Jeste čudo, dušo, jeste divno,
Kad siromah tihi san boravi,
I još sanja, sretan je presretan,
Kô što sanja Boktulija Franjo.
Spava slatko nuždan i sirotan.
Ali pjesnik kô svatko ne spava,
U snu vidi svoju dobru vilu,
Pred njim sjaje u bijelom ruhu,
A u licu blista kô danica,
Kad zatrepti zorom na istoku.
Ona mu se milosno osmjehnu,
I tajno se prstom zaprijeti:
"Ti si meni, nevjero, obrekô,
Men' ćeš biti poslušan, vijeran,
Ti ćeš moga štititi mjezimca,
Odgojče mi, Seimović Adu,
Koji mi je i od tebe draži,
A ti jednoč Adu zaboravi,
I njegovo zatravljeno srce
I njegove boli i samoću,
I njegovo teško uzdisanje.
Zar ti ne znaš, dobro te ne znalo,
Da je njemu oboljela Mara,
I da gine sa bolnoga srca?
Bog bi dao da bi ozdravila!
No ti hajde, časa ne počasi,
Idi kaži žalosnom Adelu,
I idi ga tješit i svjetovat."
Sretan pjesnik s viline milosti
Rada ti je da se s njom pomiri,
Rada ti je da joj koju kaže;
Al' mu jezik teži od olova,
Badava se muči i upinje,
Ne može ga u glas da previje,
Baš ne može ni za živu glavu.
Il' je urok, il' je prokletinja,
Il' je prkos vragolaste vile...
Dok to pjesnik razbirati stao,
Al' san njega mahom ostavio.
Nesta vile, nesta čarne slasti,
Sirotinja u sobi kô prije;
Ali pjesnik i na javi sanja,
U mlakome zraku oko sebe
Još osjeća da je vila bila;
U toj misli sretan se nasmije,
I obreče šalu vili vratit,
Al' ne smjedne da je ne posluša.
Zaplavila zora od Mosora
O Petrovu, o ugodnom danu,
Tiha zora i vedra i rosna,
A već pjesnik čudan uranio,
Svoj je niski domak ostavio,
I šeta se po ulicam spljetskim:
Sluša p'jetli kako s' učestali,
Sluša na rad gdje idu težaci,
I stražáre sreta sa izmjene,
Gdje polaze kući zijevajuć.
On će svakom dobro jutro viknut,
Hoće svakog nasmijati šalom,
A njega mi svatko s mirom pušta,
Jer ga vide sa jutra vesela;
Dobro znadu da se s vilom druži,
Da m' vještice naudit ne mogu,
Niti urok, niti ograjisaj.
Al' tko bi mu i naudit mogô,
Kada znade što nitko ne znade?
Znade vilu a bez kozjih nogu;
Zna vještice i zna mast njihovu
Osim noći, osim krnja lonca;
Vukodlaka svakoga poznade,
Da mu glogov ne treba na putu,
Pa da bi se s njime stoput sreo;
I macića znade zla i sitna,
Što mu sputa hromucajuć bježi
U kapici svojoj kroz živike.
Zlo se boji pjesnikova glasa
I njegova slova obajana,
I njegova oka očarana;
Što zlo nije, pjesniku se smije
I veselo igra oko njega,
Ko što mu se jutros na uranku
Sva priroda od zemlje do neba
Bajna, čarna, vilinska i rajska,
I ponosna sa krasote svoje,
U toj divnoj spljetskoj okolici,
Kud prolazi da posluša vilu,
Za korakom svakim igra, smije.
Blažen pjesnik gleda i uživa;
Blažen pjesnik sluša i uživa;
Zrakom srče tihu vedru radost
Rasijanu kano kâd tamjana
U tom Božjem hramu velikome.
Lakom srče, al' u čudu ne zna
Radost li sa zemlje vije s' k nebu,
Ili s neba snihodi na zemlju:
Kako su se rajski priljubili!
Živa slika nebeskijeh vrata,
Rascvala se zora nad Mosorom
Vedra, mila, sjajna, plamenita,
Prelila se po prostranom nebu
Kao sunce u šarenu dugu.
Suncu ne da pomoliti lica,
Hoće svoju ljepotu da kaže;
Ali sunce, muško, preko nježne
Svoje sv'jetle trake prebacuje
Po Suđurđu i starom Kozjaku
I po surom goletnom Marjanu.[1]
Bila brda na zapadu sjetna,
Kao starost bez mlađane vatre,
Pa kako ih sunce pomlađuje!
Udova se Vranjica podigla[2]
Uzdišući iz tihana mora,
Oko sebe glada sretna brda,
Kako sjaju vedra i vesela,
Pa se moru oko sebe tuži;
A more joj u tihom talašcu
Nešto šapće, rekô bih je tješi.
Ali puste na jednom radosti!
Sad se i njoj sunce ukazalo,
Sad je i nju sunce ukrasilo,
Sad u moru svoju ljepost gleda
Ko djevojka krasna u zrcalo.
Al' kako se more zaigralo
U tihome sjajnom talasanju!...
Sve sad igra veselo i pjeva,
Sve pozdravlja poželjeno sunce:
Brda, dole i ptica i travka.
Tu nijemu pjesmu pjesnik sluša,
I duša mu raskošno zapliva
Povrh sjajnih zraka sunčanijeh,
Pa zanesen i sam zapjevao:
"Sjaj mi sunce domovini slatkoj,
Oj preslatkoj, miloj domovini,
Da s' nagledam njena divnog čara!
Al' ti ne sjaš, sunce, da je krasiš,
Kroz krasotu njenu da me tješiš,
Što robuje tuđinu grešnica,
Što nepravdu tuđu svojom prozva!
Već ti sjaješ, odsjev Stvoriteljev,
Da pokažeš čovjeku propalom,
Njemu jednom razumnom da kažeš
Od toliko Božijeh stvorova,
Da života nejma bez slobode,
Da kreposti nejma bez slobode,
Da ljeposti bez slobode nejma.
I ti, sunce, sjaješ neumorno,
Kroz toliko stoljeća već sjaješ
Bez promjene od zore do mraka,
Bez promjene iz dana u drugi,
Da jedinu slobodu proglasiš,
Pa tko te je, sunce, dosad čuo,
Kad li će te čitav svijet čuti?
Al' jedine oj blage utjehe,
Što si, sunce, toliko ustrajno!
Što ja ne ću, da ugledat možeš,
Da mi dom moj slobodu doživi!
Od mene će otpuh praška biti,
Al' u grobu rastvoreni prašak
Za slobodu razigrat se hoće..."
Opet pjesnik pođe dalje putem,
Začas pođe sjetan i zamišljen,
Začas staje ptice prisluškivat,
Začas sitno razgledat cvijeće,
Da saznade šta pjevaju ptice,
Da saznade šta miri cvijeće;
Kad al' otud Turčin konja jaši,
Jednog jaši a jednoga vodi,
Oba konja crna kô dva gaka,
Oba konja pod sedlom i uzdom,
Oba konja pod opravom skupom.
Na Turčinu mladom golobradu
Sama svila, sama skupa čoha,
A lice mu čisto i bijelo,
Ma da j' nješto sjetno i potmulo,
Sve ti kaže: gospodskog je soja.
Dojašilo Ture do pjesnika,
Konje stavlja, pjesnika razmatra,
On pjesnika, pjesnik čudan njega,
Dok u neke Ture zapitalo:
"Koga tražim, ne šalje li sreća,
Ne znadeš li bolesti liječit?"
Nasmija se u svom srcu pjesnik,
Odgovara Turetu od šale:
"Manje znadem a više ne znadem;
Boli li me srce, sâm ga vidam,
A nekada biva da moj lijek
Do drugijeh zaiđe bolnika,
Te pomogne srce kako j' koje."
Ludo Ture ne znade za šalu,
Okupilo molit i preklinjat:
"Oj tako te ne boljelo srce,
I tako ti svega što najvoliš,
Hajde sa mnom, pokajat se ne ćeš,
A da znadeš, ako li pomogneš,
Jabuka te, kô što nikad, čeka."
Zaman sada izgovor pjesniku,
On se zaman ludi i opire,
I za bolest i bolnika pita,
Ludo Ture, to sad sve ne čuje,
Već ga moli da s' na koja penje:
"Nij daleko, dugo jahat nećeš;
A da caru uz koljeno sjedneš,
Ti jabuke danas steko ne bi,
Kakvu hoćeš da od mene stečeš."
Tužnog momka pjesniku je žao,
A ne može šalu da pregori,
Nit' da ne zna šta ta tajna krije.
Još pogleda jednom sjetnog momka
I pogleda plamenitog konja,
I na konju gospodsku opravu,
I grivu mu brižno raspletenu,
Ništ' ne reče, popne se na konja
I pođoše valom putovati.
Solin prođu, jedan drugom ništa;
Turčin krene strmom Rupotinom,
A pjesnik bi najvolio Klisu,
Ali ni tu nitko ništa ne će;
Jesu jednoč i Poljane prešli,
A sve ćute jedan kô i drugi,
Dok u Konjsko polje zamakoše.
Tada stade Ture neveselo,
Pa zamoli druga začuđena,
Da polako prama Konjskom jaši,
Njem' se nješto kod kuće požurit,
Pa će mahom stići mu u susret.
Hitra konja lagano podbode,
Konj poleti, za čas ga nestalo,
Za malijem malo, al' eto ga,
Opet natrag jaši iz Konjskoga.
Turčin vodi pjesnika u Konjsko,
Al' ne vodi putem ni ulicom,
Već ga nekud okolo provlači,
Oko bašča sve proraslom stazom,
Dok ga nije izveo do najzad
Baš pred samu dizdarovu kulu.
Sjâli s konja u dvoru pred kulom,
A u dvoru nikog živa nejma.
Dva se konja provađaju sama,
Po kuli se penju basamacim,
Obilaze i tamo i amo,
A u kuli žive duše nejma;
Kad pred jednu sobu Turčin stao...
Sad ga istom muka napopala;
Jadan nešto smišlja i premišlja,
I uzdiše i zaklima glavom;
Dva tri puta, da otvori vrata,
Al' nikako nadvaladati srce,
Već iznova šuti mučan, jadan,
I uzdiše i zaklima glavom;
Kad na jedno bolan i bijedan
Mahom vrata otvori pjesniku,
U sobu ga gnjevan snagom rine,
Lupi vratma, odjekuje kula.
Do pô sobe pjesnik posrnuo,
Čudo ga je više no strah snašlo,
Bi se smijô, al' nije do smija;
Pa s' ogleda okolo po sobi,
Al' u sobi i jest teke čudo:
Sve gospodski sazi i nakiti
Naokolo sobu zaodjeli,
Pram prozoru suncu pritvorenom
Na mekijem dušecim kadife,
Na visokim svilnijem blazinjam
Srebrom, zlatom sitno izvezenim
Leži sama sumorna djevojka.
Bijela je, bjelji nije snijeg,
Rumena je - tihi pramen zore,
Oči su joj dvije iskre žara,
Ali pogled kao golubice.
Oh kakva je plahovito krasna,
Ne može je oko da pogleda,
A da srce bolno ne zacvili,
Kamo li je motrit i razgledat!
Od ljepote i pogleda njena
Siromah se pjesnik zastidio,
Zastidio, od čuda zbunio,
Misli mu se pomele u glavi,
U grlu mu zamrle riječi,
Pa iz sobe navali da bježi.
To sve gleda prokšena djevojka,
Osmjehnu se lako neveselo,
Glas zazuji sitno umiljato:
"Ja te dugo čekam, liječniče,
Dočekah te evo jedva danas:
Što ti, jadan, sad na pamet pada,
Da otiđeš i da mi ne kažeš,
Rašta sam te zvala i čekala?"
To pjesnika i povrati malo,
Al' on stidan s mladoga Tureta
Ne može se odmah da predade,
Već zaoštri lijepoj mazuljki:
"Moje s' uši olovom slivene,
Jezik mi je od drveta krhka,
Dok ne čujem, tko si, čija li si,
Dok ne čujem za nevjeru mladu,
Koji me je amo izmolio,
Da se srdi, da poštenje grdi."
A djevojka moli, odgovara:
"Ja sam Melka, dizdarova kćerka,
A Omer je moj blizani bratac,
Što me jedan voli na svijetu,
Ma da j' njekad i tog glasa bilo,
Da sam mila i da sam lijepa.
Mojem bratu sramota i žao,
Da on vodi svojoj miloj seki
Nepoznatu tuđu mušku glavu,
A još gore mojem bratu žao,
Da mu sestru tuđa vjera gleda,
Da s' sastane s njome i govori.
Al' ti meni kaži, molim ti se,
Poznaješ li čine od omraze,
I znadeš li čine od odmame?"
Od čuda je pjesnik pogledao,
Od miline joj se osmjehnuo:
"Ta kakva si krasna i umilna,
Da ja znadem od omraze čine,
Tvojom vjerom bih te omrazio,
A da znadem čine od odmame,
Za mnom bih te mladu odmamio."
To djevojku ojadi i smuti,
Zdvojno sklopi ručice bijele,
A uprla oči u pjesnika,
Misliš, sad će spaliti ga živa:
"Bit ne može da ti čine ne znaš,
Bit ne može, no od mene kriješ,
Jer ti mene ne žališ sirotu,
Jer ti ne znaš moga srca muke;
Al' da znadeš moje jadno srce,
Ti bi mene mladu požalio,
Bi se meni tužnoj smilovao,
Ti bi mene smrti oprostio,
A ne bi mi na jad pristajao.
Da sam krasna i ljepota da sam!
Idi pitaj Seimović Adu,
Idi pitaj, ne bilo ga živa,
Ima l' gorje od mene djevojke,
I ima li mržje i grdnije,
I pitaj ga, sve Turkinje što su
Pram lijepoj Mari kaurkinji,
Koja mu je srce zapalila,
Koja mu je pamet prevrnula?
Ubili je uzdasi i muka,
Kao mene što odavna biju."
Ganut pjesnik zaklinje djevojku:
"Nemoj, Melko, jadnu Maru kleti,
Jer je Mara nesretna djevojka,
Od tebe je nesretnija mnogo,
I od tebe milosnija mnogo.
Kad bi tebe dobra Mara znala,
Kad bi ona tvoje srce znala,
Ona bi te dobra požalila,
Ona bi se i Bogu molila,
Da je Adel iz svog srca smetne,
Nju da smetne, da privoli tebe."
U Melke je srce plemenito,
Čistom čuvstvu svakom rastvoreno,
Ali ljubav pusta, silovita,
Glasa drugog ne čuje do svoga;
Pa obraća mazna samovoljna:
"Ma ja bih je rada požalila,
Bih je rada svojom sestrom zvala,
Bih ja rada nikog do nju znati,
Bih ja rada nikog do nju ljubit,
Al' ne mogu srce da nadvladam.
Zar sam tužna promišljala jednom
Redajući redom teške misli,
I svakom se zaman svjetujući,
Osamljena, sjetna, bez utjehe,
Da j' od mene i ljepša i bolja?
Ja sam tada jadna poželjela,
Bar da mi je njena sestra biti,
Il' da mi je robinja joj biti,
Da se njene bar nagledam sreće,
Kada nejmam svoje da uživam!
Al' ne mogu tada da s' ne sjetim,
Da j' u srcu krasan Adel nosi:
Lijep cvijet uvijek je ljepši,
Što se ljepši njim okiti momak,
I slatka je jabuka još slađa,
Zagrizu li u nju medna usta;
I tad moram da prokunem Maru
I ljepotu njenu oglašenu,
I dobrotu njenu pohvaljenu;
Jer da stignem sreću koju želim
I za kojom ginem samoživa,
I moja bi tad procvala ljepost,
Bi s' i moje odobrilo srce;
Sad njoj sretnoj i smilje miriši,
A men' hudoj ni karanfilj neće;
Njoj ptičica svaka milo poji,
Sve što poji na ljubav ju sjeća,
Mene jadnu sjeća na samoću;
Njoj zvijezda svaka glasonoša,
Glasonoša tajnijeh poruka
I uzdaha ljubeznih pozdrava;
A meni je svaka hladna, sjetna,
Meni šuti ništa ne kazuje,
Do jedino - da j' nevjera Adel;
Nju kad sunce veselo obasja,
Hoće krasnu da pokaže dragom,
A meni se sunce tamno kaže,
I samo je nesreći nevjerno.
Pa kako bih da ne kunem Maru,
Kad nje sreća moja je nesreća?"
To mekana pjesnika uzburka,
Prama Melci bolan se podboči,
Melku motri pa vatreno zbori:
"Još bih svoju založio glavu:
Ti da poznaš nesretnicu Maru,
Bi ti njenu mladost požalila,
Bi je srcu svome prigrlila,
Bi je zvala sirotom sestricom,
Jer ti ne znaš sve nesreće njene.
Što joj bilo milijih pod nebom,
Što joj bilo voljno i milosno:
Otac, mati i do srca braća,
Svi na Maru bacili prokletstvo,
Svi na Maru viknuli osvetu,
Nemilo je odbili od sebe
Ludu, mladu, ni gr'ješnu, ni dužnu,
Iz vedra je prognali svijeta,
Zavili je crnu u crninu,
U manastir zatvorili hladan,
Da na milo sunce zaboravi,
I da svojoj privikne nesreći.
Da ti znadeš kako Mara kuka,
Da ti znadeš kako mlada gine
I ljepotom svojom plaho tamni,
Kako joj je utjeha jedina,
Da ne gine za mnogo i dugo,
Ona sluti svoj željkani krajak,
Još bih svoju založio glavu,
Ti bi, Melko, nuz nju priplakala,
Bi se njojzi svijala o vratu...
Što ti ljubiš Seimović Adu,
Za njim čezneš i o njemu sanjaš,
Tvojoj, eto, sreći ne pomaže;
A kako će Marinoj pomoći,
Što za njime čezne i uzdiše,
A s njime se nikad ne sastade,
Nit' njegovu ču milosnu riječ,
Do što ga je, a na veću muku,
Po kojekad tajom ugledala,
Kao cvijet kad ugleda sunce."
Nije munja obnoć zasinula,
Ni crninu gustu raskinula,
Ko što planu od radosti Melka,
Hitro skoči, rukama zapljesnu,
Da odjeknu pjesniku u uši -
Bratac Omer u sobu uleti;
Dok on gleda, što to bi, od čuda,
Žestoko ga sestra zagrlila,
Ljubi brata, plače od pomame,
Snenađeno mlado srce kipi,
Jedva može od radosti kazat:
"Nije Adel dao vjeru Mari,
Nit' on dade, nit' prihvati Mara,
A Mara je nesretna djevojka,
Ja zgriješih kadagod ju prokleh,
Ja bih Maru rada požaliti...
Al joj Adel vjeru ne zadade...
Oj Omere, oj moj slatki brate,
Kamo t' srce i briga za sestrom,
Da ti meni ne pomože dosad,
Za čovjeka dobra ne razabra,
Što riječju rane vidat znade."
Blizanci se po sobi obazru,
Al' na čudo nestalo pjesnika,
Nestalo ga u čitavoj kuli,
Nestalo ga u čitavom Konjskom,
I nestalo tragom došasnijem!
Uteko je bolan od istine,
Ona ga je strašno uplašila,
Iznenada po glavi ga smela,
Ona mu je srce obranila.
Čovjek bio, čovječji je mnio,
Da on pozna tajne žice srca,
Da ih može složit i udesit,
I uz bajnu pjesmu nagoditi;
A sad vidi, još ponovo vidi,
Što je bolan vidio sto puta:
Da je srce čovječje kô sunce,
Ma ga mrki prekrili oblaci,
Ma ga siva magla potamnjela!
Da je srce tajna nedohitna,
Kano što je Bog sam tajna sveta,
Iako se svakad svagdje vidi
Po beskrajnom prostoru nebesa,
I u mravku, sitnom posleniku!
Sada vidi koliko je zašô,
Kad založi bratsku u Adela,
U nevolji brat da će mu biti;
Sad se dlanom udara po čelu,
Sad pametan sebi prigovara:
"Kud se djede sadašnja pameti,
A kad si mi dobro trebovala?
Što ja mogu pomoći Adelu?
Što li mogu sirotici Mari?
Tu ja nejmam svjeta ni pameti,
Tu ja nejmam puta do utjehe;
Mene svijet sto put zvô pametnim,
Koja fajda, tude budala sam!
Jao Maro, nesretna djevojko!
Jao Ado, moj kukavni brate!"
U visini nadomak oblaka,
Gdje svjetlije sjaje blago sunce,
Gdje se žamor svjetova razbira
Kao bajna svirka iz daleka,
Kada pjesnik u prestolje sjedne,
Što je prestolj od suhoga zlata,
Iskićeni blagom i kamenjem,
Na kom sjede zemaljski carevi,
Pram prestolju jednom pjesnikovom,
Bescjenome duha samotvoru?
Što su krune blaga zemaljskoga
Na glavama gordijeh vladara,
Prama kruni traka sunčanijeh,
Što ispleće zora na uranku,
Da umilna okruni pjesnika?
Što je žezlo zemaljskijeh sila
Pram šibici bajnoj čudotvornoj,
Što pretvara blago u bescjenje,
Vrata rajska čovjeku rastvara?
Kad se silni Sazdatelj svemira
Sam u sebe ljubezan zagledô,
Cjelov njegov i svesilna ljubav
Od miline stvori se čovjekom,
Posadi se u prestolje divno
U visini nadomak oblaka,
Gdje svjetlije sjaje blago sunce,
Gdje se žamor svjetova razbira
Kao bajna svirka iz daleka,
Bog pogleda plod ljubavi svoje,
Bog pogleda čovjeka pjesnika.
Tad uzdahnu i sam sebi reče:
To je naša slika i prilika.
Al' je čovjek nevjera nestašna,
Ob'jestan se Bogu iznevjeri,
Sa prestolja silazi na zemlju,
Blato muti, kroz trnje se vere,
Rukam tjera maglu sa očiju,
Pa zaplače zdvojno, očajano;
Poželje li opet svog prestolja,
Blago njemu, prazan na njeg čeka!
Očaja li, kukavan do kraja,
Jao mu se i teško ti mu se,
Bit mu dosta i blata i trnja!
I Melka je smamila pjesnika,
A svojijem okom plamenijem
Sa prestolja nebeskog prozora
Na tu tamnu i čemernu zemlju...
Žali Maru, žali nesretnicu,
Ali žali i Melku djevojku
Sa garišta, sa njenoga srca. -
Čim je njega ugledao Adel
U svôm dvoru gosta rijetkoga
I u obraz promotrio s bliza,
Svojem jadu sjetio se mahom!
Rad bi čuti, kakve nosi glase,
A za glase ne smije da pita,
Jer ih vidi crne i žalosne.
A kad začu da boluje Mara,
Niz lice je suze oborio,
A od brata je molio nauku,
I molio svjeta i pomoći;
A kad vidi, u brata ih nejma,
On umuknu kao stanac kamen
I poniknu čelo namršteno.
Nije mogo pjesnik to da gleda,
Mlado momče u čelo poljubi
I otiđe, reko bih da plače.
Sad da vidiš jadnoga Adela,
Kako se je bolan uzmučio,
I kako se u licu mijenja!
Tužan misli mîsli svakojake,
Čas uzdahne, čas zaškripne zubi,
Čas zaplače kô dijete malo.
Pa on uze pero i hartije,
Na koljenu piše uzdišući:
"Bog ti bio u pomoći, Maro,
A i tebi, a i meni, Maro,
I sa zdravljem, dušo, i sa srećom!
Ja znam, sreće bez tebe mi nejma,
Nit mi ima bez tebe života,
Jer ja tebe i od sunca volim,
Volim tebe no svijet unakrst,
Volim tebe no rođenu mater,
Volim tebe nego vjeru svoju;
Ja ću s tebe da svoj život dadem
Ja ću s tebe vjeru da ostavim,
U koju sam vjerovao dosad,
Koju mi je vjerovao babo,
A za tvoju, dušo, krasnu vjeru.
No se moli, dušo, roditeljem,
I moli se svojoj miloj braći,
I moli se svemu rodu svomu,
Da te meni poklone dušicu,
Da ne gineš, dušo, u toj kući,
No da sretna život sa mnom živiš."
Knjigu skiti, rajske oči smisli,
Kojeno će da čitaju knjigu,
I pomisli na bijele ruke,
Kojeno će razmotati knjigu,
Pa uzdahnu i poljubi knjigu,
I spremi je u njedra do srca.
Ali što će stara majka kazat,
Kad začuje za jedinca svoga,
Šta od sebe samovoljan radi,
A njoj staroj, a njoj dobroj majci,
Baš ni puste ne htje spomenuti?
Hoće jadna tužit, jadikovat,
Hoće suzam sina proklinjati,
Hoće tužna u grob svaliti se,
Da rad koga, već rad sina svoga,
Kog je jednog još imala svoga!
Čelik nije tvrđi na kremenu,
Nego što je čovjek muci svakoj,
Pa Adelu i ne puče srce,
Kad na staru pomislio majku,
No je njemu procvililo srce;
Ode grlit svoju staru majku,
I cjelivat svoju milu majku:
"Nemoj, majko, tvog Adela kleti,
Jerbo sam ti ja nesretan, majko!"
Sirota se jeste začudila,
Dvaput više jest se uplašila.
"Živ mi bio i sretan mi bio,
Pratilo te svuda Božje oko,
Tebe majka klet ne može, sinko,
Ma joj oba oka izvadio,
Ma je staru konjem pogazio;
Al' se meni staroj, hudoj jao!
Tebe, sine, nesreća je snašla,
Il' je snašla, il' hoće da snađe;
Istuži se, milo, majci svojoj."
Ali Adel zada ranu majci,
Dobru majku on je uplašio, -
Sva protrne, u srcu ozebe, -
A ne može da je tješi jadnu,
Niti hoće da joj se potuži;
Već se trže iz majčina krila,
Pa poleti mučan na đogatu,
On poleti nesretnome Spljetu.
Dok dan pusti, da se tama spusti,
Optrkô je ravno spljetsko polje,
Optrkô je i tamo i amo;
Da je silnik pošao za njime
I njegovu poprimio pamet,
Bi za malo survo tri svijeta
I tri nova iz ništa stvorio,
Da se starom ne bi traga znalo,
Osim jedne krasote djevojke.
A kad zemlju burna noć pritisnu,
Munje stale derati oblake,
Grom mu silni duši odjekivat,
Kobnom Spljetu Adel pristupio,
I u Spljetu kobnom manastiru,
Na njem motri kroz prozor svijeće,
Pa je bolno zaklinjao srce,
Da mu kaže gdje Marija gine;
Vijerno mu valjda srce bilo,
Te izvadi pismo iz njedara,
Poljubi ga i dva i tri puta,
Omota ga o laku strijelu,
A strijelu zapne za tetivu,
I pošlje ga i miloj i dragoj.
