Kako ne će Adel majku pratit?
Mahom daje sve spremati na put,
A sjutra je rano uranio,
Da starica ne će čekat majka.
U zoru su još za rosna hlada
Pošli dvoje s mirom putovati,
A kad suncem stigoše u Konjsko,
Al' iz Konjskog jato djevojaka,
Kao jato žubor-golubova
Prošetalo po toj tihoj rosi;
Vragolaste smiju se i šale,
Jedna drugoj hitra dotrkuje
Kao hitre košute u gori;
Samo jedna što je zaostala,
Nit' se šali s drugam, nit' se smije,
No za njima ide nevesela.
To smotrila Adelova majka,
Pa se njojzi to na čudo dalo:
"Bože dragi, sirote djevojke,
Il' je bolna, il' je hude sreće?
Da je bolna, kod kuće bi bila;
Mora jadna da je hude sreće.
Il' je hude sreće s roda svoga,
Il' je hude sreće s dragog svoga;
S roda svoga i Bože pomozi,
Nekako se i zakrpat dade,
Ali s dragog teško se i jao,
Tu melema nejma do jednoga:
Tko obrani da i vida ranu."
A kada su stigli pram djevojke,
Tiho jaši, djevojku pozdravlja:
"Pomoz Bože, samotna djevojko!"
Djevojka je upoznala glasa,
Pod koprenom plaho se zažari,
Digne oči da pogleda staru,
I pogleda Adela do majke,
Pa odzdravi stidno i plašljivo:
"Bog dô dobro, ugledna kaduno!"
K staroj stupi, u ruku je ljubi,
A starica koprenu odigne
Sa rajskoga lica djevojčina.
"Oj kakvo je to ubavo lice!"
Starici se ote od miline
I djevojku poljubi u čelo,
A milo joj pomilova lice;
Lice gleda, a djevojci kaže:
"Odavna te ja ne vidjeh, sinko,
Ala si mi izrasla krasota!
Izrasla si eto za udaju,
Blago s' onom tko će te ljubiti,
I majci mu koju ćeš zam'jenit!...
Jesi li mi komu vjeru dala,
Jesi li mi koga usrećila?
Il' se smišljaš, da kom vjeru zadaš?...
Ti si mene s nogu majkom zvala,
Ti se stidiš, a nejmaš od koga,
No ti kaži ko rođenoj majci."
Al' djevojka plašljiva i stidna
Oborila zemlji žarke oči,
Malko ćuti, pa govori sjetno:
"Nijesam se, majko, zavjerila,
Nit' se mislim udavati jadna.
Ja sam, majko, odviše nesretna!
Imala sam sestru nadaleko,
Nerođenu kano da rođenu.
S njome sam se jadna upoznala,
S njome sam se dobrom posestrila,
Al' sam s njome malo drugovala.
Moja su je braća pozlobila,
S njome su me živu prikorili:
Nije vjera kaurska kô turska!
To je mene u srcu boljelo,
To je mene trovalo u duši;
Ali ni tu, majko, zla ne bilo,
No se jadna razbolje sestrica,
A ja ne sm'jem tješiti bolesnu,
Ja ne smijem ponude nositi,
Ja ne smijem sestru pohoditi!
To je mene boljelo još gore.
Al' bi i to pretrpila, majko,
Da od toga nije gore bilo;
No što sam se bojala najviše,
To je uprav mene jadnu stiglo:
Moja sestra, od muke preminu,
A s njome se oprostila nisam,
Niti sam je posula cvijećem,
Nit' joj hladno cjelovala lice!
Tad sam sama smrti poželjela;
Pa sam sebi jadna vjeru dala,
Za mojom ću kajati sestricom;
Ma se mlada nikad ne udala,
Za godinu udati se ne ću."
To govori, a suze prol'jeva.
To je staroj vrlo mučno bilo.
"Ljubičice, moja sirotice!
Bog da prosti...; al' mi kaži, sinko,
A gdje ti je posestrima bila?
Kako su ti zvali posestrimu?"
"U Spljetu je bila posestrima,
Kuku meni, daleko je bila,
A zvala se Vornića Marija!"
Tad zakuka starica kaduna:
"Jao Maro, jao čisto zlato,
Što učini nesretna djevojka!
Smrt je tebe jednu pokosila,
Al' je mnogo srce obranila;
Jer bijaše dobra i milosna,
Ime ti se čulo nadaleko!"
Zaplaka se stara i djevojka,
Al' što Adel plače, nitko ne zna.
Kad se rasta majka od djevojke,
Tiho jaši, mukom zamuknula,
Pa uzdahnu i kazuje sinu:
"Gdje je meni ono sretno doba,
Kad sam sama tako mlada bila,
Kad sam sama sestru milovala?
A sestra je za mnom uzdisala,
Ko što dragi uzdiše za dragom:
Kako smo se sestre milovale,
Jedna drugoj vjeru smo davale,
Sama jedna udavat se ne će,
No ćemo se zajedno udati,
U jedno se selo naseliti.
Mi se jesmo ujedno udale,
Al' se sestra udala u Konjsko
Za glavita dizdara iz Konjskog,
A ja sam se udomila u Klis,
U tvog babe Seimović age.
Nije prošla nedjeljica dana,
Da se sestre vidjele nijesmo,
A ne prođe ni dan u nedjelji,
Da s' nijesmo sestre pozdravile.
Al' zla nejma, sinko, bez vremena,
Nejma dana bez gorka sjemena,
A vrijeme radin neumoran
Brzo suče, suče, ne prestaje,
Dane suče, godine nasuče,
A godinam nasuče i život,
Malo suče, brzo ga dosuče.
Moja sestra bila blagoslovna,
Imala je od srca poroda:
Sve sinove, sama radost mužu;
Al' za sebe radost ne imala,
Ne imala kćerke od milosti;
Pa i tu joj nekad Božja stiže,
Porodila dvoje blizanaca,
Porodila Omera i Melku.
Radost bila, al' bila zamalo,
Razbolje se sestra na umrlo,
Kad je bila pri smrti sirota
U smrt gleda, za Melkom uzdiše,
Pa je meni tužna govorila:
"Slatka selo, moja prva vjero,
Umrt ću ti, mene biti ne će,
Mojem mužu ostavljam sinove,
A Melka će ostat bez matere.
Tko će moju pomilovat Melku,
Tko će moju požaliti Melku?
Još imadem tebe jednu sestru,
U tebe se pouzdati mogu,
Ti ćeš biti mojoj Melci majka,
Jedinicu na tebe ostavljam,
Na sirotu zaboravit ne ćeš."
To izusti i dušicu pusti.
Ja sam, Melku, sinko, njegovala,
Njegovala, sinko, kao tebe;
Al' je mene jošte crnje stiglo,
Meni nesta vijernoga druga,
Nesta tebi tvoga dobrog babe,
Sada mi se svijet okrenuo;
Prama sestri, pram sirotoj Melci
Ja zgriješih odviše pred Bogom:
Ja tad na nju zaboravih, sinko."
Tako majka govorila sinu,
Govorila godinicu dana,
A Adel je pomalo uzdiso,
Uzdisao godinicu dana;
Majka broji sinove uzdahe;
Uprav ih je godinu brojila,
A kada se godina navrši,
Stade stara spremat se u Konjsko:
"Idem, sine, da ja vidim Melke,
Evo meni glasi učestali,
Navalili prosci njenom ocu,
Mnogi prosci iz mnogijeh strana,
Kažu, dizdar hoće kćer udati;
A ja ti se bojim za siroče,
Udat će se i prevarit će se,
Bit će ljuba, srećna ne će biti;
Ja bih rada da s' odužim sestri,
Idem ludu svjetovati Melku,
Ne bi li joj moj pomogô savjet."
Tad se ote Adelu od straha,
Ljubi ruku, pa zamoli majku:
"Ne daj, majko, da se uda Melka
Za drugoga do za sina tvoga."
A majka je jedva dočekala.
Nasmija se stara od radosti,
Pa uzima devet prstenova
I uzima dara svakojaka,
Što je davno spremila za snahu,
Ode prosit Melku krasnu djevu
Za Adela za svoga jedinca.
Stara prosi a dizdar je daje,
A Melka je stidna i radosna;
Od stida je oči oborila
Pred staricom i pred ocem svojim,
Od radosti brata zagrlila,
Zagrlila milosna Omera.
Uskoro su i svatovi bili,
Al' od svatâ nitko ne spomenu,
Ni uzdahnu za bijednom Marom.
