Belkinove pripovijesti
| Pripovijetke pokojnoga Ivana Petrovića Bjelkina autor: Aleksandar Sergejevič Puškin, prijevod: Božidar Kovačević, Aleksandar Flaker, Gustav Krklec |
Gospođa Prostakova: Da, dragi moj, on je još od malih nogu bio ljubitelj priča.
Skotinin: Mitrofan se uvrgao na mene.
Fonvizin: Mamino dijete
Od izdavača
[uredi]Lativši se posla oko izdavanja Pripovijedaka I. P. Bjelkina koje sada pružamo publici, željeli smo da im priključimo životopis pokojnoga pisca, ma i ukratko, da bismo tako bar donekle zadovoljili opravdanu radoznalost ljubitelja domaće književnosti. Radi toga smo se obratili Mariji Aleksejevnoj Trafilini, najbližoj rođaci i nasljednici Ivana Petrovića Bjelkina, ali nam ona, nažalost, nije mogla poslati nikakvih obavijesti o njemu, pošto ga uopće nije poznavala. Ona nam je savjetovala da se za to obratimo jednom poštovanome mužu, koji je bio prijatelj Ivana Petrovića. Mi smo poslušali njen savjet i na naše pismo dobili smo odgovor koji smo željeli i koji niže navodimo. Objavljujemo ga bez ikakvih promjena i primjedbi, kao dragocjeni spomenik plemenita primjera mišljenja i dirljiva prijateljstva, a u isti mah i kao sasvim dovoljnu građu za opis jednoga života.
Milostivi gospodine *...
Vaše cijenjeno pismo od 15. ovog mjeseca imao sam čast primiti 23. istog mjeseca; u njemu vi kazujete da biste željeli imati do tančina podatke o vremenu rođenja i smrti, o službi, domaćim prilikama, a također i čime se zanimao i kakve je naravi bio pokojni Ivan Petrović Bjelkin, moj nekadašnji prisni prijatelj i susjed po imanju. S velikim ličnim zadovoljstvom izvršujem ovu vašu želju i dostavljam vam, Milostivi Gospodine moj, sve što se iz njegovih razgovora a također i iz svojih ličnih zapažanja mogu sjetiti.
Ivan Petrović Bjelkin rodio se od čestitih i plemenitih roditelja godine 1798. u selu Gorjuhinu. Pokojni otac njegov, sekundmajor Petar Ivanović Bjelkin, oženio se djevojkom Pelagijom Gavrilovnom iz kuće Trafilinih. Nije bio bogat čovjek, ali je bio umjeren i veoma razborit u domaćim poslovima. Njihov sin je dobio ponovno obrazovanje kod seoskoga crkvenjaka. Kako izgleda, od toga čestitoga čovjeka primio je ljubav prema knjizi i zanimanje za rusku književnost. Godine 1815. stupio je u službu u pješački lovački puk (broja se njegova ne sjećam), gdje je ostao sve do godine 1823. Njegovi su roditelji umrli gotovo u isto vrijeme i to ga je primoralo da dâ ostavku i da ode u selo Gorjuhino, na svoju očevinu.
Ivan Petrović je počeo upravljati imanjem, ali zbog svoje neiskusnosti i blagosti brzo je unazadio svoje gospodarstvo i olabavio strogi red koji bjehu uveli njegovi roditelji. On izmijeni ispravnoga i okretnoga seoskoga starješinu kojim njegovi seljaci (po svom običaju) nisu bili zadovoljni i predade upravu sela svojoj staroj ključarici koja je stekla njegovo povjerenje vještim pripovijedanjem priča. Ova glupava starica nije nikako umjela razlikovati među novčanicama dvadeset i pet rubalja od pedesetice; seljaci, kojima je svima kumovala, nisu se nje nimalo bojali, a seoski starješina, koga su oni sami izabrali, toliko im je povlađivao, kradući zajedno s njima, da je Ivan Petrović bio primoran da ukine spahijski kuluk i da ga zamijeni sasvim umjerenom naknadom. Ali su seljaci, iskorišćujući njegovu slabost, već prve godine izmolili naročite olakšice, a idućih godina su više od dvije trećine svoje desetine plaćali orasima, borovnicama i tome slično, pa i tako nisu dospijevali da sve dadu.
Pošto sam bio prijatelj pokojnom ocu Ivana Petrovića, smatrao sam za dužnost da i sina savjetujem, te sam se više puta laćao posla da povratim pređašnji red koji je on napustio. Zbog toga sam, došavši jednoga dana k njemu, zatražio sve poslovne knjige, dozvao onu lopužu seoskoga starješinu i pred Ivanom Petrovićem stanem ih pregledati. Mladi gospodar me je u početku pratio vrlo pažljivo i revnosno, ali kad su računi pokazali da se za posljednje dvije godine broj seljaka umnožio, a broj spahijske živine i domaćih životinja prilično smanjio, Ivan Petrović se zadovoljio ovim prvim pregledom i više me nije slušao, nego baš onoga trenutka, kad sam ja svojim istraživanjem i strogim ispitivanjem onoga lopova, kmeta, sasvim priklještio i kad sam ga nagnao da sasvim zamukne, čuh na svoje veliko nezadovoljstvo kako Ivan Petrović žestoko hrče na svojoj stolici. Od toga časa prestao sam se miješati u njegovo gospodarenje, predao sam (kao i on sam) njegove poslove volji Svevišnjega.
Ipak se naši prijateljski odnosi zbog toga nisu niukoliko pomutili, jer sam ja, sažaljevajući njegove slabosti i štetnu dokolicu, toliko uobičajenu u naših mladih plemića, iskreno volio Ivana Petrovića, a tko ne bi volio ovoga mladoga čovjeka, tako pitoma i čestita. Od svoje strane Ivan Petrović pokazivao je da vrlo poštuje moje godine i bio mi je od srca odan. Do same smrti svoje, on je gotovo svaki dan k meni dolazio, cijeneći moje priproste razgovore, ma da se mi nismo u mnogo čemu slagali ni u navikama, ni načinom mišljenja, pa ni po naravi.
Ivan Petrović vodio je sasvim umjeren život i klonio se svega što je prekomjerno; nikad mu se nije dogodilo da bi ga vidio pripita (a to se u našem kraju može smatrati neviđenim čudom); prema ženskom rodu osjećao je veliku naklonost, ali je bio stidljiv kao prava djevojka.
Osim pripovjedaka koje ste u vašem pismu izvoljeli spomenuti, Ivan Petrović je ostavio mnogo rukopisa, od kojih se nešto nalazi kod mene, a nešto je upotrebila njegova ključarica za razne domaće potrebe. Tako su prošle zime svi prozori u njenom krilu kuće bili oblijepljeni prvim dijelom romana koji nije dovršio. Gore spomenute pripovijetke bile su, kako izgleda, njegov prvi pokušaj.
Ove su priče, kako je kazivao Ivan Petrović, većim dijelom istinite, a čuo ih je od raznih lica. Ali je imena u njima gotovo sva on sam izmislio, a nazive sela i zaselaka posudio iz naše okoline, te se otuda i moje seoce pokatkad spominje. Ovo nije urađeno iz neke zle namjere, nego jedino zbog nedostatka mašte.
S jeseni godine 1828. Ivan Petrović zanemože, nazebavši, od groznice koja prijeđe u vrućicu, te umre kraj sveg neumornog staranja našega kotarskog liječnika, čovjeka veoma iskusna, naročito u liječenju zapuštenih bolesti kao što su, na primjer, kurje oči i tome slično.
Preminuo je na mojim rukama u tridesetoj godini života i sahranjen je u crkvi sela Gorjuhina kraj svojih pokojnih roditelja.
Ivan Petrović bio je srednjega rasta, očiju sivih, kose plave, nosa pravilna, a lica bijela i suhonjava.
Eto, to vam je sve, Milostivi Gospodine moj, čega sam se mogao sjetiti o načinu života, zanimanja, naravi i spoljašnosti pokojnoga susjeda i prijatelja moga. Ako međutim imate namjeru da od ovoga pisma učinite ma kakvu upotrebu, najponiznije vas molim da moga imena nikako ne spominjete, jer ma koliko da veoma cijenim i volim pisce, ipak mislim da nije potrebno da stupim u to zvanje, koje je za moje godine neprilično. S istinskim poštovanjem i. t. d.
Godine 1830. novembra 16.
Selo Nenaradovo.
Smatrajući dužnošću da poštujemo želju čestitoga prijatelja našega pisca, izjavljujemo mu najdublju zahvalnost za poslane podatke i nadamo se da će publika cijeniti njihovu iskrenost i dobrodušnost.
A. P.
Hitac
[uredi]Pucasmo jedan u drugoga.
Baratinski
Zakleo sam se da ću ga ubiti po pravu dvoboja (imao sam pravo na još jedan hitac).
"Veče u bivaku"
I.
Bili smo smješteni u gradiću ***. Zna se kakav je život armijskog oficira. Izjutra je obuka, jahanje i ručak kod komandanta puka ili u židovskoj krčmi; uvečer punč i kartanje. U *** nije bilo nijedne kuće kamo ni nas pozivali, nijedne udavače; sastajali smo se jedan kod drugoga i nismo ništa vidjeli, osim vlastitih uniformi.
U našem je društvu bio samo jedan čovjek, koji nije bio vojnik. Imao je oko trideset i pet godina, i mi smo ga zbog toga smatrali starcem. Sve nas je nadmašivao iskustvom, a uz to su njegova uobičajena natmurenost, kruta narav i zao jezik veoma utjecali na naše mlade mozgove. Neka je tajanstvenost okruživala njegovu sudbinu; činilo se da je Rus, ali je imao strano ime. Nekada je služio kao husar, i to sretno, ali nitko nije znao uzrok koji ga je potakao da dade ostavku i da se nastani u siromašnom gradiću, gdje je živio u isti mah i siromašno i rasipnički: uvijek je išao pješice, u izlizanom crnom kaputu, a uvijek je imao otvorena vrata za sve oficire našega puka. Njegov se ručak doduše sastojao od dva ili tri jela, što bi mu spremio isluženi vojnik, ali se šampanjac uz to razlijevao poput rijeke. Nitko nije znao ni za njegovo imanje, ni za njegove prihode, ali se nitko nije ni usuđivao da ga za to zapita. Imao je i knjiga, većim dijelom vojnih, ali i romana. Rado ih je posuđivao i nikada nije tražio da mu ih vrate; ali isto tako nikad nije vlasniku vraćao knjige, što bi ih on posudio. Najčešće se znao vježbati u pucanju pištoljem. Zidovi su njegove sobe bili izrešetani mecima, bili su puni rupa kao pčelinje saće. Bogata zbirka pištolja bila je jedina raskoš u siromašnoj potleušici, gdje je stanovao. Zapanjivala je vještina koju je postigao, i kad bi se on javio da metkom skine krušku s nečije glave, nitko u našem puku ne bi oklijevao da postavi svoju glavu. Naš se razgovor često doticao dvoboja, ali se Silvije (tako ćemo ga zvati) nikada nije u nj upletao. Kad bi ga zapitali je li se kada gađao, odgovarao je katkada otresito, ali u pojedinosti nije ulazio, pa se vidjelo da su mu takva pitanja neugodna. Mislili smo da je na svojoj savjesti imao kakvu nesretnu žrtvu svoje strašne vještine. Uostalom, nije nam ni padalo na pamet da posumnjamo da bi u njemu bilo štogod nalik na plašljivost. Ima ljudi kod kojih već sama vanjština potiče na takve sumnje. Tek iznenadan događaj sve nas je začudio.
Jednom nas je oko desetak oficira ručalo kod Silvija. Pili smo kao obično, a to znači vrlo mnogo. Poslije podne počeli smo nagovarati gazdu da nam spremi banku. On je dugo odbijao, jer se gotovo nikada nije kartao. Napokon je naredio da se pripreme karte, prosuo je na stol pola stotine červonaca i počeo dijeliti. Okružili smo ga, i igra je otpočela. Silvije bi obično za vrijeme igre sasvim zašutio, nikada se nije svađao ni objašnjavao. Ako bi tkogod slučajno pogriješio u računu, on bi odmah uplatio manjak ili pak upisao višak. To smo već znali i nismo ga smetali da gazduje kako hoće, ali među nama se našao oficir koji je tek nedavno bio premješten k nama. On je u igri nepažnjom okrenuo jednu kartu više. Silvije je uzeo kredu i po svom običaju izravnao račun. Oficir je pomislio da je Silvije pogriješio, i počeo se objašnjavati. Silvije je šutke nastavljao dijeliti karte. Oficir je, izgubivši strpljivost, uzeo četku i izbrisao ono što mu se učinilo da je upisano suviše. Silvije je uzeo kredu i upisao iznova. Oficir, vruć od vina, igre i smijeha drugova, smatrao je to teškom uvredom za sebe, bijesno je uzeo sa stola bakreni svijećnjak i bacio ga na Silvija, koji se jedva uspio ukloniti udarcu. Mi smo se smeli. Silvije je ustao blijed od srdžbe i iskričavih očiju rekao:
- Milostivi gospodine, izvolite izići, i hvalite boga što se to dogodilo u mojoj kući.
Znali smo kakve će posljedice biti i smatrali smo već našega novoga druga mrtvim. Oficir je izišao i rekao da je spreman za uvredu odgovarati onako kako to zaželi gospodin koji je držao banku. Igra se nastavila još nekoliko minuta, ali, osjećajući da gazdi nije do igre, odustajali smo jedan za drugim i razišli smo se svojim kućama, razgovarajući o mjestu koje će uskoro biti prazno.
Drugoga smo dana u manežu već bili pitali je li jadni poručnik još živ, kadli se on sam pojavi među nama. Postavili smo mu isto pitanje. Odgovorio je da od Silvija nema još nikakve obavijesti. To nas je začudilo. Pošli smo Silviju i našli ga u dvorištu kako u as koji je nalijepio na vrata smješta metak po metak. Primio nas je kao obično bez ijedne riječi o jučerašnjem događaju. Prošla su tri dana, a poručnik je još uvijek bio živ. U čudu smo pitali: što se Silvije ne misli gađati? Silvije nije gađao. Zadovoljio se vrlo lakim objašnjenjem i pomirio se.
To mu je neobično škodilo u očima omladine. Mladi ljudi nisu skloni da oproste pomanjkanje hrabrosti, jer obično u hrabrosti vide vrhunac ljudskih vrlina i opravdanja za najrazličitije poroke. Ipak je s vremenom sve palo u zaborav, a Silvije je zadobio svoj prijašnji utjecaj.
Samo mu ja jedini nisam više mogao prići. Od prirode romantičke mašte, jače sam od svih bio vezan za čovjeka, čiji je život bio zagonetka, i koji mi se pričinjao junakom nekoga tajanstvenog romana. Volio me je ili je bar u razgovoru sa mnom napuštao svoju oštru zajedljivost i govorio o raznim stvarima srdačno i vrlo ugodno. Ali poslije one nesretne večeri nije me napuštala misao da je njegova čast okaljana i neoprana po njegovoj vlastitoj volji. Ta me misao nije ostavljala i nije mi dala da se prema njemu odnosim kao prije: bilo mi ga je žao gledati. Silvije je bio previše pametan i iskusan, a da to ne primijeti i ne pogodi tome uzroka. Činilo se da ga je to ogorčavalo; primijetio sam dva puta želju da se sa mnom objasni, ali sam takvu priliku izbjegavao, pa me se Silvije počeo kloniti. Otada sam ga viđao samo u društvu, a prijašnji su naši iskreni razgovori prekinuti.
Zauzeti dnevnim brigama, prijestolnički stanovnici nemaju ni pojma o mnogim utiscima koji su toliko poznati stanovnicima sela i gradića, kad na primjer očekuju poštanski dan. Utorkom i petkom naša je pukovska kancelarija bila puna oficira. Čekali su tko novac, tko pismo, tko novine. Pakete su obično otvarali na licu mjesta, pričale su se novosti, pa je kancelarija pružala veoma živ prizor. Silvije je dobivao pisma na adresi našega puka, te je obično zalazio onamo. Jednom su mu pružili paket, s kojega je s najvećom nestrpljivošću skinuo pečat. Kad je čitao pismo, krijesile su mu se oči. Oficiri, koji su bili zauzeti svojim pismima, nisu ništa ni primijetili.
– Gospodo – reče im Silvije – okolnosti zahtijevaju da odmah odem. Odlazim uvečer i nadam se da nećete odbiti da posljednji put večerate kod mene. Čekam i vas – nastavio je okrenuvši se meni – čekam vas svakako.
Kad je to rekao, žurno je izišao, a mi smo se, složivši se da ćemo se sastati kod Silvija, razišli svatko na svoju stranu.
Stigao sam Silviju u određeno vrijeme i našao kod njega gotovo sav puk. Sve su njegove stvari već bile složene, ostali su samo goli, prorešetani zidovi. Sjeli smo za stol. Gazda je bio neobično dobre volje, a od njega su je primili i ostali. Čepovi su svaki čas pucali, čaše su se pjenušale i neprekidno šuštale, a mi smo neprestano izricali želje da putnik dobro putuje i da mu bude sretno. Digosmo se od stola već kasno u noći. Silvije se na odlasku oprostio sa svima, a mene je uzeo pod ruku i zaustavio me upravo kad sam se spremao da odem.
– Moram razgovarati s vama – reče tiho.
Ostao sam.
Gosti su otišli. Ostali smo sami, sjeli jedan nasuprot drugome i u šutnji zapalili lule. Silvije je bio zabrinut i nije više bilo ni traga njegovu usiljenu veselju. Zbog mračnoga bljedila, iskričavih očiju i gustoga dima, koji je izvijao iz usta, izgledao je kao pravi đavo. Prošlo je nekoliko časaka, i Silvije je prekinuo šutnju.
– Možda se više nikada nećemo vidjeti – rekao mi je.
– Prije rastanka htio sam da se s vama objasnim. Mogli ste primijetiti da ne cijenim mnogo tuđa mišljenja, ali vas volim i osjećam kako bi mi bilo teško kad bih u vašoj duši ostavio nepravedan utisak.
Zastao je i počeo puniti svoju dogorjelu lulu. Šutio sam spuštenih očiju.
– Čudili ste se – nastavio je – što nisam tražio zadovoljštinu od onog pijanog luđaka R***. Složit ćete se da je zbog toga što sam imao pravo izbora oružja njegov život bio u mojim rukama, a moj gotovo izvan svake opasnosti. Mogao bih svoju pomirljivost pripisati samo velikodušnosti, ali ne bih htio lagati. Da sam mogao kazniti R***, a da ne izložim svoj život, ne bih mu nikada oprostio.
Gledao sam Silvija sa čuđenjem. Takvo me priznanje sasvim smelo. Silvije je nastavio.
– Upravo tako, nemam pravo da se izlažem smrti. Prije šest godina dobio sam pljusku, a moj je neprijatelj još živ.
Moja je znatiželja bila na vrhuncu.
– I vi se s njime niste potukli? – upitah. – Sigurno su vas prilike razdvojile?
– Tukao sam se – odgovori Silvije – i evo spomenika našega dvoboja.
Silvije je ustao, izvadio iz kutije crvenu kapu sa zlatnom kitom i širtom (Francuzi je zovu bonnet de police) i stavio je na glavu. Bila je prostrijeljena dva prsta od čela.
– Znate – nastavio je Silvije – da sam služio u *** husarskom puku. Znate i moj karakter: navikao sam da budem prvi, ali u mladim je danima to bila moja strast. U naše je vrijeme silništvo bilo u modi, a ja sam bio prvi silnik u armiji. Ponosili smo se pijančevanjem. Natpio sam slavnog Burcova, što ga je opjevao Denis Davidov. Do dvoboja je u našem puku dolazilo svakoga časa. Uvijek sam na njima bio ili svjedok ili učesnik. Drugovi su me obožavali, a komandanti puka, koji su se svakoga časa smjenjivali, gledali u meni nužno zlo.
Mirno (ili nemirno) uživao sam u svojoj slavi, sve dok nam nije bio dodijeljen mladić iz bogate i poznate porodice (ne bih htio da mu kažem ime). Nikada nisam sreo tako sjajna sretnika! Zamislite mladost, um, ljepotu, najluđu veselost, najbezobrazniju hrabrost, slavno ime, novac, koji nije mogao izbrojiti i kojemu nikada nije bilo kraja, pa zamislite, kakav je dojam morao učiniti na nas. Moje se prvenstvo pokolebalo.
Dirnut mojom slavom, tražio je moje prijateljstvo, ali sam ga primio hladno, pa se bez žaljenja udaljio od mene. Zamrzio sam ga. Njegovi uspjesi u puku i u ženskom društvu dovodili su me do očaja. Tražio sam način kako da se s njime posvadim; na moje je epigrame odgovarao epigramima za koje sam mislio da su oštriji i zajedljiviji od mojih, a koji su svakako bili neusporedivo veseliji. On se šalio, a ja sam bio zloban. Konačno jednom na plesu kod poljskog plemića, kad sam vidio da je predmet pažnje svih dama, a osobito same domaćice, s kojom sam bio u vezi, rekao sam mu u uho neku banalnu grubu riječ. On je planuo i pljusnuo me. Latili smo se sabalja, dame su pale u nesvijest, razdvojili su nas, ali smo iste noći pošli na dvoboj.
Bilo je to u svitanje. Stajao sam na dogovorenu mjestu s trojicom svojih sekundanata. Vrlo sam nestrpljivo očekivao svog protivnika. Proljetno je sunce već bilo izišlo, pa je nadolazila vrućina. Opazio sam ga u daljini. Išao je pješice, s uniformom na sablji, u pratnji jednoga sekundanta. Krenusmo mu u susret. Približavao se s kapom punom trešanja u ruci. Sekundanti su nam odmjerili dvanaest koraka. Trebalo je da pucam prvi, ali je moje zlobno uzbuđenje bilo toliko da se nisam pouzdavao u sigurnost svoje ruke. Da bih sebi ostavio vremena za umirenje, predao sam mu prvi hitac, ali se moj protivnik nije složio. Odlučili smo se na kocku. On je, vječni ljubimac sreće, dobio prvi broj. Uzeo me na nišan i probušio mi kapu. Red je bio na meni. Napokon je njegov život bio u mojim rukama. Žudno sam ga gledao i htio da ulovim bar sjenu nemira. Stajao je pred pištoljem i vadio iz kape zrele trešnje i pljuvao koštice, koje su dopirale sve do mene. Njegova me ravnodušnost tjerala u bijes. "Što mi koristi" – pomislih – "ako mu oduzmem život kad ga on uopće i ne cijeni?" Zlobna je misao prošla mojom glavom. Spustio sam pištolj. "Čini mi se da vam nije do smrti", – rekoh mu – "izvolite pojesti vaš zajutrak, ne bih vam htio smetati." – "Vi mi uopće ne smetate," – odgovorio je – "izvolite pucati, a uostalom – kako vas volja, vama ostaje vaš hitac, uvijek sam spreman na usluge." – Obratio sam se sekundantima i javio im da ne mislim sada pucati, te je time dvoboj završen...
Ostavio sam službu i povukao se u ovaj gradić. Od toga časa nije prošao ni jedan dan, a da ne bih pomislio na osvetu. Sada je kucnuo moj čas...
Silvije izvadi iz džepa pismo što ga je dobio ujutro i dao mi da ga pročitam. Netko (vjerojatno njegov zastupnik) pisao mu je iz Moskve da d o t i č n o lice treba da uskoro sklopi zakoniti brak s mladom i lijepom djevojkom.
– Pogađate – reče Silvije – tko je to d o t i č n o lice. Putujem u Moskvu. Vidjet ćemo hoće li isto tako hladnokrvno primiti smrt prije svadbe kao što ju je nekada čekao s trešnjama u ruci? Kad je to rekao, Silvije je ustao, bacio svoju kapu na pod i počeo šetati amo-tamo po sobi kao tigar u svome kavezu. Slušao sam ga netremice. Uzbuđivali su me čudni i proturječni osjećaji. Sluga je ušao i javio da su konji spremni. Silvije mi je čvrsto stegao ruku. Poljubismo se. Sjeo je u kola, u kojima su ležala dva kovčega, jedan s pištoljima, a drugi s njegovim imetkom. Oprostili smo se još jednom, pa su konji krenuli.
II.
Prošlo je nekoliko godina, a kućne su me prilike prisilile da se nastanim u siromašnom seocetu kotara N***. Baveći se gospodarstvom, nisam prestajao da potiho uzdišem za mojim prijašnjim bučnim i bezbrižnim životom. Najteže mi je bilo privići se na proljetne i zimske večeri u potpunoj samoći. Do ručka sam još nekako natezao vrijeme, razgovarao sa seoskim starješinom, obavljao poslove ili obilazio nove zgrade, ali čim bi se smrklo, nisam više znao što da počnem. Malobrojne knjige, koje sam našao ispod ormara i u smočnici, znao sam već napamet, Sve priče, kojih se ključarica Kirilova samo mogla sjetiti, ispričala mi je, ženske su pjesme u meni budile tugu. Prihvaćao sam se nezaslađene višnjevače, ali od nje me boljela glava; i treba i da priznam kako sam se pobojao da od tuge na postanem pijancem; tj. najtužnijim pijancem kakvih sam mnogo vidio u našem kotaru.
Bližih susjeda oko sebe nisam imao, osim dvojice ili trojice tužnih. Njihov se razgovor uvelike sastojao od štucanja i uzdisanja. Samoću sam bolje podnosio. Napokon sam odlučio da pođem spavati što je moguće prije, a da ručam što kasnije; tako sam skratio veče i produljio dan, te sam stekao potreban mir.
Četiri vrste od mene nalazio se bogati posjed, koji je pripadao grofici B***, ali na njemu je živio samo upravnik, dok je grofica svoj posjed posjetila samo jednom, u prvoj godini svojega braka, i nije tamo proboravila više od mjesec dana. Ipak se drugoga proljeća mog osamljeništva pronio glas da će grofica preko ljeta doći s mužem u svoje selo. I zaista, stigli su početkom mjeseca lipnja.
Dolazak bogate susjede važan je događaj za seoske stanovnike. Vlastela i sluge govore o tome dva mjeseca unaprijed i tri godine poslije toga. Ako se o meni radi, priznajem da je vijest o dolasku mlade i lijepe susjede na mene veoma djelovala. Gorio sam od nestrpljivosti da je vidim i zato sam se prve nedjelje poslije njena dolaska uputio poslije podne u selo ***, da se preporučim njihovim svjetlostima kao najbliži susjed i najpokorniji sluga.
Lakej me uveo u grofov kabinet, a sam je pošao da me najavi. Prostrani je kabinet bio okićen najrazličitijom raskoši; pokraj zidova stajali su ormari s knjigama i na svakom od njih brončano poprsje, iznad mramornog kamina bilo je široko ogledalo, pod je bio obložen zelenim suknom i pokriven ćilimima. U svom siromašnom zakutku bio sam odvikao od raskoši i već odavna nisam vidio tuđega bogatstva, pa sam se smeo i čekao grofa s nekim uzbuđenjem, kao što molitelj iz pokrajine čeka ministrov izlazak. Vrata se otvore, i uđe muškarac oko trideset i dvije godine, vrlo lijep. Grof mi je prišao otvoreno i prijateljski. Nastojao sam da smognem hrabrosti i počeo sam se preporučivati, ali on me pretekao. Sjedosmo. Njegov je slobodni i ljubazni razgovor uskoro rastjerao moju divljačku suzdržljivost, i već sam se bio počeo navikavati kadli uđe grofica, te me smetenost svladala jače nego prije. Bila je zaista ljepotica. Grof me upoznao s njom. Htio sam izgledati slobodan, ali što sam više nastojao da budem neusiljen, to sam se nesretnije osjećao, Da bi mi dali vremena da se oporavim i naviknem na novo poznanstvo, počeli su među sobom razgovarati i ponašali su se prema meni bez ceremonija kao prema dobrome susjedu. U međuvremenu sam hodao amo-tamo, razgledavao knjige i slike. U slike se ne razumijem, ali jedna je ipak privukla moju pažnju. Prikazivala je neki švicarski krajobraz. Nije me u njoj, međutim, zadivilo slikarstvo, već to što su sliku probila dva metka, od kojih je jedan bio usađen u drugi.
– Dobra li pogotka – rekao sam, obraćajući se grofu.
– Da – odgovori on – odličan pogodak. A pucate li vi dobro? – nastavio je.
– Prilično – odgovorih, radostan što je razgovor dirnuo napokon predmet koji mi je bio blizak.
– Na trideset koraka neću promašiti kartu, razumije se iz pištolja koje poznajem.
– Zaista? – rekla je grofica s velikim zanimanjem – a bi li ti, moj prijatelju, pogodio kartu na trideset koraka?
– Jednom ćemo pokušati – odgovori grof. – U svoje vrijeme nisam slabo gađao, ali već četiri godine nisam uzeo pištolj u ruke.
– O – primijetio sam – ako je tako, kladim se da vaša svjetlost neće pogoditi kartu ni na dvadeset koraka. Pištolj zahtijeva svakodnevnu vježbu. To znam iz iskustva. U mom su me puku smatrali jednim od najboljih strijelaca. Jednom se dogodilo da cio mjesec nisam uzeo pištolj u ruku. Moji su bili na popravku, i što mislite, svjetlosti? Prvi put, kad sam poslije toga počeo gađati, četiri sam puta za redom promašio bocu na dvadeset koraka. Imali smo kapetana, šaljivdžiju i veseljaka, koji se desio pokraj mene i rekao mi: "Vidi se, brate, ruka ti se za bocom ne maša." – Ne, vaša svjetlosti, ne smijete prezirati ovu vježbu, jer ćete se odvići. Najbolji strijelac, što sam ga ikada sreo, gađao je svakoga dana, barem tri puta prije ručka. To je spadalo u njegov dnevni red, kao čaša votke.
Grof i grofica bili su zadovoljni što sam se raspričao.
– A kako je pucao? – upita me grof.
– Evo kako, vaša svjetlosti: znao je opaziti muhu kako sjedi na zidu... Smijete li se, grofice? Bogami, istina je... Spazi muhu i viče: "Kuzma, pištolj." Kuzma mu donese nabijeni pištolj. On odapne i pribije muhu na zid!
– To je čudno – reče grof – a kako se zvao?
– Silvije, vaša svjetlosti.
– Silvije! – vikne grof, skočivši sa svog mjesta. – Jeste li poznavali Silvija?
– Kako ga ne bih znao, vaša svjetlosti, bili smo prijatelji i primali smo ga u našem puku kao svoga brata, druga, ali eto, već je pet godina prošlo kako nemam nikakvih vijesti o njemu. Znači li to da ga je i vaša svjetlost poznavala?
– Znao sam ga, dobro sam ga poznavao. Nije li vam on pričao o nekom vrlo čudnom događaju?
– Ne radi li se o pljusci, vaša svjetlosti, što ga je primio od nekog vjetrogonje?
– A je li vam rekao ime toga vjetrogonje?
– Ne, vaša svjetlosti, nije mi govorio... Ah, vaša svjetlosti! – nastavio sam sluteći istinu. – Oprostite... nisam znao... niste li to vi?...
– To sam ja – odgovorio je grof neobično uzbuđen – a probijena je slika spomen našeg posljednjeg susreta.
– Ali, mili moj, - reče grofica – zaboga, ne pričaj, strašno će mi biti da slušam.
– Ne – suprotstavi se grof – sve ću ispričati. On zna kako sam uvrijedio njegova prijatelja. Neka zna kako mi se Silvije osvetio.
Grof je primaknuo naslonjač, i ja sam najvećom radoznalošću slušao ovu pripovijest:
– Prije pet godina oženio sam se. Prvi sam mjesec, the honey-moon, proveo ovdje, u ovome selu. Ovom domu dugujem najljepše trenutke u životu i jednu od najtežih uspomena.
Jednom smo uvečer izjahali zajedno. Ženin je konj bio malo tvrdoglav, ona se prepala, predala mi uzde i krenula kući pješice. Krenuo sam naprijed. U dvorištu sam spazio putnička kola. Rekoše mi da u mom kabinetu sjedi neki čovjek koji neće da kaže svoje ime, već je naprosto izjavio da ima sa mnom posla. Ušao sam u ovu sobu i u mraku spazio čovjeka koji je bio sav prašan i obrastao u bradu. Stajao je ovdje, pokraj kamina. Prišao sam mu, nastojeći da se sjetim njegovih crta lica.
– Što me ne prepoznaješ, grofe? – rekao je drhtavim glasom.
– Silvije, - povikao sam i priznajem da sam osjetio kako mi se kosa nakostriješila.
– Tako je – nastavio je – na meni je red da gađam, došao sam da nabijem svoj pištolj, jesi li spreman?
Pištolj mu je virio iz džepa sa strane. Odmjerio sam dvadeset koraka i postavio se u onaj kut, moleći ga da puca što prije, dok mi se žena ne vrati. Oklijevao je, zatražio je vatre. Donijeli su svijeće. Zatvorio sam vrata, zabranio svima da ulaze, i ponovo ga zamolio da gađa. Izvadio je pištolj i nišanio... Brojio sam sekunde... mislio sam na nju... Prošla je strašna minuta! Silvije je spustio ruku.
– Žalim – rekao je – što pištolj nije nabijen košticama od trešnje... metak je težak. Sve ni se čini da to nije dvoboj, već ubojstvo. Nisam navikao da gađam nenaoružana čovjeka. Počnimo iznova, bacimo kocku, neka ona odluči tko će prvi pucati.
Vrtjelo mi se u glavi... čini se da se nisam složio. Napokon smo napunili još jedan pištolj, smotali dvije cedulje. Stavio ih je u kapu, koju sam jednom probušio. Izvadio sam opet prvi broj.
– Grofe, imaš vrašku sreću – rekao je sa smiješkom koji nikada neću zaboraviti. Ne sjećam se što je bilo sa mnom i kako me mogao na to prisiliti... ali sam odapeo i pogodio evo ovu sliku. (Grof je upro prstom na probušenu sliku, lice mu je bilo vruće kao vatra, grofica je bila bljeđa od svoje marame, i nisam se mogao suzdržati, a da ne viknem.)
– Pucao sam – nastavio je grof – i, hvala bogu, promašio. Tada je Silvije (toga je časa zaista bio užasan), počeo nišaniti. Najedno se otvore vrata i upade Maša. Jecajući baci mi se oko vrata. Njena mi je pojava vratila hrabrost.
– Mila, – rekao sam joj – ne vidiš da se šalimo? Kako si se prepala! Hajde, popij čašu vode i dođi k nama. Upoznaj se s mojim starim prijateljem i drugom.
Maša još uvijek nije htjela vjerovati.
– Recite, je li moj muž govori istinu? – rekla je strašnome Silviju. – Je li istina da se obojica šalite?
– On se uvijek šali, grofice, – odgovori joj Silvije. – Jednom me u šali pljusnuo, u šali mi je probušio ovu kapu, u šali me sada promašio. Sada je došao na mene red da se našalim.
Poslije ovih riječi htio me uzeti na nišan... pred njom! Maša mu se bacila pred noge.
– Ustani, Mašo, sramota je! – povikao sam bijesno – a vi, gospodine, dokle ćete se rugati jadnoj ženi? Hoćete li pucati ili ne?
– Neću – odgovori Silvije. – Zadovoljan sam, vidio sam kako si smeten, uplašen, prisilio sam te da pucaš u mene. To mi je dovoljno. Sjećat ćeš me se. Ostavljam te tvojoj savjesti.
I bio je malone izišao, ali se na pragu zaustavio, okrenuo se prema slici koju sam ja bio probio, odapeo u nju, a da nije gotovo ni nišanio, i nestao. Žena je ležala u nesvijesti. Ljudi se nisu usudili da ga zaustave i sa strahom su ga promatrali. Izišao je u predvorje, dozvao kočijaša i otputovao prije nego što sam se mogao sabrati.
Grof je zašutio. Tako sam saznao kraj pripovijesti, čiji me početak nekada onoliko uzbudio. Junaka njezina nisam više sreo. Pričaju da je Silvije za bune Aleksandra Ipsilantija predvodio odred heterista i da je poginuo u bici kod Skuljana.
14. listopada 1830.
Mećava
[uredi]
|
Krajem godine 1811., u svima poznato vrijeme, živio je na svome imanju Nenaradovu dobri Gavrilo Gavrilovič R***. Poznavali su ga u cijelom okrugu kao gostoljubiva i srdačna čovjeka; susjedi su često navraćali k njemu da se pogoste, da popiju štogod, da poigraju bostona u pet kopejaka s njegovom ženom Praskovjom Petrovnom, a neki zato da pogledaju njihovu kćerku Mariju Gavrilovnu – vitku, blijedu sedamnaestogodišnju djevojku. Smatrali su je bogatom udavačom i mnogi su je svojatali za sebe ili za svoje sinove.
Marija Gavrilovna odgajala se na francuskim romanima, pa je prema tome bila zaljubljena. Predmet njene ljubavi bio je siromašni armijski potporučnik, koji se nalazio na dopustu u svome selu. Samo se po sebi razumije da je mladić gorio od iste strasti i da su roditelji njegove drage, kad su primijetili njihovu uzajamnu sklonost, zabranili kćeri da na njega i pomisli, a njega su primali gore nego umirovljena porotnika.
Naši su se ljubavnici dopisivali, a svakoga su se dana i sastajali u borovu gaju ili kod stare stražarnice. Tamo su se zaklinjali na vječnu ljubav, tužili se na sudbinu i krojili različite planove. Dopisujući se i razgovarajući tako, oni su (što je posve prirodno) došli na slijedeću pomisao: kad mi već ionako ne možemo jedno bez drugoga ni disati, a volja surovih roditelja stoji na putu našoj sreći, ne bismo li je mogli mimoići? Razumije se da je ova sretna misao pala najprije na pamet mladiću i da se veoma svidjela romantičkoj mašti Marije Gavrilovne.
Došla je zima i spriječila njihove sastanke, ali je dopisivanje postalo još življe. Vladimir Nikolajevič molio ju je u svakome pismu neka mu se povjeri, neka se tajno vjenčaju da se neko vrijeme kriju, a zatim bace pred noge roditeljima, koje će dakako napokon dirnuti junačka dosljednost i nesreća ljubavnika, pa će im svakako reći; Djeco! Dođite u naš zagrljaj.
Marija Gavrilovna dugo se kolebala, mnogo je planova bijega odbacila. Napokon se složila: u dogovoreni dan neće večerati, poći će u svoju sobu ispričavši se da je boli glava. Njena je djevojka sudjelovala u zavjeri; obje su imale izići u vrt na stražnja vrata. Iza vrta čekale bi ih saonice – trebalo je da u njih sjednu i pređu pet vrsta od Nenaradova, do sela Žadrina, ravno u crkvu, gdje će ih pričekati Vladimir.
Uoči sudbonosnog dana Marija Gavrilovna nije cijele noći sklopila oka. Spremala se, slagala svoje rublje i haljine, napisala dugačko pismo nekoj osjećajnoj gospođici, svojoj prijateljici, a drugo svojim roditeljima. Opraštala se s njima najdirljivijim izrazima, opravdavala svoj postupak neodoljivom snagom strasti i završila je napominjući da će najblaženijim časom svojega života smatrati onaj kad se bude smjela baciti pred noge najdražim svojim roditeljima. Zapečativši oba pisma tulskim pečatom, na kojemu su bila urezana dva rasplamsala srca s prigodnim natpisom, bacila se pred zoru u krevet i zadrijemala, ali su je i tada svakoga časa budili strašni sni. Čas joj se pričinjalo da je otac, u času kad sjeda u saonice, zaustavlja, bolnom brzinom vuče po snijegu i baca je u mračno podzemlje bez dna... i ona leti strmoglavo dok joj srce neshvatljivo obamire; čas je pak vidjela Vladimira kako blijed i krvav leži na travi. On ju je na umoru molio prodornim glasom neka se s njime vjenča... a i druge besmislene, ružne prikaze nizale su se pred njom jedna za drugom. Napokon se digla bljeđa nego obično i s jakom glavoboljom. Otac i mati primijetili su njezin nemir; njihova nježna briga i neprestana pitanja: Što ti je, Mašo? Nisi li bolesna, Mašo? – kidali su joj srce. Nastojala je da ih umiri, da prikaže kako je vesela, ali joj to nije uspijevalo. Nastalo je veče. Misao na to, kako provodi posljednji dan sa svojom porodicom, stezala joj je srce. Bila je jedva živa, kriomice se opraštala sa svim osobama, sa svim predmetima što su je okruživali. Stavili su večeru na stol; njeno je srce snažno zakucalo. Drhtavim je glasom izjavila kako ne želi večerati, te se počela opraštati s ocem i majkom. Poljubili su je i kao obično podijelili blagoslov, a ona je gotovo zaplakala. Kad je došla u svoju sobu, bacila se u naslonjač, i oblile su je suze. Djevojka je nastojala da je umiri i ohrabri. Sve je bilo spremno. Za pola sata Maša je imala da zauvijek ostavi roditeljski dom, svoju sobu, tihi djevojački život... Vani je bješnjela mećava; vjetar je zavijao, kapci su se na prozorima tresli i lupali – činilo joj se kao da sve prijeti i kao da su to loši znaci. Uskoro se u kući sve stišalo i zaspalo. Maša se zagrnula šalom, obukla topli kaput, uzela u ruke kutiju i izišla na stražnja vrata. Služavka je za njom nosila dva zavežljaja. Sišle su u vrt. Mećava se nije stišavala, vjetar im je puhao u lice kao da je htio zaustaviti mladu zločinku. S mukom su doprle do kraja vrta. Na cesti su ih čekale saonice. Konji su ozebli i nisu htjeli da stoje, Vladimirov je kočijaš tapkao pred rudom i zadržavao nemirne konje. Pomogao je gospođici i njezinoj djevojci da sjednu, slože zavežljaje i kutiju, prihvatio uzde, i konji su poletjeli. – A sada ostavimo gospođicu brizi sudbine i umijeću kočijaša Tereške, pa se vratimo našem mladom ljubavniku.
Vladimir je cijelog dana bio na putu. Ujutro je bio kod žadrinskog svećenika i jedva se s njime sporazumio, zatim je pošao da traži svjedoke među susjednom vlastelom, Prvi, kojemu se javio, bio je umirovljeni četrdesetogodišnji kornet Dravin, koji je rado pristao. Taj ga događaj, uvjeravao je, podsjeća na nekadašnje vrijeme i husarske nestašluke. Nagovorio je Vladimira da ostane kod njega na ručku i uvjeravao ga je da će i druga dva svjedoka lako pronaći. Zaista, odmah nakon ručka pojavio se geometar Šmit, brkonja s mamuzama, i sin žandarmerijskog kapetana, koji je nedavno postao ulan. Oni su ne samo prihvatili Vladimirov prijedlog već su se čak i kleli kako su spremni za njega i život žrtvovati. Vladimir ih je oduševljeno zagrlio i pošao kući da se spremi.
Već se odavna bilo smrklo kad je poslao svoga pouzdanog Terešku u Nenaradovo sa svojom trojkom i s detaljnim i svestranim naredbama; za sebe je pak naredio da mu spreme male saonice s jednim konjem, te se sam bez kočijaša uputio u Žadrino, kamo je za dva sata morala stići i Marija Gavrilovna. Put je poznavao, vožnje je bilo samo dvadeset minuta.
Ali tek što je Vladimir izišao u polje, pridigao se vjetar i nastala je takva mećava da je obnevidio. Snijeg je začas zameo put, okolina je nestala u mutnoj i žućkastoj magli, a kroz nju su letjele bijele pahuljice; nebo se spojilo sa zemljom. Vladimir se obreo nasred polja i uzalud je htio ponovo izaći na cestu; konj je išao nasumce i čas se peo na smet, a čas propadao u jamu; saonice su se često prevrtale. Vladimir je samo nastojao da ne izgubi pravi smjer. Ali činilo mu se da je prošlo više od pola sata, a da još uvijek nije stigao do Zadrinskoga gaja. Prošlo je još desetak minuta – gaj se još nije vidio. Vladimir se vozio poljem koje je bilo ispresijecano dubokim jarcima. Mećava nije sustajala, nebo se nije razvedravalo. Konj je već bio umoran, a s Vladimira je znoj curkom curio, premda je često do pojasa propadao u snijeg.
Napokon je vidio da je skrenuo s puta. Vladimir se zaustavio, prisjećao se, razmišljao i shvatio je da mora krenuti desno. Pošao je desno. Konj je jedva išao. Već je više od jednoga sata bio na putu. Žadrino je moralo biti blizu. Ali on je vozio i vozio, a da polju nije bilo ni kraja ni konca. Sve sami smetovi i jaruge. Saonice su se svaki čas prevrtale, svaki ih je čas morao dizati. Vrijeme je odmicalo, i Vladimir se počeo jako uznemiravati.
Napokon se nešto zacrnjelo sa strane. Vladimir skrene onamo. Približavajući se, spazio je gaj. Hvala bogu, pomisli, sad sam blizu. Krenuo je oko gaja u nadi da će naći poznati put ili obići gaj: Žadrino se nalazilo odmah iza njega. Uskoro je našao put i ušao u mrak drveća, koje je zima bila ogolila. Vjetar ovdje nije bio tako žestok, put je bio gladak, konj je dobio snagu, a Vladimir se umirio.
Ali se on vozio te vozio, a da se Žadrino nije vidjelo, gaj nije imao kraja. Vladimir s užasom opazi da je skrenuo u nepoznatu šumu. Očaj ga svlada. Udari konja: jadna je životinja krenula kasom, ali je uskoro počela sustajati i za četvrt sata počela je ići korakom, i nije se obazirala na sve napore nesretnog Vladimira.
Pomalo se drveće prorijedilo, Vladimir je izašao iz šume, ali se Žadrino nije vidjelo. Moralo je biti oko pola noći. Suze su procurile iz njegovih očiju. Krenuo je nasumce. Vrijeme se smirilo; oblaci su se razilazili, pred njime se ispriječila ravnica, pokrivena bijelim, valovitim snijegom. Noć je bila prilično svijetla. Spazio je nedaleko seoce, koje se sastojalo od četiri ili šest gospodarstava. Vladimir krene prema njemu. Kod prve je kuće iskočio iz saonica, pritrčao prozoru i zakucao. Za nekoliko se časaka kapak na prozoru podigao, i izvirio je starac sa sijedom bradom.
– Što ti treba?
– Je li daleko Žadrino?
– Veliš, je li Žadrino daleko?
– Da, da! je li daleko?
– Nije daleko, bit će oko deset vrsta.
Na ovaj se odgovor Vladimir uhvati za glavu i ostade nepokretan kao čovjek koji je osuđen na smrt.
– A odakle si ti? – nastavi starac.
Vladimir nije bio raspoložen da odgovara na pitanja.
– Možeš li, starče, – rekao je, pronaći za mene konja do Žadrina?
– Nemamo mi konja – odgovori seljak.
– Ta mogu li bar vodiča dobiti? Platit ću koliko zatraži.
– Čekaj – rekao je starac spuštajući kapak – poslat ću ti sina, on će te odvesti.
Vladimir je čekao. Nije prošlo ni pola minute, a on je ponovo zakucao. Kapak se podigao, pojavila se brada.
– Što ti treba?
– Gdje ti je sin?
– Odmah će doći, obuva se. Ali ti si prozebao. Uđi i ugrij se.
– Hvala, šalji mi brzo sina.
Vrata su škrinula, momak je izišao s motkom i krenuo naprijed, čas pokazujući, čas tražeći put, koji je bio pokriven snježnim smetovima.
– Koliko je sati? – upita ga Vladimir.
– Uskoro će svanuti – odgovori mladi seljak.
Vladimir više ne reče ni riječi.
Pijetlovi su kukurijekali, i bilo je već svanulo kad su stigli do Žadrina. Crkva je bila zatvorena. Vladimir je platio vodiču i pošao u svećenikovo dvorište. U dvorištu nije bilo njegove trojke. Kakve li su ga vijesti čekale?
Ali vratimo se dobroj nenaradovskoj vlasteli i pogledajmo što se kod njih zbiva.
Baš ništa.
Starci su se probudili i ušli u gostinjsku sobu, Gavrilo Gavrilovič s kapicom i vunenim kaputom, Praskovja Petrovna u kućnoj haljini s podstavom od vate. Donesoše samovar, a Gavrilo Gavrilovič poslao je djevojku da sazna od Marije Gavrilovne kako joj je i kako je spavala. Djevojka se vratila i javila da je gospođica slabo spavala, da joj je sada bolje i da će odmah doći u gostinjsku sobu. Zaista, vrata se otvoriše, i Marija Gavrilovna stala se pozdravljati s tatom i mamom.
– Kako tvoja glava, Mašo? – upita Gavrilo Gavrilovič.
– Bolje, tatice, – odgovori Maša.
– Sigurno si se jučer nadisala ugljena – rekla je Praskovja Petrovna.
– Možda, mamice, – odgovori Maša.
Dan je prošao mirno, ali je noću Maši pozlilo. Poslaše u grad po liječnika. Stigao je uvečer i našao bolesnicu u bunilu. Uhvatila ju je jaka groznica, i jadna je bolesnica dvije nedjelje bila na rubu groba.
Nitko u kući nije znao o namjeravanom bijegu. Pisma, koja je napisala uoči bijega, spalila je; njena sobarica nije govorila nikome ništa bojeći se gnjeva svojih gospodara. Svećenik, umirovljeni kornet i mali ulan imali su razloga da šute. Kočijaš Tereška čak ni u pijanstvu nije nikada ništa suvišno govorio. Tako je tajnu sačuvalo više od pola tuceta zavjerenika. Ali je sama Marija Gavrilovna u neprekidnom bunilu izricala svoju tajnu. Ipak su njezine riječi bile tako nesuvisle da je majka, koja se nije odvajala od njene postelje, mogla shvatiti samo to da je njena kći bila smrtno zaljubljena u Vladimira Nikolajeviča i da je vjerojatno ljubav bila uzročnik njene bolesti. Posavjetovala se sa svojim mužem, s nekim susjedima, i napokon su svi jednoglasno odlučili da je već takva sudbina Marije Gavrilovne, da od suđenoga ni na konju neće uteći, da siromaštvo nije porok, da se ne živi s bogatstvom već sa čovjekom, i tome slično. Moralne uzrečice mogu biti veoma korisne kad nismo kadri da sami štogod izmislimo za opravdanje.
U međuvremenu je gospođica ozdravljala. Vladimir se već dugo nije pojavljivao u kući Gavrile Gavriloviča. Bio je zaposlen prijašnjim prijemima. Odlučili su da pošalju po njega i da mu jave neočekivanu sreću: pristanak na brak. Ali kakvog li zaprepaštenja nenaradovske vlastele kad su kao odgovor na svoj poziv dobili njegovo poluludo pismo! On im je javljao da njegova noga nikada neće prekoračiti njihova praga, i molio je da zaborave nesretnika kojemu je smrt jedina nada. Nakon nekoliko dana saznali su da je Vladimir otišao u vojsku. Bilo je to godine 1812.
Dugo se nisu usudili javiti to Maši, koja je ozdravljala. Ona pak nikada nije spominjala Vladimira. Tek poslije nekoliko mjeseci, našavši njegovo ime među odlikovanima i teško ranjenima u bici kod Borodina, pala je u nesvijest, i svi su se bojali da joj se groznica ne vrati. Ipak je, hvala bogu, nesvjestica prošla bez ikakvih posljedica.
Ali stigla ju je druga nevolja: Gavrilo Gavrilovič je umro, a ona je baštinila cijelo imanje, Baština je nije utješila: ona je dijelila s Praskovjom Petrovnom iskrenu žalost, klela se da je neće nikada napustiti. Obje su napustile Nenaradovo kao mjesto tužnih uspomena i otišle da žive na *** imanje.
Momci su se i ovdje vrtjeli oko mile i bogate udavače, ali ona nikome nije pružala nimalo nade. Majka ju je znala nagovarati da izabere sebi druga; Marija bi Gavrilovna odmahnula glavom i zamislila se. Vladimir više nije postojao – umro je u Moskvi uoči ulaska Francuza. Uspomena na nj činila se Maši svetom; ona je čuvala sve što ju je moglo na njega podsjetiti: knjige koje je čitao, njegove crteže, note i stihove koje je za nj prepisao. Susjedi, koji su sve to doznali, divili su se njenoj postojanosti i radoznalo su iščekivali junaka koji će napokon pobijediti tužnu vjernost te djevičanske Artemize.
U međuvremenu je rat slavno završio. Naši su se pukovi vraćali iz inozemstva. Narod im je trčao u susret, Glazba je svirala pjesme koje je osvojila: Vive Henri-Quatre, tirolske valcere i melodije iz Jocondea. Oficiri, koji su otišli u rat gotovo kao djeca, vraćali su se, stekavši za vrijeme rata muževnost, okićeni križevima. Vojnici su među sobom veselo razgovarali miješajući često u svoj govor njemačke i francuske riječi. Nezaboravno vrijeme! Vrijeme slave i oduševljenja! Kako je snažno kucalo rusko srce kad bi čulo riječ: domovina! Kako su slatke bile suze na sastanku! Kako smo jednodušno spajali osjećaj narodnoga ponosa s ljubavlju prema caru! A tek kakav je taj čas bio za njega!
Žene, ruske žene bile su tada iznad svega. Nestali je njihove uobičajene hladnoće. Njihovo je oduševljenje bilo opojno kad su, dočekujući pobjednike, vikale: hura!
I u zrak su kapice bacale...
Tko od tadašnjih oficira ne bi priznao da ruskoj ženi zahvaljuje za najbolju, najskupocjeniju nagradu!...
U to je slavno doba Marija Gavrilovna živjela s majkom u *** guberniji i nije vidjela kako su obje prijestolnice svetkovale povratak vojske. Ali u kotarima i u selima opće je oduševljenje bilo možda još i veće. Pojava oficira bila je u tim mjestima pravo slavlje, i ljubavnik u fraku nije imao što da radi u njegovu susjedstvu.
Rekosmo da su, bez obzira na njenu hladnoću, Mariju Gavrilovnu kao i prije oblijetali prosci. Ali svi su se morali povući kad se u njenu dvorcu pojavio ranjeni husarski pukovnik Burmin s Georgijem u zapučku i s privlačivim bljedilom, kako su govorile tadašnje gospođice. Imao je oko dvadeset i šest godina. Došao je na dopust u svoje imanje, koje se nalazilo u susjedstvu sela Marije Gavrilovne. Marija Gavrilovna zapažala ga je više od ostalih. U njegovu prisustvu ona bi se prenula iz svoje uobičajene zamišljenosti. Ne bi se moglo reći da je s njime koketirala, ali bi pjesnik, koji bi opazio njeno držanje, rekao: Se amor non è, che dunque?...*
Burmin je zaista bio vrlo drag mladić. Imao je upravo onakvu narav kakva se sviđa ženama; pristojnu i pažljivu, bez želje za isticanjem i bezbrižno veselu. Njegovo je ponašanje prema Mariji Gavrilovni bilo jednostavno i slobodno, ali, što bi god ona rekla ili učinila, njegov ju je duh i pogled uvijek pratio. Pravio se da je mirne i skromne ćudi, ali se pričalo da je znao biti vrlo nestašan, što mu nije naškodilo u očima Marije Gavrilovne, koja je (kao i sve mlade dame) rado opraštala šale što pokazuju smionost i poletnost karaktera.
Ali više od svega... (više od njegove nježnosti, više od ugodna razgovora, više od privlačiva bljedila, više od ruke u zavoju) šutnja mladoga husara poticala je njenu radoznalost i maštu. Uviđala je da mu se veoma sviđa; vjerojatno je i on, a bio je pametan i iskusan, mogao već primijetiti da ga je ona izdvajala od drugih. Pa zašto onda sve do sada nije pao njoj pred noge i zašto ona nije čula njegovo priznanje? Što ga je zadržavalo? Stidljivost, koja uvijek prati pravu ljubav, ponos ili koketerija lukava ženskara? To je bila za nju zagonetka. Promislivši dobro, zaključila je da je stidljivost jedini uzrok i odlučila ohrabriti ga povećanom pažnjom, a ponekada čak i nježnošću. Spremala je najneočekivaniji rasplet i nestrpljivo je očekivala čas romantičnog priznanja. Tajna, makar kakva bila, uvijek je teška za žensko srce. Njene su ratne operacije uspjele, i Burmin je postao tako zamišljen, a njegove su se crne oči tako rado zaustavljale na Mariji Gavrilovni da se odlučan čas činio blizu. Susjedi su pričali o svadbi kao o gotovoj stvari, a dobra se Praskovja Petrovna veselila što je njezina kći napokon našla dostojnog vjerenika.
Starica je jednom sjedila sama u blagovaonici i slagala grand-patience, kadli u sudu uđe Burmin i upita za Mariju Gavrilovnu.
– U vrtu je – odgovori starica – pođite do nje, a ja ću vas ovdje pričekati.
Burmin ode, a starica se prekriži i pomisli: – Možda će se danas ova stvar svršiti?
Burmin je našao Mariju Gavrilovnu kod ribnjaka ispod vrbe, s knjigom u ruci i u bijeloj haljini kao pravu junakinju romana. Poslije prvih pitanja, Marija Gavrilovna namjerno je prestala podsticati razgovor jačajući tako uzajamnu smetenost, od koje bi se čovjek mogao osloboditi tek naglim i odlučnim objašnjenjem. Tako se i dogodilo. Burmin, koji je osjetio težinu svoga položaja, izjavio je kako već odavna traži priliku da joj otvori svoje srce, i zatražio je časak pažnje, Marija Gavrilovna zaklopi knjigu i poniknu očima u znak pristanka.
– Volim vas – rekao je Burmin – volim vas strastveno... (Marija Gavrilovna pocrveni i još niže obori glavu.)
– Bio sam neoprezan kad sam se predao miloj navici, navici da vas svaki dan vidim i čujem... (Marija Gavrilovna sjeti se prvoga pisma St. Preuxa.) – Sada je već kasno da se suprotstavljam svojoj sudbini. Sjećanje na vas, na vaš mili neusporedivi lik bit će odsad mukom i utjehom moga života; ali još mi preostaje da izvršim tešku obavezu i da vam otkrijem strašnu tajnu, i da postavim među nas nepremostivu prepreku...
– Ona je uvijek postojala – prekine ga živo Marija Gavrilovna. – Nikada ne bih mogla biti vaša žena...
– Znam – odgovorio je tiho – znam da ste jednom voljeli, ali smrt i tri godine tuge... Dobra, mila Marija Gavrilovna! – nemojte mi oduzimati posljednju utjehu: misao da biste vi pristali da me učinite sretnim, kad bih...
– Šutite, zaboga, šutite. Mučite me.
– Da, znam, osjećam da biste bili moji, ali ja sam najnesretniji stvor... oženjen sam! Marija Gavrilovna pogleda ga začuđeno.
– Oženjen sam – nastavi Burmin – oženjen sam već četiri godine, ali ne znam tko mi je žena, gdje je, i hoću li je ikada vidjeti!
– Što to govorite? – klikne Marija Gavrilovna. – Kako je to čudno, ja ću pričati poslije... ali nastavite, molim vas.
– Početkom 1812. godine – rekao je Burmin – žurio sam u Vilno, gdje se nalazio naš puk. Kad sam kasno uvečer stigao do stanice, naredio sam da se konji što prije spreme, ali se odjednom digne strašna mećava, pa su mi nadzornik i kočijaši savjetovali da pričekam. Poslušao sam ih, ali me nerazumljiv nemir svladao. Činilo se da me netko tjera. Međutim, mećava nije prestajala. Nisam izdržao, ponovno sam naredio da se konji upregnu i krenuo po najžešćoj buri. Kočijaš smisli da krene rijekom, što nam je moralo skratiti put za tri vrste. Obale su bile zametene; kočijaš je prošao mjesto gdje se izlazilo na put, pa smo se tako našli u nepoznatu kraju. Bura se nije stišavala. Spazio sam svjetlo i odlučio da odem onamo. Stigli smo u selo. U drvenoj je crkvi gorjela vatra. Crkva je bila otvorena, iza ograde stajalo je nekoliko saonica, po crkvenoj su priprati hodali ljudi. – Ovamo! Ovamo! – povikalo je nekoliko glasova. Naredio sam kočijašu da priđe bliže. – Zaboga, gdje si tako dugo? – rekao mi je netko. – Vjerenica je u nesvijesti, pop ne zna što da čini, mi smo već bili spremni da se vratimo. Izlazi brže. – Šutke sam iskočio iz saonica i ušao u crkvu, koja je bila slabo osvijetljena sa dvije ili tri svijeće. Djevojka je sjedila na klupici u tamnom crkvenom zakutku, a druga joj je trljala sljepoočice. – Hvala bogu – rekla je – jedva ste stigli. Gotovo ste ubili gospođicu. – Prišao mi je stari svećenik i upitao: – Zapovijedate li da počnemo? – Počnite, počnite, baćuško, - odgovorio sam rastreseno. Djevojku su podigli. Učinilo mi se da nije ružna... Neshvatljiva, neoprostiva lakomislenost... stao sam kraj nje ispred nalonje, svećenik se žurio, tri muškarca i sobarica pridržavali su vjerenicu i brinuli se samo za nju. Vjenčali su nas. – Poljubite se – rekli su nam. Moja mi je žena okrenula svoje blijedo lice. Htio sam je poljubiti... Ona vikne: – Jao, to nije on, nije on! – i onesvijesti se. Svjedoci su prestrašeno izbuljili oči na mene. Okrenuo sam se, izašao bez smetnje iz crkve, bacio se na saonice i povikao: tjeraj!
– Bože moj! – viknu Marija Gavrilovna – i vi ne znate što se dogodilo s vašom ženom?
– Ne znam – odgovori Burmin – ne znam kako se zove selo gdje su me vjenčali, ne sjećam se s koje sam stanice pošao. Tada sam tako malo držao do tog svog zločinačkog nestašluka da sam polazeći od crkve zaspao i probudio se tek sutradan ujutro, čak na trećoj stanici. Sluga, koji je tada bio sa mnom, poginuo je u ratu, tako da se i ne nadam da bih mogao pronaći onu s kojom sam se tako surovo našalio i koja je sada tako ljuto osvećena.
– Bože moj, bože moj! – reče Marija Gavrilovna uhvativši ga za ruku. – Dakle, vi ste to bili! I vi me ne prepoznajete?
Burmin problijedi... i padne joj pred noge.
20. listopada 1830.
Pogrebnik
[uredi]
|
I posljednje kućne stvari prodavača pogrebne spreme Adrijana Prohorova bjehu natovarene na mrtvačka kola, te je par mršavih konja već po četvrti put krenuo iz Hlebarske u Nikitsku ulicu u koju se pogrebnik selio s čitavim svojim pokućstvom. Zatvorio je dućan, pribio na vrata objavu da se kuća prodaje, a izdaje i pod najam, pa se pješice uputio svome novome prebivalištu. Kad je bio blizu žutoj kućici, koja ga već odavno bješe očarala, te ju je najzad i kupio za popriličnu svotu novaca, stari pogrebnik se začudi da mu se srce ne raduje. Kad je prešao nepoznati prag i kad je naišao u svom novom stanu nered, uzdahnuo je za starom kućicom gdje je punih osamnaest godina sve bilo u najljepšem redu. On počne grditi obje svoje kćeri i radnicu zato što su spore, pa i sam stade da im pomaže. Ubrzo se sve uredi; okvir s ikonama, ormar s posuđem, stol, divan i krevet zauzeše svoja određena mjesta u stražnjoj sobi; u kuhinji i gostinskoj sobi smjestiše domaćinove rukotvorine: kovčege svih boja i svakojake veličine, a također i ormare s pogrebnim šeširima, ogrtačima i fenjerima. Nad kapijom objesiše firmu na kojoj bješe naslikan punački Amor s bakljom u ruci, okrenutom k zemlji i s natpisom: "Ovdje se prodaju i tapetiraju mrtvački sanduci obični i u boji, a tako isto daju se na poslugu i popravljaju stari". Djevojke odoše u svoju sobu, Adrijan obiđe svoj novi stan, pa sjede kraj prozora i naredi da se pripremi samovar.
Prosvijećeni čitalac zna da su i Shakespeare i Walter Scott, obojica, prikazali svoje grobare kao vesele i šaljive ljude, da bi ovom suprotnošću izazvali što jači utisak u našoj mašti. Poštujući istinu mi se ne možemo ugledati na njih, nego moramo priznati da je narav našega pogrebnika sasvim pristajala njegovom sumornom zanatu. Adrijan Prohorov bio je obično turoban i zamišljen. Ako bi progovorio koju riječ, to je obično bilo samo zato da izgrdi svoje kćeri, kad bi ih zatekao kako besposlene pilje kroz prozor na prolaznike, ili da traži za svoje proizvod pretjeranu cijenu od onih koji su tako nesretni (a ponekad i sretni) da su im potrebni. I tako je Adrijan, po svome običaju sav utonuo u tužne misli, sjedio kraj prozora i ispijao sedmu čašu čaja. Mislio je o pljusku kao iz kabla koji je prije nedjelju dana baš kod trošarine zadesio pogreb penzioniranog brigadira. Od toga su se mnogi ogrtači skupili, a mnogi šeširi pokvarili. Predviđao je neizbježne troškove, jer je davno nabavljena oprema za sahranu bila u strašnom stanju. Nadao se da će naknaditi štetu na staroj trgovkinji Trjuhinoj koja se već godinu dana borila s dušom. Ali je Trjuhina umirala na Razguljaju, te se Prohorov bojao da se njeni nasljednici ne će držati svoga obećanja nego da će se, lijeni da šalju po njega iz tolike daljine, pogoditi s najbližim pogrebnikom.
Ove misli iznenada prekidoše tri masonska udarca u vrata.
– Tko je? – zapita pogrebnik.
Vrata se otvoriše i čovjek za koga bi se na prvi pogled moglo reći da je Švaba-zanatlija, uđe u sobu i vesela lica priđe pogrebniku.
– Oprostite, dragi susjede, – reče onim ruskim jezikom kome mi uvijek moramo da se smijemo, kad ga čujemo – oprostite što vam smetam... želio sam da se što prije s vama upoznam. Ja sam obućar, zovem se Gotlib Šulc, živim prekoputa od vas, u ovoj kućici što je naspram vašeg prozora. Sutra svetkujem svoju srebrnu svadbu i pozivam vas i vaše kćeri na ručak meni, bez ceremonije.
Pogrebnik je ljubazno primio ovaj poziv. Ponudio je obućara da sjedne i popije čašu čaja, pa kako je Gotlib Šulc bio čovjek otvorene prirode, oni su se ubrzo počeli razgovarati prijateljski.
– Kako ide radnja vašoj milosti? – pitao je Adrijan.
– The, – odgovori Šulc, – svakojako. Ne mogu da se potužim, ma da, razumije se, moja roba nije što i vaša: živ će se provući i bez čizama, a mrtvac ne može bez kovčega.
– Tako je, doista, – reći će Adrijan, – ali ako živ čovjek nema zašta da kupi čizme, tu nema razloga srdžbi, ići će bos, a siromašak mrtvac dobit će kovčeg i zabadava.
Tako su se oni razgovarali još neko vrijeme; najzad se obućar diže i oprosti s pogrebnikom, pošto ga je još jednom pozvao.
Sutradan, točno u dvanaest sati, pogrebnik i njegove kćeri iziđoše na vratanca novokupljene kuće i uputiše se susjedu. Ne ću opisivati ni ruski kaftan Adrijana Prohorova ni evropske odjeće Akuljine i Darje; ne ću se držati ovoga puta običaja današnjih pisaca romana. Ipak mislim da ne će biti na odmet, ako napomenem da su obje djevojke bile u žutim šeširima i crvenim cipelama što su činile samo u najsvečanijim prilikama.
Tijesni obućarev stančić bio je pun gostiju, ponajviše Nijemaca-zanatlija s njihovim ženama i kalfama. Od ruskih službenika bio je samo patroldžija, Čuhonac Jurko; iako neznatna čina, on je znao zadobiti domaćinovu naklonost. Dvadeset i pet godina služio je on na tom mjestu vjerno i čestito, kao onaj poštar u priči Pogorjelskoga. Požar dvanaeste godine, koji je uništio staru prijestolnicu, srušio je i njegovu žutu stražarnicu. Ali čim je otjeran neprijatelj, na njenom se mjestu pojavi nova stražarnica, sva u sivom, s bijelim stupovima dorskoga stila, i Jurko je počeo opet šetati oko nje s halebardom i u šinjelu od grube čohe. Poznavali su ga gotovo svi Nijemci koji su stanovali na Nikitskoj Kapiji: nekima se dešavalo da čak prenoće kod Jurka između nedjelje i ponedjeljka. Adrijan se odmah upoznao s njim, kao sa čovjekom koji će mu, prije ili poslije, biti potreban i kad gosti pođoše za stol, oni sjedoše jedan uz drugoga. Gazda Šulc, njegova žena, kći, sedamnaestgodišnja Lothen, koji su ručali zajedno s gostima, nudili su ih i pomagali kuharici da ih služi. Pivo se lilo potokom. Jurko je jeo za četvoricu, a ni Adrijan nije puštao da ga ovaj prestigne, ali su mu se kćeri nećkale. Razgovor na njemačkom jeziku postajao je sve bučniji.
Odjednom domaćin zamoli da ga saslušaju i otvorivši zapečaćenu bocu, gromko uzviknu na ruskom:
– Za zdravlje moje dobre Lujze!
Polušampanjsko vino se zapjenuša. Domaćin nježno pritisnu poljubac na mladoliko lice svoje četrdesetgodišnje supruge i gosti bučno iskapiše čaše za zdravlje dobre Lujze.
– Za zdravlje mojih dragih gostiju, – nazdravi domaćin, otvorivši drugu bocu, a gosti mu zahvaljivahu ispijajući svoje čaše. I tad otpočeše zdravice, jedna za drugom: ispijalo se za zdravlje svakoga gosta ponaosob; pilo se u čast Moskve i čitavoga tuceta njemačkih gradića; nazdravljalo se svim zanatima i svakome zasebno; iskapljivalo se za zdravlje majstora i pomoćnika. Adrijan je pio svojski i toliko se razveselio da je i sam nazdravio neku šaljivu zdravicu. Najednom jedan gost, debeli pekar, podiže čašu i kliknu:
– U zdravlje onih za koje radimo, unserer Kundleute!
Ovu zdravicu, kao i sve ostalo, društvo je primilo radosno i jednodušno. Gosti se stadoše jedan drugome klanjati, krojač obućaru, obućar krojaču, pekar i jednom i drugom, svi pekaru, i tako redom. Dok su se tako međusobno klanjali, Jurko se okrene svome susjedu i uzviknu:
– A ti, bratac, da piješ za zdravlje svojih mrtvaca!
Svi prasnuše u smijeh, ali se pogrebnik našao uvrijeđen i natmurio se. To nitko ne opazi, jer su gosti i dalje pili; ustali su od stola tek kad je zvonilo na večernje.
Gosti su se kasno razišli i gotovo svi nakresani. Debeli pekar i knjigoveža, čije je lice nalikovalo na povez od crvenoga safijana, odveli su ispod ruke Jurka u njegovu stražarnicu, držeći se ovom prilikom ruske poslovice: Dug je najslađi kad se vraća. Pogrebnik je došao kući pijan i srdit.
– Eto ti na, po čemu je to, molit ću, – razmišljao je on naglas, – moj zanat postidniji od ostalih? Kao da je pogrebnik brat krvniku! Čemu se smije ta pogana vjera? Zar je ukopnik čauš u svatovima? Htio sam da ih pozovem na gozbu zbog novog stana, da im spremim dobar ručak, ali sad nema ništa! Pozvat ću one za koje radim: pokojnike pravoslavne.
– Šta je, baćuška, – reče radnica koja ga je u taj mah izuvala, – šta ti to gunđaš? Prekrsti se! Zar mrtve da zoveš u novu kuću? Pa to je strašno!
– E, baš ću ih pozvati! – nastavi Adrijan, – i to još sutra. Budite ljubazni, dobrotvori moji, sutra uveče kod mene da se proveselimo; ugostit ću onim što bog bude dao.
– Govoreći to pogrebnik se spusti u postelju i ubrzo zahrka.
Napolju je još bilo mračno kad su Adrijana probudili. Trgovkinja Trjuhina bješe preminula tu noć i čovjek, koga je njen poslovođa s porukom poslao, dojahao je Adrijanu da mu javi o njenoj smrti. Pogrebnik mu dade grivenik na piće, brzo se obuće, uze kola i odveze se na Razguljaj. Pred pokojničinim vratnicama već je stajala policija i već su trgovci šetkali tamo amo kao gavranovi kad osjete strv. Pokojnica je počivala na stolu, žuta kao vosak, ali je još nije bilo izobličilo raspadanje. Oko nje su se tiskali rođaci, susjedi i kućna čeljad. Svi su prozori bili otvoreni; svijeće su gorjele; svećenici čitali molitve. – Adrijan je prišao sestriću Trjuhine, mladom trgovčiću u modernom kaputu i obavijestio ga da će mu se kovčeg, svijeće, pokrov i ostala sprema za sahranu dostaviti odmah sve u potpunom redu. Nasljednik mu je rastreseno zahvalio i kazao mu da se o cijeni ne će pogađati, nego da u svemu ima povjerenje u njegovo poštenje. Pogrebnik se, po svom običaju, kleo da nije precijenio i značajno se pogledao s momkom, te pošao da sve uredi. Čitav taj dan on se vozio od Razguljaja do Nikitske Kapije i obratno; do večeri je bio sve udesio i pošao pješke kući, isplativši svoga kočijaša. Noć je bila puna mjesečine. Pogrebnik bez smetnje stiže do Nikitske Kapije. Kod Vaznesenske crkve viknu ga njegov znanac Jurko i kad je prepoznao pogrebnika, zaželi mu laku noć. – Bilo je kasno. Pogrebnik je već prilazio svojoj kući, kad mu se odjednom učini da je netko prišao njegovim vratnicama, otvorio kapidžik i zamakao za njega.
– Šta li će to biti? – pomisli Adrijan. – Kome sam to opet potreban? Da se nije neki lopov kod mene ušuljao? Da ne dolaze mladići onim mojim budalama? Još i taj đavo može biti!
I pogrebnik već pomisli da vikne u pomoć svoga prijatelja Jurka. Ali baš u taj mah netko se približi kapidžiku; htio je da uđe, ali kad je vidio domaćina kako žuri, zasta i skide trorogi šešir. Adrijanu se njegovo lice učini poznato, ali u hitnji nije uspio da ga dobro osmotri.
– Vi ste pošli k meni? – reče mu zadihani Adrijan. – Ulazite, ukažite mi čast.
– Ne cifraj se, baćuška, – odgovori mu ovaj potmulo. – hajde ti samo naprijed, pokazuj gostima put!
Adrijan nije imao vremena da se cifra. Kapidžik je bio otvoren i on pođe uza stepenice, a onaj za njim. Adrijanu se učini da po njegovoj kući idu neki ljudi.
– Kakva su ovo nečastiva posla?! – pomisli on i pohita da uđe... ali mu se noge podsjekoše. Soba je bila puna pokojnikâ. Mjesec je kroz prozor obasjavao njihova žuta i modra lica, upala usta, mutne, poluzatvorene oči i nosove koji su stršali... Adrijan prestrašen vidje da su to sve ljudi koje je posahranjivao, a u gostu, koji je s njim došao, poznao je brigadira, sahranjenoga za vrijeme onoga jakoga pljuska. Svi su se oni, i žene i ljudi, zgrnuli oko pogrebnika, klanjali mu se i pozdravljali ga, osim jednoga siromaška koga je nedavno, besplatno sahranio i koji se osjećao nelagodno, snebivajući se i stideći se svojih dronjaka; on mu nije prilazio, nego je stajao skromno u kutu sobe. Svi ostali su bili odjeveni sasvim pristojno: pokojnice s vezenim kapicama i trakama, mrtvaci od položaja u mundirima, ali neobrijane brade, a trgovci u svečanim kaputima.
– Vidiš li, Prohorove, – reče mu brigadir u ime toga čitavoga poštovanoga društva, – svi smo se krenuli na tvoj poziv; doma su ostali samo oni koji nisu bili u stanju da dođu, jer su se sasvim raspali, ili im ostale same kosti bez kože; pa i među njima jedan nije mogao srcu odoljeti, mnogo je želio da te pohodi...
U taj mah jedan mali kostur progura se kroz gomilu i priđe Adrijanu. Njegova se lubanja ljubazno osmjehivala pogrebniku. Komadići otvoreno zelene i crvene čohe i otrcana platna klatili su se ovdje ondje na njemu kao na motki, a cjevanice od nogu lupkarale su po velikim čizmama kao bat po mužaru.
– Zar me ne poznaješ, Prohorove? – reče mu kostur.
– Zar se ne opominješ gardijskoga narednika u penziji, Petra Petrovića Kurilkina, lično onoga kome si 1799. godine prodao prvi kovčeg – i to od borovine umjesto hrastovine?
Kad to reče, mrtvac htjede da ga stegne u svoj koštani zagrljaj, ali Adrijan, pribravši svu svoju snagu, viknu i odgurnu ga. Petar Petrović posrte, sruši se i sav se raspade. Mrtvaci stadoše srdito gunđati; svi se digoše da brane čast svoga druga i navališe na Adrijana, da ga grde i da mu prijete; nesretni domaćin, zaglušen njihovom vikom i gotovo zadavljen izgubi prisebnost duha te i sam onesviješten pade na kosti nekadašnjega gardijskoga narednika.
Sunce je već odavno obasjavalo postelju na kojoj je ležao pogrebnik. Kad je najzad otvorio oči, on vidje pred sobom radnicu kako duše u samovar. Adrijan se, pun strave, sjeti svih jučerašnjih događaja. Trjuhina, brigadir i narednik Kurilkin mutno su lebdjeli u njegovoj svijesti. On je šutio i očekivao da radnica zapodjene razgovor s njime i da ga obavijesti šta je dalje noćas bilo.
– Ala si se ti uspavao, baćuška Adrijane Prohoroviću! – reče mu Aksinja kad mu je dodavala kućni ogrtač. – Svraćao ti je komšija, krojač, a i naš patroldžija je navraćao da ti javi da je danas imendan policijskom starješini ali ti izvoli da se odmaraš, pa mi nismo htjele da te budimo.
– A je li tko dolazio od pokojne Trjuhine?
– Pokojna? Pa zar je ona umrla?
– Budalo jedna! Zar mi nisi juče pomagala da pripremimo stvari za njen pogreb?
– Ama šta ti je, baćuška, da nisi umom pomjerio ili te još drži jučerašnje piće? Nikakve sahrane nije juče bilo! Ti si se cio dan častio kod Švabe, pa si se vratio pijan, svalio se u krevet i spavao sve dosad, kad je već i jutrenje zvonilo.
– Ta je li moguće? – reći će obradovani pogrebnik.
– Bogme, tako je, – odgovori radnica.
– E kad je tako, daj odmah čaja i zovi-der mi kćeri.
Upravitelj poštanske postaje
[uredi]
|
Tko nije proklinjao upravitelje poštanskih postaja, tko se nije prepirao s njima? Tko u trenutku gnjeva nije tražio od njih onu kobnu knjigu da upiše u nju svoju uzaludnu pritužbu zbog zapostavljanja, grubosti i neispravnosti? Tko ih ne smatra izrodima roda ljudskoga, ravnima pokojnim podmitljivim pisarima ili barem muromskim razbojnicima? Budimo, ipak, pravedni, uznastojmo se uživjeti u njihov položaj, pa ćemo ih možda suditi mnogo blaže. Što je to upravitelj poštanske postaje? Puki mučenik četrnaeste klase, zaštićen svojim činom jedino od batina, pa i to ne uvijek (pozivam se na savjest svojih čitalaca). Kakva je dužnost toga diktatora, kako ga u šali naziva knez Vjazemski? Zar to nije prava robija? Nema mira ni danju, ni noću. Svu zlovolju, skupljenu za vrijeme dosadne vožnje, iskaljuje putnik na upravitelja. Ako je vrijeme nesnosno, put rđav, kočijaš tvrdoglav, ako konji neće da vuku – kriv je upravitelj. Ulazeći pod njegov ubogi krov, prolaznik u njemu vidi neprijatelja; dobro je još ako mu pođe za rukom da se brzo riješi nezvana gosta; no, ako se dogodi da nema konja?... Bože, kakve se sve grdnje, kakve se prijetnje ne prosipaju na njegovu glavu! Po kiši i bljuzgavici mora on juriti po seoskim dvorištima; po ljutoj buri, za vrijeme bogojavljenskoga mraza, izlazi on u trijem da bar za trenutak odahne od vike i udaraca razdraženog došljaka. Dolazi general; upravitelj mu dršćući daje dvije posljednje trojke, među njima i kurirsku. General odlazi ne rekavši mu ni hvala. Nakon pet minuta – praporci!... – i vojni kurir mu baca na stol svoju putnu objavu!... Prenesimo se dublje u sve to, i naše će se srce umjesto negodovanjem ispuniti iskrenim sažaljenjem. Još nekoliko riječi: za punih dvadeset godina prošao sam Rusiju uzduž i poprijeko; poznati su mi gotovo svi poštanski putovi; poznajem nekoliko naraštaja kočijaša; rijetko kojeg upravitelja ne poznajem osobno; malo ih je s kojima nisam imao posla; nadam se da ću uskoro objaviti zanimljivu zbirku svojih putničkih zapažanja; zasada ću samo reći da je stalež upravitelja postaja prikazan javnosti u posve lažnoj slici. Ti, toliko ocrnjeni upravitelji postaja, općenito su mirni ljudi, po prirodi uslužni, društveni, skromni u svojim težnjama za počastima, a nisu ni odviše srebroljubivi. Iz njihovih razgovora (koje, uzgred rečeno, ne uvažavaju gospoda putnici) može se izvući mnogo toga zanimljivog i poučnog. Što se mene tiče, priznajem da ja pretpostavljam razgovor s njima razgovoru s kakvim činovnikom šeste klase, koji putuje po službenoj dužnosti.
Lako je dosjetiti se da ja imam prijateljâ u čestitom staležu upravitelja postaja. Doista, uspomena na jednoga od njih vrlo mi je draga. Prilike su nas nekad zbližile, i o njemu sada želim porazgovarati s ljubaznim čitaocima.
Godine 1816, svibnja mjeseca, dogodilo se da sam putovao kroz xxx-sku guberniju poštanskim putem, koji je sada ukinut. Bio sam u niskom činu, pa sam putovao poštanskim kolima i plaćao podvoz za dva konja. Zbog toga se upravitelji postaja nisu sa mnom dičili, nego sam često na silu morao izvojevati ono na što sam, po mome mišljenju, imao pravo. Kako sam bio mlad i nagao, ljutio sam se zbog podlosti i malodušnosti upravitelja kad bi ovaj dao trojku, pripremljenu za mene, upregnuti u kola kakvoga višega činovnika. Isto se tako dugo nisam mogao naviknuti na to da me pažljivi sluga mimoilazi s tanjurom na ručkovima kod gubernatora. A sad mi se i to i koješta drugo čini posve prirodnim, i zaista što bi bilo s nama kad bi se umjesto općenito ugodnog pravila: da niži čin poštuje viši čin, uvelo u upotrebu drugo pravilo, na primjer: da slabiji um poštuje jači um? Kakve bi tu raspre nastale! I od koga bi sluge počinjali posluživati? No vratimo se našoj pripovijesti.
Bio je vruć dan. Na tri vrste od postaje xxx stane škropiti kiša i začas me pljusak promočio do gole kože. Čim stigosmo na postaju, prva mi je briga bila da se što prije presvučem, a druga da zatražim čaja.
– Ej, Dunja – povika upravitelj – pristavi samovar i dođi po vrhnje.
Na te riječi pojavi se iza pregrade djevojčica od kojih četrnaest godina i potrča u predsoblje. Njena me ljepota iznenadi.
– Je li to tvoja kći? – zapitao sam upravitelja.
– Da, kći – odgovori on s izrazom zadovoljnog samoljublja – a pametna ti je, spretna; sva je na pokojnu majku!
Tu on stade prepisivati moju putnu objavu, a ja se pozabavih razgledanjem slika, koje su ukrašavale njegov skromni, ali čisti dom. One su prikazivale priču o razmetnome sinu: na prvoj čestiti starina, u kućnoj kapici i u domaćem ogrtaču otpušta nemirnog mladića, koji užurbano prima njegov blagoslov i kesu s novcima. Na drugoj je jarkim potezima bilo prikazano razbludno vladanje mladića: sjedi on za stolom, okružen lažnim prijateljima i bestidnim ženama. Zatim: propali mladić, sav u traljama i s trorogim šeširom na glavi, pase svinje i dijeli s njima hranu; na licu mu se ogleda duboka bol i pokajanje. Napokon je prikazan njegov povratak ocu: dobri mu starac, s istom onom kapicom i ogrtačem trči u susret; razmetni je sin pao na koljena; u pozadini kuhar kolje ugojeno tele, a stariji brat ispituje sluge za uzrok takve radosti. Pod svakom slikom pročitao sam prigodne njemačke stihove. Sve je to i dosad ostalo u mome sjećanju, baš kao i lončić s kaloperom i postelja sa šarenom navlakom, i ostale stvari koje su me u to vrijeme okruživale. Kao da sad gledam samoga domaćina, čovjeka pedesetih godina, svježeg i bodrog, i njegov dugački zeleni kaput uz struk, s tri medalje na izblijedjelim vrpcama.
Nisam dospio ni da podmirim račun svome starom kočijašu, a Dunja se vratila sa samovarom. Mala kaćiperka odmah je primijetila kakav je utisak učinila na mene; oborila je svoje krupne, plave oči; upustih se s njome u razgovor i ona mi je odgovarala bez ikakva ustručavanja, kao djevojka koja je vidjela svijeta. Ponudio sam njenom ocu čašu punča, a Dunji dao čašu čaja, te stadosmo razgovarati utroje, kao da smo neki davni znanci.
Konji su već odavno bili upregnuti, a meni se nikako nije rastajalo od upravitelja i njegove kćeri. Napokon se oprostih s njima; otac mi zaželi sretan put, a kći me isprati do kola. U trijemu zastanem i zamolim je za dopuštenje da je poljubim; Dunja pristane... Mnogo poljubaca mogu ja nabrojiti
otkako se time bavim,
ali nijedan nije ostavio u meni tako trajnu, tako ugodnu uspomenu.
Prošlo je nekoliko godina, a prilike me dovedoše na taj isti put, u taj isti kraj. Sjetio sam se kćeri staroga upravitelja i obradovao se pri pomisli da ću je opet vidjeti. "Ali – pade mi na um – "stari je upravitelj možda već smijenjen, a i Dunja se vjerojatno već udala." Misao o tome da je jedno od njih već umrlo također mi sinu u pameti, te se približavah postaji xxx s tužnim predosjećanjem. Konji se zaustaviše pred poštanskom kućicom. Ušavši u sobu, odmah sam prepoznao slike što su prikazivale priču o razmetnomu sinu; stol i postelja bijahu na starom mjestu, ali na prozorima nije više bilo cvijeća, i sve je unaokolo govorilo o zapuštenosti i nemaru. Upravitelj je spavao pokriven kožuhom; moj ga dolazak probudi i on ustade... Bio je to odista Simeon Virin, ali kako se postarao! Dok se spremao da prepiše moju putnu objavu, promatrao sam njegovu sijedu kosu, duboke bore na njegovom odavno neobrijanom licu, njegova pogrbljena leđa – i nisam se mogao načuditi kako su tri ili četiri godine mogle da preobraze onako bodrog muškarca u iznemoglog starčića.
– Da li si me prepoznao? – zapitah ga – ta mi smo stari znanci.
– Može biti – odgovori on sumorno – ovdje je velik promet; mnogo se prolaznika zadržavalo kod mene.
– Da li je zdrava tvoja Dunja? – nastavih ja.
Starac se namršti i odgovori:
– A bog će je znati!
– Izgleda, dakle, da se udala? – rekoh.
Starac se učini kao da je prečuo moje pitanje i nastavi da šapatom čita moju putnu objavu. Prekinuo sam ga svojim pitanjima i rekao da pristave čajnik. Radoznalost me počela mučiti i ja sam se nadao da će punč razvezati jezik mojega starog znanca.
Nisam se prevario: starac ne odbi ponuđenu čašu. Primijetio sam da je rum razvedrio njegovu natmurenost. Kod druge čaše postade razgovorljiv; sjetio me se, ali se gradio kao da me se sjeća, te sam doznao od njega povijest koja me je tada veoma zaokupila i dirnula.
– Dakle, vi ste poznavali moju Dunju? – poče on. – A tko je nije poznavao? Ah, Dunja, Dunja! Kakva je to bila djevojka! Tko je god tuda prošao, svatko bi je pohvalio, nitko je ne bi pokudio. Gospođe su je darivale, neka maramicom, neka naušnicama. Gospoda putnici naročito bi se zaustavljali, tobože radi objeda ili večere, a zapravo jedino zato da bi se nje što više nagledali. Događalo se da se kakav gospodin, ma koliko bio ljutit, u njenoj prisutnosti primiri i ljubazno porazgovori sa mnom. Hoćete li mi vjerovati, gospodine: kurir, vojnički skoroteče s njom su po pola sata znali razgovarati. Na njoj je kuća počivala; da spremi, da priredi štogod – na sve bi dospjela.
A ja, stara budala, nisam je se mogao nagledati, nisam joj se mogao naradovati; ta nisam li volio svoju Dunju, nisam li lebdio nad svojim djetetom; zar joj život nije bio ugodan? Ali šta ćete, sudbini ne možeš izbjeći: što je suđeno, tome se ne možeš oteti. – I tu on stade da mi potanko pripovijeda o svojoj nevolji.
Prije tri godine, jednom, u zimsko veče, kad je upravitelj izvlačio crte u novoj knjizi, a kći mu iza pregrade šivala sebi haljinu, stiže trojka, i neki putnik u čerkeskoj šubari i vojničkoj kabanici, obavijen šalom, uđe u sobu, tražeći da mu se dadu konji. Svi su konji bili na putu. Kad je to čuo, putnik povisi glas i podignu bič, ali Dunja, naviknuta već na takve prizore, istrči iza pregrade i umiljato se obrati došljaku s pitanjem: ne bi li volio što prigristi? Dunjina pojava djelovala je kao uvijek. Putnika je prošao bijes; pristao je da pričeka konje i naručio je večeru. Skinuvši mokru, čupavu šubaru, odmotavši šal i svukavši kabanicu, putnik se pojavi kao mlad i vitak husar s crnim brčićima. On se smjesti kod upravitelja i stane veselo razgovarati s njim i s njegovom kćerkom, Donesoše večeru. Uto stigoše konji i upravitelj naredi da ih i ne hrane, već odmah upregnu u putnikova kola; ali, vrativši se, on nađe mlada čovjeka, gdje gotovo bez svijesti leži na klupi: pozlilo mu, zaboljela ga glava, nemoguće je putovati... Šta sad? Upravitelj mu ustupi svoj krevet, te zaključiše, ako bolesniku ne bude lakše, da sutra ujutro pošalju u xxx po liječnika.
No sutradan je husaru bilo još gore. Njegov sluga odjaha u grad po liječnika. Dunja mu je povezala glavu rupcem, namočenim u ocat, i sjela sa svojim švénjem kraj njegove postelje. Bolesnik je pred upraviteljem stenjao i nije progovorio gotovo ni riječi, ali je ipak popio dvije šalice kave i stenjući svejednako naručio sebi objed. Dunja se nije micala od njega. On je svaki čas tražio da pije i Dunja mu je prinosila vrčić limunade, koju je sama pripravila. Bolesnik bi okvasio usnice i svaki put, vraćajući joj vrčić, stisnuo bi u znak zahvalnosti svojom slabom rukom Dunjinu ruku. Oko objeda stiže liječnik. On opipa bolesnikovo bilo, porazgovori se s njim nešto na njemačkom i izjavio ruski da mu je potreban samo mir i da će za dva dana moći da krene na put. Husar mu dade dvadeset i pet rubalja za posjet i pozva ga na objed; liječnik pristade i obojica su jeli s velikim tekom, popili bocu vina i rastali se veoma zadovoljni jedan s drugim.
Protekao je još jedan dan i husar se posve oporavio. Bio je neobično veseo, neprestance se šalio čas s Dunjom, čas s upraviteljem; zviždukao je pjesme, razgovarao s putnicima, upisivao njihove putne objave u poštansku knjigu i toliko se svidio dobrome upravitelju postaje da je ovome trećeg jutra bilo žao što se rastaje sa svojim ljubaznim gostom. Bila je nedjelja. Dunja se spremala u crkvu. Husaru dovezoše kola. On se oprosti s upraviteljem postaje i bogato ga nagradi za konak i hranu, oprosti se i s Dunjom i ponudi joj da je odveze do crkvice, koja se nalazila na kraju sela. Dunja je bila u nedoumici...
– Ta čega se bojiš? – reče joj otac. – Njegovo gospodstvo nije vuk i neće te pojesti. Povezi se do crkve.
Dunja sjede u kola pokraj husara, sluga skoči na svoje sjedište, kočijaš zviznu i konji poletješe.
Jadni upravitelj nije mogao shvatiti na koji je to način on sâm mogao dopustiti svojoj Dunji da krene zajedno s husarom; što ga je to tako zaslijepilo i gdje mu je tada bila pamet. Nije prošlo ni pola sata, a njegovo srce poče da se steže, steže, i toliki ga nemir obuze da nije mogao izdržati, već se sâm uputi do crkve. Kad joj se približio, opazi da se narod već razilazi, ali Dunje nije bilo ni u porti, ni pred ulazom. On žurno uđe u crkvu: svećenik je izlazio iz oltara; crkvenjak je gasio svijeće, dvije su se starice molile još u kutu, ali Dunje nije bilo u crkvi. Nesretni se otac jedva odlučio da upita crkvenjaka, je li Dunja bila na službi. Crkvenjak odgovori da nije bila. Upravitelj se vrati kući ni živ ni mrtav. Ostajala mu je samo jedna nada: da možda Dunji, onako vjetrenjastoj i mladoj, nije palo na pamet da se poveze do iduće postaje, gdje je živjela njezina kuma. S teškim uzbuđenjem očekivao je povratak trojke, na kojoj ju je pustio da krene. Kočijaš se nije vraćao. Napokon, pred veče, on stigne sâm i pripit s poraznom viješću da je Dunja s te postaje nastavila put s husarom.
Starac nije mogao da podnese svoju nesreću: odmah je pao u onu istu postelju gdje je uoči toga dana ležao mladi varalica. Tek sada, sjetivši se svih okolnosti, došao je upravitelj do spoznaje da je husar izigravao bolesnika. Jadnika spopade strašna vrućica. Odvezoše ga u Sxxx, a na njegovo mjesto odrediše privremeno drugoga. Onaj isti liječnik, koji je dolazio husaru, liječio je i njega. On uvjeri upravitelja postaje da je mladi čovjek bio potpuno zdrav i da se on već tada dosjećao njegovoj zloj namjeru, ali je šutio bojeći se njegova biča. Da li je Nijemac govorio istinu, ili se samo htio pohvaliti dalekovidnošću, – no time nije nimalo utješio nesretnoga bolesnika. Čim se oporavio od bolesti, upravitelj je zatražio kod svoga starješine u Sxxx dvomjesečni dopust i, ne rekavši nikome ni riječi o svojoj namjeru, pošao pješke za svojom kćeri. Iz putne objave je znao da je konjički kapetan Minski putovao iz Smolenska u Petrograd. Kočijaš, koji ga je vozio, rekao je da je Dunja cijelim putem plakala, premda je kako se činilo, putovala od svoje volje. "Možda ću" – mislio je upravitelj postaje – "dovesti kući svoju zalutalu ovčicu." S tom je mišlju stigao u Petrograd, odsjeo u Izmailovskom puku, u kući umirovljenog podoficira, svoga starog vojnog druga, i započeo svoju potragu. Uskoro je doznao da je konjički kapetan Minski u Petrogradu i da stanuje u Djemutovoj gostionici. Upravitelj odluči da ode do njega i da mu se prijavi.
Rano ujutro došao je u njegovo predsoblje i zamolio da jave njegovom gospodstvu da jedan stari vojnik moli da se s njim vidi. Posilni, koji je čistio čizme na kalupu reče mu da gospodin spava, i da prije jedanaest sati ne prima nikoga. Upravitelj postaje ode i vrati se u određeno vrijeme. Minski iziđe pred njega u kućnom ogrtaču, s crvenom kapicom na glavi.
U starcu uzavri srce, suze mu navrle na oči i on samo promuca drhtavim glasom:
– Vaše gospodstvo!... Učinite mi milost božju!...
Minski ga brzo pogleda, plane, uhvati ga za ruku i povede u kabinet, zatvorivši za sobom vrata.
– Vaše gospodstvo! – nastavi starac – što je bilo, bilo je. Vratite mi sad bar moju jadnu Dunju. Vi ste je se nauživali; nemojte je uzalud upropaštavati.
– Što je učinjeno, ne može se više popraviti – reče mladi čovjek potpuno zbunjen; – kriv sam pred tobom i spreman sam da te molim za oproštenje, ali ni pomišljati nemoj da bih mogao napustiti Dunju. Ona će biti sretna, dajem ti poštenu riječ. Ta šta će ti ona? Ona me voli i odvikla se od svojega prijašnjeg života. Ni ti, ni ona nećete zaboraviti što se dogodilo.
Zatim mu gurne nešto u rukav i otvori vrata, te se upravitelj, ni sâm ne znajući kako, nađe na ulici.
Dugo je stajao nepomično, dok ne opazi svežnjić papira u zarukavlju; on ga izvadi i razmota nekoliko zgužvanih novčanica od pedeset rubalja. I ponovo mu navriješe suze na oči – suze bijesa! Zgužvao je papire, bacio ih na tle, zgazio petom i pošao... Udaljivši se nekoliko koraka, zaustavi se... i vrati se... ali novčanica nije više bilo.
Dobro odjeveni mladić, spazivši ga, pritrčao je kočijašu, sjeo brzo u kola i viknuo: "Tjeraj!"... Upravitelj nije pojurio za njim. Odlučio je da se vrati na svoju postaju, ali je prije toga htio da još jednom vidi svoju nesretnu Dunju. Zbog toga se, nakon dva dana, vratio k Minskome, ali mu je posilni surovo rekao, da gospodin nikoga ne prima; grudima ga je izgurao iz predsoblja i zalupio mu vrata pred nosom. Upravitelj je čekao i čekao, pa otišao.
Tog istog dana, uveče, išao je Litejnom ulicom, vraćajući se sa službe božje u crkvi Svih Nevoljnika. Odjednom projuriše mimo njega raskošna kola i upravitelj prepozna u njima Minskoga. Kola se zaustaviše pred nekom trokatnicom, upravo pred sâmim ulazom i husar ustrča u hodnik. U glavi upravitelja sinu sretna misao. On se vrati, stane pokraj kočijaša i upita ga:
– Čiji su to, brate, konji? Da nisu Minskoga?
– Baš njegovi – odgovori kočijaš – a što bi ti htio?
– Evo što: tvoj mi je gospodar naredio da odnesem njegovoj Dunji pisamce, a ja zaboravio gdje ta Dunja stanuje.
– Pa eto tu, na drugom katu. Zakasnio si, brate, s tim tvojim pisamcetom; sad je već on sâm kod nje.
– Sad svejedno – odgovori upravitelj neizrecivo uzbuđena srca – hvala ti, što si me poučio, a ja ću obaviti svoje.
I s tim riječima pođe uza stepenice.
Vrata su bila zaključana. On pozvoni. Prošlo je nekoliko trenutaka tjeskobnog iščekivanja. Ključ zaškripi. Otvoriše mu.
– Stanuje li ovdje Avdotja Simeonovna? – upita on.
– Da, ovdje – odgovori mlada služavka – a što će ti ona?
Ne odgovarajući, upravitelj uđe u dvoranu.
– Ne smijete, ne smijete! – povika za njim služavka – kod Avdotje Simeonovne su gosti.
Ali upravitelj nije slušao, već je išao dalje. Prve dvije sobe bile su mračne, a u trećoj je bilo svjetlo. On je prišao otvorenim vratima i zaustavio se. U sjajno namještenoj sobi sjedio je Minski, zamišljen. Dunja, odjevena po najraskošnijoj modi sjedila je na ručki njegova naslonjača kao kakva jahačica na svom engleskom sedlu. Ona je nježno gledala Minskoga, obavijajući njegove crne kovrčice oko svojih blistavih prstiju. Nesretni upravitelj! Još nikada mu se njegova kći nije činila tako divnom; on se i protiv svoje volje zanio, promatrajući je.
– Tko je? – zapita ona, ne podižući glave. On je svejednako šutio. Ne dobivši odgovora, Dunja podigne glavu... i s krikom se sruši na sag. Preplašeni Minski poleti da je digne i, odjednom, spazivši na vratima staroga upravitelja postaje, ostavi Dunju i priđe mu, dršćući od bijesa.
– Što ti hoćeš? – reče mu, stisnuvši zube. – Zašto se svuda kradeš za mnom kao razbojnik? Zar hoćeš da me zakolješ? Napolje! – I uhvativši snažnom rukom starca za šiju, izbaci ga niza stepenice.
Starac se vratio u svoj stan. Prijatelj mu je savjetovao da se žali, ali je upravitelj razmislio, odmahnuo rukom i odlučio da se svega okani. Nakon dva dana vratio se iz Petrograda na svoju postaju i opet se prihvatio stare dužnosti.
– Eto, već je treća godina – završi on – kako živim bez svoje Dunje i kako od nje nema ni traga ni glasa. Sâm bog zna je li živa ili mrtva. Svašta se zbiva! Nije ona ni prva ni posljednja koju je odmamio putnik-vjetrogonja, pa se tamo poigrao s njome i zatim je odbacio. Ima u Petrogradu mnogo takvih mladih glupača koje su danas u svili i kadifi, a sutra, kad ih pogledaš – metu ulice s posljednjim ološem. Kad pomisliš za trenutak da i Dunja možda tako propada, i nehotice zgriješiš, poželjevši joj smrt...
Takva je bila pripovijest moga prijatelja, staroga upravitelja postaje, pripovijest koju su nekoliko puta prekidale suze, što ih je on slikovito otirao svojim skutom kao srdačni Terentič u prekrasnoj baladi Dmitrijeva. Njih je djelomično izazivao i punč, kojega je on ispio pet čaša za vrijeme svoga pričanja; ali, kako mu drago, te su suze silno ganule moje srce. Rastavši se s njime, dugo nisam mogao zaboraviti staroga upravitelja i dugo sam još mislio o jadnoj Dunji. Nedavno još, prolazeći kroz mjestance xxx, sjetio sam se svoga prijatelja i saznao da je postaja kojom je on upravljao ukinuta. Na moje pitanje, je li živ stari upravitelj, nitko mi nije znao točno odgovoriti. Odlučio sam da posjetim poznati kraj, te unajmih slobodne konje i uputih se u selo N.
Bilo je to u jesen. Sivkasti su oblaci pokrivali nebo; hladan je vjetar duhao s požnjevenih polja, skidajući crveno i žuto lišće s okolnog drveća. Stigao sam u selo o zalasku sunca i zaustavio se kod poštanske kućice. U trijemu gdje me je nekad poljubila nesretna Dunja pojavila se debela žena i na moja pitanja odgovori da je stari upravitelj postaje umro otprilike prije godinu dana, da se u njegovu kuću uselio pivar, i da je ona pivareva žena. Bilo mi je žao što sam uzalud putovao i badava potrošio sedam rubalja.
– A od čega je umro? – zapitao sam pivarevu ženu.
– Propio se, baćuška – odgovori mi ona.
– A gdje su ga sahranili?
– U okolici, pokraj njegove pokojne domaćice.
– Bi li me netko mogao odvesti do njegova groba?
– Zašto ne? Ej, Vanjka! Dosta si se natezao s mačkom. Odvedi gospodina na groblje, da mu pokažeš grob upravitelja postaje.
Na te riječi, riđ i ćorav, sav odrpan mališ istrči preda me i odmah me povede u okolicu.
– Jesi li poznavao pokojnika? – upitam ga putem.
– Kako da nisam! On me naučio da pravim svirale. Događalo se tako (carstvo mu nebesko!) te se vraća iz krčme, a mi za njim: "Djedo, djedo, daj nam lješnjaka!" – a on nas dariva lješnjacima i sve se zabavlja s nama.
– A spominju li ga se putnici?
– Pa sada ih malo prolazi; jedino sudac ako navrati, ali njemu nije do mrtvih. A ljetos je prolazila i neka gospođa, pa se raspitivala o starom upravitelju postaje i pohodila je njegov grob.
– Kakva gospođa? – zapitah radoznalo.
– Divna gospođa – odgovori mališ. – Vozila se u kočiji sa šest konja, zajedno s tri mala gospodičića i s dojiljom, a i s crnim psetancem. Kad su joj rekli da je stari upravitelj umro, zaplakala je i rekla djeci: "Sjedite mirno, a ja ću otići na groblje." A ja se onda ponudim da ću je odvesti. Ali gospođa reče: "Znam ja i sâma put." I dade mi srebrni petak – dobra neka gospođa.
Stigosmo na groblje, na golu čistinu bez ikakve ograde, posijanu jedino drvenim križevima, bez ijednog stabla ili sjene. Otkad znam za sebe, nisam vidio tako tužnoga groblja.
– Eto, ovo je grob staroga upravitelja postaje – reče mi mališan skočivši na gomilicu pijeska, u koju je bio zaboden crni križ s ikonom od mjedi.
– Da li je i gospođa dolazila ovamo? – zapitah.
– Dolazila je – odgovori Vanjka – gledao sam je izdaleka. Pala je ovdje na koljena i dugo je klečala. A zatim je gospođa otišla u selo, pozvala popa, dala mu novaca i otputovala, a meni je dala srebrni petak – krasna neka gospođa.
Dao sam i ja mališanu srebrni petak i više nisam žalio ni što sam putovao, ni što sam potrošio sedam rubalja.
Gospođica-seljanka
[uredi]
|
U jednoj od naših podalekih gubernija nalazilo se imanje Ivana Petrovića Berestova. U mladosti svojoj on je služio u gardi, pa se početkom godine 1797. povukao u miran život, u svoje selo, i otad nije iz njega odlazio. Bio se oženio sirotom vlasteoskom kćeri koja umre na porođaju dok je on bio u lovu. Brzo se utješio zabavljen poslovima oko imanja. Načinio je kuću po svom vlastitom planu, podigao na svom imanju tvornicu sukna, utrostručio prihode i počeo sam sebe cijeniti kao najpametnijeg čovjeka u čitavom kraju, što mu nisu osporavali ni susjedi koji su dolazili da se počaste kod njega sa svojim porodicama i psima. Radnim danom nosio je kratki plišani kaput, a blagdanom je oblačio frak od tkanine svoje proizvodnje; svojom rukom bilježio je rashode i ništa drugo nije čitao osim "Senatskih novina". Općenito svi su ga voljeli, ma da su smatrali da je ohol. Jedino se s njim nije slagao Grigorije Ivanović Muromski, njegov najbliži susjed. Bješe to pravi ruski plemić. Kad je spiskao u Moskvi veći dio svoga imanja, a baš je u to vrijeme ostao udovac, on ode u svoje selo, koje mu bješe još jedino ostalo, gdje produži da čini gluposti, ali sada druge vrste. Podigao je engleski vrt, na koji je traćio gotovo sve ostale prihode. Konjušare je obukao kao engleske džokeje. Odgojiteljica njegove kćeri bila je Engleskinja. Svoja polja obrađivao je po engleski,
al' žito rusko na tuđ način ne rodi,
te ma da je troškove znatno ograničio, prihodi Grigorija Ivanovića nisu se povećavali; on je i u selu uspio da se uglibi u nove dugove. Ipak ga nisu smatrali glupakom, jer se prvi među posjednicima svoje gubernije dosjetio da založi imanje kod Starateljskoga savjeta, dovijanje koje je u ono vrijeme izgledalo neobično zapleteno i smjelo. Među onima koji su ga osuđivali, Berestov je bio najstroži. Mržnja na novotarije bila je najglavnija crta njegova karaktera. On nije mogao hladnokrvno govoriti o anglomaniji svoga susjeda i svakad je nalazio priliku da ga osuđuje. Kad bi pokazivao gostu svoje imanje, on bi, odgovarajući na pohvale zbog njegove domaćinske uprave, s lukavim smiješkom rekao:
– E, moj gospodine, u mene nije kao kod moga susjeda Grigorija Ivanovića. Ne znamo se mi upropaštavati na engleski način. Da nam je samo po ruski da se nasitimo!
Zahvaljujući susjedima, ovakve i slične šale stizale su do ušiju Grigorija Ivanovića s dopunama i objašnjenjima. Angloman nije mogao podnositi kritiku i bio je isto onako nesnošljiv kao i naši novinari. On je bjesnio i nazivao svoga Zoila medvjedom i malograđaninom.
Takvi su bili odnosi između ove dvojice posjednika, kad je Berestovljev sin doputovao ocu na selo. Odgajao se na *... univerzitetu i želio da stupi u vojnu službu, ali otac nije to odobravao. Mladić je, međutim, osjećao da nikako nije sposoban za građansku službu. Kako jedan drugom nisu htjeli popustiti, mladi Aleksej počeo je živjeti kao posjednik, pustivši brke za svaki slučaj.
Momčina ti je, bogme, bio taj Aleksej. I doista bila bi velika grehota kad vojnički mundir nikad ne bi stegao njegov vitki stas i kad bi, umjesto da se oholi na konju, svoju mladost proveo poguren nad aktima u uredu. Videći ga kako u lovu uvijek prednjači a ni ne gleda kakav je put, svi su se susjedi slagali da od njega nikad ne može biti dobar činovnik. Mnoga gospođica rado ga je gledala, pa bi se pokatkad i zagledala u njega, ali je Aleksej slabo za njih mario, a one su vjerovale da je on prema njima ravnodušan zbog neke ljubavne veze. I doista, iz ruke u ruku išao je prijepis adrese s jednog njegovog pisma: Akulini Petrovnoj Kuročkinoj u Moskvi preko puta samostana sv. Aleksija u kući kotlara Saveljeva, s najponiznijom molbom da ovo pismo predate A.N.R.
Oni moji čitaoci koji nisu živjeli na selu, ne mogu ni zamisliti kako su čarobna stvorenja te provincijske gospođice. Odgojene na čistom zraku, u hladu svojih vrtnih jabuka, one znanje o svijetu i životu stječu iz knjiga. Usamljenost, sloboda i čitanje u njima rano razvijaju osjećaje i strasti za koje ne znaju naše rastresene ljepotice. Za gospođicu je već zvuk zvonca čitav događaj; ode li u obližnji grad to znači epohu u životu, a posjeta kakvoga gosta sjeća se dugo, pokatkad i vječito. Svakome je, razumije se, slobodno da se smije nekim njihovim čudnim osobitostima, ali šale površnoga promatrača ne mogu uništiti njihove istinske vrline, od kojih je najglavnija osobitost karaktera, ona samobitnost (individualité), bez čega, po mišljenju Jean-Paula, čovjek nema vrijednosti. Žene u prijestolnicama, možda, steknu bolje obrazovanje, ali društvene navike ubrzo izjednače njihove karaktere, a duše im postanu jednolike onako isto kao i njihove trake na glavi. Ovo ne treba shvatiti kao ocjenu i osudu, pa ipak nota nostra manet, kao što veli jedan stari komentator.
Lako je zamisliti kakav je utisak Aleksej morao izazvati kod naših gospođica. On je bio prvi koji se pred njima pojavio mračan i razočarana izgleda, prvi koji im je govorio o proigranim radostima i svojoj uveloj mladosti; povrh svega još nosio je i crni prsten s urezanom mrtvačkom glavom. Sve je to bilo sasvim novo u ovoj guberniji. Gospođice su ludovale za njim.
Ali se najviše od sviju njime zanijela kći moga anglomana, Liza (ili Betsi, kako ju je obično zvao Grigorije Ivanović). Pošto očevi nisu jedan drugoga posjećivali, ona Alekseja još ne bješe vidjela, a međutim sve mlađe susjetke samo su o njemu govorile. Lizi je bilo sedamnaest godina. Crne oči su oživljavale njeno garavo i vrlo umiljato lice. Bila je jedinica i, sasvim prirodno, razmaženo dijete. Njeno nestašno ponašanje i česte vragolije ushićavali su oca i dovodili do očajanja miss Jackson, četrdesetgodišnju kočopernu usidjelicu koja se mazala i bojila obrve, svake godine po dva puta čitala Pamelu, dobivala za to dvije hiljade rubalja i skapavala od duga vremena u ovoj divljačkoj Rusiji.
Lizina sluškinja bila je Nastja; ona bješe nešto starija, ali isto toliko vjetrenjasta koliko i njena gospođica. Liza je Nastju mnogo voljela, njoj je povjeravala sve svoje tajne, s njom zajedno smišljala svoje nestašluke; jednom riječju, Nastja je u selu Prilučinu bila mnogo značajnija ličnost nego ma koja dvorska ljubimica u kakvoj francuskoj tragediji.
– Pustite me danas da idem u goste, – rekla je jednom Nastja kad je oblačila gospođicu.
– Idi, a kuda ćeš to?
– U Tugilovo, k Berestovu. Kuharevoj ženi je imendan; juče je dolazila da nas zove na ručak.
– Eto, – reče Liza, – gospoda u zavadi, a sluge jedan drugom idu u goste.
– Šta se nas tiče gospoština, – odgovori Nastja, – a osim toga, ja sam vaša, a ne vašeg tatice. Ta vi se valjda niste još posvađali s mladim Berestovom, a starci nek se tuku, ako im se to sviđa.
– Gledaj, Nastja, da vidiš Alekseja Berestova, pa ćeš sve lijepo da mi kažeš kako izgleda i kakav je to čovjek.
Nastja obeća i Liza je cio taj dan nestrpljivo čekala da se vrati. Uveče se Nastja vrati.
– E, Lizaveta Grigorjevna, – reče ona ulazeći u sobu, – vidjela sam mladoga Berestova, nagledala sam ga se do mile volje; cijeloga dana bili smo zajedno.
– Kako to? Pričaj mi, pričaj sve po redu.
– Evo, gospođice: pošle smo, ja, Anisja Jegorovna Nenila, Dunjica...
– Pa de, znam. A poslije?
– Dopustite, gospođice, ispričat ću sve po redu. Dakle, stigosmo ti mi taman za ručak. Soba puna svijeta. Tu ti sluge Kolbinova, Zaharjeva, nadzornikovica s kćerima, Hlupinove sluge...
– Lijepo, a Berestov?
– Čekajte, gospođice. Posadimo se mi tako za stol, nadzornikovica u začelju, ja pored nje... a njene se kćeri kočopere, baš me briga...
– Ah, Nastja, ali ti si nesnosna s tim tvojim vječitim sitnicama!
– A vi, ala ste nestrpljivi! Dakle, kad smo se digli od stola... a sjedili smo tri sata i ručak je bio odličan; kolač blanc-manger plav, crven i šaren... I tako, digli se mi od stola i pošli u baštu da igramo šapca-lapca, a u tom naiđe i mladi gospodin.
– Pa šta, je li istina da je tako lijep?
– Kao nacrtan, pravi ljepotan zaista. Stasit, visok, pa rumen u licu...
– Istina? A ja sam mislila da je blijed. Pa, kako ti izgleda? Tužan, zamišljen?
– Šta velite? Takvog obješenjaka nisam vidjela otkad znam za sebe. Palo mu na pamet da i on s nama igra šapca-lapca...
– Da se juri s vama! Nije moguće!
– Majke mi. Pa ti se još dosjetio kad uhvati, da ljubi!
– Bogami, Nastja, ti lažeš.
– Bogami, ne lažem. Jedva sam se otela od njega. Cio dan je s nama tako proveo.
– Pa kako to, vele da je zaljubljen i ni na koga da ne gleda?
– Ne znam, al' mene je toliko gledao, također i Tanju nadzornikovu, a i Pašu Kolbinsku; grijeh bi bio ne reći, nikoga nije prezreo, baš je udvarač.
– Čudnovato! A šta se govori po kući o njemu?
– Gospodin je, kažu, divan: tako je dobar, tako veseo. Samo mu jedno ne valja: mnogo voli da leti za djevojkama. Ali ja mislim da to nije nikakva nesreća: vremenom će se smiriti.
– Mnogo bih voljela da ga vidim, – uzdahnu Liza.
– Pa zar je to teško? Tugilovo od nas nije daleko. Svega tri vrste: pođite u šetnju na tu stranu ili projašite onuda; svakako ćete ga sresti. On svakoga dana, rano ujutro, ide s puškom u lov.
– A ne, ne će tako valjati. Može pomisliti da trčim za njim. A i naši očevi su u zavadi, pa ne bi bilo zgodno da se s njim upoznajem... Ah, Nastja! Znaš šta! Da se obučem kao seljanka!
– Stvarno: navucite prtenu košulju i sarafan, pa slobodno idite u Tugilovo; uvjeravam vas da će vas Berestov već opaziti.
– A ja znam vrlo dobro kako se ovdje govori. Ah, Nastja, draga Nastja! Ovo je odlična dosjetka!
I Liza leže spavati s namjerom da svakako izvrši što je tako veselo naumila. Sutradan, ona poče ostvarivati svoju namjeru, te posla da joj kupe u dućanu prostoga prtenoga platna, plave kitajke i bakrenih puca. Nastja joj pomože da skroji sebi košulju i sarafan, a ona sakupi sve djevojke da šiju i do večeri sve bi gotovo. Liza isproba novo ruho i priznade pred ogledalom da nikada nije sama sebi izgledala tako mila. Ona se stade vježbati: duboko se klanjala u hodu i nekoliko puta zatim mahala glavom kao mačkovi od ilovače što se prodaju na vašaru; govorila je po seljački, smijala se krijući lice rukavom i zaslužila potpuno priznanje Nastjino. Nju je samo jedno mučilo: pokušala je da ide bosa po dvorištu, ali je strnjika ubijala njene nježne noge, a pijesak i kamičke nije nikako mogla podnositi. Nastja joj i tu pomože: ona uze mjeru s Lizine noge, otrča u polje do Trofima pastira i poruči par opanaka po toj mjeri. Sutradan, prije zore i bijela dana, Liza je već bila budna. U kući su još svi spavali. Nastja je kod vratnica čekala pastira. Odjeknu rog i seosko stado promače pored spahijskog dvorišta. Kad je prolazio kraj Nastje, Trofim joj pruži male šarene opanke i dobi od nje pola rublja kao nagradu. Liza se polako obuče kao seljanka, šapatom dade Nastji svoje upute o miss Jacksonovoj, iziđe na stražnji izlaz i kroz vrt odjuri u polje.
Na istoku je rudjela zora i zlatni rojevi oblaka činilo se kao da očekuju sunce poput dvorana koji očekuju cara; vedro nebo, jutarnja svježina, rosa, lahor i poj ptičica ispunjavali su Lizino srce mladenačkom veselošću. Plašeći se da ne sretne koga poznatog, ona kao da je više letjela nego išla. Kad se približila šumici na međi očevoga imanja, Liza uspori hod. Ovdje je Aleksej već mogao naići. Njeno srce je jako kucalo, a nije znalo zašto, ali strah, koji prati naše mladenačke obijesti, u isti mah je i glavna njihova čar. Liza uđe u tamu šume. Potmulo hujanje, koje se rasprostiralo šumom, pozdravi djevojku. Njena se veselost pritaji. Ona se postepeno predade slatkim sanjarijama. Ona je mislila... ali da li se može točno utvrditi o čemu misli gospođica od sedamnaest godina, usamljena, u šumici, u šest sati jednog proljetnog jutra? Tako je ona išla, zamišljena, putem koji je s obje strane sjenčilo visoko drveće, kad odjednom jedan prekrasan lovački pas zalaje na nju. Liza se uplaši i uzviknu. U taj mah razliježe se glas: "Tout beau, Sbogar, ici!"... mladi lovac pojavi se iz česte.
– Ne boj se, draga moja, – reče on Lizi, – moj pas ne ujeda.
Liza već bješe došla k sebi od straha i odmah je stigla da iskoristi priliku.
– Ta kako se ne bih bojala, gospodine, – reče ona praveći se da je pola uplašena, a pola zastiđena, – bojim se, bogami, gledaj kako je zao, opet će navaliti.
Međutim je Aleksej (čitalac ga je već poznao) uporno promatrao mladu seljanku.
– Otpratit ću te, ako se bojiš, – reče joj on. – Da li mi dopuštaš da idem s tobom?
– A tko ti brani, – odgovori Liza, – svaki je slobodan na carskom drumu.
– Odakle si?
– Iz Prilučina, kći sam Vasilja Kovača, idem u pečurke. – (Liza je o povrazu nosila korpicu). – A ti si gospodin iz Tugilova, je li?
– Tako je, odgovori Aleksej, ja sam kamerdiner mladoga gospodara.
Aleksej je htio da izravna njihove položaje. Ali Liza ga pogleda i zasmije se.
– Šta lažeš, – reče ona, – ti valjda misliš da si naišao na budalu. Vidim ja da si ti glavom gospodin.
– Po čemu ti to sudiš?
– Pa tako, po svemu.
– Pa de, reci!
– Ene, de, drugo je gospodin, a drugo sluga. I odjeven si drukčije, i govoriš drukčije, i psa ne vabiš po seljački.
Liza se sve više sviđala Alekseju. Naviknut da ne okoliša oko seljačkih ljepotica, on naumi da je zagrli, ali Liza odskoči od njega i odjednom joj se na licu pojavi tako strog i hladan izraz koji doduše nasmija Alekseja, ali ga ipak zadrža da više ne pokušava.
– Ako mislite da i dalje budemo prijatelji, – reče ona dostojanstveno, – ja bih vas molila da se ne zaboravljate.
– Tko li te nauči toj premudrosti? – zapita je Aleksej smijući se naglas. – Da nije Nastjenjka, moja poznanica, djevojka vaše gospođice? Vidiš ti, molim te, kako ti se širi prosvjeta!
Liza osjeti da je izišla iz svoje uloge i odmah se popravi.
– A šta ti misliš, – reče ona, – da ja nikad nisam bila u spahijskoj kući? Varaš se: svačega sam se ja naslušala i nagledala. Nego, more, – nastavi ona, – dok brbljam s tobom, ostat ću bez pečuraka. 'Vataj ti, gospodine, svoj put, a ja ću svoj. I zbogom...
Liza htjede da se udalji. Aleksej je dohvati za ruku.
– Kako se zoveš, dušo moja?
– Akulina, – odgovori Liza, trudeći se da oslobodi svoje prste iz Aleksejeve ruke, – nego pusti me, gospodine, vrijeme mi je kući.
– E, dušo moja Akulina, baš ću doći u goste tvome ocu, Vasilju Kovaču.
– Šta reče? – uzviknu živo Liza. – Bogom te kumim, ne dolazi. Teško si ga meni ako kod kuće dočuju da sam s gospodinom brbljala u šumi; moj otac, Vasilj Kovač, prebit će me na mrtvo ime.
– Ali ja pošto poto hoću da se ponovo vidim s tobom.
– E pa ja ću jedared opet da se navrnem ovamo za pečurke.
– A kada to?
– Pa eto, ako ćeš i sutra.
– Draga Akulina, poljubio bih te kad bih smio. Dakle sutra, u ovo doba, je l' tako?
– Jes'!
– I ne ćeš me prevariti.
– Ne ću te prevariti.
– Zakuni mi se!
– Pa eto, tako mi svete Petke, doći ću.
Mladež se rastade. Liza je izišla iz šume, pretrčala polje, provukla se u baštu i strmoglavce odjurila u staje gdje je očekivaše Nastja. Tamo se presvukla, odgovarajući rastreseno na pitanja svoje nestrpljive povjerenice, i ušla u blagovaonicu. Stol je bio postavljen, doručak spremljen, a miss Jackson već nabijeljena i utegnuta u pasu kao rakijska čašica, sjekla je kruh na tanke kriške. Otac je pohvali zbog jutarnje šetnje i reče:
– Nema ništa zdravije od ustajanja u zoru.
Pritom je naveo nekoliko primjera duga vijeka koje je našao u engleskim listovima, primjećujući da svi ljudi koji su živjeli preko sto godina, nisu okušali rakije i da su ustajali u zoru i zimi i ljeti. Liza ga nije slušala. Ona je u mislima ponavljala sve pojedinosti jutrošnjega susreta, cio razgovor Akulinin s mladim lovcem, i nju poče mučiti savjest. Uzalud je samu sebe uvjeravala da njihov razgovor nije prelazio granice pristojnosti, da ova šala ne može imati posljedica, glas savjesti čuo se jače nego razum. Nju je naročito mučilo obećanje koje je dala za sutrašnji dan i ona naumi da pogazi svoju svečanu zakletvu. Ali ako je Aleksej bude uzalud čekao, može otići da potraži u selu kćer Vasilja Kovača, istinsku Akulinu, debelu, boginjavu djevojku, i tako bi mogao otkriti njenu lakoumnu pošalicu. Ova misao uplaši Lizu i ona odluči da se sutradan ponovo pojavi u šumici kao Akulina.
Što se tiče Alekseja, on je bio ushićen i cio taj dan mislio je o svojoj novoj poznanici; noću ga je lik garave ljepotice progonio i u snu. Tek što zora poče da osvaja, a on se već obuče. Nije stigao ni da pušku napuni; pošao je u polje sa svojim vjernim psom Zbogarom i pohitao na mjesto gdje su zakazali sastanak. Proveo je oko po sata u očekivanju koje mu je bilo nesnosno; najzad je vidio kako među žbunjem promače plavi sarafan i on poletje u susret svojoj dragoj Akulini. Ona se osmjehnu njegovoj zahvalnosti punoj zanosa, ali Aleksej odmah primijeti na njenom licu tragove sjete i nespokojstva. Htio je da sazna zbog čega je to. Liza priznade kako joj se čini da se lakoumno ponaša i da se zbog toga kaje, da ovoga puta nije htjela da porekne zadatu riječ, ali da će ovo viđenje biti posljednje, te ga ona moli da prekine poznanstvo koje ni na kakvo dobro ne sluti. Sve je to bilo, razumije se, rečeno po seljački, ali misli i osjećaji, neobični u tako proste djevojke, preneraziše Alekseja. On upotrebi svu svoju vještinu rječitosti da odvrati Akulinu od njene namjere, uvjeravao ju je da su njegove želje nevine, obećavao je da joj nikad ne će dati povoda da se kaje i da će je u svemu slušati, preklinjući je da ga ne lišava jedine utjehe: da se s njom viđa nasamo, makar svaki drugi dan ili bar dvaput nedjeljno. On je govorio jezikom istinske strasti i u tom trenutku bio je zaista zaljubljen. Liza ga je slušala šuteći.
– Daj mi riječ, – kazala je ona naposljetku, – da me nikada ne ćeš tražiti po selu ili raspitivati o meni. Daj mi riječ da ne ćeš tražiti prilike da se viđaš sa mnom, osim kad ja sama to zakažem.
Aleksej zausti da se zakune Svetom Petkom, ali ga ona zaustavi osmijehom:
– Ne treba da se kuneš, – reče Liza, – dovoljno je da mi samo obećaš.
Poslije toga oni su prijateljski razgovarali, šetajući zajedno po šumi, sve dok mu Liza ne reče:
– E, pa, vrijeme je.
Rastali su se i Aleksej, kad je ostao sam, nije mogao da pojmi kako je ova prosta seoska djevojka u dva sastanka uspjela da njime toliko zagospodari. Njegovo druženje s Akulinom imalo je za njega privlačnost novine i ma da su mu se uvjeti neobične seljanke činili teški, ipak mu nije ni palo na um da ne održi zadanu riječ. Stvar je bila u tome što je Aleksej, i pored kobnoga prstena, tajanstvenog dopisivanja i mračne razočaranosti, bio dobar i bujan mladić čistoga srca, sposoban da osjeća naslade nevinosti.
Kad bih činio samo što ja želim, ja bih neizostavno stao da potanko opisujem kako su se ovi mladi ljudi sastajali, kako se u njih razvila sve veća uzajamna naklonost i povjerenje; opisao bih njihove zabave i razgovore, ali znam da većina mojih čitalaca ne bi učestvovala sa mnom u mome uživanju. Ove pojedinosti uopće bile bi dosadne i zato ih ja preskačem; ukratko ću reći da nije prošlo ni dva mjeseca, a moj Aleksej bio je već zaljubljen do ušiju, ma da ni Liza ne bješe hladnija, nego samo šutljivija od njega. Oboje su bili sretni u današnjici i malo su mislili o budućnosti.
Misao o nerazdvojnoj vezi vrlo često bi sinula u njihovoj glavi, ali oni nikad o tome nisu jedno drugom govorili. Uzrok je bio jasan: ma koliko da je bio odan svojoj dragoj Akulini, Aleksej se uvijek sjećao kolika je razlika između njega i siromašne seljanke, a Liza je opet znala kolika je mržnja između njihovih očeva i nije se smjela nadati da će se oni jedan s drugim izmiriti. Ali je pritom njeno samoljublje iz potaje podgrijavala nejasna, romantična nada da će najzad vidjeti tugilovskoga posjednika kako kleči pred nogama kćeri prilučinskoga kovača. No jedan važan događaj umalo što iznenada ne poremeti njihove uzajamne odnose.
Jednoga vedrog i studenog jutra (kakvima obiluje naša ruska jesen), Ivan Petrović Berestov bješe izjahao u šetnju. Poveo je za svaki slučaj tri para hrtova, svoga konjušara i nekoliko dječaka s čegrtaljkama za plašenje divljači. U isti mah očaran lijepim vremenom, i Grigorije Ivanović Muromski bješe zapovjedio da osedlaju njegovu kusu kobilu, pa kasom pođe da obiđe svoje poengleženo imanje. Kad je dojahao do šume, on opazi svoga susjeda kako ponosno jaše u kožuhu postavljenom lisičinom, vrebajući zeca koga su dječaci vikom i čegrtaljkama izgonili iz žbunja. Da je Grigorije Ivanović mogao znati da će se sresti sa susjedom, on bi svakako okrenuo na drugu stranu, ali, eto, naišao je na Berestova sasvim neočekivano i odjednom se našao prema njemu ni koliko na dometu pištolja. Muromskom ništa drugo ne osta nego da kao svaki obrazovani Evropljanin dojaše do svoga protivnika i učtivo ga pozdravi. Berestov je odgovorio otprilike onako ljubazno kako se medvjed na lancu klanja gospodi kad mu vođa naredi. Utom zec iskoči iz šume i pojuri niz polje. Berestov i njegov sluga povikaše iz svega grla, pa pustiše pse i pojuriše za njim punim kasom. Kobila Muromskoga, koja nikada nije bila u lovu, prepade se i jurnu. Muromski, koji se hvalio da je odličan jahač, pusti joj na volju i u sebi se radovaše zbog slučaja koji ga je izbavio od neugodna subesjednika. Ali kad je kobila dokasala do jarka koji prije nije bila opazila, ona odjednom udari ustranu i Muromski ispade iz sedla. Pao je dosta nezgodno na smrznutu ledinu i ležeći proklinjao je svoju kusu kobilu koja je, kao da se osvijestila, odmah stala čim se osjetila bez jahača. Ivan Petrović dojuri k njemu i poče se raspitivati da se nije izubijao. Utom sluga dovede kobilu koja je sve to skrivila, držeći je za uzdu. On je pomogao Muromskom da se ponovo uspne u sedlo, a Berestov ga pozva svojoj kući. Muromski mu to nije mogao odreći, jer je osjećao da mu je obavezan i tako se Berestov pobjedonosno vraćao kući: bio je ulovio zeca, a osim toga svog protivnika vodio je ranjenog i tako reći kao ratnog zarobljenika.
Susjedi su za vrijeme doručka razgovarali prilično prijateljski. Muromski zamoli Berestova za kola, jer je priznao da zbog pada ne može na konju jahati do kuće. Berestov ga je ispratio sve do izlaza, a Muromski prije odlaska uze od njega časnu riječ da će sutradan (i to s Aleksejem Ivanovićem) doći na jedan intiman ručak u Prilučino. I tako se činilo da će nestati stare i duboke ukorijenjene omraze, zahvaljujući plašljivoj kusoj kobili.
Liza istrča u susret Grigoriju Ivanoviću.
– Šta je to s vama, tatice? – reče ona čudeći se. – Zašto hramljete? Gdje vam je konj? Čija su to kola?
– E, to ćeš teško pogoditi, my dear, – odgovori joj Grigorije Ivanović i ispriča joj sve što mu se dogodilo.
Liza nije vjerovala svojim ušima. Grigorije Ivanović, ne dajući joj da se pribere, izvijesti je da će sutra k njemu doći na ručak oba Berestova.
– Šta vi to govorite? – reče ona, problijedivši. – Berestovi, otac i sin, da sutra kod nas ručaju?! Ne, tatice, vi kako hoćete, ali ja se ne ću pojaviti nipošto.
– A ma šta ti je, jesi li poludjela, – odgovori otac, – otkad si ti postala toliko stidljiva; da ne osjećaš možda prema njima nasljednu mržnju, kao kakva junakinja iz romana. Dosta, ne luduj...
– Ne, tatice, nizašta na svijetu, ni za kakvo blago ne ću se pojaviti pred Berestovima.
Grigorije Ivanović sleže ramenima i više se s njom nije prepirao, jer je znao da prepirkom ne će od nje ništa postići i ode da se odmori od svoje šetnje koje će se uvijek sjećati.
Lizaveta Grigorjevna ode u svoju sobu i pozva Nastju. Obje su dugo razgovarale o sutrašnjoj posjeti. Šta će reći Aleksej, kad prepozna u lijepo odgojenoj gospođici svoju Akulinu? Šta će misliti o njenom vladanju, pravilima lijepog ponašanja i o njenoj pameti? Osim toga Liza je mnogo željela da vidi kakav bi utisak na njega učinio tako iznenadan sastanak... Odjednom sinu joj u glavi misao. Ona je odmah povjeri Nastji; obadvije joj se obradovaše kao da su nešto dragocjeno otkrile i odlučiše da je svakako izvrše.
Sutradan, za doručkom, Grigorije Ivanović zapita kćer da li još namjerava da se krije od Berestovih.
– Tatice, – odgovorila je Liza, – dočekat ću ih ako baš želite, ali samo pod ovom pogodbom: ma kako pred njih izišla, ma šta činila, vi me nemojte grditi i nemojte pokazati ni na koji način ni da se čudite ni da se ljutite.
– Opet neka šala, – reče smijući se Grigorije Ivanović. Pa lijepo, pristajem, radi šta hoćeš, garavo moje đavolče!
Poslije tih riječi poljubi je u čelo, a Liza je otrčala da se spremi.
Točno u dva sata uđoše u dvorište kola domaće izrade, u kola je bilo upregnuto šestoro konja, te obiđoše oko gustog zelenog kruga drveća. Stari Berestov se uspeo uz ulazne stepenice; pomogla su mu dva lakaja Muromskih u livreji. Za njim je dojezdio i njegov sin, te zajedno uđoše u blagovaonicu u kojoj je stol već bio postavljen. Muromski najljubaznije dočeka svoje susjede, predloži im da prije ručka razgledaju vrt i zvjerinjak, pa ih povede stazama revnosno počišćenim i posutim pijeskom. Stari Berestov žalio je u sebi rad i vrijeme potrošeno na tako beskorisne ćefove, ali je, kao učtiv čovjek, šutio. Njegov sin nije osjećao ni nezadovoljstvo štedljiva posjednika ni ushićenja taštoga anglomana; on je nestrpljivo očekivao da se pojavi domaćinova kći, o kojoj je toliko slušao, i ma da je njegovo srce, kao što je poznato, bilo već zauzeto, ipak je svaka mlada ljepotica uvijek mogla da uzbudi njegovu maštu.
Vrativši se u gostinsku sobu, sva trojica sjedoše: starci su spominjali nekadašnja vremena i zgode iz svoje službe, dok je Aleksej razmišljao kakvu bi ulogu odigrao u Lizinom društvu. Smislio je da će hladna rastresenost u svakom slučaju biti najpogodnija pa se prema tome i pripremio. U tom se vrata otvoriše: on okrene glavu tako ravnodušno, s tako oholom nemarnošću da bi čak i srce najveće kaćiperke moralo zadrhtati. Na žalost, umjesto Lize uđe oborenih očiju nabijeljena i utegnuta matora miss Jackson i načini mali kniks, te Aleksejev izvanredni ratni plan propade uzalud. Nije stigao još ni da se pribere, a vrata se opet otvoriše i ovoga puta uđe Liza. Svi se digoše na noge: otac poče da predstavlja goste, ali odjednom zasta i brzo se ugrize za usnu... Liza, njegova garava Liza, bila je nabijeljena do ušiju, nafrakana jače nego miss Jackson, a lažni uvojci, mnogo svjetliji od njene prave kose, bili su raščešljani kao vlasulja Louisa XIV., rukavi à l'imbécile bili su naduvani kao krinolina gospođe Pompadour, struk utegnut kao slovo x, a svi briljanti njene majke, ukoliko nisu bili založeni u banci, sjali su se na njenim prstima, vratu i ušima. Aleksej nije prepoznao svoju Akulinu u ovoj smiješnoj i blistavoj spahijskoj gospođici. Njegov otac priđe joj ruci, i on sa zlovoljom učini to isto; kad se dotakao njenih bijelih prstića, učini mu se da dršću. Međutim, uspio je da opazi nožicu, namjerno istaknutu i obuvenu s najvećom koketerijom. To ga donekle pomiri s ostalom njenom napirlitanošću. A bjelilo i vranilo, on u svojoj prostodušnosti, valja priznati, na prvi pogled nije primijetio, pa ni poslije nije ništa posumnjao. Grigorije Ivanović sjetio se svoga obećanja pa se trudio da ne pokaže ni najmanje čuđenja, ali mu se šala njegove kćeri učinila toliko zabavna da se jedva uzdržao od smijeha. A kočopernoj Engleskinji nije već ni bilo do smijeha. Ona se domišljala da su vranilo i bjelilo ukradeni iz njenog ormara, i purpurna rumen gnjeva probi kroz vještačku bjelinu njena lica. Ona je bacala plamene poglede na mladu vragolanku koja je odgađala za kasnije sva objašnjenja i činila se da ih ne primjećuje.
Sjedoše za stol. Aleksej produži da igra ulogu rastresenoga i zamišljenoga čovjeka. Liza se prenemagala, govoreći kroz zube i pjevušeći, i to samo francuski. Otac bi je svaki čas poglédao, jer nije znao zašto to čini, ali je nalazio da je sve to vrlo zanimljivo. Engleskinja se srdila i šutila. Jedini Ivan Petrović bio je kao kod svoje kuće: jeo je za dvojicu, pio do mile volje, smijao se od srca i sve se veselije razgovarao i hihotao.
Najzad ustadoše od stola i kad gosti odoše, Grigorije Ivanović dade oduška smijehu i zapitkivanjima.
– Šta ti je naspjelo da ih magarčiš? – zapita on Lizu. – Nego, znaš li da ti bjelilo zaista pristaje; ne miješam se u tajne ženske toalete, ali na tvom mjestu ja bih počeo da se mažem; razumije se, ne pretjerano, nego pomalo.
Liza je bila ushićena zbog uspjeha svoga pronalaska. Ona zagrli oca, obeća mu da će promisliti o njegovom savjetu i otrča da umiri rasrđenu miss Jackson koja poslije teške muke pristade da joj otvori vrata i da sasluša njeno izvinjavanje. Lizi je bilo zazorno da se pokaže pred nepoznatim ljudima onako crna; nije smjela da zamoli... bila je uvjerena da će joj dobra, draga miss Jackson oprostiti... i tako dalje... i tako dalje. Kad se miss Jackson uvjeri da Liza nije htjela da je izloži podsmijehu, ona se umiri, poljubi Lizu i da bi potvrdila pomirenje, pokloni joj lončić engleske pomade koju je Liza primila s iskrenom zahvalnošću.
Čitalac će se dosjetiti da Liza sutradan nije propustila da ode u šumicu na sastanak.
– Ti si bio, gospodine, juče kod naše gospode? – reče ona odmah Alekseju. – Kako ti se čini gospođica?
Aleksej odgovoru da je nije primijetio.
– Šteta, – odgovori Liza.
– A zašto? – upita Aleksej.
– Pa zato što sam htjela da te pitam da li je istina što vele...
– A šta to vele?
– Ama da li je istina što kažu da sam slična gospođici?
– Kakva glupost! Ona je prema tebi pravo strašilo.
– More, gospodine, griješiš dušu što to govoriš: naša je gospođica bijela, pa gizdava! Kud bih se ja s njom ravnala!
Aleksej joj se kleo da je ona ljepša od svih bjelolikih gospođica na svijetu, i da bi je sasvim umirio, poče da opisuje njenu gospođicu tako smiješnim riječima, da se Liza od sveg srca smijala.
– Svejedno, – reče ona uzdahnuvši, – ma da je gospođica, može biti, smiješna, ipak sam ja prema njoj glupača nepismena.
– Eh, reče Aleksej, – zar zato da tuguješ? Ako baš hoćeš, naučit ću te začas.
– Zbilja, – reče Liza, – kako bi bilo da pokušamo?
– Pa hajd', draga moja, da počnemo odmah, ako hoćeš.
Oni sjedoše. Aleksej izvadi iz džepa olovku i bilježnicu i Akulina nauči azbuku za tren oka. Aleksej se nije mogao nadiviti njenoj bistrini. Sutradan ona zaželi da pokuša pisati; ispočetka joj pisanje nije polazilo za rukom, ali poslije nekoliko trenutaka ona poče prilično pravilno crtati slova.
– E, ovo je pravo čudo! – govorio je Aleksej. – Pa to naše učenje ide brže nego po lankasterskom sistemu.
I doista, na trećem satu Akulina je već sricala u slogovima "Nataliju, boljarsku kćer" i prekidala čitanje napomenama kojima se Aleksej mnogo čudio. Cio list je ižvrljala izrekama, napabirčenim iz te priče.
Tako je prošla nedjelja dana i među njima se zapodjelo dopisivanje. U duplji staroga hrasta urediše poštu. Nastja je kradom vršila poštarsku službu. Onamo je Aleksej ostavljao pisma napisana krupnim slovima i ondje je zaticao na prostoj plavoj hartiji svračje noge svoje dragane. Akulina se očevidno navikavala da se ljepše izražava i njen se um primjetno razvijao i obrazovao.
Međutim, novo poznanstvo između Ivana Petrovića Berestova i Grigorija Ivanovića Muromskog sve se više učvršćivalo i ubrzo se pretvorilo u prijateljstvo, a evo zašto: Muromski je često mislio o tome kako će poslije smrti Ivana Petrovića čitavo njegovo imanje pripasti Alekseju Ivanoviću; kako će Aleksej Ivanović biti među najbogatijim posjednicima u njihovoj guberniji i kako nema nikakva razloga da ne uzme Lizu. A stari Berestov, od svoje strane, ma da je nalazio da mu je susjed malčice s uma sišao (ili, kako je govorio, da je lud na engleski način), ipak mu nije odricao mnoge odlične vrline, na primjer rijetku promućurnost. Grigorije Ivanović bio je bliži rođak grofu Pronskom, čovjeku uvaženom i moćnom; grof bi mogao biti od velike koristi Alekseju, a Muromski (tako je mislio Ivan Petrović) svakako će se obradovati prilici da dobro udomi kćer. Starci su o tom razmišljali najprije svaki za se, dok se najzad jedan drugome ne povjeriše i zagrliše se, te obećaše da će stvar polagano udesiti, pa se svaki sa svoje strane dade na posao. Muromskoga je čekao težak posao: valjalo mu je nagovoriti svoju Betsi da se pobliže upozna s Aleksejem, koga nije vidjela od onoga znamenitoga ručka. Činilo se da se oni bogzna koliko ne sviđaju jedan drugome; bar se Aleksej nije više navraćao u Prilučino, a Liza bi odlazila u svoju sobu kad god bi ih Ivan Petrović udostojio svojom posjetom. "Ipak, – mislio je Grigorije Ivanović, – ako Aleksej bude dolazio k meni svakoga dana, Betsi će morati da se u njega zaljubi. To je prirodno. Vrijeme će već svoje učiniti".
Ivan Petrović mnogo se manje brinuo da li će mu uspjeti namjera. To isto veče pozvao je sina u svoj kabinet i, zapalivši lulu, malo je pošutio, pa je rekao:
– Kako to, Aljoša, da odavno već ne spominješ vojnu službu? Kao da te više ne privlači husarski mundir?
– Ne, oče, – odgovori s poštovanjem Aleksej, – ja vidim da vama ne bi bilo po volji da odem u husare, a moja je dužnost da vas slušam.
– E pa lijepo, – odgovori Ivan Petrović, – ja vidim da si ti poslušan sin; to mi je utjeha, pa ne ću ni ja tebi činiti nažao; ne gonim te da stupiš... odmah... u građansku službu, nego mislim da te oženim.
– A s kim to, oče? – zapita zaprepašteni Aleksej.
– S Lizavetom Grigorjevnom Muromskom, – odgovori Ivan Petrović – djevojka kakva se samo poželjeti može, zar ne?
– Oče, ja na ženidbu još ne mislim.
– Ti ne misliš, ali sam zato ja za tebe mislio i smislio.
– Vaša volja, ali meni se Liza Muromska nimalo ne sviđa.
– Svidjet će ti se već. Strpi se, zavoljet ćete se.
– Meni se čini da ne ću moći da je usrećim.
– Nemoj se ti brinuti za njenu sreću. Šta? Zar tako ti poštuješ roditeljsku volju? Lijepo, bogme!
– Kako vam dragom ali ja ne želim da se ženim i ne ću se ženiti.
– Oženit ćeš se, vala, ili ću te prokleti, a imanje – tako mi boga jedinoga! – prodat ću i profućkat ću, ni rublja ti ne ću ostaviti. Dajem ti tri dana roka da promisliš, a dotle mi ne izlazi na oči.
Aleksej je znao, kad njegov otac uvrti nešto sebi u glavu, to se više, po riječima Tarasa Skotinjina, ni klinom ne može istjerati ali se i Aleksej umetnuo na oca, pa je i njega isto toliko teško bilo osedlati. On ode u svoju sobu i stade razmišljati o granicama roditeljske vlasti, o Lizaveti Grigorjevnoj, o svečanoj očevoj prijetnji da će ga lišiti naslijeđa, i najzad o Akulini. Prvi put mu je sad bilo jasno da je u nju strastveno zaljubljen; pade mu na um romantična zamisao da se oženi seljankom i da živi od svoga rada, i što je više razmišljao o tom odlučnom postupku, sve više mu se činio pametniji. U posljednje vrijeme bjehu prekinuli sastanke u šumi zbog kišovita vremena. On napisa Akulini pismo najčitkijim slovima i najuzbuđenijim stilom, javljajući joj kakva im se nevolja sprema i ponudi joj tom prilikom svoju ruku. Pismo je odnio odmah na poštu, u onu duplju, i legao spavati vrlo zadovoljan sobom.
Sutradan Aleksej, čvrst u svojoj namjeri, rano ujutro pođe Muromskom da mu sve čisto i jasno kaže. Nadao se da će izazvati u njega velikodušnost i privoljeti ga na svoju stranu.
– Je li kod kuće Grigorije Ivanović? – upitao je ustavljajući konja pred ulazom u prilučinski dvorac.
– Nije, bogme! – odgovori sluga. – Grigorije Ivanović je još jutros izvolio otići.
– E baš šteta! – pomisli Aleksej. – A je li bar kod kuće Lizaveta Grigorjevna?
– Tu su.
Aleksej skoči s konja, predade uzde lakaju i uđe bez prijave.
"Sad će sve da se odluči, – mislio je on idući u gostinsku sobu, – sam ću joj sve kazati".
On uđe... i skameni se. Liza... ne, Akulina, mila, garava Akulina, ali ne u sarafanu, nego u bijeloj jutarnjoj haljini, sjedila je kraj prozora i čitala njegovo pismo; bila se toliko zadubila, da nije ni čula kad je ušao. Aleksej se nije mogao uzdržati da radosno ne usklikne. Liza se trže, podiže glavu, ciknu i htjede pobjeći. On poleti da je zadrži.
– Akulina, Akulina!
Liza je pokušavala da se oslobodi od njega.
– Mais, laissez-moi donc, Monsieur, mais êtes-vous fou? – ponavljala je ona i pokušavala da se ukloni od njega.
– Akulina, draga moja Akulina, – ponavljao je on, ljubeći joj ruke.
Miss Jackson, svjedok ove scene, nije znala što bi mislila. U taj mah otvoriše se vrata i Grigorije Ivanović uđe.
– A-ha! – reče Muromski, – pa vi ste, kako izgleda, već sasvim svršili posao!
Čitaoci će me osloboditi nepotrebne dužnosti da opisujem rasplet.
Kraj pripovijedaka I.P. Bjelkina