Bijeda
| ← Naslovnica | Bijeda autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1902. godine. |
U pariškoj nekoj kafanici upoznah cvijet evropskih revolucionara, najviše Poljaka. Kad bi me god obuzela malaksalost, duševna umornost, odlazio bih onamo i opasao bih se u tom razvezanom, smionom društvu smjelošću i snagom kao pčela u košnici. Najviše zavoljeh nekog Grodeckog. Bijaše tako suh i mršav, da me mršavom, odužom brdicom i dugačkom kosom vazda sjećao na klasične mučenike kako ih zamišljamo iz Biblije i iz hagiografija. Lice mu izgledaše vazda napeto, neispravno, tako bijaše žuto i umorno. Možete mu dati od dvadeset i pet do četrdeset godina. Tek kada se nasmiješio, a to bijaše vrlo, vrlo rijetko, pokazao bi red bijelih, zdravih zubi i sav bi se pomladio, gotovo podjetinjio. Pogled mu je tako oštar i nepovjerljiv, da ga ne mogoh poduže izdržati. Kao tehničar je bio prognan ili pobježe iz Rusije — ne znam i nitko mi ne znade reći. Opazih da mrzi Nijemce jer nikada ne htjede odgovoriti njemački. Ja sam onda vrlo slabo parlirao francuski. I on bijaše od onih koji u životu ništa ne očekuju, ničemu se više ne nadaju. Življaše sirotinjski kao elektrotehnički instalator, obično bez posla. Ubiti bi mu, mislim, bilo lakše nego slagati ili ukrasti.
Jedne noći, iza ponoći, pokle već okinuh prvi san, pokucalo mi na vratima. Otvorim. Grodecki! Tako blijed i porušen kao sablast. Mišljah da mi se tlapi.
— Druže, dozvolite mi, da noćas budem vaš gost! — rekne, sjedne na rub od kreveta i zapali cigaretu. — Spavajte vi samo i ugasite svijeću. Ja ću prosjedjeti ovako do zore. Nije mi prvi ni posljednji put.
Jedva ga nagovorih da podijeli sa mnom ležište. Začudila me i obradovala njegova bijela, besprijekorna rubenina, neobična rijetkost u slične čeljadi.
— Pomislite — reče dršćući sav kao od zime — ja sam ovamo kukavno pobjegao. Uplaših se prvi put u životu. Još i sada se bojim.
— Da nije policija? Da vas ne baciše iz neplaćenog stana?
— Ne. Glupost. Sentimentalnost. Vidite, ja još sav strepim. Dozvolite da vam ispričam. Ispovijest je u ovakvim slučajevima nužna. Umiruje.
— Dabome, dabome. Ja vas htjedoh već za to zamoliti.
— Vi poznajete moj stan. Mebliran hotel kao i ovaj vaš. U posljednje vrijeme morao sam cijele noći raditi za engleske listove. Bio sam bez posla. Kada onako jutrom ležah mrtav-umoran i bez sna, bijaše mi neopisivo ugodno pjevanje u susjednoj sobi. Iz pjesme razabrah da moja susjeda mora biti sirota, mlada žena sa malim djetetom, jer mu vazda tetošaše i pjevaše uspavanke. Tako se naviknuh na njezino jutarnje cvrkutanje da sam uvijek miran i sretan zaspao kad se sivim praskozorjem prosu njezin čist, slab, njezin krhak i sladak glas. Stala me zanimati — prva žena u mom životu. Dosele za te trice nemah vremena. Toliko se potucah i toliko me zabaviše ini poslovi, da omatorih ne osjetivši nikad onoga što se (često tako vulgarno!) zove ljubavlju. Izlazeći i vraćajući se kući, vidjeh često komšinicu iza pritvorenih vrata. Bila je mlada i — razumije se — lijepa. Lijepa i nasmijana. Da nisam znao da ima čedo, nikada ne bih povjerovao da je mati. Ima žena djevojačkih, da ostaju djevojke do sijede kose. Bila je siromašna kao suza, jer ju vazda vidjeh u crnoj pamučnoj košulji kakovu nose ovdje radnici. Zapitavši za nju hotelskog momka, reče mi da joj muž, mlad knjigovezac, umrije prije dječijeg poroda, i da udovica živi od šivanja i pomažući u kuhinji hotelskoj gazdarici. Jedared me prva pozdravi sa »Dobro jutro« i mi se upoznasmo. Još nikada se ne osjetih tako nemoćan i tako proklet kao onda kad mi se jadala da joj čedo oboli jer joj ponesta mlijeka i jer nema dosta novaca za hranu. A nemaše srca da ga odnese u koji besplatan zavod. Slušajući ju u svojoj ćeliji, kako unatoč kuburi prebire glasom, uspavljujući mene i svoga siročića, došlo mi da odem ruskom poslaniku, da se prodam, da izdam, da mi se vrati uzapćeno imanje, da dođem mojoj maloj, veseloj i nemoćnoj susjedi i da joj reknem: — Radi vas, radi tebe sam prodao dušu svoju. Samo mi ti, bijednice, ostaješ na tom svijetu. Ja sam plemić i imućan, pođi za mnom!
Jedared u ovakvim mislima, kad al eto u moju sobu — komšinica!
— Dođite, požurite se, tako vam boga! Moje dijete izdiše! Uzahman sam ga svaki dan nosila doktorima u bolnicu. Ubili, otrovali su mog malička svojim serumima.
Skočih napola obučen i htjedoh pasti od strahovitog smrada u njenoj sobi. Nemajući ugljena, nije jamačno cijele zime otvorila prozora od straha da dijete ne nazebe. Nagnem se nad krevet, metnem djetetu nad usta perce.
— Gospođo, ne prevariste se ... Mrtvo je ...
Govoreći to gledah psa i mačku kako se, užasnuti, skutriše pod krevet, a bijedna žena stane naricati, plakati, da mi srce pucaše. Umirujući ju, mišljah umrijeti pri dodiru njene crne, bijedne košulje ...
— Smirite, smirite se, draga gospođo! Protiv ovakvih nesreća ima samo jedan lijek: mir, predanost, ustrpljivost. Vrijeme sve liječi. Vi ne znate kako me sve to boli. Vi ne znate što ste mi, i da me ubijate, ubijajući sebe. Ne bojte se, ne klonite! Tucat ću kamen, samo da vas spasem.
Dalje ne mogah. Bijaše mi silno milo, jer se nekako umirila. Sklopimo djetetu oči, obučemo mu čiste pelenice, metnemo mu u modruljave, žute, mršave ručice ljubičice koje se večeras slučajno nađoše u mene. Kad mu se zagledah u lišće, bijedno i mršavo, kao da na njemu ležaše crn vampir, gledajući u onaj smiješak, koji se smrznuo od ledene, nenadane boli, stadoh ja, Stanislav Grodecki, jecati dugo i tiho, škropeći obilnim suzama moje rukave i dječje jadne pelenice kao svetom vodicom. I njoj kao odlanulo u mom plaču i zahvalivši mi pogledom, toplijim od svakog cjelova, bacim na stol moju sirotinju, nekoliko franaka, i reknem:
— Ne bojte se, draga Madleno. To će biti dosta za sirotinjski ukop, a za docnije bit će moja briga ako me ne odbijate.
Probdjevši s njom cijelu bogovetnu noć, počinuh drugi dan i dođoh uvečer na bdijenje, jer mi Madlena reče da se boji i da nema baš nikoga tko bi joj mogao biti od pomoći. Pristadoh, razumije se, dragovoljno i, unatoč kužnom zadahu, unatoč lešini, bijaše to prvo i posljednje veče mog života te mi duša drhtaše kao od toplog cjelova neizmjerne sreće. Besjeđasmo kao davnašnji prijatelji. Kada joj obećah da ću dijete otpratiti na groblje i da noćas neću ostaviti sobe, nasloni sirotica lijepu, umornu glavu među ruke na stol i zaspa. Odjedared se stane tresti. Učini mi se da se od muke ujedaše u ruke. Iz jednog ugla gledaše na nas i lešinu pseto, dršćući, naćulivši uši i podavivši rep, a iz drugog režu polutamu dva mačija uplašena oka. Sat stao udarati, kašljući kao starkelja. Madlena stane škripati, škripati zubima, muklo jecati, drhtati kao prije padavice. Misleći da sniva užasan san, naslonim joj na rame glavu i stanem šaptati, ledeneći se od ljubavi, utješljive ljubavne riječi. Kada htjedoh, zaboravivši na sve, dodirnuti vrelim, suhim usnama valovitu, bogatu, razbarušenu njenu kosu, Madlena se trgne, izbulji na me bijelo u očima, zaljulja se i padne sa stolice. Pseto zajauče i stane juriti po sobi i grepsti po vratima kao da ga goni nevidljiv demon. — Otrovala se! — sinu mi misao strašnom snagom osvjedočenja, i pošto se sagnem, pogledam na krevet na dijete. Sve se oko mene zavije u žuto, u crno, u zeleno, u modro od užasa. Na dijete skoči mačka kao bijesna, zabodavši, zaderavši oštre pandže u oči modre, krvave. Dlaka joj se naježila, a zjenice, sjajne i hladne, zabode mi u prsa ...
Kako dospjeh niz šest redova od stuba dolje, probudivši gazdu i momka, kako dospjeh ovamo, ne znam, ne znam tačnije.
Znam samo to, da sam tako živčano oslabio da ne mogu više opstati u Parizu, jer bi me tu uništila uspomena ove kobne noći i progutala njena kobna sjena, kao jeku.
Drugi dan ne nađoh više Grodeckoga. Ode i ne htjede me probuditi. Nikada ga više ne vidjeh.
| Povratak na vrh stranice. |